KAD MARŠIRAJU ”HANUME”!

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

KADA MARŠIRAJU ”HANUME”……

Hanume šetaju po  drumu……;

Maršira hanuma uz hanumu!

Nekada davno u neka dobra vremena poslije onog rata, bila je jedna lijepa partizanska pjesma koja je slavila prave ljudske ideale. Ta pjesma koje se mnogi sjećaju,  ide otprilike ovako;

Budi se Istok i Zapad! Budi se Sjever i Jug!

Koraci tutunje u nama, naprijed uz drug je drug!

Novi ćemo život početi sad,; sloboda, drugarstvo i rad!

Nekada se slavilo drugarstvo, sloboda i rad, a danas su neka druga vremena pa se slave neke ”vjerske vrijednosti” ili se to bar to tako pokušava predstaviti, ali da li je to usitinu borba za vjeru ili za arabizaciju bosanskih muslimanskih vrijednosti?

Čitam neki dan u novinama u gradovima širom BiH šetaju žene ili da koristim ”turcizam” hanume, da izraze svoje proteste protiv zabrane nošenja vjerskih obilježja u državnim službama.

protesti

Prošetale hanume gradskim ulicama, a neko će to već ”pozlatiti”.  Ja onako pomalo inspirativno  za ovo šetanje po ulicama napisah stih za ove ženske borce koje se bore šetnjom za nešto samo njima prihvatljivo…

Hanume šetaju po drumu;

Maršira hanuma uz hanumu!

Hanume se pozivaju na neku demokratiju i ustav, a neznaju u svom skromnom političkom znanju da je država zvanično laička, da su vjera i država, a time i njene službe, odvojene i nemaju ništa zajedničko.

Kaže neka, koja se predstavlja kao dr nauka, da je HIDŽAB njen , a time je i identitet bosanske muslimanke. Wow, ja sam zadivljen narcisodnosti dotične osobe koja pretenduje da je njen identit ”obavezan” za sve žene muslimanke.

Neznam, odakle je dotična gđa (hanuma)”šljegla” u Sarajevo, i kojoj je dodijelio doktorat, ali znam da je HIDŽAB  arapska pojava i riječ arapskog porijekla pa kao takva ne postoji u bilo kojoj sluzbenoj varijanti sva tri  jezika koja se koriste u BiH.

Ako je njen identitet HIDŽAB, onda je ona evidentno pogriješla adresu stanovanja, jer je to više bliskoistočni identitet nego bosanski, pa nešto kontam da bi trebala potražiti svoj identite tamo odakle je isti i  došao, baš bi joj bilo tamo lijepo, među sestrama. Ona bi bila tamo kao kod svoje kuće, jer ona i pripada tom svijetu!

Ako se ova tendencija nastavi neće više biti Sarajevo i istočno Sarajevo, nego istočno i blisko istočno Sarajevo.

Istina, bilo je žena na ”maršu”  koji su spominjali i ”domaće”  ime ”mahrama”, ali i to je opet ” verbalno silovanje” vlastitog identiteta, forsirajući uporno i prisvajajući slovo H, kao obilježje nekog svog identiteta. Neznaju neki u svom nepoznavanju vlastitog jezika da je slovo H jako prisutno i u drugim ne muslimanskim vjerama.

Neznam da li te učesnice ”marša” znaju da su, tamo gdje se glorifikuje  ta vrsta marame, žene su bez ikakvih prava i da su neka vrsta modernih ”robinja”, tako npr na šerijatskom sudu glas žene vrijedi kao pola glasa muškarca i zato muškarac ima pravo na najmanje dvije žene ( i više ovisno od ranga mjesta koji oni imaju u tim društvima) radi ”ravnopravnosti” i matematike, da ne smiju izaći na ulicu bez pratnje brata ili rođaka, da nemaju prava voziti kola, da nisu samo ”robinje” vjere , nego i robinje muškog seksizma i brutalnosti i još mnogo više preko toga…..

Tačno je da nije, srecom, baš sve tako trenutno u mojoj rodnoj domovini, ali fino reče narod ”tiha voda brijeg roni”, pa se tako polako, ali vidljivo, topi ona sloboda i jednakost muslimanskih žena i muškaraca u nekada vrlo naprednoj SR BiH.

Sama tvrdnja da je pokrivanje glave tipičan identitet muslimanke, je pomalo podvala, jer su  marame kao takve nastale još u ranim počecima Krščanstava- Hriščanstva, pa su kao takve preuzete u Islamu preko šesto godina kasnije, pa nije baš to kao neki izrazito karakteristični  islamski identitet određen božijom zapovijedi.

Nešto kontam, ove marširajuće žene, koje traže bosanski identitet u HIDŽAB-u, ako su već borci  za pravu vjeru možda bi bile korisnije vjeri da traže vlastiti identitet i izraz bosanskih muslimana u obavljanju božje službe i obracanju svevišnjem biću, na vlastitom maternjem jeziku, a ne na jeziku nekih dalekih naroda.

Ogromna većina ljudi na bivšim prostorima, učeći i klanjajući na stranom jeziku, uopšte nije svjesna sa kojim se riječima obraća Bogu, pa to radi kao u nekoj ”neznani” i nisam baš siguran da je taj način učenja  baš pravi bosanski nacionalni identitet i da je Bogu ugodan.

Identitet jednog naroda nije i ne treba biti vjera, to je više lična kategorija, ali zato jeste jezik najveći identitet jednog naroda.

Zato ja predlažem, iz najboljih namjera, tim osobama koje protestuju marširajući za podršku ”HIDŽABU”,  da bi bilo mnogo korisnije da marširaju u podršci bogosluženju na maternjem jeziku, a ne nekom dijelu odjeće, koji postaje sve više sjeme razdora među ljudima, a prije svega među muslimanima u BiH.

Vjera kaže da je Bog stvorio ženu i da je ona kao takva jedna savršena, možda i najbolja njegova kreacija  savršenstva, a same žene pokrivajući tu maestralnu božju kreaciju, kao de žele da se stide i žele sa sakriju svu onu ljepotu koji im je svevišnji stvaralac dao i podrede se zlim mislima i strahu pojedenih ljudi.

Neznam, ali ne volim mitingaše koji marširaju i koji nameću podjele, jer me to uvijek podsjeća na one  mitingaše koji su pred rat marširali širom Juge, koji su ”branili” Jugoslaviju, da bi istu na kraju onako krvavo razvalili.

Februar 2016 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.