GRADSKE ULICE…….GIMNAZIJSKA ULICA I MOST UZDISAJA!

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

GRADSKE ULICE

GIMNAZIJSKA ULICA I MOST UZDISAJA

Ima jedna ulica u Sarajevo, ime joj lijepo, a zove se Gimnazijska ulica. U tom imenu je sadržano nešto lijepo što se dešavalo u zadnjih stotinu i četrdeset godina u životima i srcima mnogih Sarajki i Sarajlija.

Ta ulica dijeli administrativno dvije opštine (Stari grad i Centar), a u svakodnevnom životu  ona spaja ono sve što je najljepše u životu, ljubav, mladost, druženje, prijateljovanje, znanje, spaje različnosti u jednu predivnu životnu cjelinu gdje svak uzima od svakog ono što je najljepše.

Nekada u davna austrougarska vremena u toj ulici niknu prvi cvijet, zgrada Prve gimnazije, a koji će ostaviti vječiti trag na naš grad i hiljade naših sugrađana  će reči punih usta ; ”Sve što mi se najljepše dešavalo u životu, dešavalo mi se u toj školi”.

I kada pričaš o damama ti nikada ne spominješ godine! Ali otmena dama iz ove priče je nešto drugo, ona je nešto posebno! Njene godine brojimo sa zadovoljstvom i ističemo ih sa ponosom, jer ona nikada ne stari iako je već podavno rodjena. Ona je uvijek mlada, svježa, tražena i u ”modi”.

U sarajevske knjige  ”rodjenih” upisana je 20 septembra 1879. Godine, kao prva škola interkonfesionalnog karaktera, a uvedena je pod imenom Realna gimnazija.

prva gimnazija1

I kao da je te davne 1879, na dan svog rođenja, ta plemenita dama popila mitološki kup nektara, tog božanstvenog pića vječne mladosti, besmrtnosti i ljepote, sa kojom će živjeti vječno dok živi i moj voljeni grad!

Ako si Sarajka ili Sarajlija, posebno sa opština Centar i Stari grad, ti si za Prvu gimnaziju čuo još u osnovnoj školi, jer su tvoji roditelji često pričali kako žele da te upišu u tu školu kada tome dodje vrijeme.

U velikoj raji, oni uzrasta ni djeca, a ni momci pričali su ”uzbudljive” priče iz svakodnevnice života u ”učionicama” te privlačne dame; o sportu, o prvim ljubavima, o dalekim nepoznatim zemljama, o minulim bitkama,….

Ti si to slušao i sanjao da ćeš jednog dana i ti odrasti i ući u taj magični prvogimnazijski svijet.

Uvijek, a pogotovo u novija vremena bilo je prestižno upisati se u Prvu gimnaziju.

Kada si došao blizu petnaeste godine života, pa ako ti se sve lijepo složilo ulazio si u učionice Prve gimnazije….

Ušao si, a nisi ni znao da si postao dio priče koja nikada ne prestaje….i da tvoj duh neće nikada napustiti to ”sveto” mjesto. Ti češ se njemu, u mislima, vječno vraćati jer je ono bilo mjesto kojem tu zauvijek pripadaš. Tvoja duša će poput sidra ostati usidrena u njenim učionicama, a tvoj duh će vječno, bez obzira na tvoju novu poštansku adresu u svijetu,  ploviti po njenim hodnicima tražeći drage likove od kojih su mnogi otišli tamo odakle se niko ne vraća.

Prva gimnazija daje svojim učenicima jednu vrstu besmrtnosti, jer bilo kada, pa čak i oni koji su umrli, biće spomenuti u nekoj priči oko Prve gimnazije i tako, bar na trenutak, njihov će nestali lik ponovo oživjeti u našim sjećanjima!

Prva gimnazije je umjetnost mogućnost  nemogućeg. Samo je u toj školi moguće da jedan učenik ponavlja razred, a da bi kasnije dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Nobelovac Ivo Andrić, taj svjetski priznat umjetnik pisane riječi, bio je dobar đak, ali mu nije išla nikako matematika, pa je zbog iste ponavaljao šesti razred gimnazije.

Samo je u toj školi velike ljubavi moguće da učenik bude ”izbačen iz škole” zbog ”prevelike ljubavi”.

prva gimnazija 2

Ostalo je zapisano u školskom protokolu da je 20 novembra 1880, zavedena molba čiji je sadržaj (prepisan autentično) bio; ”Ravnateljstvo sprovodi molbenicu učenika drugog razreda Mustafe Teufikbega, rodom iz Banja Luke, kojom on moli da mu Vis. Ces. Kr. Zemaljska vlada dozvoli da se oženi i da može u školu kao oženjen dolaziti!”

Molba je odbijena i učenik je isključen iz škole, zbog ljubavi prema budućoj ženi.

Samo je moguće u toj školi da jedan veliki rock muzički stvaralac, ima popravni iz fiskulture, kojeg je uspješno položio!

I samo je moguće u slučaju Prve gimnazije da jedna škola da dva Nobelovca iz dva različita stvaralačka svijeta; iz književnosti Ivu Andrića i iz hemije Vladimira Preloga!

Prva gimnazija je uvijek bila prestižna škola koja je držala do toga, da njeni učenici moraju biti dobri u svemu!

Po svemu malo drugačija do drugih  škola Prva gimnazija je imala i svoj ”noćni život” koji se odvijao u njenim učionicama za vrijeme večernjih sati.

Mi, u našim sjećanjima, sa ponosom se sjećamo naše Prve gimnazije i spominjemo naše školske drugova, ali bila je jedna ”noćna” škola u učionicama Prve gimnazije čiji učenici nikad ne spominju svoje školu i svoje školske drugova,a najradije bi da zaborave da je i postojala.

Ta škola, zakonski ravnopravna sa drugim školama, je škola o kojoj se ne priča nikada i priča o školovanje u njoj ostaje diskretna porodična tajna.

Učenici takve škole su popunjavali, u večernjim satima, prazne učionice Prve gimnazije.

Kada bih izlazio u 19h10 poslije zadnjeg zvona tog školskog dana, vidjao sam neke čudnu mješavinu likova na školskom ulazu. Bilo je tu mladih i starih osoba, tihih ali i agresivnih ”faca” koji su došli da se školuju.

Bilo je nekih učenika koji su se krili u mračnim prolazima, kao da žele da se sakriju u mišju rupu da ih ne bi neko vidio da idu u tu školu i kao da su željeli da to ostane njihova intimna stvar. Ja još nisam sreo ni jednog učenika te škole koji se ”sjeća” svojih školskih drugova iz iste.

Naravno da su čitaoci prepoznali da se radi o večernjoj školi ili večernjaku kako su je neki zvali.

Večernja škola je bila prilika našim dragim profesorima iz redovne škole da zarade koji dinar, jer profesorske plate nisu bile adekvatno valorizovane  njihovom prosvjetno-pedagoškom radu.

Večernje škole su bila čudna mješavina učenika, pa su se tako dešavale da učenici daje ”čudne” odgovore. Kažu; pitao profesora starijeg učenika: ”Kakva je SFRJ po društvenom političkom sistemu?”, a njemu se u glavi predmeti pomješali pa odgovori: ”Pretežno brdsko-planinska!”.

Možda je ovo i smiješno, a možda u tom odgovoru ima i bolne istine poslije svega ovoga što nam se dešavalo.

Austro-ugarska je bila napredna država, ali ne baš u svemu, pa je dugo vremena Prva gimnazija bila samo muška škola, a djevojčice i djevojke su bile u drugom planu. Vremenom su pravljene manje ”kozmetičke promjene”, da bi najzad 1923 godine osnovana Ženska gimnazija u zgradi sa druge strane Miljacke kod mosta Drvenija.

”Dolazak” ženske gimnazije donio je mnogo promjena u životu mladih, pa je most Drvenija postao neka mala verzija sarajevskog mosta uzdisaja!

januar 2016 napisao Mirza Hasanefendić (iz knjige Sarajevo moj grad 3)

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.