DOBA PROMJENA; NEW WAVE DOLAZAK MLADIH!

piše  LJUBO PAVLOVIĆ

KVART KOJI OBUHVATA PROSTOR OD TITOVE ULICE DO POZORIŠTA ,PRAVOSUDNE PALATE PA SVE DO SKENDERIJE I NAZAD DO FIS-a I ROBNE KUĆE…CENTAR JE RADIĆEVA ULICA A U NJOJ VELIKI I MALI LJUDI – Raja

 DOBA PROMJENA,NEW WAVE-DOLAZAK MLADIH

PIŠE Ljubo Pavlović ,stanovnik ulice u opisanom periodu

Stanovati u Radićevoj ulici i kvartu kojem je pripadala tih 60-tih godina , nije bilo neka „pljačka“. Tri su glavna razloga za taj zaključak. Prvo; svi su igrali lopte bolje od nas.  Gorica,Mejtaš, Bistrik,pa i komšiluk iz Šenoine, ljepše su „valjali fucu“. O raji iz „Fisa“ da  ne govorim,oni su posebni i stariji. Drugi razlog; kupanje na  Bembaši podaleko ,a  stadioni Koševo i „Dolina Ćupova“  još dalja periferija. Šljaka Skenderije takodjer nedostupna jer, tu se nije moglo ući na foru „uvedi me čiko“/djeca uz odrasle nisu plaćala ulaz/. Treći ,bitan razlog su naši roditelji. Dakle sportsko-rekreativni i pedagoško vaspitni razlozi.

Nisam naglasio  da je razmišljanje o nedostacima, stav klinje koji je tražio sebe za ono što se u tim godinama nudilo a,njemu  bilo  nedostupno. Stanovnici  ulice uključujući naše roditelje,bili su doseljenici /uglavnom/što iz drugih dijelova grada,što iz cijelog dunjaluka. Pripadnici MUP-a, SUP-a,državni i republički namještenici, bilo je i narodnih heroja , umjetnika,  univerzitetskih profesora, doktora , ljudi raznih fela. Zajednička crta strogost, što bi u prevodu za nas, bilo ne biti u prilici koristiti prednosti grada.

Nestrpljivi mi, „otimamo“se ,ali još „hodamo nesigurno“. Sporo su dolazile godine koje znače osamostaljivanje. Nepravedno,jer nas, pikuladi bilo je najviše. Privremena oaza postade Mjesna Zajednica. Njene prostorije uvijek pune, prije podne  okupljalište studenata prava i penzionera , radi dobre kafe koju je čika Janko pravio, a poslije podne  mravinjak od šahista. Gledala se i televizija,redovno. Da podsjetim i napomenem, govorom o  kokuznom  vremenu u kome nije bilo „gengi“ za tu vrstu luksuza.  Ako želiš gledati tv ideš  pravo u MZ,  samo rijetki su imali tu „video kutiju“. Predveče u terminu najljepših tv emisja, sav komšiluk sa šamrlicama stisnuo bi se i buljio u seriju „Kenenbol“ i skečeve Čkalje i Mije.Kada bi igrala fudbalska reprezentacija nismo mogli „ni primirisat“ što zbog gužve a i galame koju smo pravili.

Srećom naš komšija Ismet Mehić,jedan od tvoraca TV Sarajevo imao je televizor i često nas zvao kada se prenosio neki derbi ili festival San Remo. Nije bio red svaki dan zvoniti mu na vrata ,ali kada je ekskluziva ulazili bi i nerijetko dobili po sok.  U kišnim danim vrijedilo je pravilo  zbrisati u Kino. A bilo ih je vala okolo koliko hoćeš; najbliži Dubrovnik,Tesla i Partizan, pa onda desno Romanija ,a lijevo Radnik , Sutjeska,Bosna i Kinoteka. Pare za kino kuckali smo prodavajući flaše koje smo „posudjivali“ iz hotela Sarajevo čiji stražnji dio je ulazio do naših garaža. Kao mala promjena u sveopštoj dosadi,naročito zimi, dolazi transformacija  u ishrani. Djeca  ko’ djeca ,uvijek gladna ,ma koliko  jeli u  vlastitim kućama. Sladje je na ulici. Ukoliko bi neko iznio u dvorište namazanu krišku pekmeza ili  ,ne daj bože čega boljeg kao npr.pašteta, mogao je u vrh glave pojesti par zalogaja.

Ostalo se dijelilo, kada čuješ  penal ili  penališem, slijedi raspodjela „dobara“. Logično kada smo se nagledali filmova, na red je došao  prvi expres restoran u gradu. Penali ispadoše iz mode,zamijeniše ih vizuelni jelovnici . Na Titovoj ,još uvijek glavnoj sarajevskoj ulici ,Expres restoran postade naša česta odrednica.  Mnogo nas je bilo,čitava gomila. U suštini dobra gradska djeca koju je  parkaš Ibro redovno častio svojom šibom ,ako bi kojim slučajem stali na travu. Naša zgrada  prozorima je gledala na Radićevu ,a ulaz je bio iz Jadranske.Gdje god makneš kršiš pravila starijih .

Od 14-16 h  po Zakonu o Kućnom redu trebao je vladati mir i tišina jer radni ljudi odmaraju. Ako nismo bili u školi to nam je bio najteži dio dana.Glavni kontrolor,kako smo tada  mislili ,bila je policijska stanica ispred mog ulaza i naravno zgrada SUP-a u A.Cesarca ,maltene dijela FIS-a.“ Strašio nas je i visoki zid Centralnog zatvora ispod koga smo pucali na male golove. Kada bi nam lopta  pala preko zida, a to se dešavalo često, cijelu skalu straha  trebalo je proći  dok ne vratimo igračku za naljepšu igru  na svijetu. Uvijek nas je neko tjerao,sada znam i zašto: djeci je mjesto u školi ili bibilioteci,a ne na ulici koju smo voljeli više od škole..

Bilo ih je  okolo od Šenoine do Učiteljske sa odjeljenjima od 1-4 razreda, ali i solidna biblioteka Vlatko Foht.Tu smo se pravo načitali knjiga , što lektire ,što po preporuci Mirzine majke koja je tu radila neko vrijeme. Inače taj naš drug Mirza imao je oca koji je imao motor koga smo mogli pogledati ponekada nedeljom. Mogao bih ja do u nedogled nabrajati dogadjaje iz našeg djetinjstva i uvijek bih nešto preskočio ili zaboravio ,naročito ,ako je bitno. Naše igre osim šutanja,bile su Izmedju dvije vatre,Zakopano blago,Jakov kaže,Kreje ili Krehe/seksera od zid/,sličice fudbalera i „Životinjskog carstva“ kojima smo igrali „pola cijelo-slike bijelo“ ili tapke /ko dlanom prevrne više sličica,nosi sve/ .Onda su nam napravili mali park koji smo odmah razvalili,ali smo  zato

improvizovali tenisko igralište.Curice  pored nas igrale su Badminton.Volio sam uvijek male i sporedne stvari,valjda i zato što u djetinjstvu do boljih nisam uspio doći.Umjesto bicikla ili romobila gurali smo  gumene obruče od bureta . Vadili smo ih iz Miljacke kada je bio niži vodostaj. Bili smo bosi pa se često dešavalo da izadjemo krvavih nogu od stakla koje se skupljalo na malom buku gdje smo vadili naše „Igračke“.Kola smo zamijenilli trokolicama koje su imale prave „kuglagere“.Teško ih je bilo nabaviti.

A onda odjednom preokret koji jedva da smo primijetili.  Osjetili jesmo.

centrotrans

Dodjoše bageri i poče rušenje  starih  zagrada na trgu gdje je danas BBI centar.Naša raja Sam; prvi muzički menadžer grupe Čičak   i brat mu Vlajko odseliše ,odmah manje zaje…cije.Bilo nam je žao Stjepana Meze i njegovih golubova , muzeja jelovnika iz cijelog svijeta koji je on na putovanjima sakupljao. Novo vrijeme,nove navike.U Jadransku ,susjednu ulicu doselio se Šiljkut fudbaler FK Sarajevo,kratko vrijeme i Ćiro. U  istom periodu  dolazi živjeti kod Vilića  u A.Cesarca,  Željin golgeter Joško Bukal . U tu fudbalsku elitu  FIS-a ulijeće iz naše raje Patak /Rato/ kao dobar igrač  u FK Bosna-/podsavez/, i još neki drugi. Sija Pizović zaigrao je rukomet pa nam FiS postade kao dvorište.

Kanbera udje u reprezentaciju grada i Republike kao stonoteniser, Minka njegova sestra  dobro je iigrala, ipak nije ga pratila, napravila je karijeru kao balerina. Zlobnici bi rekli ,pozorište bilo blizu.U početku u taj pozorišni sjaj  išli smo,to je tačno,ali preko volje.Tjerali nas preko škole/ naročito profa muzičkog, pa sam se polako „navukao“/ na čuvene prijepodnevne predstave koje nismo voljeli ni mi ni izvodjači.

Zato je  Mat Colins tj. Karlo Metikoš održao  pravi večernji  koncert sa svojim Bijelim Strijelama, na sred rukometnog igrališta. Ring je bio pozornica. Na istom mjestu skoro u isto vrijeme,ali u sali iznad, pojaviše se  muzičari:  Davorin Popović zvani „Pimpek“/ nadimak po maloj kvržici na uhu….raja sve vidi/.  Zamijenio je košarkašku loptu  mikrofonom i Indexima

 

Vuja

 

 

 Slobodan Vujović Vuja osnovao je „Ambasadore“,moja malenkost počinje lupati bubnjeve za „ Kodexe“!

 

 

 

Skeleton's '65

Mladjani Škaca /D.Škalceri/ počeo je  pjevati i svirati gitaru i koračati stopama čuvenih ton majstora na Radio Sarajevu.Bolest ga je spriječila da  ostvari uspješnu karijeru.Umro je u 28 godini.Po uzoru na njeg tek koji metar na ulzu broj 13. Odrastavo je dječak Igor Čamo jedan od naj tonskih majstora i dizajnera zvuka,muzičar ,filmski kompozitor i još koješta.Samo sprat ispod njega Svjetlana Ceca Bukvić ,otisnula se u bijeli svijet i u Njujorku , gle čuda, postala konceptualni umjetnik svjetskog ugleda.

Otac Risto bio je standardni igrač Želje ,a majka Zlata direktor Prve gimnazije.  Čičak sa stanom naspram SUP-a, pojavljuje se poezijom koja se uklapila  u hitove Indexa ,a uskoro započinje dugu plovidbu kao  D.J. Slibe koji je danas ime u svijetu ,ali i u Ars Aevi grupaciji bio nam je komšija,odjednom  njegove instalacije  osvanuše na trgovima i parkovima evropskih  gradova . Reuf i Selma Koluder započinju u mjesnoj zajednici Radićeva svoj rock and roll performance zajedno sa grupama Vokins i Kenedy…..Njihov komšija Bega godinama kasnije, počinje svirati bubnjeve u Teškoj Industriji.

Još jedan bubnjar iz kvarta je na sceni: Faik Lačević, odličan džezer.Lako mu je bilo naučiti kada mu je tramvaj landrao od 5 ujutro pa sve do ponoći u raznim ritmovima željezarije. Lijepa Alma Sarajlić postaje prva pratilja Mis BiH i naravno iz Radićeve.Da i mi dobrih glumaca za trku imamo  ,nagovijestile  su  urednice dječije dramske sekcije Radio Sarajeva ;Rikica Ovadija i Guna Miletić.  Radilo se o Jasminki Kikici Djumrukčić  i Zinaidu Mikiju Memiševiću koji je dogurao i do Holivudskih filmova .Vrijedi pogledati njegov film sa  Kurt Russelom –The Miracle  !

Kikica nije ni sanjala da će joj budući muž biti Enjo prvi rukovodilac Koncertne Poslovnice Doma Mladih Skenderija. Na žalost, mlada nas je napustila,a tako je bila telentovana . Još jedna glumica iz naše raje,doduše desetak godina kasnije  pojavljuje se na sceni .Ime joj je Tanja Šojić,a iza

ugla Radićeve u Mis.Irbinoj  doselo se  Josip Pejaković. Pozorišnih  čarobnjaka još je bilo u ovom kvartu ,nemoguće ih je sve pobrojati ,Omo Arslanagić i njegova Amela Vilić sa broja 11. Jadranska ulica,scenografi bez premca,ali i ona ode tiho prerano …..da je se sjećamo. Lijepog  i visokog Voju koji je stanovao u Jadranskoj 1. sa pogledom na obalu ,često smo vidjali u društvu  sa još ljepšom Enjinom sestrom. Bio je pilot JAT-a bez mane i straha. Slijetao je  DC devetkom na aerodrom Butmir kada niko nije smio uroniti u gustu maglu. Njegov komšija bio je g. Nijaz Dizdarevć, diplomata od karijere.Njegova djeca takodje nadjoše sebe sa profesijom i aktvnostima; Nenad mladji sin sa rediteljskim stažom u Francuskoj, a i ovdje,  prenosi svoje znanje danas na sarajevskoj filmskoj Akademiji. Srdjana ,starijeg sina ……da uzdahnem,borca za ljudska prava ,ukopali smo prije nekoliko dana. Znaju se Sarajlije okupiti u takvim prilikama,da isprate jarana ,komšiju ili  dragog lika. Na mjestu gdje se sastaje Obala sa Radićevom, odrastao je i naš Ademir Kenović  poznati režiser.Ulaz prije zapamtio je i Mišu Kulića,profu na Filozofskom fakultetu,ali i odličnog kritičara umjetnosti,muzike i svega onoga što spada u intelektualni domen mladih stvarlaca.

Naš komšija Levi predložio nam je da se jednom godišnje nadjemo u Hotelu Evropa  jer ne možemo stati u Galeriju  „Smoje“ Nije prošlo, daleko je kao sa početka ove priče. Možda ljeti da spojimo stolove svih kafića i restorana u ulici ili na mostu koji nas spaja sa Akademijom umjetnosti.

Volio bih da je neko drugi pisao ovaj tekst,učinio bi to sigurno bolje.Pokušaj je vrijedan,ali sve pišem napreskoke,kako mi padne na pamet. Čudna smo mi raja ,grad u gradu i kada bi se to generacijki posložilo mogli bi napraviti pozorište sa glumcima, sportske timove  pa i ljekare gdje bi naš Dr. Beso Čalkić pazio na zdravlje takmičara. Muzičke ekipe kojima bi Bato Bilić pravio hitove u Diskotonu čiji je diretktor bio, mogli bismo prdstavti bilo gdje. Znali smo zasvirati u Baruthani,ali sada je tu tužilaštvo /bolje nam je da ga zaobilazimo/. Ima i naših pravnika iz ulice koji tu rade,a stanovali su i profesori sa prava kojima su mangupi redovno mažnjavali oznake sa auta. Pomisliće neko da nam je  preči znak Mercedesa ili Opela nego nauka. Nije tako .Ima nas po svijetu razbacanih koliko hoćeš .Jedno im je zajedničko raja iz Kvarta  i Radićeva ulica. Na mojim proputovanjima mnoge sam sreo ,no to je jedna druga priča.

Namjerno nisam  pisao o Parkuši i Gradskoj kafani ,takodje našem užem teritoriju.Tek tu su se pričale storije koje zaslužuju da ih neko „pripazi“

Odrasli smo  a New Wave učinio je svoje. Preskočih sasvim sigurno mnogo ljudi koji zaslužuju da se nadju na ovom nazovi sjećanju,a bezbeli sam  pogriješio i sa nekim podatkom. Molim za milost , nešto starijem čovjeku potkrade se greška ili greškica pa se ne treba ni  zamjeriti. Pisanje o ovom kvartu je samo paradigma i za ostale po ugledu na Stranicu FB-a raja  iz Vilsonovoga. Meni drago sjećanje i žal za mladošću bez zavisti …

Za kraj želim  reći da , namjerno nisam  pisao o Istri, Marinkovoj bari,Parkuši i Gradskoj kafani ,takodje našem užem teritoriju. Sve su to buduće priče i storije za koje treba vrijeme ili neko drugi da ih piše.Uostalom tu je metar raje,znane i neznane.Što se mene tiče,nastaviću priču o muzičarima  iz našeg  grada i zemlje, pogotovo onima koji više nisu medju nama,ljudima koje je smrt otrgnula prije vremena. Trebaće za taj rad mnogo truda i pretrage,razgovora sa porodicama i preprekama koje treba preskočiti.Vrijeme je sve, ali ako su otišli u smiraj, ne znači da treba prestati misliti šta su dobroga uradili,nego se sjećati sa radošću. Ubaciću i poneki lik koji je bio zrak i sjena ,mnogo dao i bez njega, malo toga bi bilo lijepo kao što je bilo s njim. Pogotovo,ako  tog lika nema nigdje ni  na javnoj sceni ni eseju sjećanja koje zauzimaju slavni.Nekoga iz raje.

Slijedeći nastavak nosi ime Zeko.

Sarajevo,06.03.’16 napisao Ljubo Pavlović

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.