HAMO ………ENFANT TERRIBLE (MIX) MAN

piše LJUBO PAVLOVIĆ

za blog MIRZE HASANEFENDIĆA

H  A  M  O

ENFANT TERRIBLE  /MIX/  MAN

 

Kada sam počinjao pisati ovu priču mislio sam možda postoji mala mogućnost da ispadne dosadna ili, u najgorem slučaju ,nešto već vidjeno. Prevario sam se i napisao nešto što mi se čini da je život sam, pun svega i sa svih strana.Gore dole, valja ,ne valja, tužno- veselo, sretno- nesretno, kao i sama Gorica koju svi znamo i volimo. Uzmimo da su sva imena i zbivanja slučajnost i da u tekstu nema ni namjere niti tendencije, da se neko povrijedi ,omalovaži ili degradira.To je naš dio po kome smo skakali dok su se još pravile cigle…..naravno ko je imao sreće da bude mlad u tom periodu. Sve same puke slučajnosti koje se možda i nisu desile, baš kao realističan san od koga blago boli glava, a sve ostalo se doima svakodnevno i nezaboravno.

Odrastanje nije jednostavan proces, a odgoj je tutorial i putovanje bez kraja. Neko počinje odrastanje silom prilika od samog rodjenja i ono bude prouzrokovano raznim okolnostima i društvenim statusom. Sretnici mogu biti razmaženi, pa se uključuju u

vlastiti razvoj tek kada skontaju da ipak rastu po uhodanoj roditeljskoj matrici. Kasnije, tu matricu mijenjaju htjeli to ili ne, ovisno o uticajima iz vana. Valja preživjeti po trenutnim, a ne proiciranim prilikama. Ovaj kratki uvod veoma je važan za ovu priču.

Tih 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka biti dječak nije bilo lako i jednostavno. U mom ličnom primjeru, kada smo iz stana preko puta Katedrale i Hamam bara / ulaz kod taxi štanda/ gdje sam živio potpuno izolovano od vršanjaka, preselili u Radićevu ulicu bilo je kao prelazak na drugu planetu. Za mene ,to je značilo sudar sa rajom ,mnogo raje i vršnjaka. Pisao sam o tome u priči o Radićevoj, ali želim je malo dopuniti radi uvoda u stvarnost našeg današnjeg junaka kad je bio mlad. Mene je osim raje dočekalo mnogo frke pa i nesnalaženja u situaciji kada neko želi da te malo zadirkuje, provocira pa i maltretira. Sve to sam morao proći. Bio sam mali i lomili su mi naočale, palili šljage, sefte i i cijeli repertoar nestašluka prešao je, na i preko moje glave. Većinu “dugova” sam vratio čim sam malo porastao i “došao sebi”. Naučili su me da se marišem, hapam boce i tušim ih za lovu, koju onda trošim na filmske predstave, expres u Titovoj i štampu……čuj štampu -” Male Novine” i” Kekec.

Kroz novine sam učio neke druge stvari. Budimo realni, nije bilo isto stanovati u ulici koja je bila dom za preživjele partizane i ine policijske strukture te ponešto društvenih i kulturnih radnika, ili na padinama i rubnim dijelovima grada. Naseljima siromaštva kroz istoriju, sa gomilom socijalnih i drugih problema.Većini izlaz je bio sport kao znak da su sretni , nešto kao zrak, čisti kisik, osjećaj da nešto možeš i vrijediš. Za nešto drugo i više trebala je lova, a nje je bilo najmanje. Sport nam je zamijenio marisane sa rajom okolnih naselja i kvartova. Činjenica je da smo redovno gubili na male od Gorice. To je naselje u kome je odrastao Hamo naš današnji junak, kako ga nazvah “enfant terrible” u glavnoj ulozi priče o njemu samom. Morali smo gubiti lopte od te raje jer ispada da im je to bilo skoro sve. Mi za razliku od njih imali smo, ali ne svi, bicikle ili role, oni ne. Eto, onako usput, bila je i bibilioteka. Oni su imali mnogo manje od nas, osim dovoljno prostora da igraju ne samo na male golove, nego i na malo veće. Spuštali su se, a bilo im je blizu sa Gorice, na turnire “poznate – marindovorske livade” gdje su dominirali šutajući kvalitetan fudbal. Bili su dobri, pravo dobri. U njihovimi domovima “nemanje svega što ti je potrebno” činjenica je koju su svjesno zaboravljali kroz sport i ulične sudare . Inače, oslobodjena energija poslije prvog i drugog svjetskog rata dovela je do povećanih potreba i samim tim potrošačkih izazova.

