SARAJKO – SARA I RESTORAN ”RS-RAJA SARAJEVA”

Hoda i piše  LJUBO PAVLOVIĆ  ”Sarajevoljubac”

 SARAJKO-SARA I RESTORAN “RS – RAJA SARAJEVA”

 

Za blog Mirze Hasanefendića                               piše: Ljubo Pavlović

 

Kako god složite naslov ispada Sara. Bilo pa se spominjalo,ali ne i zaboravilo. Kada govorimo o neprevazidjenom restoranu čije ime u skraćenici možete tumačiti kako vam volja, Sara kaže značenje je krajnje jednostavno ; RAJA SARAJEVA! Činjenica da slova tvore dio  njegovog imena ,sretna je i upotrebljiva okolnost. Vladala je moda,  Sarajevom tog vremena, da mladi svijet odjednom odredi neko mjesto kao “cool” i onda kreće najezda i opsjedanje označenog prostora. Bitno je naći sto ili neku sjedalicu dok raja ne nagrnu

.Kao na utakmici,  što je veća gužva to je mjesto okupljanja bilo popularnije. Gradska I Park kafana, Steleks, Kaktus, Dedan, Davor, SOS  ….sve su to kultna mjesta koja su jedno za drugim, punila klubove.”Parkuša”se malo razlikovala od svih nabrojanih i više je bila dnevna i po tome što nije bilo muzike preko zvučnih sistema,tj razglasa. Ovdje svjesno, radi konteksta priče, ne spominjem Slogu , Fis, Doom Mladih, Ekonomiju i ostale, to su bile dvorane. Najbolja odlika ovih prostora je sadržaj koji je masu raje držao zajedno. Nekada jeftino piće,mladji gosti ili nešto sasvim neodredjeno, iracionalno, zrak, atmosfera. Iza toga, nerjetko, stajali su inteligentni vlasnici ili organizatori. Ipak, zajedničko svima kao bitna karakteristika je, da dvije trećine raje nije bilo unutra u objektu, nego vani, na ulici, bašti , dakle otvorenom prostoru. Čitava analiza trebala bi da se osvjetle razlozi, a meni je najlogičnija činjenica da si tu sa svojom rajom, društvom koje znaš, a i većinu drugih poznaješ iz vidjenja. Osim toga ,ako si bio “švorc” ,nisi morao ništa ni poručivati,nego biti prisutan, rečeno u ondašnjem slengu “visiti”.

Danas pišem o restoranu RS .Zadnjih desetak dana razgovarao sam sa vlasnikom Sarom / Sarajko Sara Hrapović / koji je po uzoru na oca i djeda krenuo stazama koje znače vrhunsko ugostiteljstvo ,elitnu uslugu i čine mjesto u kome rade, poznatim i priznatim.

Možete li se udubiti ili zamisliti sliku ugostiteljstva na sarajevskoj čaršiji 20-tog vijeka izmedju dva velika rata. Sarin dedo Ajdin, u srcu  čaršije otvara kafanu “Šimšir”.Kako je radila i ko je u njoj jutrom kafu  pio, ne znam. Znam više o onome šta se moglo pojesti, na brzinu ili polako kod dede .Bilo je tu kažu od pačeta do šiš ćevapa, bureka i pita na razne načine,mlade jagnjetine i teletine ispod sača,o mezi da ne pišem bolje je. Ako ništa ,nije bila industrijska. Njegov sin Rasim, /Sarin otac/ svoju prvu ugostiteljsku radnju Bakus otvara 60-tih godina.Kažu da je bila odlično posjećena. Nakon tog iskustva sa par prijatelja realizuje humani projekat restoran “Kula”čiji je upravnik bio. U sklopu tog prvog zatvora polu- otvorenog tipa, kaznu su izdržavali uglavnom osudjenici za krivična djela iz oblasti saobraćaja i ostala, po društvo manje opasne krivičana djela.Vrijednim radom uspio je stvoriti izuzetno dobar i cijenjen restoran i unaprijediti poljoprivredno dobro na kome se gajilo svo potrebno voće, povrće te živežne namirnice.Većina osoblja bili su zatvorenici kojima je ova aktivnosti pomagala da dani prolaze brže. Bilo je i malih napojnica, onako ispod stola. Uprava je na tu sitnu nagradu gledala kroz prste.Humano.Voljeli smo taj restoran i pitam se, ima li iko od naše raje ili generacije ,a da tamo nije išao zadovoljiti povremene gurmanske apetite ili sa porodicom biti na nekom svadbenom ručku,rodjendanskomo slavlju i sl.? Nema, ja lično išao sam na pohovani mozak I palaćinke u vinskom šatou, tada prvi put “lansirane”na stolove u Sarajevu.Znao je tata Rasim šta radi.Nakon odlaska u penziju,novi izazov : Kako udahnuti novu atmosferu i duh,staroj kuglani na Obali. I to je uspješno uradio. Po povratku sa sličnog posla u Iraku, a za potrebe naših ljudi koji su tamo radili, počinje ostvarivati svoj životni san: otvaranje elitnog i  ekskluzivnog restorana za najprobirljivije goste.

Tu prestaje uvod ,a počinje priča o restoranu “RS” gdje će genetika reći svoje. Vrijedni ugostitelj uložio je sebe i sva sredstva u cilju realizacije svoga sna. Nakon renoviranja,prilagodjavanja objekta svrsi i još desetine drugih aktivnosti potrebnih u tom poslu, Restoran RS  našminkan ,dotjeran, što kažu “glacnut k’o lampa”, otvara svoja vrata mnogim značajnim i zahtjevnim gostima. Za nas kokuznog back ground-a uvijek bi se našlo neko slobodno mjesto. Tek sada spominjem Saru njegovog sina koji je u svakom djeliću ovog posla pomagao ocu,ali nakon svih obaveza uspio “slupati” ekonomski fakultet koji će mu pomoći u svim projektima koje će raditi. Početno ugostiteljsko znanje stekao je u poznatom kafiću “Lisac”gdje je uz Damira Lisca vlasnika, koji je stajao uvijek za šankom, radio kao konobar usput “snimajući” filozofiju rada sarajevskih kafića. Proba je trajala skoro pola godine. Zavolio je profesiju čistih tanjira, stoljnjaka, bijelih ili kariranih, dobru profi uslugu, a naročito razgovor sa zadovoljnim, ljubaznim ,pa i nekada neljubaznim gostima.Bilo bi ružno reći da je tu Sari onako mladom, izgledalo kao “šetnja kroz luksuz, nekoga ko tu ne pripada ili to u najmanju ruku ne voli”. Dosadno, no posao je posao i nije mu gledao manu, čekao je svoju priliku.Ona će se ukazati nešto kasnije uz pomoć raje I mnogo rizika. Sve svoje kapacitete i ideje morao je stišavati jer stariji se trebaju poštovati, pogotovo otac. Konačno objekat je otvoren 23 juna 1982 godine, prije 34 godine. Dolazak 14 Zimskih Olimpijskih Igara bio je na pragu ,a fine pripreme iskusnom rukom vodjene, dotjerivale su detalje uz predan rad. U hodu,kako mi to kažemo.

Veličanstveno je bilo za olimpijadu, kod Sare takodje, kao i u cijelom Sarajevu . Na ulazu gorile su baklje, a goste iz raznih zemlja ,pretežno novinare i turiste, odmah su častili “domačim čajem”/čitaj kuhanom rakijom/.Šaljivdžije kažu radi se o najpopularnijem čaju tog peiroda.Obično se pije po jedna šolja,a ovaj je nekada išao i u bokalićima.Vole ljudi čaj na naš način. Još kažu da su mnogi sportisti na stazama žurili još više da stignu do cilja i restorana, kod Sare . Na ulazu gorile su baklje, a goste iz raznih zemlja ,pretežno novinare i turiste, odmah su častili “domačim čajem”/čitaj kuhanom rakijom/.

Šaljivdžije kažu radi se o najpopularnijem čaju tog peiroda.Obično se pije po jedna šolja,a ovaj je nekada išao i u bokalićima.Vole ljudi čaj na naš način. Još kažu da su mnogi sportisti na stazama žurili još više da stignu do cilja i restorana RS. naročito “spustaši”.Neovisno o velikom sportskom dogadjaju, objekat je stekao reputaciju iako u oštroj konkurenciji. Veliki je ovo grad, pa je bilo mjesta za “Šentadu”, Nurijinu “Palatu”,Vojinu “Koštanu” i ostale “radionice” majstora delicija. Pisale su novine i razni inostrani vodiči o svemu tome. Ipak prije nego počnem nabrajati elitu koja je protutnjala i kušala ne samo hranu, nego i atmosferu tog super restorana,želim ispričati kako je dobar restoran postao još bolji i popularniji klub.Skoro pa preko noći. Nije neobično da u ovoj oblasti jelovnik,atmosfera i mnogi drugi detalji brzo budu izgustirani. Zna se da je ugostiteljstvo jedan od najtežih i najstresnijih poslova i   zanimanja, a restoran je posebno teško voditi.Znaju to vlasnici. Posjeta počinje lagano opadati ,a treba se raditi bez predaha. Ništa ne smije nedostajati bilo ili ne gostiju. Za dobar restoran to mu ga dodje kao mala posjeta, a odlična muzika. U tom trenutku iz Sare je buknula mladost i strast za nešto drugačije i po njegovom mišljenju bolje. U svakom slučaju već je držao sve konce restorana u svojim rukama. Otac je bio tu da pomogne, čisto kao savjetodavac i kontrolor kvaliteta. U pitanju je tradicija, kao što rekoh već od 1934 godine. Ode babo Rasim da se malo odmori sa porodicom i “probrčka” u moru. Gdje drugo nego u Dubrovniku. Sarin plan mogao je početi. On i troje prijatelja arhitekta: Amir Zec, neki dodaju Vuk , Mara I Srdjan, noćima su crtali i osmišljavali prostor i vizuelni efekat novog koncepta.

Pozivnica-otvorenje RS (1)

Razvališe lijepi objekat, skidoše skupe podove i na njima ćilime, skidoše slike i omaljaše nešto potpuno novo.Nova vrata,zamijeniše starim.Udariše tarabe na zid koji ofarbaše “mačkom”, nacrtaše umjetničke šare na podu umjesto na zidovima. Ispade kao da smo u kući ,onoj starinskoj sa “šparhetima”, ”kredencima” i “kanabe”-tima, pardon kaučima ,sve sama patina.”Ruka ruku mije obraz obadvije” piše na jednoj od serdžada. U bašti kao u Luna Parku; morali su napraviti tribine, pa vrtuljke, okretaljke, penjaljke,i ljuljaljke, samo nedostaju još da se našalim….”pjevaljke”. Naiva “mrtve” prirode, još bolje ,umjetnička naiva uživo.To je kako Sara kaže eksperiment “ako babo ovo preživi ,preživiće i restoran, pardon; klub.” I preživjeli su ,smjena generacija Izvršena je sretno ili ti happy and-om,bezbolno.Bio je to da se ne lažemo pravi BUM ,da se rokerski izrazim “groznica subotom uveče.” Hiljade mladih duša nagrnuše i okupiraše ne samo lokal, nego skoro dio kvarta izmedju tramvajskih šina I Kranjčevićeve.

Ko poznaje taj dio gdje se nekada nalazila Šumska Uprava, a danas je tu ugledna zubna ordinacija “Bičakčić”, jasno mu je da je cijeli prostor ispred ,iza, skoro do stare Vojne bolnice, bio okružen gomilom raje…glava do glave, k’o šipak puno. Bilo ih je preko hiljadu u špici ,a nekad vikendom mnogo više. Kroz prolaz izmedju glavnog dijela i bašte konobari nisu lako moglo proći pa su montirana tri odvojena šanka. U periodu najveće posjete,radilo je i služilo goste 14 konobara. Pričalo se “vidi koja budala,napravi restoran,tavernu i baštu “3 u 1”, baš kao ona espresso fuka. Sjećam se jednog čuvenog ,svjetski poznatog restorana, zove se” Bloody Mery’s Restaurant, Bar and Jacht Club”, na izgubljenom ostrvu Bora Bora u južnom dijelu Pacifika. Taj restoran poznat po tome da nema osobe koja je priznata kao dio svjetkog Jet Set-a , da nije posjetila ovo mjesto i navedeni super  klub-restoran.Svako od njih dobio je svoju “tarabicu” sa imenom koja je prikucana na ogromnu tablu, a takvih tabli solidan je broj, Toliko ima imena da je potrebno solidno vrijeme kako bi se vidjelo ko je sve dogurao do te daljine.Šteta što Sara i njegov lokal, nisu imali sličnu evidenciju obzirom da se ni sam više ne sjeća ko je sve bio u posjeti od poznatih i priznatih imena.A trebalo bi mu puno tih tabli za prikucati. Nešto mi je diktirao ,znam da to nije ni djelić : slikari, glumci, muzičari, političari prije svega raja ,mnogo raje; Dragan Stojković-Bubuleja, Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija, Brena, Džoni Štulić.

