DRAGE SARAJEVSKE FACE” USLIKANE” MIRZINIM PEROM!

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

”DRAGE SARAJEVSKE FACE ”USLIKANE” MIRZNIM ”PEROM”

LJUBO PAVLOVIĆ   SARAJLIJA

Ljubo, bubnjevi i njihov doprinos gradskoj priči koja vječno traje….

Je su li bubnjevi uvijek  ”belajli pojava”?

Kada neko u nekoj igri asocijacija  spomene riječ bubnjevi, neki se odmah u strahu prisjete ”ratnih bubnjeva” pa kažu ”sti-pu” ba bubnjeve, ma jebo to dosta je ovoj generacije bilo rata”.

Opet neko drugi, koji se sinoć dobro napio pa ujutro od mamurluka ima ”natečenu glavu” k’o Cocin bubanj. E, sada koliki je taj Cocin bubanj neznam, ali znam da je mamurluk golem belaj. Nekada davno hodali si dobošari ili telali, pa kada bi udari u bubanj i drekni na sav glas: ”Daje se na znanje narodu da je taj i taj uradio to i to…” znao si da je opet u pitanju neki belaj.

Ali nisu svi bubnjevi baš takvi, ima i drugačijih, pa tako npr kada moj drug Ljubo ”zaigra” na svojim bubnjevima, oni nose ljepotu zvuka, životnost ritma , priču u ljepoti muzike kao jednog životnog postulata.

ljubo

Ljubu inače znam iz gimnazijskih dana, a bio mi je i blizak komšija, iako smo bili blizu i istovremeno daleko. Ljubo je stanovao stotinjak metara zračne udaljenosti, ali nas je dijelila Miljacka, pa je on bio raja iz Radićeve, a ja čobanijska raja sa ”memli strane”, Bile su to dvije raje uvijek u dobrim odnosima bez belaja.

Ljubo je bio jaran sa svima, bio je lijep momak i rado gledan djevojačkim očima, ali ga nije bilo za fudbala. Bio je nekako previše fin za grubog beka  ili halfa i bilo je neko vidljivo da on pripada nekom drugom svijetu, možda umjetnosti.

Ako nije igrao, onda je bio vatreni navijač pa je svake nedelje išao u FIS da navija i pri tome je nosio onu veliku konzervu punu kamenja, sa kojom je pravio ”halabuku”. Dok su drugi to lupali samo da prave što više buke, Ljubo je to radio onako u svom stilu fino, pomalo umjetnički, poput kastanjeta davao ritam tom navijanju i time oplemenjivao jednu neartikulisanu buku u fini ritmički izraz, kao neku izražajnu poruku.

U to doba, neprkosnoveni junak igrališta bio je legendarni Ćuna Idžaković, koji je imao strašan šut, pa kada bi (rijetko) promaši gol, a lopta udari u visoku metalnu ogradu iza istog, poput bombe, svi oni što gledali utakmice sa ograde popadali bi sa nje bukvalno izgubljeni i zatečeni događajem.

E poput tih izgubljenih i uzdrmanih jednog dana je izgledao i Ljubo! Naime, na poluvremenu utakmice na razglasu je puštana muzika. Onda je jednog dana, Ljubo ostao zatečen muzikom koju je čuo na razglasu, pa poslije prvog šoka, proletio je pored dežurnog drota i primakao se razglasu, postavivši pitanje: ”Čo’ek ba koja ti je ovo muzika?”

”Čo’ek ba”, bio je Hamo Mostarac, kasnije muzički urednik, a koji je tu ploču donio iz Londona sa najnovijim muzičkim hitovama sa zapada.

I kao što su su doživjeli šok oni padajući  sa ograde poslije ćunin promašenog šuta tako je i Ljubo, doživio ”šok”, sport je ostao iza njega, a on je počeo da se okreće muzici. Nije imao instrumenata, pa je ”bubnjao” po praznim kantama i stolicama, ali ritam je sve ulazio u krv i napredovao je svaki dan sve više.

