A MILJACKA VODA TIHO TEČE….(VII nastavak)

piše MIRZA  HASANEFENDIĆ

A MILJACKA VODA TEČE…..(VII nastavak)

Nešto malo gradske priče o Setku, Damiru Liscui još ponekim ”likovima grada”….

U nastavku moje  gradske priči, želio bih da ispričam priču o jednom mom drugu, čije ime ne bih da spominjem. On je visio u ”Starom staru” (kod Neđe) i oni koji su bili inventar u tom kafiću znaju o kome se radi.

On je bio osamdesetih godina jedan od najljepših momaka u gradu. Visok, plavih očiju, sa malo dužom (”umjetničkom”) kosom, iz ugledne sarajevske familije, visoko obrazovan, elegantan i elokventan, bio je ono što su ljubitelji sjedenja i ispijanja kafa nazivali ”dobra prilika za udaju”.

Bio je rado gledan od djevojačkih očiju, a i sam je rado gledao djevojke. Bilo je ponekada momenata kada su mu se i neke djevojke ”nabacivale”, što je u onom vremenu bilo u najmanju ruku neobično, jer su tada momci bili ti koji se udvarali i šarmirali lijepe djevojke, nastojeći privuči njihovu pažnju. Mlade dame su bile one koje su imale zadnju riječ, pa  su prihvatale ili odbacivale ”udvarače”.

Danas sa demokratijom došlo je i do promjena, pa su djevojke postale vrlo aktivne u šarmiranju momaka! (bar je tako sa ove strane bare, a kako je u Sarajevu to neznam).

Moj drug je bio sklon flertu i kratkim vezama, ne zato što je volio mjenjati djevojke, jednostavno nije imao vremena ili sklonosti za dugu vezu, pa se sve to završavalo dosta brzo.

Godine mladosti su prolazile brzo, došao je rat, došlo je poslijeratno vrijeme, a on je bio lijep, čak su  ga i mlađe ženske generacije nalazile još lijepim i privlačnim, a on je polako stario sa sve manje i kratkih veza, gubeći vremenom zbog starenja i svoju ljepotu. I danas ono provodi svoje penzionerske dane u šetnji po Ferhadiji, ali ni on nije više ono što je bio.

Niko i ništa nije više kao što je nekad bilo!

Meni sve ovo liči na sarajevskog Šamiku, junaka knjige ”Vječiti mladoženja” pisca Jakova Ignjatovića, a koja je bila naša obavezna gimnazijska literatura. Priča o Šamiki, je priča o čovjeku koji je imao sve, ljepotu, šarm, privlačnost, ugledno porijeklo, novac, …sve, ali je opet ta životna priča ostala nedovršena……

Ljeta su prolazila, mi smo se kupali na bembaškom jezeru, a Ćoro je čekao priliku da uzvrati Hašku za ono ”o kandžama”. Hašak je bio debeo i trbav, pa ga jednom Ćoro upita: ”Majke ti Hašak kakav si ti i na šta ličiš?  Kako si trbav k’o da imaš brdo pred sobom, da nema ogledala ne bi mogao ni vidjeti onu ”mušku stvar”.  Što ne uradiš nešto da izgubiš to salo?”

A Hašak, zajebant i meraklija na jelo, kaže: ” Moj Ćoro najveći i najbolji klipovi kukuruza rastu ispod brda….. a što će se tiče sala, ma jesam probao sam dijetu…..mjesec dana nisam skoro ništa jeo ni pio osim vode, prestao pušiti i ….na kraju mjeseca sam skontao da sam izgubio đaba mjesec dana života!”

Za vrijeme kupanja, volio sam se pribiližti samoj brani, odakle sam gledao očiju punih ljubavi za ono što sam vidio. Ta slika pred mojim očima bila je priča o istoriji moga grada i njegovim ljudima. Sa lijeve strane Miljacke bila je Inat kuća priča o inatu ili tersluku, po sredine se pružala Šeher-čehajina ćuprija priča o vremenu, poplavama i jednoj velikoj ljubavi, a na desnoj strani Miljacke veleljepna zgrada, možda najbolja zgrada, iz Austro-ugarskog vremena.

vijecnica 3

O Vijećnici su napisane knjige od njenog kamena temeljca, do barbarskog rušenja, rekonstrukcije i novog današnjeg života. O tome su pisali  ljudi koji su daleko kvalifikovaniji od mene, pa ja ne bih o tome, moje viđenje gradske Vijećnice je više vezano za neke poznate sarajevske likove, o čijim se manguplucima pričalo u Sarajevu, a danas se priča širom svijeta.

Ima tu i  jedna dilema u meni koja se razvila u današnje vrijeme u trendu sa novovremenskim političkim i nacionalnim kretanjima!

Naime, arhitekta je napravio  Vijećnicu u pseudomaurskom stilu, koji je bio izraz kulture Arapa, koji su živjeli u Španiji prije protjerivanja. Čak je prvi projektant Alexandre Wittek išao po neke ideje dva puta u Kairo, prilikom projektovanja!

E sada se ja pitam zašto je to urađeno u tom arapskom stilu!