Mnoštvo likova kako mi to volimo reći, najviše domaćih snaga iz Sarajeva, Brega, Čola, Pimpek, Kemo Hari ,Fazla, Kindje,a tek fudbaleri.Kako neće kada je Sara igrao ali i vodio ekipe u malom fudbalu po raznim turnirima. Stalno ponavljam ne zamjerite ,ako neko ime nije na spisku. “Krivi smo” naše pamćenje nije više za pohvalu,usporava. Šaljite dopune, biće dobre za knjigu.Da nastavim; Zabranjeno Pušenje koje je gledajući svu tu “skalameriju” možda skontalo djelić koncepcije New Primitives, /ko zna/, Crvena Jabuka je vježbala u prijepodnevnim satima u zatvorenom dijelu lokala.I spotove su ili njihove dijelove snimali u ovom prostoru : Dugme pa Džej i još nekolicina drugih, novinari, tv ekipe , tvorci turističkih mapa iz raznih dijelova svijeta. Ma svega je bilo čak i kultna Audicija, prvi put izvan pozorišta. Držala je svoje predstave za kartu više koja se tražila,….a tek Sexplozija, seksi predstava koja je izmamila mnogo “uzdaha”. U onoj elegantnoj fazi RS-a uz Olimpijadu tu su bili Huan Antornio Samaran, Švedski Kralj Gustav i Japanski princ. Možda Sara u medjuvremenu doda još koje poznato ime . Nova su vremena, a ni stare raje nema, neki otišli, nekih nema medju živima ,neki se povukili iz javnosti ,a mi ostali već prilično starimo.

  Kaže naš Sara ; imalo se nije da nije i šala i para, svima je bilo dobro sve do rata.Često smo zbijali šale jedni sa drugima i gostima.

 Prostor stade sa radom ,odmah početkom rata koji nas je teško pogodio i promijenio naše sudbine. Tako ni Restoran RS nije nastavio sa starim konceptom ,a ni sa Sarom. Kao što rekoh bilo pa se spominjalo, ali nikada zaboravilo. Šta radi Sara danas ? Poslije ratnih zbivanja okušao se na nekoliko lokacija sličnih ili različitih uslužnih sadržaja; 1996 otvorio je local El Saraceno, na mjestu gdje je bila poznata Picerija “Kod Naila”, onda kako kaže, prvi u gradu, na lokaciji kod Tržnice 2000-te godine “Pizza Hot”-uvodi picu na komad. To je dobro išlo.

4.Bistro Sara-rakijarnica

Slijedi projekat Bistro Sara 2013 godine. Bori se kao I ostali, mijenja lokale iznajmljuje ih od drugih, okružen svojom klapom raje sluša priče koje su možda bile i bajke, onda ide dalje nekom novom cilju i snu.

3.Bistro Sara

Moje mišljenje je da on spada u sretne i okretne ljude. Ima porodicu i brine se ,kako kaže za pet žena (supruga I četiri kćerke) koje ga još uvijek “trpe”.Nije mu lako i kućni pas plemenite sorte je ženka.Da dodam, ima još i FaceBook kao prijatelja jedinu stvar u muškom rodu koja je još uvijek opipljiva I zabavna.

Sara Sarajko,čovjek sa imenom I radom utkanim u ovaj grad.

 U Sarajevu 25.juna 2016 godine

 napisao LJUBO PAVLOVIĆ      

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.