Mi klinci, zadovoljni loptom ili nekom igračkom, nismo mnogo mislili o opstanku. Oni nešto stariji imali su šimike i šuškavce ,a odrasli Vespe i Fiće pa i kafane u kojima se doljevalo i pjevalo, po mentalitetu: bekrijski. Za sve to trebale su pare, novac koga nije bilo dovoljno, baš kao ni danas. Takva nam “kašika pala u grah”. Mogao se vidjeti i osjetiti poseban mix likova posebno izražen na Gorici, simbolu mješavine svega i svačega: kulture, i nekulture, mirisa života i propadanja, vječite frke što kod Roma i drugih, na brdo i ćerpić, naslonjenih stanovnika. Komšiluk kod fabrike cigli i koševskog potoka, koji tada nije bio natkriven, nazvao bih prostorom od gline i duše. Lijepo su to Sidran i Kusturica upakovali. Danas je tu, gle čuda, izgradjeno elitno naselje Ciglane. Četrdesetak godina unazad, tu je malo ko imao novaca, a valjalo je živjeti. Kako doći do love, ne one velike nego da se gura dalje i preživi. To je bilo pitanje izbora, ili često izbora nije ni bilo kada je u pitanju goli opstanak. I pored želje roditelja, pozitivnu ulogu činile su i neke slučajnosti. U našem slučaju radilo se o FiS-u mjestu i stjecištu koje je mnogima od nas kasnije odredilo sudbinu. Kao dobro mali imali smo pravo samo doći i navijati .

Bilo je malo pionirskih pogona u to vrijeme za naše treniranje, pogotovo za sportove koje smo mi voljeli a to je bio prije svega rukomet i košarka i nešto manje odbojka. Fudbala nije bilo jer onaj veliki i pravi igrao se na gradskim stadionima ili na sportsko -vojnom poligonu JNA na Skenderiji. Imali smo svoje idole u tim sportovima pogotove one iz naše raje. Sva ta situacija preokrenula nas je na bolje, a tek kada smo porasli i postali mladići FiS je otvorio svoja vrata za sve nas po vlastitom izboru. Jedan od uslova bilo je i dobro učenje i……joj ,joj,… dobro vladanje. Neki su tu otpali. Poslije toga, malo nas je ko mogao nabijati u bilo kom sportu, postali smo jaka raja. Mnogi takve šanse nisu imali pa se krenulo i “drugim stazama” koje za novu vlast i društvo, nisu bile najprihvatljivije.Gorica je tu imala ne baš slavan i tužan rekord. Uplitanje u život običnih gradjana i stanovnika putem socijalnih službi,vaspitnih institiucija i mnogih drugih nije moglo preko noći popraviti situaciju.

Ulica sa svim svojim dobrim i lošim stranama imala je svoje žestoke momke koji su po pravilu odjednom “nestajali” u KP domovima i sličnim insititucijama, ili inostranstvu. Prije toga kalili su se u vječitoj ligi marisane gdje su bili najcjenjeniji, a stalni rat vodjen je izmedju Gorice i Koreje. Zbunilo me to i kada je Hamo pričao o svemu mislo sam da se radi o Koreji na stanici gdje sam i ja radio razvrstavajuči sezonsko voće i povrće da bih kupio instrumente. Korejom su zvali prostor od kafane Šetalište današnjim sjedištem Čuke koji je takodjer bio i ostao dio te famozne raje, pa sve do Radio Stanice i nazad u krug Koševskom do Druge gimnazije. Na obe strane sve sami biseri i vukovi od raje. Kaže mi Hamo: “Nisam dao na sebe. Ko je bio jači od mene u pomoć mi je priskakala cigla, koje je bar na ovom prostoru bilo svuda oko nas. Ko je tu bio pobjednik najmanje je bitno, tako se kalilo.

Onda je jednog dana nestao dnevnik iz škole koji je njih nekoliko, radi izostanaka i tankih ocjena, hapilo i spalilo. Jedan prodje sa ukorom, dvoje sa dobronamjernim savjetima , a ja prijedlog za KP Dom Stolac, dom za mlade prestupnike, da izučim zanat i postanem čovjek sposoban da zaradjujem hljeb za sebe i svoju porodicu. Kola se slomiše na meni ,ali nije mi žao. Tek tu sam upoznao ostatak onoga što sam morao znati mnogo prije, ali i nadogradio vještine ponašanja za kasniji period”. Pitao sam ga da li misli da je uredu pričati taj period javno ukoliko se osjeća loše zbog toga. “Ne niti me je stid ,niti imam bilo koji problem sa periodom mog odrastanja. Nikada ne bih postao čovjek siguran u sebe da nisam imao taj put.” Tako priča moj drug i nastavlja: ” U Domu sam otkrio svoju ljubav prema muzici koja me nikada nije popustila, ni u trenucima sreće ,a ni u tužnim momentima i periodima. Pjesma koju je pjevala Jasna Gospić  “Dodji u pet do pet”urezala mi se u sjećanje neizbrisivo. Svako jutro u domu u 5 do 5 uključivao sam razglas i puštao tu pjesmu. Ostalo jer rad i samo rad. Danas kada se prisjeća tog perioda kaže da ništa od onoga što je radio poslije u životu, ne bi uspjelo bez stečenog iskustva u domu i medju goričkom rajom. I ono što je možda naročito bitno u ovom slučaju je činjenica da su i roditalji poduprli taj prijedlog. Jednostavno nisu željeli da mi se omakne nešto i da se nadjem na strani suprotnoj zakonu i moralu društva u kome živim”.

Obzirom da sam i sam poznavao neke ljude sa tog prostora, zamolio sam ga da mi oživi sjećanja na neke od njih. Pričao mi je o Ahmi ljubitelju Ajkula, mislim ajkula kao automobila. Ništa ga drugo nije zanimalo osim Citroena zvanog Ajkula ,a nekada i Žaba. Kada bi maznuo auto sa ulice ili garaže, obavezno je vodio računa o izgledu te ga je oprao, provozao da vidi kako radi, a jednom prilikom za duži put ugradio je i radio aparat, koji je, naravno, ostavio vlasniku. Inače, sva posudjena vozila obično bi parkirao na mjesto gdje se i trenutno “zaljubio” u njih. Ne samo to, rezervoar bi bio napunjen do vrha da, ako mu opet zatreba ne bude na nuli.Tako atraktivno i dobro auto zahtjevalo je” brigu i pažnju”.  Scene sreće vlasnika kada bi opet vidio svoje “posudjeno”auto, nevjerica pokoja suza i smijeh. Ahmo je znao za red.” Žao mi ga je” kaže Hamo,” bio mi je uzor zbog svog posebnog stila ,ali otišao je malo predaleko i nesretno skončao svoj život ,negdje na ulicama Pariza. Da li znaš Groma” pitao me je? “Čuo sam”, velim,” bio je pojak dečko.” “Zajedno smo ,znaš dole…..završili zanat. Nismo bili kriminalci, tražili smo svoj put. Ja sam uspio na vrijeme, a on je prošavši sito i rešeto ,stradao u nekoj piceriji u Italiji. Detalje ne znam ,a i da znam ne bih rekao, a bio je dobar drug. Barili smo djevojke zajedno. Za Groma me veže i jedna zgoda. Naime, u to doba mojoj vjerenici prilijepio se mladić iz okolice Šibenika, šta prilijepio nego i počeo konkretnije prijedloge davati. Mlatnem ga par puta i kažem: “večeras dolazim da te ispratim na voz za Ploče i da te više nisam vidio. Nestani!” Sjedim u restoranu na Željezničkoj Stanici, ko se sjeća bila je na spratu, i čekam ga. Ubrzo vidim ide sa Gromom koga je “tiopla” da me razbije i izravna dug. Popeše se oni gore, kada me vidio pridje, pozdravimo se .Pitam ga ja kojim dobrom, a on kaže ovaj vatle me podmaz’o da mu, ako mogu “upristojim” ljubavnu konkurenciju.Okrenem se tipu ,a on hoće da zbriše, ljut Grom odvali mu šamarčinu i potom ga smjestimo u voz ili vlak. Ostade bez djevojke, ali i love koju je dao u zloj namjeri. Da je bio bezobrazniji prošao bi gore. Bilo je još mnogo dobrih jarana, ali nema više te raje, a ni Kuste koji je, pošto je bio stariji, mislio da me može ošišati. Uzaludan pokušaj , ni ti detalji nisu bitni”. Pitam ga za Cigu Emina /tako su ga svi zvali,nadimak/ koji je bio tehniko Vokins-a, a redovno je dolazio u” Pionirski Centar” i družio se sa nama tj. bendom “Mladi”.Mi bi ga pokrivali kada je kroz raju u sali bježao od milicije.Tražili su ga jer je skitao i izbjegavao odluke i akcije socijalnih radnika. Sjećam ga se u ratu i malo poslije, stajao je na ulazu pijace Ciglane, prekrštenih ruku kao ponosni poglavica. Ličio je na Indijance iz filmova. Markantan čovjek. Bili smo raja, ako to nešto znači, meni znači. Zato sam i pitao o njemu. Reče mi Hamo, da su mu braća Krnjo i Sejo bili onako nestašni, a otac Ćelo, nešto kao Ceribaša. Poslije su im kao priznatim starosjediocima izgradili naselje na vrh Gorice . Jedino još Čuka pokušava oživiti veze sa rasuturenom rajom , okupiti ih kod sebe u bašti lokala, bez obzira da li su sa Koreje ili Gorice.Emin da je živ bio bi prvi.

