PRIČA O PRVOGIMNAZIJSKIM PODVORNICIMA….

piše  MIRZA HASANEFENDIĆ

PRIČA O PRVOGIMNAZIJSKIM PODVORNICIMA……

” Ko je bio car stepenica?”

Kada pričaš o svojom školskim danima, ti se uvijek rado sjećaš tvog voljenog profesora ili nekoliko profesora koji su bili omiljeni u tvojoj genaraciji i oko nje. Pri tom zaboravljaš da su u tvoje školske dane bili ”ugrađeni” i mnogi drugi ljudi u školi i ”oko škole”. Tako naprimjer rijetko ko da se sjeti u svojim pričama likova, kao što su bili naši školski podvornici ili portiri, a koji su se brinuli o našim ulascima, našoj sigurnosti i koji su , nama u Prvoj gimnaziji, ložili one velike peći da nam ne bude zima.

Ova današnja priča je posvećena grupi tih ljudi koji su bili na tom poslu u ”Prvoj gimnaziji” u periodu , kada sam ja išao u tu školu.

U normalnom životu prvi kontakt sa Prvom gimnazijom je počinjao (naravno i danas počinje) sa troje velikih drvenih ulaznih vrata. Mjenjali su se učenici, profesori, podvornici. ….samo su vrata ostajala uvijek ista i odolijevala zubu vremena i svim istorijskim promjenama.

A iza tih đinovskih vrata, kao čuvari ”državnog trezora” stajala su dva korpulentna portira (ili podvornika); Suljo Trešnjo i Miloš ….(?) …. (čijeg se prezimena nažalost ne sjećam više).

Oni nisu dopuštali ulazak prije prvog zvona, niti ulazak poslije drugog zvona za početak nastave. Miloš je bio principijelan u poslu, pa tako jednom prilikom nije htjeo nije pustio mladu profesoricu Ljilju Cikotu, koja je tek bila počela raditi, pa malo zakasnila na posao!

Tacno ”frtalj” do osam ujutro ili ”frtalj” do dva poslijepodne ulazno školsko bi zazvonilo i Miloš (ili Suljo) bi otvarali teška masivna vrata za ulazak učenika. Đački narod željan znanja ( i drugih ”školskih radosti”) počeo bi da ulazi masovno.

Miloš i Suljo su bili ”garant” sigurnosti učenika, tišine i reda u školi. Bili su autoriteti i cjenjeni od učenika i od profesora. Oni nisu nikada koristili svoje korpulentne pojave i fizičku nadmoć, nego su sve sa lijepom riječi i autoritetom sređivali.

Medjutim, ja ponekada iskreno pomislim, da je, i pored njihovih impozantnih pojava, najveći čuvar reda bio ustvari naš odgoj koji smo donijeli od kuće. Taj odgoj, da voliš i da poštuješ druge iz svoje okoline su nam ”usadile” naše majke, ta draga bića toplih ruku i još toplijih  velikih srca. One su se bez ostatka posvećivale cijelo svoje vrijeme nama, da bi od nas naparavile mlade ljude, dostojne te riječi.

Danas su neka druga vremena, mnogi roditelji žure za parama i slabo imaju vremena za svoju djecu. Lijepo je to opisao veliki mislilac i majstor pisane riječi Duško Radović u aforizmu: ” Neki roditelji su iznenadjeni kada čuju da im se djeca drogiraju, jer se nisu drogirala kada su ih zadnji put vidjeli”.

Da velika i teška vrata mogu imati uticaja i ostaviti trajne posljedice u književnom stvaralaštvu pokazuje zapis iz knjige o Prvoj Gimnaziji čiji je autor ugledni pjesnik Josip Osti. Osti je ostao u zapamćen u ”analima” Prve gimnazije kao sjajan sprinter i još bolji pjesnik i pisac.

Osti zapisa ovako; ”Pošli Avdo Sidran i ja, da se upišemo na Pravni fakultet. Dobro smo se namučili dok smo otvorili teška i ogromna vrata fakulteta, pa Avdo reče: ” Zar da svako jutro ovako ulazimo!” i onda mi odemo pa upišemo filozofski fakultet”.

Pa tako Avdo umjesto danas da brani ”hrsuze” po sudovima, on svojim književnim djelom, brani ljepotu pisane riječi.

I zato neka je velikim vratima hvala, što su na njih uticala, pa nam dva sjajna pisca dala.

Inače ” protiv” Ostija sam trčao dva puta na 400m i svaki put sam mu gledao u ledja. To je bilo na novom Koševskom stadionu, poslije Balkanskih Atletskih Igara BAI, a na, u to doba, najmodernijoj tartan stazi (ili tata-ratan stazi kako je to izgovarao jedan Krle (Krkan) iz unutrašnjosti, valjda zbog ”melodičnosti” izgovora.)

Sa Avdom se nisam nikada trkao, jer Avdo nije bio od trke. On je više volio da piše ljubavne pjesmice za lijepe curice,koje ja objavljivao u prvogimnazijskim novinama po imenu Polet. Polet  je bio prva i polazna stepenica za mnoge pisce i novinare čija če slava prerasti granice grada, republike i savezne države. Prva gimnazija je bila uvijek embrion kulture, a mnogi veliki kulturni stvaraoci će svoje prve redove napisati u Prvoj gimnaziji.

Urednik Poleta, u to doba, je bio uvijek rado spomenuti Rešad Hadrović zvani Čećo i Reško, veliki sarajevski pjesnik i pisac tekstova mnogih muzičkih hitova.  (npr Lidija i ”Vaš šlager sezone!”)

Treći član podvorničkog ulaznog tima bio je Duran Fatić, a koji se totalno razlikovao od dvojice podvornika ranije navedenih. Nižeg rasta, suvonjav ali uvijek veselih i živih očiju, a posebno brzih pokreta tijela. Za njega se govorilo da je brži od munje, a mnogi su se kleli da je brži i od svoje vlastite sjenke.

A sve je počelo slučajno!

Jedan učenik, koji je bio zakasnio na čas, protutnjao je poput ekspres voza pored portirnice (u staklu) ne ”šljiveći ni dva posto” Durana, koji je bio u službi u taj momenat. Iako je učenik bio u ”petoj” brzini, kada je Duran startovao, isti ga je sustigao prije prvog sprata!

stepenice

Ova vijest o fenomenalnoj duranovoj brzini se brzo pronijela po školi, pa su mnogi pokušali pošteno (i nepošteno sa zaletom) da odmjere snage sa Duranom. Sve je to bilo uzalud, jer se nije bio još u školu upisao učenik koji bi mogao pobjeći Duranu.

Moj dobri i dragi drug (rahmetli/pokojni(!)) Zlatko Fočo, jedna od legendi navijačkog svijeta KK Bosne, pokušao je dva puta i svaki put ga je zaustavila blaga duranova ruka na ramenu još prije prvog sprata.

To ti je bilo kao u onoj dječijoj igri ”Žandara i lopova”, pa kad Duran dotakne dostignutog isti se predaje ”bez borbe” i priznaje vlastiti poraz.

Duran je uvijek bio džentlmen i dostignutog učenika je sa roditeljskom pažnjom i bez ljutnje, vraćao na polazište, tj, na ulazna vrata.

Zlatku bilo krivo, pa on jednom reče u Metalcu ( toj sportskoj ikoni): ”Raja, ja plaćam cijeloj slastičarni grčke baklave u ”uglednoj” slastičarni Special (kod česmi na Begovoj džamiji) kada Duran izgubi prvu trku!”.

Naš drug Miki H., koji je navodno trenirao atletiku u AK Sarajevo, čuo za ovu ponudu koja se ne odbija, pa odlučio da on pokaže Duranu koje najbrži čovjek Prve gimnazije. Hvalio se da  mu je trener čuveni Milad Petrušić (110m/prepone), a da on trči 100 metara oko 11 sekundi. To bi za ono vrijeme značilo da je jedan od nabržih ljudi u gradu. Momak je stvarno bio brz, ali ova priča je ipak bila sumnjivog kredibiliteta!

Dan ”D” je stigao! Miki se namjestio na startnu poziciju (pošteno bez zaleta), malo se bojao jer je i njegov ugled u raji bio u ”igri”. Uvijek budno duranovo oko primjetilo je nervoznog učenika, a iskustva mu nije falilo, pa je i on bio spreman.

Miki je startovao k’o ispaljen iz puške, onako sprinterski malo pognut. Kada je Duran startovao, učenik je imao par metara fore. Za Duranom je krenula  (trčala) sva prisutna ”rulja”, jer je to bio dogadjaj koji se ne propušta.

Slika dostojna cirkusa Monti Pajtona! Mlad dečko trči prvi, za njim čovjek mladih srednjih godina, a zanjima sa zaostatkom cijela ”rulja” trkača.

Razdaljina se smanjivala i pred sami kraj, izmedju drugog i trećeg sprata (apsolutni rekord bijega jednog učenika) duranova ruka se spustila na učenikovo rame. Ovim je istorijska trka odlučena! Duran je ostao nepobjedjen na tronu, a grčke baklave u Specialu su ostale nenaručene.

Raja, koja je u medjvremenu stigla, čestitala je Duranu na pobjedi, a Zlatko je pošteno glasno rekao: ” Svaka ti čast majstore! Ti si Car stepenica prve gimnazije!”

To rečeno osta zabilježeno u istoriji (u sjećanju učenika). Poslije Zlatko umrije mlad, ali osta iza njega ova rečenica na sjećanje svim onim koji su bili prisutni tom ”sportskom natjecanju”.

Miki je priznao poraz, ali se kasnije pravdao da je stepenište bilo klizavo, da je on umoran od jutarnjeg treninga i da Duran poznaje bolje stepenice nego on!

Neko vrijeme poslije toga, da li umoran od trka ili zbog bolje plate (vjerovatnije), Duran je otišao za čuvara u gradski muzej. Oni što su ”ležali” unutra nisu mogli napolje, a naš narod nije baš nešto puno trčao u muzej, pa nije više bilo prilike za trku i na taj način duranova trkačka karijera bila je završena.

Tako je Duran otišao u sjecanje učenika kao nepobjedjeni šampion stepeništa Prve gimnazije ili kako se to u raji zvalo ”Car stepenica”.!

Pored gimnazijske zgrade školi je pripadao i ”Metalac” kompleks tri sportska igrališta, koji je odgojio više jugoslavenskih reprezentativaca u mnogim sportovima. ”Metalac” je imao svog čuvara i podvornika istovremeno, koji se brinuo o redu i čistoći istog objekta. Nekada davno, prije mojih gimnazijskih dana, dok ”Metalac” nije bio još asfaltiran, bio je na tom mjestu neki Zuhdija.

Nama djeci, taj Zuhdija je bio malo neobičan, govorio je nekim ”čudnim ” jezikom, koji je bio skoro isti kao i naš, ali ipak nije bio isti. Imao je čudan akcenat i ispuštao slova je i ije. Jednom neko reče da je dotični Zuhdija došao iz Sandžaka, ali mi se u to nismo tada baš razumjeli mnogo. Ono što je nama bilo ”bolno” , bilo je da nam dotični podvornik nije dao da igramo lopte nedeljomu Metalcu kada nije bilo nastave.

On je bio tvrd i nimalo fleksibilan, a kada smo rekli da ćemo se žaliti direktoru, on bi reci ”Ovdje u ”Metalcu” sam ja direktor i biće kako ja kažem, a vaše gradske fore stavite za nekog drugog”.

Lijen i tersan, Zuhdija nije dugo direktorovao u ”Metalcu”, pa je otišao na drugo mjesto da ”direktoruje”. Gdje je otišao neznam, ali sam siguran da se nije vratio u rodni kraj. (Znaš onu ko se napije vode sa Baščaršije, taj otići ne umije!)

Poslije njega je došao novi čuvar ”sportskog hrama”u liku podvornika Bajre Okanovića, krupnog i vrlo odriješitog čovjeka, Radio je savjesno, čistio, markirao linije, održavao sanitarni čvor, ……..

Mi smo sa strahom, pitali da li možemo igrati subotom popodne i nedeljom u ”Metalcu” (bilo se prešlo sa nastavom na kratku subotu) , a on se nije ništa izajašnjavao.

Onda nam neko od starijih reče, da ga malo sa vremena na vrijeme, ”pripazimo” sa flašom loze u znak zahvalnosti.

I onda je to tako lijepo krenulo, omladinci umjesto ulice i njenih poroka, provodili su vrijeme u igranju, fubala košarke. Ne rijetko Bajro, bi sjedio pored aut-linije i gledao kako igramo fudbala, a neki od tih igrača postali su kasnije YU reprezentativci.

Nekada, dobro plasirana flaša loze, čini velika i korisna djela.

U zimskom periodu, Bajro nije bio čuvar ”Metalca”, nego je ložio one velike peći u učionicama gimnazije, a i tada je bio ”solidaran” sa učeničkom rajom. Znao je, kada je bilo ”gusto”, ući u razred i ložiti dugo peć, praveći buku  da donese raji malo vremena da se ”snađu”. Naravno da su profesori razumili tu igru, ali i oni se bili nekako raja, pa niko nije pravio ”belaje”, niti se žalio direktoru.

Mart 2016 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.