TUFAN SARAJEVSKI ELVIS PRISLI

Za blog Mirza Hasanefendić

Piše Ljubo Pavlović

TUFAN – SARAJEVSKI ELVIS

 Početi  pisanje, najteža je faza u kojoj pokušavam složiti slova u rečenice. Ako nemaš trenutnu inspiraciju svejedno je o čemu se radi, o priči, zapisu sa putovanja, eseju ili bilo kojem žanru, start se čini kao planina. Priznajem svoju slabost obradjivanja tema do kojih mi je stalo, samo zato što  prethodno moram sortirati gomilu materijala, zapisa i škrabotinama razne vrste. Kako onda početi?  Svjestan sam da možda nemam naboj koji je  potreban majstoru olovke. Ili možda imam naboj, ali nemam zanat kako to podijeliti, osmisliti i krenuti  stazama lijepe riječi.  Kada bolje razmislim, sjetim se rečenice koja kaže: skoro svaki početak je težak. Svjesnost težine naročito je izražena , ako si izložen sudu i kritici većine zainteresirane za ono što radiš i želiš reći. Primjer je moj dugogodišnji poznanik o kome želim ovaj put  nešto više napisati.

Kakav je bio njegov start  u svijetu muzike? 

Nimalo lak sigurno, a stoji  činjenica : nije bio svjestan u šta se upušta. Pogotovo, koliko treba raditi na sebi da bi postigao nešto vrijedno pažnje ili da bi skrenuo pažnju većine na sebe. Sretni i uporni  tako kreću i stignu do željenog, zamišljenog cilja. Ostvare ga. Ipak mnogo je više onih kojima sve ostaje na pokušaju. Neki probaju na drugoj strani nešto sasvim treće, uspiju i dodju do nečega što ih ispunjava i zadovoljava, ali nekako nije baš ono što su htjeli u svojim snovima. Zbog skromnosti  misle da je dosta za uspjeh po njihovoj mjeri i ne žale se . Pomislićete čitajući ovaj članak ,da sam otišao u promišljanje ili filozofiranje gdje mi nije mjesto. U stvari, ovo bi trebao  biti  povod za pisanje o  čovjeku koji ne odustaje godinama od onoga  u šta vjeruje, a to je izvorni Rock and Roll  i pomalo bluz.

 

EXPO-Aix-en-Provence-1 (1)LIČNOST NA POSTERU ZA OTVARANJE IZLOŽBE SARAJEVSKOG UMJETNIČKOG FOTOGRAFA  MILOMIRA KOVAČEVIĆA U PARIZU JE POZNAT U SARAJEVSKOJ RAJI KAO SARAJEVSKI ELVIS PRISLI

Ima više nadimaka: Dule,Duli, Dooley, Tufan, Tufi a ja volim Tufko. Pravo ime mu je  Duško Mandić.  Ljepši nadimak „Sarajevski Elvis“ došao je kasnije.

   Idem sada na priču, malo duži uvod  je  druga strana ogledala za njegov životni put i preokupaciju. Koliko je postigao, pitanje je na koje ni on , a ni drugi ne mogu dati pravilan odgovor. Poslije ćemo vidjeti da trud i nije bio uzaludan. Koliko je on sam zadovoljan sobom, ne treba tragati za odgovorom, priča će kazati sve. Da li je sretan količinom uradjenog ? Mislim da jeste. Mogućnosti su bile sasvim solidne, ali vrijeme, atmosfera i pomoć kolega, nisu mu išli na ruku. Ispada kao da je stalno bio na nekom početku. Neshvaćen, neprihvaćen, a opet  drag. Odustajao nije, do dana današnjeg, čitavih 50 godina.

 Sreli smo se nedavno, nakon dužeg  vremena, na Dobrinji, tom  “najsarajevskijem“ naselju, poslije užeg centra grada, gdje smo nekada bili

komšije. I njega je „doselilo“ kao i mnoge druge u želji da stari stan u gradu zamijeni za isti ili veći. Da se od razlike u cijeni, nekako skrpi kraj sa krajem i počne živjeti koliko –toliko pristojno. Obradovao sam se susretu. Poštovao sam  izuzetno njegovo stremljenje i jaku volju da predstavi stil muzike koji voli.

Radi se o izvornom Rock and Roll-u oličenom u nekoliko velikana ovoga stila muzike i nezaobilaznom Elvisu Prisliju./ Elvis Aaron Presley/ .Tufan,kako ga većina raje zna, uporno je njegovao taj stil po kome će  postati neka vrsta„anti-zvijezde“naših igranki. Izraz nije lako objasniti, ali ću pokušati. Zvjezda je bio Elvis, a Tufan  atrakcija, grubo rečeno. Razloge treba tražiti u tome što za života Elvisa nije bilo velike najezde imitatora , a pogotovo ne muzičara. Došli su kasnije, kada se legenda počela širiti ,naročito poslije smrti idola. Više su ga imitirali odjećom i tipičnim   ponašanjem na sceni,a manje kvalitetom.Tufko je više volio njegov glas, a i sam je odlično interpretirao njegove pjesme.

To danas  izgleda i ima sasvim drugo značenje. Kada bi se vratili unazad 50-tak  godina sve  bi ličilo na neku vrstu podcjenjivanja njegovog nastupa kao blago šegačenje. Taj dio mi je lako objasniti jer, koliko god je Prisley bio ikona i kralj Rock-a ipak u to vrijeme u muzičkom svijetu, posebno  kod nas, više su se cijenile druge legende rocka iz Amerike; Bo Diddley,Buddy Holly, Chuck Barry, Little Richard i još nekoliko imena, a od naših tj. evropskih; The Shadows i  Clif Richard , Bobby Solo , da ne nabrajam dalje. ….Elvis je plesao čudan ples, trzao nogama i pretjerano skakao. Čini mi se nije imao u početku „kopču“ u Americi, kao ni njegov obožavatelj u Sarajevu. Tek nakon mukotrpnog rada postao je nekrunisani kralj ovog muzičkog stila prešavši sa balada kojima je startovao na malo brži ritam . Nisam mu nešto bio pretjerani fan, kao ni krug muzičara sa kojima sam  bio u kontaktu. Istini za volju, tek kada sam proveo duže vrijeme svirajući na zapadu, shvatio sam veličinu i opus koji ga je sasvim opravdano stavio na piedestal. Postao je dio familije najboljih muzičara svijeta zaslužnih  za osnove i temelje moderne muzike

 

Tufan je to davno osjetio, vjerujem prije svih nas. Zato je uvijek je bio mali problem kada god bi nastupio javno, sa nekoliko brzih i karakterističnih pjesama koje je naš junak „blago“prema sebi prilagodjavao. Navešću neke : That’s  Allright Mama, Blue Suede Shoes , Hound Dog i slične. Publika se šegačila i više joj je stalo da provocira nego da sluša šta pjeva.Tužno, pretužno. Možda tužnije i od priče o tužnim klovnovima.

On je uporno svirao i pjevao kao da niko nije prisutan. Jednom prilikom u Slozi zamolio sam publiku da ga posluša samo par minuta pa neka onda rade šta hoće. Fer je prvo čuti pa onda reagovati. Poslušali su…… muk u Sali, pa spontan i iskren aplauz. Kolektivno kajanje. Znaš,  kada se gomila okomi na nekoga baražno ,svim sredstvima ismijavanja, onda šegi nigdje kraja, osim kada ih nešto snažno zdrma i osjete svoju  nimalo lijepu  grešku. Tada kajanje nije dovoljno. Bilo je i lijepih  trenutaka, ali priča  ima nit  tuge od samog početka do današnjih dana. Svirao bi on i pjevao koliko mu se „dozvolilo“ uz obavezan stidljivi , ali  duboki naklon nakon zadnje pjesme. Sa malom tremom bi ulazio na binu ,a sa osmijehom ,silazio s nje.

  Karijeru je započeo u parku kod Narodnog Pozorišta. Publika mu je  bila mala raja iz komšiluka ,pretežno iz Šenoine ulice. Uz gitaru otpjevao je pjesmu koju je izvodio Bobby Solo. Zvala se „Una lacrima sul viso“,odmah zatim na red je došla pjesma „Tulipan“ Little Tony je pjevao negdje, pa iako je bio imitator Elvisa ,Dule je volio otpjevati. Pošto mala raja nisu znala šta je tulipan ili nisu razumjela šta pjeva, skandirala su Tufan , Tufan, bilo im praktično i lako za pamtiti.

Tako je Dule sa novim nadimkom  ulazio u Elvisov svijet muzike, a to znači negdje oko 200 naslova. Odmah nakon „uspjeha“ u parku krenuo je u osvajanje sarajevskih igranki koje su se održavale obično vikend večerima u Fis-u, Slozi, Ekonomiji i Domovima kulture rubnih dijelovima grada tih 60-tih. Bila je tu i poneka Mjesna Zajednica, “Socijala“ kako smo je zvali, naročito na priredbama za 1 Maj. Uvijek bi pristojno upitao „mogu li malo, za vrijeme pauze i ja zasvirati 2-3 pjesme.“?

   Treba opisati susret s njim i vizuelni utisak na bini. Sve je asociralo na nešto potpuno drugačije, na prošlost ili budućnost…nikako sadašnjost. Takvu vrstu  malo čudne odjeće, prenaglašenu ,punu šljokica , nismo imali prilike vidjeti. Ruku na srce, bio je to period kada su rijetki imali tv i bili duže izloženi uticaju novo-nastalog talasa Elvisa i ekipe. Omoti  ploča donosili su slike tog glamura, rijetke, obično sedmične novine, ponekada su pravile reportaže pa  se par slika moglo naći na  modnim stranicama. Već od ’63 imamo Bitlse i Stonse i mnogo nadolazećih grupa, tako da Elvis nije bio bum za dolazeću mladjanu   generaciju, možda za onu koju godinu ranije. Solidan pjevač ,dobrog osjećaja za brzi ritam njihao se i više koljenima plesao svoj ples.

Mi smo sa „novim“ rokerima već imali „padavičare“ ,raju koja je u grupama i u krugu plesala zajedno. To se zvalo „padanje“ ili šizenje. Rock odjeća već je davala naznake da osvaja tržište i više nije bilo mjesta za vrišteću bijelu boju sa mnogo vezica i šljokica. Tufan se i danas tako oblači,  on slijedi sebe i odmah upada u oči. Čitava šteta ogleda se u činjenici da je imao sluh i glas vrijedan pažnje. Uz malo ili nimalo korekcije mogao je biti solidan vokalni solista ,možda bluzer. Neću reći da je Elvis postao njegovo drugo ja ,ali ostao je vjeran tom stilu i muzici do danas. Slična situacija je i sa nama još živućim sviračima , nešto modernijim R&R sljedbenicima za koje ne vlada neki veći interes. Muzika danas je ,ako nije turbo ili narodna, tj  folk, svedena na balade pune nesretne ljubavi čije tekstove svi znaju napamet i uglas pjevaju na velikim koncertima. Sve se pretvorilo  u jedan veliki festival da ne uvrijedim „Vaš Šlager Sezone“. Muzičke produkcije su prestale sa radom ili su urednici sa drugačijim idejama. Ako nema tračeva u novinama, onda nema ni popularnosti. Tek stidljivo javlja se neki retro interes pa su se klubovi u kojima je „živa“ muzika ,počeli puniti. Ima čvrstog rocka ,Jazz-a i elektronike, pa i reperi nas osvježe svojom kritikom života. Dakle kreće se. Po povratku iz Amerike tu je i Tufan sa dodatnim bluz repertoarom.

   Da se vratim na njegovu karijeru. Nakon što smo upoznati sa onim što radi čuli smo da ga je Miro Arapović angažovao ispred omladine da pjeva na radnim akcijama. Nije bilo loše ,dobio je novu energiju i tu, i tamo nastupao.Našao sam se u velikoj dilemi kada smo imali veliki koncert u velikoj hali KSC Skenderija. Ne sjećm se šta je bio povod ,ali Tufko je uskočio na binu i krenuo uz našu pratnju. Odmah poslije toga pitao me je Boris Bele frontmen grupe „ Buldožer“da mu pomognem i posudim našeg junaka.To bi bila ludnica jer,ovakvog „Elvisa“ u originalu još nisma imao priliku gledati i slušati. Ne znam da li je došlo do realizacije,a Tufko se ne sjeća. Negdje pred rat svirao je na zidu preko puta kafića  blizu kina Kolobara. Došao bi tiho kao i uvijek, ušunjao se „sjeo na svoj dio zida“ i počeo lagano ,pa sve brže pjesme ….toplo proljetno vrijeme ,mnogo šetača i turista koji su ga voljeli.

Dogovor pred nastupKažu da je pri povratku iz Amerike u Čulhanu  pravio čudo od atmosfere ,stranci su „ludili“ slušajući ga. Da završim priču o zidu i „ljubavi“ Elvisa i Čaršije. Prišao mu je ozbiljan gospodin i dao ponudu koja se ne odbija: učestvovanje   u muzičkom programu naših umjetnika u ambasadi SAD  u Beogradu. Pristao je kako i ne bi,  

Taman da zausti nešto o honoraru ugladjeni gospodin ponudio mu je za put  ,dnevnice sa hotelom i honorarom pet puta više nego bi sam zaustio  zatražiti. Imao je malu tremu ,ali ubrzo se oslobodio, svirao i duže od dogovora. Par mjeseci kasnije opet poziv od istih ljudi, ali ovaj put za Novu Godinu. Opijen svim tim uspjesima nije mu bilo teško dobiti dugotrajnu vizu za posjetu ovoj velikoj zemlji muzike i zabave. Prokrstario je uzduž i poprijeko dok se nije umorio. Nesebično mu je pomagao brat koji je bio i tonac i vozač i menadžer , ukratko njegov „pukovnik“. Za tako duge ture nije bio spreman , a i godine su lagano činile svoje. Ono što nije mogao propustiti, na nagovor brata je posjeta „Gracelend-u “domu „Kralja Elvisa“. Iako u tom trenutku nije bilo mnogo posjetilaca na groblju, nisu mu dali zapaliti svijeću . Elvisov rodjak Herold, vidjevši novopridošlog lika sa gitarom u ruci, pitao je da li može nešto otpjevati. Rekao je Tufko,“mogu ,ali nisam kao drugi, ne gajim idolopoklonstvo, nego duh njegove muzike i kvalitet koji je utkao u nju. Muzičar sam, nisam slijepi sljedbenik.“ Nakon par minuta pitali su ga odakle je . „Iz Bosne, Evrope“. Taj dan jedini je dobio čast upaliti svijeću na grobu velikog muzičara, ali i kritiku kojoj se nije nadao ,a godila je.“ Evropljani nisu česti ovdje , pogotovo ne oni koji sviraju i pjevaju, ali takav kao vi nije bio do sada.“

Studio Philips Ohrabrilo ga je to iskustvo i jedan dan našao se u poznatom muzičkom studiu  Philips Recording gdje se raspitivao kako snimiti nešto jeftinije, kao demo. Pitali su ga šta zna on je rekao mnogo od Elvisa i Blues short list. Tehničaru i producentu koji su tu radili to se dopalo, naročito želja i energija koju ulaže u svaki djelić prezentacije. Onako u cugu snimili su mu 30-tak numera. Naravno, to nije bio zvanični uradak, nego demo info, ali studio je bio divna, sada ispunjena  želja. Imao je par tv emisija u Americi i kod nas ,ali ostao je ono što je bio.

Dopali su mu se nastupi u Las Vegasu gdje je za mjesec dana inkasirao dobru lovu, a dobio je ponudu da sa bratom ide na veliku turneju od mjesta do mjesta po klubovima. Nudilo mu se 50% od zarade. Za tako duge ture nije bio spreman , a i godine su lagano činile svoje pa je ljubazno odbio ponudu. Kupili su dobar kombi i radili kada je bilo prilika, onako bez srkleta i žurbe. Malo u Rajvosa ,malo nazad u Ameriku.

Sa bratom DraganomU Sarajevu, brat je iznenada preminuo. Tuga se vratila u njegov dom, jer otišao je čovjek koji mu je pomagao i utirao put za koji on nikada nije bio ni vješt ni spreman. Kako sam kaže „Moj brat bio je lokomotiva pala u provlaiju, a ja vagon koji stoji na otvorenoj pruzi i ne može dalje. Novci su prošli kroz prste i sada živim samo za njega i rijetke nastupe. Da nije bilo njega ne bih vidio ni svijet, niti stekao iskustvo. Moju samoću teško je opisati. Imam još sestru koja brine o meni.  Godine duboke zrelosti su  na pragu, a ja i moja gitara gledamo se cijelo vrijeme i sve manje radimo na pjesmama.“

„Pomozi mi da malo pojačamo ove matrice, ako poznaješ nekog snimatelja, možda mi neko još ponudi neki nastup“. Sezona dolazi i njegova glavna publika ; turisti. Oni su mu i dali naziv    SARAJEVSKI ELVIS. Na meni je da održim obećanje.

 U Sarajevu ,aprila 2016 g. napisao Ljubo Pavlović

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.