PRVA GIMNAZIJA PRIČA KOJA TEČE I KOJA NIKADA STATI NEĆE (5. nastavak)

MIRZA HASANEFENDIĆ

PRVA GIMNAZIJA PRIČA KOJA TEČE I KOJA NIKADA STATI NEĆE (5. nastavak)

UTICAJ GOMBANJA NA ELITNI SPORT BIVŠE YUGOSLAVIJE (!)

O profesoru-glumcu, o kapetanu i šta me čini tužnim(?)

Austro-ugarska je bila za to doba moderna i dobro organizovana država, pa je odredjena i zakonska regulativa za početak rada Realne gimnazije. Propisano je bilo 14 paragrafa, ali ja ću zbog prostora samo spomenuti neke od njih.

2. U Realnoj gimnaziji uče se slijedeći predmeti: A. Religija za sva četiri vjeroispovjedanja B. Zemaljski jezik C. Njemački jezik D. Zemljopis i povijest E. Matematika F. Naravoslovne znanosti  G. Prostoručno crtanje H. Gombanje I. Turski, arapski i persijski jezik (neobavezno)

U ovom paragrafu se pojavljuje jedan predmet koju većina čitalaca vjerovatno ne poznaje i nikad nije ni čula za njega? To je gombanje, a taj predmet je imao istorijski značaj za Prvu gimnaziju i cijeli bivši jugoslavenski sport!

Prvi profesor gombanja bio je direktor škole Ivan Zoh i time kao da  je već u startu nosio predznak otmenosti i elitizma. Gombanje je bilo ustvari gimnastika i kao da je u tome predznak ogromnog značaja Prve gimnazije na sportski život u SFRJ  (svjetske sportske velesile tog doba), jer je ”Metalac”, sportski kompleks Prve gimnazije dao više drzavnih reprezentativaca bivše YU, nego bilo koji trener ili bilo koji klub u bivšoj nam zajedničkoj državi.

Pokretači fudbala u BiH, bili su učenici Prve gimnazije Feodor Lukač i Emil Najšul, koji su prvi ”šutali” fudbala u Sarajevu davne 1910 godine. Oni su donijeli prvu fudbalsku loptu iz Zagreba i osnovali prvi fudbalski (nogometni) klub.

Sport u Prvoj gimnaziji, to je istorija bosanskog i jugoslavenskog sporta, pa on zaslužuje cijelo jedno poglavlje, koje če mu biti i posvećeno u ovom rukopisu.

Da bi se išlo tih prvih godina u Realnu gimnaziju trebalo je platiti, jer škola nije bila besplatna ili kako to paragraf 12 jasno kaže:

12 Na realnom gimnaziju ima se plaćati školarina od 8 forinti na godinu; ista se ima uplatiti u zemaljsku blagajnu. Đake siromašnih roditelja, koja se ponašanjem i marljivošću osobito odlikuju, te u nauci veoma napreduju, može Zemaljska vlada na prijedlog  ravnatelja od plaćanja školarine oprostiti.

Školska godina počinje 31 oktobra, a završava 31 jula naredne godine. Osim petka, nedjelje i ostalih svetaca, traju školski praznici svake godine dva mjeseca.

Zgrada u Halilbašića ulici bila je nepodesna za školu, pa je u njoj škola ostala samo godinu dana. Naredne, školske godine 1980-81, škola se preselila u kuću Vite Saloma (na slici), na ćošku ulica Jelića i današnje Mula Mustafe Bašeskije (ranije dijela Titove).

Iako su ovdje uslovi bili mnogo bolji, već naredne školske godine 1981-82  škola se seli u obližnju zgradu, koju je Vita Salom  bio naročito za školu sazidao na ćošku Jelićeve i tadašnje Prijestonasljednikove ulice (današnje Ferhadije). Zgrada je onom vremenu dominirala svojom veličinom, visinom i prostranošću.

Ovdje se često spominje Jelićeva ulica! To je jedna od najstarijih sarajevskih ulica i koja ni za četiri stotine godina nije mjenjala ime. Mjenjali su se politički sistemi na vlasti, ali Jelićeva je ostajala uvijek Jelićeva, kako službeno tako i medju Sarajlijama.

Jelićeva ulica je nastala u16 stoljeću u okviru nekadašnje Ferhat-pašine mahale.Ime ulice nastalo je još u osmanskom razdoblju po trgovcima ćurčijskom robom, Gavri i Jefti Jeliću , koji su u toj ulici posjedovali kuću. Ulica je nosila cijelo vrijeme istorije isto ime, koje i danas nosi, samo se kratko 1880-90 zvala Školska, jer je tamo bila bila zgrada Realne gimnazije.

Odmorimo se malo od arhivske gradje, pa potražimo našeg omiljenog profesora Istorije umjetnosti (prof. Mihačevića) još jednom , jer svako sjećanje na njega ”veseli” duše bivših učenika.

Ponavaljači su uvijek bili problem svake škole, a posebno u čuvanju discipline u razredu, kao i negativnog uticaja na ”mladje”. Jedini profesor kojeg su ponavljači voljeli i kojem nisu pravili probleme bio je profesor Mihačević.

Ponavljači su bili uvijek godinu, nekada i dvije, bili stariji od učenika ”neponavljača”. U tom pubertetskom dobu i godina razlike nekada znači mnogo, pa su se neki ponavljači počeli vec i brijati dok su drugim izbijale tek prve dlake na bradi.

Dragi profesor je imao svoje fore, pa je tako imao neke posebne knjige sa umjetničkim slikama za već zrele muške ponavljače, a druge obične za ”djecu”. Ovo  je ponavljačima godilo jer su se osjećali kao pravi momci u odnosu na druge učenike!

Jednom prilikom sam se slučajno zatekao u zadnjoj klupi gdje je sjedila ponavljačka elita (tri ponavaljača) koji su taj dan bili nešto neobično malo bučniji ometajući nastavu.

Dobri profesor je donio neku posebnu knjigu sa umjetničkim ” slikama za ponavljače” i kada je prišao zadnjim klupama, diskretno i tiho je rekao da ne bi učenice čule, : ”Momci, prvo ruke na klupe!” Mi smo se povaljali od šege po klupama i to je trajalo nekoliko minuta!

Šta je ovim ”pisac” htjeo da kaže????

Oni fino vaspitani ovo vjerovatno nisu dobro razumjeli, ali nije to ni važno. Oni malo ”živahniji” sjetiće se pubertetske radosti zvane džepni bilijar!

Za jednog ”duplog ponavljača” (u to doba moglo se ponavljati dva puta u toku školovanja), inače problematičnog učenika, profesor je imao specijalni zadatak da briše prašinu sa nekih samo njemu dostupnih slika. On je to radio sa prstima, praveći facu punu zadovoljstva. Nama je poslije pričao ”bajke”, govoreči da to nisu slike za ”pubertetlije”, nego samo za odrasle muškarce!

Kakve su slike bile ili je to samo trik nisam nikada saznao, ali mogu reči da je metoda profesora Mihača funkcionisala besprijekorno i učenik je bio uvijek miran k’o bubica!

Inače, sa profesorom sam nastavio i poslije škole da se virtuelno ”srećem”  preko trećih lica u više navrata.

Služio sam vojnu obavezu u Nišu i bio sam učesnik neke izložbe u domu JNA na temu mira. Napravio sam neki kolaž (fotomontažu) starogrčkih ruševina, sa porušenim stubovima raznih grčkih kultura iznad kojih leti bijela golubica mira u mrtvoj tišini.

Vojska je defilovala, kobajagi gledajući slike, a u stvari sretna što tog zimskog jutra nema ”taktičku”obuku. Ljepše je bilo gledati golubicu mira u toplom domu JNA, nego puzati po smrznutoj zemlji na poligonu.

Jedna grupa vojnika, predvodjena kapetanom, stala je ispred moje slike. Kapetan je znalački objašnjavao vojnicima (koji nisu imali pojma o čemu priča) razlike izmedju dorskih, jonskih i korintskih stubova na zemlji i objašnjavajući im šta su to karijatide.

Bio sam impresioniran poznavanjem istorije umjetnosti jednog vojnog starješine, pa sam mu to i rekao. On mi je odgovorio: ”Ovo sam naučio od mog dragog profesora Mihača! Ono sto on nauči to se ne zaboravlja.”

Ispostavilo se da je kapetan Ilić (tako se zvao) išao prije vojne akademije u I gimnaziju. Prva gimnazija i profesor Mihacević, još jednom su srušili sve barijere, ovaj put sve razlike u činovima u komandnom lancu, pa su jedan kapetan i obični vojnik proveli nekoliko sati u domu, sjećajući se nečega zajedničkog što im se lijepo desilo u životu.

Jednom, umalo, nisam imao problema sa milicijom zbog mog dragog profesora, ali me je on opet na kraju ”spasio”.

Naime, u jednom filmu Mirze idrizovića (još jednog velikog Prvogimnazijalca) profesor Mihačević je igrao jednu prolaznu scenu od tridesetak sekundi. U tom filmu, poput nekog ”balkanskog špijuna” profesor sjedi u onoj čuvenoj ”kifli” u hotelu Bristolu i preko novina ”nadgleda” situaciju. Scena za film zanemarljiva, ali za mene drago sjećanje na bivšeg profesora.

Ne znajući da profesor ”igra” u filmu prvi put sam isti gledao  ”praćen” od jedne mlade lijepe dame, a u mom životu dame su uvijek imale prioritet, pa nisam baš najbolje vidio tu scenu. (Siguran sam da moj dobri profesor može ovo pročitati, on bi mi oprostio ovo)

Da se izvadim, otišao sam sutra na prvu predstavu u 4 sata; ovaj put sam. Kada je scena prošla, ostalo me nije interesovalo i izašao sam iz kina. (kino Romanija)  Stigao me je uzbudjeni redar iz kina i tražio mi ličnu kartu, prijeteći da će zvati narodnu miliciju.

To je bilo nekoliko godina poslije onog podmetanja bombe u beogradskom kinu, kada je stradalo dvoje nevinih ljudi, pa nije baš bilo preporučljivo izlaziti usred filma iz kina.

Na nesreću, nisam imao ličnu kod sebe i počinjalo je postajati vruće, a ja sam redaru pokušao objasniti da sam došao samo da gledam scenu sa profesorom Mihačevićem. Momak je igrom slučaja, išao isto u Prvu gimnaziju pa je sada (kao student) radio povremeno u kinu. Uspostavili smo ”priču”, pa se ispostavilo da, pored profesora, znamo i dosta učenika, čime sam ja potvrdio svoj lični identitet, pa lična nije više bila neophodna!

Moj dragi profesor mi je ovaj put pomogao da ”dokažem” svoj identitet! Hvala mu na tome.

Pored mnogo lijepih sjećanja na profesora, ima jedno tužno koje me čini žalosnim i pravi mi bol.

Naime, prije nekoliko godina grupa bivših učenika Prve gimnazije prikupila je novac i podigla spomenik na groblju tom ljudskom i pedagoškom velikanu. Teško mi pada što nisam bio i ja u toku te akcije, jer bih i ja volio da budem jedna cigla ugradjena u taj zid ljubavi i poštovanja prema cijenjenom profesoru, kome su njegovi učenici bili ” familija”!

17 juna 2012 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply