. KAFA ”PUCA”, ”PRVA EKOLOŠKA KAFA!!!!!!”

MIRZA HASANEFENDIĆ

KAFA ”PUCA”, ”PRVA EKOLOŠKA KAFA”(!)

Kako su se samo nekad pile dobre kafe !!!!

Rijetko mi se to dešava, ali eto to se desilo nedavno, pa sam zakasnio na posao. Odlučio sam da se pravim ”mutav” i da udjem u firmu na ”mala vrata”, kontajući da me neće niko vidjeti. Uletio sam na zadnja vrata i prihvatio se posla, k’o Alija Sirotanović lopate.

Ako se neko upita (u čudu) što nisam popio kafu po dolasku u kancelariju, kako to ide po naši lijepim folklornim i tradicionalnim starim radnim navikama, onda mu treba reči da ovdje ne stanuje ”samoupravljački socijalizam”. Ovdje je ”moderni svijet” koji ne praktikuje te ”zaostale” običaje, koji u nekom momentima postaju kao neki ”rituali na poslu”! Ponekad, oni koji piju kafu pridaju tom toplom napitku neka magična svojstva.

Meni lično, taj ”dekadentni” običaj ispijanja prve jutarnje radne kafice ostao je u dragom sjećanju i ”fali” mi i u novom radnom ambijentu. Nekada davno tu prvu kafu smo pravili sami na rešou (koheru) i čitali jutarnje izdanje ”Oslobodjenja”, bistreći svjetsku politiku. Bili smo mladi, pa nismo tada čitali predzadnju stranicu sa smrtovnicama. Danas su neka druga vremena, pa mnogi od nas počinju čitati ”Oslobodjenje’ od predzadnje puni bojazni da ne nadju neko poznato i drago lice iz svoje generacije.

Ispijanje kafe kao svakodnevnog radnog rituala počinjalo je sa kaficom zvanom dočekuša da radni dan počne uspješno. Poslije nje, išla je kafa razgovoruša odnosna ona koja inicira razgovor (priču i tračeve) medju kolegama, što je povoljno uticalo na medjuljudske odnose u kancelariji. Zahvaljujući kafi ”razgovoruši”, svi su bili detaljno infromisani, jer je svak  sve ”znao” o svakom u firmi.

Poslije je bilo i drugih ”tipova” kafe pod raznim nazivima, a meni su lično ostali u finom sjećanju kafe zvane ”doljevuša” i ”puca”.  To je bio naš, nekada davno (birvaktile) naš prvi susret sa temama sa kojim savremeni svijet kuburi, mjere štednje i ekologija. Ma u nekim stvarima, napredni svijet je sada tamo gdje smo mi nekada davno bili(!)

Kafa ”puca” je bila naš ponos i tehnološko čudo nauke, jer je omogućavala da se od već napravljenje i naravno već popijene kafe, napravi ponovo nova kafa relativno solidnog kvaliteta. Tajna je bila u tome da se iskoristi telva, dobijena u proizvodnji prve kafe. (Kafa ”puca” ”ubila se” za kokuzne periode, tj. oko prvog kada se plata  ”čeka”)

Telva je sirovinski otpadak u pravljenju kafe i kao takav zagadjuje ekološki zdravu sredinu, a naročito je opasan za odvodne cijevi koje ista lako začepljuje. U procesu pravljenja kafe puce, radi se o recikliranju ispijene kafe, odnsona telva se koristi kao sirovina za drugu novu kafu.

U tom malom čudu ”bosanske tehnogije” (!), telva se grije sve dok ne pukne kao jedna manja petarda i to je ono najvažnije. Odatle i potiče riječ ”puca”, jer dolazi do zvučnog pucanja.

To je bio  naš veliki doprinos borbi za zaštitu čovjekove sredine, jer otpadak (telva) iskorištena je više puta kao baza za kafu. Koliko je samo naših rijeka i jezera spašeno  (!), od taloga koji bi se onako gust i lepljiv  nataložio na dnu istih!

Posebno valja istači koliko je odvodnih cijevi bilo spašeno, koje bi sigurno bile začepljene da nismo kao narod ”skontali” kafu pucu, tu ekološku kafu (!).

U našoj firmi, na glasu za pravljenje ”puce” bio je kolega Dudo. Kako je samo taj momak ”pucao’,’ odnosno pravio dobru ”pucu”! Zbog dobre puce i on je bio na dobrom glasu, a naročito u ženskom dijelu firme, gdje su su uvijek dobre puce posebno cijenile.

Nas je bilo u kancelariji četvero, ali smo uvijek naručivali pet kafa. Možda će neki dobar poznavalac matematike staviti primjedbu: ”Nije vam dobra matematika, vas četvero, a kafa pet? Nije vam dobra jednačina!”

Moj dobri matematičaru, ovdje nije riječ o matematici, nego o širini i toploti našeg južnoslavenskog mentaliteta, gostprimljivosti i tradicionalnog famijarnog odgoja. Inače ta peta kafa je bila namjenjena za Djuku (ili Juku)!

Kojeg sada Djuku (ili Juku)?

Taj Djuka (ili Juka) je bio nepostojeće ime u našem preduzeću, koji smo koristili kao opšte ime za nekog ”baksuza” iz naše firme, koji će naletiti nepozvan kada budemo pili kafu. Mi smo tradicionalna odgojena sredina, pa nije lijepo da čo’jek stoji i gleda kako mi pijemo kafu.

Iz iskustva mogu Vam reči, da ta peta kafa za nepozvanog (ali uvijek dobro došlog) nije skoro nikada ostala nepopijena. Bilo je to doba kada se drugarski život na poslu provodio, a poslije (posla) se u kafani nastavio. Ovde toga nema, poslije posla svak ide svojim putem, a druženja nema ni poslu (možda što nema kafe????), a ni poslije posla, kako to neko davno alegorički reče: ” Svaka vaška, obaška(!)”

Uz kafu se obavezno analizirala svjetska politika, sport a bilo je počesto i tračeva.

Negdje pred sami rat, počele su analize i domaće politike, pa se često analiziralo ”Oslobodjenje”., koje je u tom periodu bliske prošlosti, bilo nekako bez boje, ukusa i mirisa, poput amebe, za uspavljivanje ljudi.

”Oslobodjenje” se čitalo i analiziralo javno, a neki pojedinci su čitali neke druge novine diskretno kod kuće, kao zbirke junačkih narodnih pjesama.

Nekako pred rat kao sekundarna posljedica tadašnje domaće aktuelne politike  i kafe su počele pomalo gubiti onaj samo svoj specifični ukus druženja i ”zdravih tračeva”

Onda je jednog dana zapucalo i nije više bilo ni posla, ni zajedničke kafe, ni druženja, nije bilo ništa; ostalo je samo sjećanje!

Nakon izvjesnog vremena i ja sam otišao u jednu zemlju daleko od rodne domovine, u kojoj se kafa pije iz mašina i individualno (uglavnom).

Naravno da se i ovdje pije kafa u toku radnog vremena, ali ne na radnom mjestu. Ovdje su kafa pije obrnutim redom nego kao što je bilo nas. Prvo se uzme kratka pauza (tj otkuca se na satu) i uzme individulana kafa, koja se pije brzo gledajući na sat, jer traje 15 minuta, koji brzo prodju.

Kod nas, nekada, bilo je obratno. Prvo se uzimala kolektivna kafa, pa poslije toga duga pauza nepoznatog trajanja, jer niko se nije nikada kucao na sat zbog ispijanja kafe. To je razlika u ispijanju kafe u ovde i nekada u našem samoupravaljčkom socijalizmu.

Možda će neko ”pametan” reči; ” Pa i nije neka razlika samo drugačiji raspored u ispijanju kafe, ali za mene lično je to mnogo više od razlike u ispijanju kafe i više je priča o druženju i malim stvarima koje običnim ljudima  život čine životom.”.

U moje doba, ispijanje kafa bio je svenacionalni sport u cijeloj bivšoj nam domovini i to mi je drago sjećanje, izvučeno iz ruševina bivše domovine. Ova priča nije samo priča o kafi, nego o nečemu mnogo uzvišenijem; o drugarstvu i prijateljstvu medju kolegama na poslu, a to je ono čega više nema u današnjem svijetu koji nekud žuri!!!!!

5 juli 2012; napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply