GRADSKE ULICE ”GIMNAZIJSKA ULICA I MOST UZDISAJA” (II nastavak)

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

GRADSKE ULICE…”GIMNAZIJSKA ULICA I MOST UZDISAJA” (II  nastavak)

O besmislu rata i o Vjeki koji je  ”mrzio” čizu-blizu!

”Dolazak” ženske gimnazije donio je mnogo promjena u životu mladih, pa je most Drvenija postao neka mala verzija sarajevskog mosta uzdisaja!

Mladost, spoznaja da te nečija fizička pojava sa druge strane Miljacke privukla i izazvale treptaje tvog bića, učinila je most Drveniju susreta zaljubljenih pogleda i prvih snova, često neodsanjanih zbog vremena i okoline.

Neki od tih pogleda i diskretnog dodira u prolazu,  koji su se medjusobno sreli na mostu ostali su vezani za života, a neki drugi su ostali samo tiha patnja koja je izblijedila sa vremenom.

Na neki način, preko mosta Drvenija, kao da su Prva i Ženska gimnazija bile vezane nekom ”tajnom vezom” pa one čine jednu, za mene, nerazdvojnu cjelinu u priči o tom magičnom dijelu grada koji pripada svime, a prije svega sarajevskoj mladosti.

Drvenija je bio most koje su proljetne vode Miljacke, ne baš rijetko, odnosile, pa su tako gradske vlasti jedne godine odlučile da naprave čvrst betonski most.

Za novi most neko jednom reče: ” To nije više Drvenija, to je Betonija” i kao da su ugašena Ženska gimnazija i Betonija donijela nova vremena i nove ljubavi, a sarajevski most uzdisaja je ostao samo u starinskim pričama!

zenska gimnazija

Ženska gimnazija je ”ugašena” ali je ostala priča o legendarnoj profesorici Abidi Kadić-Karahasanović, primjeru ženi Bosanki, koja je bila, prije osamdeset godina,  naprednija  od mnogih žena i muškaraca u današnjem vremenu na tim istim prostorima.

Postala je nastavnica gimnastike davne 1929 godine, a 1931 je pobjedila na skijaškom takmičenju na Jahorini. Duga je lista njenih sportskih uspjeha i podizanja ženskog kadra u svijetu sporta i kulture, a izmedju ostalih njena učenica je bila i nezaboravna sportistkinja i komentator Milka Babović.

Na čošku prema gradskoj tržnici bila je Umjetnička škola koja je iznjedrila cijelu plejadu vrsnih slikara  Franjo Likar, Seid Hasanefendić, Halil Tikveša, Safet Zec, Memnuna Vila Bogdanić, Mehmed Zaimović, Salim Obralić, Mustafa Skopljak, Meliha Teparić,…

Kao pisac i kao čovjek uvijek sam se divio tim majstorima štafelaja i kičica, kako su znali ovjekovječiti portrete, pejsaže, dijelove grada i u njih unijeti dio svoj duše udahnjujući im tako vječni život.

Medjutim, u davnim srednjoškolskim danima nije baš bilo tako!

Mi, Prvogimnazijalci, smo bili ljubomorni i zavidni prema njima. Oni su imali punu slobodu, pa su tako oni mogli nositi dugu kosu (modni hit tog vremena), dok su nas za malo dužu kosu slali kod direktora na razgovor. Viđali smo ih ne rijetko da puše ne prozoru ateljea prema gimnaziji, dok su se u gimnaziji cigare pušile samo u ”hali”, a tamo  je bilo često ”racija” pa se opet ”moralo ići na viđenje” kod direktora.

Ono što je bilo posebno bolno u tim pubertetskim godinama (prvi i drugi razred) naše drugarice i tihe simpatije, rado su gledale te ”dugokose”, što je, uz već gore navedenu nanesenu nam nepravdu, izazivalo frustracije u nama.

Sa druge strane ulice a na broju jedan je jedna školska zgrada, koja je promjenila mnogo školskih ustanova i raznih imena. Utemeljena je 1890 kao Prva učiteljska škola, a poslije su tu bile Trgovačka akademija, Trgovačka škola, Ekonomska škola…….pa do osnovnih škola Zmaj Jovina, Veselin Masleša i do aktuelnog imena OŠ ”Safvet beg Bašagić”.

Želio bih ovdje da napišem par rečenica o ovoj školskoj zgradi u periodu kada je nosila ima Osnovna škola ”Zmaj Jovina” i gdje sam ja proveo moje osnovno školovanje.

U osnovnu školu  ”Zmaj Jovina” sam se upisao 1958 g. , ali sam fizički krenuo u zgradu Prve gimnazije, tako da sam ušao u Prvu gimnaziju sa samo sedam godina.

E, sada ovo može da izazove neku konfuziju kakve veze imaju ”Prva gimnazija” i osnovna škola!

Ima, neka ”tajna ” veza!

Naime, te godine moja osnovna škola je bila stvarno fizički, kao ”podstanar”, u ”odajama” Prve gimnazije, koja je uvijek imala veliko srce pa pod svoj krov prihvatala i druge škole kojima je trebala pomoć.

Već naredne godine, preselili smo u zgradu bivše Ekonomske škole, koja je preselila na novu lokaciju, a tu se uselila škola ”Zmaj Jovina”.

Osnovna škola je imala ogroman značaj u početnom razvoju svih nas, pa se tako sa radošću sjećam moje prve učiteljice, finog pedagoga, Mile Uzelac i njenih kolegica učiteljica Jovanke i Munire.

Sa prelaskom u peti razred, ”napustili” smo našu učiteljicu i počeli imati predmetne nastavnike, a između ostalih novina dobili smo i strani jezik. Meni je zapao francuski jezik, a predavala ga je jedna dobra profesorica Gordana Janković. Imao sam odličnu ocjenu, mada lično nisam nešto bio sklon tom jeziku. Naučio sam, zahvaljujući dobroj profesorici, osnovnu bazu francuskog jezika i ne sanjajući da će mi to danas pod stare dane postati maternji jezik. (sada živim u Kanadi u francuskom govornom području).

Nikada ne reci nikad, jer neznaš šta ti život nosi!

U školi sam imao finih drugara od kojih će neki postati i uspješni glumci i sportisti od jugoslavenskog značaja. Ovdje ću spomenuti samo neke moje školske drugare iz moje generacije Zijaha Sokolovića, Mikija Memiševića, Jadrana Muhamedagića, Elija Taubera, Becu Barjaktarevića, Mirsu Mujezinovića, i još mnoge druge….

Bila je jedna pojava u školi, a i u drugim osnovnim školama, koju mi nismo nikako voljeli. To je bio školski hor! E to mi ”muški”, nismo nikako podnosili, dok curicama nije bilo mrsko.

Da stvar bude još gora, naša tiha i divna profesorica muzičkog vaspitanja Marija, dovodila je u razred  ”nekog” Vjeku, za koga se pričalo da pjeva u operskom horu, koji nas je testirao jesmo li podobni za pjevanje u horu.

On je imao profesionalno uho i nevjerovatan osjećaj sluha, pa si se ti mogao kreveljiti, ispuštati krikove, ali ga nisi mogao prevariti. On bi se zamisli, poslije ono tvoje Do,Re, Mi, Fa,…….pa bi reci : ”Treći glas, u utorak na probu hora u 12h 30”.

Kad bi Vjeko to reci, tebi kao da se nebo sručilo na glavu, jer se proba hora održavala između dvije smjene i ti si mogao slobodno zaboraviti fudbal sa rajom u međusmjeni, čizu blizu, zemlje i drugih igara našeg djetinjstva.

Ponekad si pomislio; ” Koliko je samo dobrih šutanja i čize blize” upropastio ovaj Vjeko. Nekom prilikom neki pasionirani ljubitelj čize-blize provali: ” Raja, ma ovaj  Vjeko garant mrzi čizu-blizu!”

U tom dobu i u tom pubertatskom uzrastu   nama nikako nije bilo jasno kako može jedan mušakarac dobrovoljno, a da ga niko ne tjera, pjevati u horu, pa čak bilo to i u opernom horu. Bili smo tada još suviše  mali i nismo razumjeli da je to prije svega umjetnost, a onda i profesija tj da čovjek živi od toga, a i da je to njegov način da se izrazi u društvu.

A onda je jednog dana došao i ”dan naše slatke osvete”, jer smo u ušli u pubertet pa smo počeli mutirati tj, naš glas je počeo da liči ni našta.

Onda kada bi Vjeko dođi na ”audiciju” i ti bi otpjevaj najčasnije što si mogao, a Vjeko bi samo reci hvala i pređi na drugog kandidata. Ovo vjekino ”Hvala”, inače dobro došlo,  nekima je zvučalo kao ”Dobro ti pjevaš, samo nemoj više” ili ”Dobro ti pjevaš, samo te ružno slušati”.

Neki su  bili ”kvarni”, pa kada bi Vjeko otiđi a oni bi rekli između nas, puni ”osvete”, ” Jebilo ga njegovo uho uho, sada ga neka ga maci pod rep baci!”

Škola je bila već sama po sebi muzej i nije imala fiskulturnu salu, pa smo fiskulturu ljeti obavljali u parku igrajući lopte, a zimi smo trčali i preskakli ”kozliće” u školskom hodniku. Sve smo to radili po nadzorom naše atraktivne profesorice Fizičkog vaspitanja Radojčić.

Mada nismo imali salu za fiskulturu, imali smo talenta pa se sjećam da smo pod vođstvom, nešto starijeg učenika, Seje Pizovića poznatog rukometaša Želje, osvajali i neka takmičenja.

Imali smo naravno i Likovno vaspitanje koje nam je predavao prof Marković, a često smo morali ići u knjižaru i kupovati ”Blok brojV” koje je bio obavezan u školi.

Imali smo u školi za veliki odmor i topli obrok sa sendvičem u kojem je bilo po izboru učenika ”volja ti sir; volja ti salama”. Ovo navodim iz dva razloga ; prvo jer je to bilo lijepo i korisno, a drugo zbog ovih današnjih novokomponovanih demokrata u prosvjetnim organima, koji pljuju po svemu prošlom, ”da im se samo kaže” gdje je bilo ”više izbora hrane” i kako je svak imao svoje u tom sistemu.

Za tu školsku zgradu starim Sarajlijama je najbliže ime Trgovačka akademija, koja je osnovana školske 1911-12, sa prvom generacijom koja će imati tužnu sudbinu. Naime, 1916 godine samo će osam maturanata završiti Trgovačku akademiju, od 128 učenika upisanih prve godine škole. Ostali su bili uglavnom mobilisani i poslani u rovove Prvo svjetskog rata, odakle se mnogi nisu više nikada vratili. Trgovačka akademija je bila prethodnica školstva  za ono što se danas zove Marketing, pa je i ona potvrda o kvalitetu i aktuelnosti škola iz gimnazijske ulice, tog svetog mjesta mladosti i renomiranih školskih institucija.

februar 2016 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.