GRADSKE ULICE……SPORTSKI CENTAR KOVAČI!

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

GRADSKE ULICE

SPORTSKI CENTAR ”KOVAČI”

Kako je moj drug Pipa branio drugi put (neuspješno) Sarajevo!

Svaka ulica moga grada, svaki čošak, svaka kuća, priča dragu priču o nekim dragim ljudima i nekim vremenima koja su bila dostojna zvanja da se život živio.

stadion kovaci

Gledam ovu sliku sportskog centra ”Kovači”, a sjećanja počinju da nadiru poput bujice i onda tako to krene, pa slike protiču ispred očiju. Nije ovo ona klasična priča pravilno složena, niti je ovo samo nabrajanje nekih dragih imena, ovo samo dolazi iz duše a ja samo prenosim to na ”papir”…

Iznad zida gore (zid koji veže Širokac i Ploču) vidi se kuća kultnog sarajevskog igrača Asima Ferhatovića koji bio karizmatična ličnost obljubljen od svih u gradu. Ispod zida, gdje se vidi igralište, poslije onog rata 1945, bilo je zemljeno igralište i ringišpil, a Hase je počeo da šuta tu , da bi svoje fudbalsko znanje pronio širom jugoslavenskih gradova.

Kasnije su drugovi tu izgradili mali sportski centar ”Kovači” nazvan po starom dijelu Sarajeva, u kojem se nalazi. Centar je imao rukometno igralište u sredini, gore je na vrhu bilo košarkaško igralište, a u prizemlju zgrade , ispod nivoa igrališta, bila je kuglana. Oko igrališta bile su tribine koje su okruživale u ovalnoj formi isto, i ne rijetko bile uvijek ispunjene do vrha.

Na košarkaškom igralištu je igrao KK ”Omladinac” u nekoj regionalnoj ligi, a koji je imao svoje vjerne navijače.

Na rukometnom igralištu nekad davno je igrala i RK Bosna, ali sa prelaskom rukometa u dvorane, i igralište je ostalo privremeno bez rukometaša. Onda je jednog dana tu počeo da igra utakmice najčudniji rukometni klub u gradu, a možda i dalje…Klub se zvao RK ”Omladinac”, a ekipi su igrali sve malo ”bajati omladinci” ili možda bolje rečeno ”mlađani đuturumi”. Oni su punili stadione u regiji i sve su dolazili da ih gledaju. Ustvari igrači te ekipe su bili sve ugledni sarajevski veterani, predvođeni legendom sarajevskog rukometa Memnunom Idžakovićem Ćunom, braćom Mirsadom i Abduselamom Kapićem i drugim, koji su bili blizu četrdestim godinama.

Svaki klub je uvijek želio ići u viši rang, samo RK Omladinac to nije želio njegov san je bio uvijek da ostane tamo gdje jeste, u istoj ligi. Koliko sjećam u ekipi su bila samo dva prava omladinca, dva krila Senad i Nebojša.

Pipa prvi sa lijeve strane na Grbavici ( sliku poslao Nune Arnautović)

pipa

U kući kod ulaza, stanovao je moj drug vrsni fudbaler Nedžad Pipić zvani Pipa. Sa Pipom sam igrao dvije godine u FK Partizanu, bio je prije svega veliki čovjek, a i vrstan igrač. Dobro visok, preko 190 cm, bio je sjajan centarhalf koji je imao dobar šut i znao majstorski proigrati brzog igrača dugim pasom. Zahvaljujući mom dobrom Pipi, dao sam dosta golova, naročito u gostovanju.

Onda je Pipa potpisao 1971 godine ugovor sa FK Sarajevom, igrao je za drugi tim Sarajevo, nekako u isto vrijeme sa dolaskom Ante Rajkovića, isto tako vrsnog centarhalfa. Epilog je bio da je Ante Rajković vrlo brzo preuzeo mjesto centarhalfa u prvoj ekipi FK Sarajeva, a Pipu su poslali u Rudar Ljubija, koji je u to doba bio jak drugoligaški klub.

Pipa je igrao jednu (polu) sezonu i nije mogao bez svog Sarajeva, pa se vratio prvo u Radnik (Hadžići) koji je bio isto tako dobar drugoligaški klub. Volio je da igra za raju, pa baš kao u onoj pjesmi ”Ko ne sluša trenera i ne poštuje taktiku, završiće u FK Vratniku”, karijeru je završio u Vratniku. Bio je učesnik onog nevjerovatnog uspjeha FK Vratnika, kada je taj ”mali” fudbalski klub uspio ući, poslije pobjede u kupu u BiH, u šesnaestinu Kupa Jugoslavije (Kup Maršala Tita) gdje su igrali samo prvoligaški klubovi. On je bio kapiten, a ta utakmica sa FK Osijekom (tada jaka prvoligaška ekipa), koju je Vratnik dostojanstveno, poslije dugog odolijevanja izubio sa 2:0, ostaće u sjećanju ljubitela sporta u gradu, kao primjer kako se jedan amaterski klub može uspješno nositi sa vrhunskim profesionalcima.

Prije nego što je postao profesionalni igrač, radio je kao čevapdžija kod Haseta u legendarnoj Devetki. Najviše je volio, po vlastitoj priči, onaj dan kada bi Hase dovedi u radnju, ljude slabih primanja u gradu, na besplatan roštilj po izboru istih, a svi bi radili taj period po svom izboru besplatno.

Bio je veseljak i volio je da priča viceve onako po sarajevski. Najviše je volio onaj vic o čevapdžiji i ”šoku”, koji kaže; ”Došao neki šok u čevapdžinicu  (oni su skupljali na čaršiji kod tramvajske stanice, tražeči neki fizički posao) pa naručuje : ” Daj mi jedan ćevapčić u cijeli somun”. Gleda čevapdžija ovo čudo od narudžbe pa kaže malo provokativno : ”Da ti jarane ne bude malo?”. Šok mrtav hladan kaže : ” Nemaj brige majstor, ako bude malo ja ću naručiti još jedan somun!”

Po završetku profesionalne karijere, postao je ugledni sarajevski taksista sa štandom na Čaršiji. Bio je, kao i cijeli život, human i imao dušu kao Trebević, pa je ne rijetko stare i bolesne znao odvesti u bolnicu besplatno, pa ih uvesti i u samu prijavnu službu, a neke časne kokuze je znao sačekati do plate sa lovom.

Sa Pipom sam sretao cijeli život, a onda je došao krvavi i tragični rat 1992. Mene je rat zatekao na Dobrinji, a on je bio na svom mjestu u ”Starom gradu”  tj . Kovačima. Proveo je rat na liniji, a ja sam u neko doba, kada se zato ukazala zgodna prilika otišao i završio u Kanadi.

Po okončanju rata, iskoristio sam prvu povoljnu priliku i došao u grad, prije svega da sretnem preživjele i obiđem ranjene drugare. Osim mojih dragih drugara, većina se (uglavnom podrumaši, a što ću kasnije saznati) počela ”kurčiti ” (izvinjam se ovo je samo zbog orginalnosti) tipa  ”Di si bija kada je grmilo i sivalo?”.

Dok se Sarajlije zauzimali odbojni stav po povratku Sarajlija, ne zakonski, nego ličnim animozitetom i vođenjem neke svoje lične borbe protiv onih koji su uspjeli izaći iz sarajevskog pakla, e zato je vrijeme visoko rangirani  državni funkcioner radio intezivno da dovede što više svojih zemljaka iz pasivnih krajeva bivše Yu.

Ljudi koji su govorili neki čudnim akcentom izostavljajući ono ”ije” i ”je”, jer im to nije trebalo u rodnom zavičaju, pa čak su došli mnogi i oni koji imaju teškoća sa bivšim službenim jezikom ex-YZ , a koriste često slovo ”LJ”.

Sarajlije su ”  kurčile” prema Sarajlijama, ali je zato stranka na vlasti uredno upisivala nove glasače, koji će postati pokretačka snaga, koja će je onako ”demokratski”,  voljom držati na vlasti i dan-danas. Te nove glasače nije niko pitao ništa, a pogotovo ne ”Di si bija kada je grmilo i sivalo?”

Ja se nisam bio vratio, niti sam bilo šta tražio i ja sam samo došao da vidim ”ko je živ od moje raje i kako mu je !”. Nisam ”Mara gatara”, ali neke sam stvari još za vrijeme rata previdio da će se odvijati baš onako kako se danas odvijaju.

Onda kao da se sudbina poigrala i vidio sam širok osmijeh i ruke koje se pružaju da me zagrle.

Bio je to moj drug Pipa, koji proveo dobar dio  rata na prvoj liniji, a obradovao se kao da je vidio svog brata. Otišli smo na kafu kod Sulje (Tunel) i nastavila se priča tamo gdje je stala u proljeće 1992

Sjedili smo dugo i pričali, kafenisali u pravom smislu, kada mi Pipa reče mogu li te pitati nešto onako iskreno……

Joj, nemoj sada i ti Pipa, ono stanadardno ”Gdje si bio…..?”

Dobrom jaranu se ne odbija pitanje i ja klimnuh glavom!

Pipa reče : ” Imaš li ti namjeru da se vratiš u Sarajevo!”

Ogorčen ponašanjem sarajevskih ”patriota” htjedoh mu reči pomalo drsko ”Ne i nikada!”, ali onda pomislim da to nije baš lijepo prema čovjeku koji je proveo tri i po godine u sarajevskom paklu, ujedno je ljudina a i ne mogu dopustiti da mi neki samozvani branioci ”ogade” moj voljeni grad ….

Odlučih da mu na to pitanje odgovorim onako diplomatski i zakukuljeno, pa rekoh:

” Ma teško je moj Pipa za povratak, ovdje su sada došli u grad neki novi ljudi i nema posla , ni mjesta ni za stare Sarajlije, a kamoli za povratnike Sarajlije!”

On me iznenadi svojim odgovorom: ”Ma samo se ti vrati, ako bude više  Sarajlija povratnika, biće i bolje za sve nas. Dok se ne snađeš, ja ću ti naći posao trenera u jednoj fudbalskoj ekipi. Ako si u kontaktu sa nekim od naše raje ”tamo”, zovni ga da se vrati, jer ovdje sa ovom najezdom primitivizma i novokomponovanih građana Sarajevo neće izdržati i samo će nazadovati”

Moj dobri drug Pipa, umrije kasnije od teške bolesti, a ja rekoh, kada sam čuo za tu tužnu vijest: ”Moj jarane, ako si u ratu odbranio Sarajevo od agresora, onda si u ovoj drugoj odbrani grada od profitera, lopova, primitivizma i papaka zijanio svoju bitku!”

mala priča u slikama o stadionu  ”Kovači”

nekada, sada već poodavno, Kovači su pripadali sportistima

kovaci

 

 

 

 

 

 

 

 

 

onda su jednog dana došli ovi i počeli ovako

sportski centar kovaci1

 

 

 

 

 

 

sportski centar kovaci

 

 

 

 

pa nastavili žestoko

 

 

 

 

 

 

 

na kraju su došli političari i nema više ”loptanja”, samo prazna obećanja, radost za naivne

partija na vlasti

januar 2016 napisao i uredio Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.