Onda je jednog dana sa našim prvogimnazijskim drugom Škacom, osnovao grupu ”Skeletoni”, muzičkih talenata punih želje za dokazivanjem, ali skromnih muzičkih instrumenata. Grupa osnovana vježbala, vježbala i odvježbala, a nikada nije dobila svoju priliku. Ali ako nije grupa, onda je Ljubo dobio poziv da sa grupom ”Janičari” svira to ljeto na Krku. Grupa je vježbala u kući basiste Dine Mujezinovića. Glasna muzika, ali komšiluk nagodan ili je ”more biti” volio besplatno rock, uglavnom drotovija nije nikada pokucala na vrata da prekine svirku.

Pojavio se problem dobrih instrumenata, pa je tako Ljubo imao bubanj, koji je bio dobar možda za seoskog dobošara, ali ne i za luksuzni hotel sa biranom klijantelom. Onda su u pomoć uskočili sarajevski muzički majstori Brano i Ahmed, dali se na posao i napravili bubanj kao ručni rad. Kasnije će Ahmed reči, da je mislio da će ih vratiti iz hotela čim vide bubanj….

Scan10008 (1)

Srećom nije bilo, tako da je prva tezga bila uspješna, grupa se razišla, a Ljubo je po povratku u grad dobio poziv da svira u Pionirskom centru na Grbavici!

Sviranje je bilo dobro, raja fina, izabrana, dvorana puna pa se Ljubo nametnuo kvalitetom i uslijedio je poziv da se priključi jednoj grupi, čiji autor ne voli da mu se ime spominje ovde, pa ja evo to sa zadovoljstvom i činim.

Ljubo je svirao u dvije ”bezimene” grupe, nazvane tako po želji njihovog frontmena, a po meni u dvije vrsne i poznate grupe. Kasnije je počeo svirati, po meni, u najvjerovatnije najperspektivnoj sarajevskoj  grupi ”Kodexi” sa maestralinim Edom Bogeljićem, ali im se eto nije dalo pa su ostali pri vrhu, ali nikada nisu dostigli slavu ni blizu ”Bijelog  dugmeta”, iako nisu puno zaostajali za istim.

kodexi 6

Ljubo je malo svirao, malo studirao Pravo, dijelio pravdu i štitio prava radničke klase u Dalekovodima u Energoinvestu. Sve je to lijepo štimalo, dok ga se nije sjetio vojni referent u opštini (znaš onu regrutsku; ko te jebe vojni referente……..) pa ga u posla u vojsku (poziv koji se ne odbija).  Kopanje rovova i taktičke vježbe nisu baš idealni uslovi za bubnjarske ruke, ali bio je u kasarni i vojnički klub (znam to lično i ja sam bio animator u klubu  tj vodio programe i gostovanja ) pa je Ljubo ostavio vojnički ašov , a prihvatio se ponovo udaraljki. Dobar vojnik, dobar muzičar pa je nastavio da svira i u uniformi. U međuvremenu je pristupio poznatoj grupi ”Rezonansa” gdje je ostvario, ne baš dugu, ali vrlo uspješnu karijeru.

Uvijek razvučen, između porodice, muzike i posla, uspjevao je teško da to sve ukomponuje u redovni život i onda je jednog odlučio da se povuče sa scene.

”Jest’, al ne mere to tako” pa ga raja svakodnevno pita đe si ba Ljubo, što te nema,….?”

Ljubo zna sve u gradu, svi znaju Ljubu…….ma ”ubio se za scenu ili bar iza nje”, svejedno ali svakako da je tu prisutan , bar diskretno i to već nosi neki predznak uspjeha.

Biti kvalitetan muzičar znači raditi mnogo i posvetiti se u cjelini fizički i psihički  svakodnevno satima vježbanja , što je za Ljubu bilo neizvodljivo, ali je on imao već dugo i bogato iskustvo za sobom, koji je ležalo neiskorišteno.

Nekako osamdesetih godina, do tada uspješan ”Dom mladih”, počeo je da šepa u radu i da ”trokira” muzički, pa se drugovi u komitetu sjetiše Ljube i pozvaše ga da se još dvojicom kolega oživi i podigne na noge posrnuli objekat.

Trio ”fantastikus” osuđen samo na uspjehe, ostvari svoj cilj, dovodeći najbolje grupa iz cijele Jugoslavije i predstavljajući nove snage u dolasku, pa se ”Dom mladih” vrati putevima stare slave.

A Ljubo k’o Ljubo, na gradskim ulicama uvijek isti nekako drag i blizak, uvijek voljan za priču i po neko piće, u ”Parkuši”, u ”Trasi”, u mjesnoj zajednici u Radićevoj, u ”Starom satu”, u……ma bilo gdje, bilo kada , bilo kuda za druženja Ljubo je svuda.

Dijete Sarajeva, prisutan svagdje ; na sceni, iza mikrofona, ispred kamera, na ulicama, u kafanama, u čevapdžinicama, u burekdžinacama, u Olomanu, uvijek nasmijan, spreman pomoći onome kome to treba,  komunikativan i drag, bio je rado viđen od prave sarajevske raje i skoro svi su ga poznavali.

A onda je došao krvavi rat i totalno destrukcija svega ljudskog i kulturnog što se dešavalo godinama u gradu. Kako je bilo Ljubi u ratu to samo on zna, ali poslijeratni putevi su ga odveli preko okeana gdje je je sebe pronašao kao bubnjar na brodovima prestižne svjetske industrije krstarenja morima svijeta.

Putovao je Panamskim kanalom, bacao sidro na Havajima, Bahamima, Jamajici, i još mnogim svjetskim destinacijama, ali u njegovim venama uvijek je tekla voda Miljacke,a u ušima odzvanjali zvukovi čobanijskih slapova Miljacke koji su ga jednog dana vratili u rodni kraj i donijeli mu ”novo rođenje”. Skupljao je staru raju, prije svega muzičku, da ponovo počne ili bolje rečeno da  ožive kvalitet sarajevskog roka i popa osamdestih godina.

Iskusto je veliko, entuzijazam još veći, a pomalo i godine stižu, ali se ne daju naši muzički veterani i kada dođem u posjetu rodnom gradu, volim nekako da obiđem ta mjesta, koja me rado podsjećaju na kafanice Nju Orleana gdje grupe starih svirača sviraju najbolji džez na svijetu, e tako i moje generacije muzičara u Sarajevu sviraju meni najdraži rock i pop u svijetu.

Na kraju zavrašavajući ovu priču, za koju želim da traje još dugo, dugo….. htjeo bih da napišem jedno malo zapažanje, ne baš pozitivno, ali kao lično iskustvo, a po meni, i to je dio neke priče o muzici i gradu….

Ljubu poznajem od gimnazijskih dana i ja bio sam fudbaler, pa kao takav ne pripadam muzičkom svijetu. Ljubu poznajem prije svega kao druga i čovjeka izuzetnih ljudskih kvaliteta i radimo jednu seriju priča o osobama koji su ostavili traga u sarajevskom kulturnom životu, prije svega, muzičkom, da se zna ko je bio ko, šta je htjeo, šta je napravio i ponekada, kada ima tome mjesta, šta radi danas.

Ljubo to radi prije svega da nas posjeti na nešto lijepo što nam se dešavalo nekada u mladosti, a ne zbog lične promocije. Nije nikada napisao niti jednu jedinu ružnu riječ ni za koga,( a i toga je bilo iza scene) nego je samo pisao sve to sa svjetle i afirmativne strane za svakog. Međutim, ima par pojedinaca, čijih imena ”ne mogu da se sjetim” , koji svojim lošim komentarima (glasovima) nastoje da diskredituju ljubinu dobru namjeru.

Za ovo ja mogu samo citirati jedno mišljenje koje kaže ”Bolje da te tračaju, nego da te žale” ili možda još bolje klasičnu rečenicu ”Mimimaxa” :” Bolje da te bije loš glas pojedinca, nego dobar siledžija!”

8 juli 2016 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.