A MILJACKA VODA TIHO TEČE …..(VI nastavak)

piše  MIRZA HASANEFENDIĆ

A MILJACKA VODA TIHO TEČE….(VI nastavak)

Malo priče o ”Maltama”, o ”Tereku” i o ”Stanbenim listama”!

Na ”bembaškoj rivijeri” smo provodili divne ljetne raspuste; kupanje, skakanje, kajaci, napuhane unutrašnje aute od kamiona kao šlaufovi, zezancija, ma vrijeme i događaji za nezaborav, rana mladost ”zaborava nema”!

Jutros gledah skrivenu kameru, gdje jedan maskiran u arapsku nošnju, baci tašnu pred prolaznike na ulici, nešto (k’o fol) promrlja na arapskom i pobjegne punom brzinom. Prolaznici u svom strahu, vidu bombu od tašne, pa nastaje masovma bježanija……ma živa šega (ali za onoga k’o gleda).

Ovo me podsjeti na sličan događaj sa kupanja na Bembaši. Bio je topao ljetni dan i ”plaža” je bila puna, pa smo se mi (raja) nekako ušuškali na kraju plaže skoro ispod Jekovca, stijene samoubica.

Povela se priča o tim nesretnim ljudima, koji nisu imali drugog rješenja za svoje životne probleme, osim skoka u ponor. Nekako u to vrijeme pisalo je u novinama, o jednom samoubistvu skokom sa Jekovca.

Uljuljani tom pričom i toplim suncem smo malo zadrijemali, a naš jaran Zlatko zvani Fox je i zaspao. Vjerovatno je sanjao;  kako samoubica pada sa Jekovca, pa onako skoči u svom košmaru, i dreknu: ”Eto ga pada….”…i zbrisa punom brzinom

Poslije one priče o smrtonosnim bacanjima sa Jekovca, nama je bilo ” sve jasno”,  nije bilo ”ugodno” da ti neki leteći samoubica odozgo sa visine ”hekne” na glavu ili u, ”nešto povoljnijem slučaju”, hekne pored tebe i pred tvojima očima se čovjek razbije k’o lubenica. Nasta bježanija, (kao da se moglo pobjeći, ali nada umire zadnja), neki se baciše u vodu, a neki, rijetki u to doba, automobilisti ispod stijene dodaše maksimalan gas.

Kada se poslije svega vratilo normalno stanje, svi su bili ljuti na Fox-a, koji se kleo da je to sanjao, a mali čvršči momak Dino Haznadarević je htjeo da ga ”mariše”.

Dok se omladina dole kupala, sa lijeve strane tačno iznad jezera, bila je kafana ”Babića bašta”. To je bila kafana sa ukusom starih vremena, drvena ograda koja nije baš ulijevala sigurnost, poneka jagnjetina sa ražnja, solidan roštilj i posebno je bila na glasu salata zvana ”lukmira” . Za nju meraklije kažu da nikada nije ni jedna  lukmira bila nigdje kao na Babića bašti. Iz bašte se pružao nevjerovatno lijep vidik i vidjeli su se svi gradski mostovi do Ćumurije.

Kafana je bila tiha, ali je u nekom kraćem periodu postala ”belajli”, pa je onda jednog dana za ”urednika” došao Ibro Zulić (brat Campin), pa je sve to uredio i uveo u mirno stanje!

podcarina

Inače ova kafana je pripadala MZ ”Babića bašta”, a u istoj  je bila i ulica sa imenom ”Podcarina”.  Ova ulica je imala ”istorijsko” značenje za Sarajlije, jer su na tom mjestu Austro-ugarske vlasti podigle prvu ”Maltu”, pojavu koja izaziva kontraverzna osjećanja kod nekih Sarajlija, u kojoj oni vide branu masovnom naseljevanju grada i otporu primitivnom talasu iz ruralnih sredina.

Austrijancima je bio primarni cilj, da naplate takse i druge dažbine za gradsku kasu, da ometu šverc, da ne daju lopovima i drocama ulazak u grad, da ne ulaze bolesni od zaraznih bolesti u grad, i druge stvari, a sama priča o borbi protiv ”papanizacije” je samo proizvod lične mašte.

pogled sa Malte u Podcarini

Kada sam pisao u AS-u o ”Maltama”, sjećam se dobro nekih istinitih priča o raznim životnim događanjima na istima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, , koja je nastavila politiku ”Maltarina”.

Tako (istinita) priča kaže da je izvjesni seoski domaćin Marko K. ( u pijanom stanju) radio one prostačke stvari za pare sa dvije ”animir dame ”;  Marijom M i Behijom S.

Poslije ”hormonalnog teferiča”  i kraja uživanja, ”dame” su uzele, vjerovatno,  malo više para iz šlajpeka pijanca. Kada je on izbrojao lovu, vidio da mu fali četrdeset dinara,  počeo da se dere i doziva žandare. Dođe žandar, sasluša optužbu mušterije da je pokradena i onda sve troje odvede na ”Maltu” da ih protjera iz grada; njih dvije zbog krađe, a njega zbog nemoralnog ponašanja.

Kada su došli na maltu, dvije ”dame” su se klele da nisu uzele te pare! Dosjeti se jedna od njih, pa reče, da zovnu markovu ženu, pa ako ona potvrdi da je on imao te pare da plati njihove usluge, neka ih protjeraju iz grada.

Po ovom prijedlogu i pri spominjanju njegove žene, domaćin Marko se u trenu otrijezni i promjeni priču, pa reče skromno; ” Ma more biti, da sam se ja prebrojao za pare!”.

Na kraju svega, epilog  je bio da je Marku bio zabranjen mjesec dana ulazak u grad, a dvije ”dame” su protjerane iz grada ne zbog krađe, nego zbog ”prostakluka” za pare. Ovo nije baš dugo djelovalo, jer su navedene ”dame” za par dana ponovo viđene na starim mjestima u gradu, pa sve ovo govori da su i ”Malte” bile propusne,

Inače Bembaša (pravilno Bentbaša-brana) je bilo istorijsko gradsko mjesto. Tu su bili i mnogi mlinovi koji su koristili lokalne potoke i branu za svoj rad, pa je po njima ulica ”Nadmlini” dobila ime. Ona  je jedna od rijetkih koja nosi svoje ime već pet stotina godina. Društveno politički sistemi na vlasti su se mjenjali kroz vijekovi, ali ime ulice je ostalo vječno i neizbrisivo, kao dokaz neuništivosti pravih gradskih vrijednosti i imena!

12036870_499623356867876_5338045970702857887_n

Inače taj dio grada sa ulicom Nadmlini, čije se stepenice lijepo vide na ovoj stotinjak godina staroj fotografiji imao je neku tajnu vezu sa ”Maltom” u ulici Podcarina, a o kojoj će biti pisano u nastavku teksta.

Desna strana sa ove slike potpuno je nestala sa pejšaža grada i vremenom je kompletno srušena, a na njenom mjestu je iznikao lijep park.

Sa lijeve strane u dnu stepenica bila je neka kafana sa starim inventarom i šarenim kockastim stolnjacima, iz koje je izbijao isparavajući smrad maligana, a unutra je bila dimna zavjesa ispušenih cigara.

Nisam siguran, ali mislim da su je zvali ”Kafana kod Ranka!”

nadmlini

Odmah ispod kafane, bio je ulaz sa velikim gvozdenim vratima, gdje su se svaki dan skupljali cigani i drugi ljudi slabijeg materijalnog stanja.

Nekada davno u mom ranom djetinjstvu, bilo je to mjesto gdje se nosilo staro gvožđe, stare flaše, stare novine, stare krpe,…..i sve ono što se danas u ekološkoj borbi naziva ”sekundarna sirovina”. Tu se to vagalo, mjerilo, procjenjivalo i plaćalo simbolično za   Nadmlini danas                                                    doneseni materijal.

Ko je rastao u starom gradu ( u mahalama) sigurno se sjeća starih cigana (tako su se tad zvali) koji su nosali one velike sepete na leđima i derali se na sav glas : ”Stari stvari, krpi, krpi, flaši, flaši,……!”

Svijet je iznosio svoj otpad iz šupa i špajzova, davao ”sepetarima”, koji su nudili po neki dinar za to. Naravno, da je ogromna većina Sarajlija, odbijala te pare, jer su i sami sakupljači bili bijedno plaćeni, pa sad im ti uzmi koji dinar od teško zarađene dnevnice.

Ali bilo je i ”šupaka”, kojima je ”zinuo šupak” pa su tražili lovu.

Ovo je , inače, dobra prilika da malo obnovimo lekciju o sarajevskom jeziku, pa kada se za nekog kaže da mu je ”šupak zinuo!” to bi opisivalo u raji ( ne u novinama) da je isti pohlepan, gramziv i da je spreman na sve da učini da sebi sve prigrabi.

Nosači sepeta bi odnijeli taj teški teret u otkupnu stanicu ispod Nadmlina, gdje bi naplati svoj rad. Mislim da se preduzeće koje se time bavilo zvalo ”Otpad”, ali su ga prave Sarajlije zvale ”Terek?’

E, …. sada pitanje zašto se to zvalo ”Terek” i uostalom šta to terek znači? U njemu nema ništa od sarajevskog prizvuka. Mnoge Sarajlije nisu znale odgovor, pa je ovo prilika da pojasnimo i ovu ”Imenicu”.

U austro-ugarsko doba u Sarajevo je doselio Madžar po imenu Šandor Terek. On je vidio u gradu, mnogo bačenih starih stvari i sirovina, pa je utemeljio firmu za otkup starih sirovinskih stvari, kojoj je dao svoje ime ”Terek” i koja je se razvila u prosperitetnu firmu. Po dolasku kraljevine Jugoslavije, Šandor Terek je ostao u Sarajevu i nastavio sa uspjehom svoj biznis, koji nije prekidao do početka rata.

Poslije rata, došlo je de velikih promjena društvenih odnosa i do promjene imena, ali otkup starih stvari potencijalno sirovinskih, nastavila je i nova vlast. Imena su se mjenjala, ali je za one stare Sarajlije magacin otkup starih stvari u Otpadu, uvijek bio i ostao kod ”Tereka”.

Vratimo se priči o ”Malti”!  Po dolasku novih socijalističkih vlasti ”Malte” su ukinute i grad je širom otvorio novodošlim, jer je bila potreba za radnom snagom, pa su mnogi ”prigradski” tražili posao u gradu.

Na ovoj staroj slici nema toga, ali je kasnije na obadvije strane napravljeno autobusko stajalište za kratko zadržavanje prigradskih autobusa. To su bili autobusi koji su ujutro dovodili ”prigradske” iz brdovite okoline grada, koji su po dolasku uzimali tramvaj i išli na svoje poslove u gradu.

Mnoge Sarajlije su ih nazivali ružnim imenima, ali oni nisu reagovali i preskakali su te iste Sarajlije na stambenim listama u preduzećima. Njihove kuće, livade i šume nisu bile dostupne sarajevskom katastru, pa su oni bili ”beskućnici” i na to dobijali mnogo bodova. Sarajlije su većinom živjele kod roditelja, pa su imali privremeni smještaj i bile na dnu liste.

Oni pri vrhu stanbene liste su dobijali, kako se grad širio stanove u naseljima bliže centru grada, a Sarajlije su na kraju dobijale stanove u naseljima na marginama grada.Već tada je počela strateška izmjena stanovništva, sa nekim posljedicama koji će doći jednog dana.

Sa desne strane bio je parking za iste autobuse koji su poslije posla ”prigradske”  vraćali u rodni zavičaj. Neki kojima se nije žurilo otiđi bi u gore spomenutu kafanu da popiju po koju ”ljutu” da ubiju čekanje.

Autobusi su prolazili, ture stizale i čašice se praznile, a u neko doba bi se ”podigni” ruka na uho i zapjevaj pjesme iz zavičaja tipa;

”Mene zovu Božom, ko me dirne ubošču ga nožom!”

”Mala moja sinoć sam te sniv’o, ko ti parmak, je te odvaljiv’o”

Kasnije sa razvojem društava, gradske vlasti su iselile ”Terek” sa te lokacije, a na njegovom mjestu podigli  moderne stanbene zgrade.

Inače na lijevoj strani vide se velika ulazna vrata, koja su krila jednu veliku i predivnu baštu, sa tri mala drvena ”staklenika”. To je danas nezamislivo velika bašta usred čaršije. Tu je živjela u donjem ”boju” moja tetka Bedra i muž joj Pašaga Korajkić, pa sam tu provodio dosta vremena u igri.

Na gornjem ”boju” stanovala je  jedna fina porodica Karić, čija je glava porodice bio i poslovođa granapa, a koji je bio odmah malo niže od velikih vrata. To je bio klasični granap i u njemu se moglo svašta kupiti; germa na rezanje, ulje iz bureta, kiseli kupus, ………a svaki put kada sam posjetio granap poslovođa Karić bi mi dadni rumpločicu, a meni srce veliko!

Januar 2016 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.