Da li je to bio lični izraz arhitekte ili težnja austro-ugarskih vlasti da se to ugradi u jednu sredinu sa muslimanskom većinom, kao neka simbolika ili pokušaj privlačnosti i pridobijanja od novih vlasti simpatija muslimana grada i bježanje od stvarnih vrijednosti kulture bosanskih  muslimana, namećući istim neprirodnu veze sa nekom dalekom i stranom kulturom!

Ako je to bilo u pitanju, onda je to bilo generalno nepoznavanje kulture i tradicije sarajevskih muslimana od strane Austro-ugarske, jer sarajevski muslimani nisu imali nikakvih kulturoloških , a ni tradicionalno običajnih veza sa arapskim svijetom.

vijecnica 4

Nažalost u današnja vremena politička elita na vlasti u gradu, uporno pokušava da nameće neke zajedničke vrijednosti sa arapskim svijetom, koji ima svoje vlastite vrijednosti, ali koje su strane onim vrijednostima pravih vjernika iz vremena socijalizma, kada se išlo u vjerske objekte na božju službu, a ne da se tamo grade društveno-političke karijere.

Ovih dana pročitah jedan komentarna FB, koji me nasmija, a koji ima neke ”tajnu vezu” o mnogo čemu što se događa u bivšoj mi domovini.

Priča tako jedan čo’ek:

”Gledam nedavno jednu utakmicu na arapskom kanalu. Komentator se javlja sa vremena na vrijeme na arapskom, a svaki put kada završi komentar moja nana kaže ”Amin”!

Vijećnica je bila poznata kao mjesto gdje su studenti učili i pripremali svoje ispite. Kultni sarajevski ”zajebanti” Sead Hajrovič Setko i Damir Lisac su dolazili na ”učenje” u Vijećnicu, a svaki njihov dolazak je bio za nezaborav.

Setko, kultni fudbalsi radnik i ”dugoročni”  student prava, poranio jedno jutro na ”učenje” u Vijećnicu i ponio debelu knjigu pod pazuhom. Sjeo je u tzv Golubinjak tj odjeljenje učionice gdje je sjedila štreberska elita, a kojoj on nije ni po čemu pripadao. Sjeo je tiho, otvorio knjigu i počeo da uči. Oni koji su ga znali trljali su oči, jer nisu mogli vjerovati da je Setko zalutao među štrebera. Svi su znali i očekivali nešto novo u učionici.

Poslije desetak minuta Setko je ceremonijalno otkinuo jednu stranu knjige, ustao, nonšalantno pocijepao, bacio istu u korpu za otpatke i sav važan se vratio na svoje mjesto. Nastavio je mrtav hladan sa učenjem, ali je zato bio kraj učenja za sve ostale prisutne studente, koji su svi preko knjiga gledali i očekivali slijedeći potez.

Nakon novih desetak minuta, Setko je ponovo otkinuo novu stranu i ponovio proceduru. Svi su samo koncetrisali na setkove postupke, nezanjući o čemu se radi.

Setko je to ponovio još dva –tri puta i raja u Golubinjaku nije mogla više izdržati, pa prekinu svetu tišinu u Vijećnici, sa pitanjem Setku; Šta i zašto to radi. A Setko ustade i reče studentskom auditorijumu: ”Drage kolege, ja kada naučim jednu stranu na pamet, to ostaje u mojoj glavi vječno i nemam više potrebe za tom stranom, to je sada ovde u glavi”.

Raja se povalja od šege, ode se u bife na kafu i taj dan propade za učenje.

U vezi Vijećnice Sarajlijama , a i drugim van njega, poznata je zezancija iz TV serije ”Nadrealisti”, u kojoj oni prodaju gradsku Vijećnicu nekom Amerikancu bosanskih korijena. Mnogi neznaju da je ovo bazirano na priči, za koju stare Sarajlije pričaju da je djelo dobrog sarajevskog čovjeka i velikog ”zajebanta”, Damira Lisca.

Da li je ova priča istinita ili nije priča o Vijećnici i Damiru Liscu to neznam,ali je kružila dugo u gradskim pričama, a u novom vremenu na mnogim blogovima, a koju sam i ja preuzeo sa bloga Furaj ba.

”otvoren citat”…….   Sarajevom je prije rata kružila priča kako je ugledni ugostitelj Damir Lisac ”prodao” Vijećnicu. Lisac je tada bio treća godina Pravnog fakulteta i učio je u biblioteci u Vijećnici. Izašao je da zapali cigaretu i vidio nekog stranca kako razgleda građevinu. Pitao ga je “bil’ kupio zgradu, jer  je bio dobar sa gazdom?” Čovjek je bio rodom iz Busovače, ali je 25 godina bio u Americi u Chicagu i kupovao nekretnine. I on pristane, a Lisac ga odvede kod direktora biblioteke  koji je odmah prihvatio zezanciju. Lisac pregovara sa direktorom i od Džonija (kako su zvali Amerikanca) traži million dolara, međutim on spušta cijenu i uspijevaju se dogovoriti da Amerikanac kupi Vijećnicu za 400 hiljada dolara, a do ” realizacije posla” naravno nije nikad ni došlo, sve je to bila samo zezancija. Damir Lisac je inače diplomirani pravnik, trostruki prvak Jugoslavije u motociklističkim trkama, i u Sarajevu poznat kao čovjek od zezancije. ……”zavrsen citat”

izvor blog furaj

 

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.