“Taman kada sam mislio da je sve gotovo, poziv u vojsku, desantna jedinica Maribor. Ko će bolan skakati iz aviona , gore, dole po sto puta….i ja ti skočim prije vremena mimo pravila. Oni u bolnicu ,nadju biva tragove “mare”, ja izmučen 48 kila i10 deka. Kratko; nije ovisnik ,ali koristi,  prema tome …noga iz vojske.Tužbe ,trka – frka,htjeli su me nazad za godinu dana. Pomogao mi neki psihijatar i ja u penziju prije 25 godine, radi stresa bezbeli. Stadoh na noge. Još je bio jedan belaj ,ni sam se ne sjećam kako. Mene i Nerku spakuju na Sokolac, psihijatrijska klinika sa par kreveta za ovisnike. Njega jer je navodno nudio “Acisal i Kljukušu” što je bila zafrkancija u slengu za tzv “narkose”.Ma gdje ćeš biti ovisnik o travi ,braco slatki. Puste me za dva dana ,ali bogme Nerko zaglavinja skoro pola godine, možda mu je bila neka dijagnoza, ali za to ne znam. Ono što su me tada savjetovali je bolje terapija ,nego murija, osim ako ti je to blam ili ganjaš karijeru ,a to se u to doba nije moglo. Uskoro pridružim mu se opet jer naš dobri profa Cera kako smo ga zvali /puno ime nije bitno /dade mi savjet da se ja malo “odviknem” jer u protivnom htjeli su me spakovati radi izdavanja čekova bez pokirća.

Naime, po raskidu “ljubavi” sa JNA, zaposlio sam se u FDS. Dok je trajala zafrkancija po sudovima ,uzeo sam bolovanje, redovno  dizao lovu na čekove. Bazao sam po Evropi u pauzama hodanja po sudskim raspravama oko peznije u JNA. Pri povratku jednog dana zateknem poziv za sudjenje radi neovlaštenog  puštanja čekova u promet. Ja brže u firmu i sva lova na blagajni čeka me složena do mog povratka, jer je promet preko banke stopiran. U mene bruka čekova, zato je i došlo do nesporazuma. Odem na sud i kažem: evo para u džepu, želim ih vratiti jer ništa nisam uzeo. Zakon je zakon ,osude me ,ali ja u žalbi sve navedem. Spasi me opet Cera i uputi da malo dodjem sebi na Sokocu da ne bih ležao. Štetu je namirilo osiguranje, a pošto sam već bio osudjen lovu niti sam vratio ,niti me je ko pitao. Osiguranje sve platilo. Ja i Nerko smo bili haveri što jest, jest. I on je jadnik umro, a bio je dobar čova, južnjak po temperamentu. Uistinu, nije tu bilo neke navike ,a danas mi na um ne pada. Ispadoh peh, koga god sam znao od raje i nešto muljao sa njima nije više živ. Sve je drugačije danas. Ne skitam godinama, toliko radim da bih preživio ,da se naspavati ne mogu. Pored posla najveća razonoda su mi putovanja  ……

A ja dodajem “da nisu žene”?. Ma ima i toga veli Hamo ,ali ne onoliko koliko se misli. Više je tu bilo zeze kao ono u jednom poznatom hotelu blizu Dubrovnika.” Tu je bilo i dima i vatre. Vodio sam diskoteku i jedno poslijepodne na plaži “kliknuo” sa mještankom koja je radila u istom objektu, ali bila već vjerena. Mladost ,hormoni …ljeto. Nevolja je bila što joj je budući svekar radio u istom hotelu i kada je vidio da zamičem sa njom na najviši kat zgrade krenuo je za nama. Zaglavim stolicu ispod kvake jer ključeve je imao kao i svaki uposlenik za “nedaj bože”. Preko balkona predjem u susjednu sobu kod žene koja je radila kao turistički vodič za goste iz Francuske. Fino me primila iako je ponoć poodmakla.

Sa Micom

Što nebi ,vidjali smo se po hodnicima i diskoteci uzajamno se smješeći. Nesudjeni svekar upao je u sobu kada je stolica popustila  i vidio da predmetna snaha spava. Francuskinja me je poslije primala kroz vrata ,a ne kroz balkon. Istina jednom sam dobio opkladu oko gošće koju niko nije mogao “zbariti”. Rano ujutro je vježbala i pucala Skvoš od zid. Frajeri su se odbijali od nje. Ja sam izabrao slijedeću strategiju; otišao u Dubrovnik, kupio bijele tene i majicu, reket i gomilu loptica.Tenis sam do tada vidio samo na tv. Svako jutro počnem lupati od zid i ja, i valjda vidjevši kako pojma nemam, poče me učiti ,a onda sam ja nju učio nešto drugo. Lova od opklade u potpunosti je pokrila kupovinu teniskih rekvizita.

Tačno je da sam se par puta oženio ili priženio, tri puta zakonski i par puta ‘nako”. Otuda mi i ono strano prezime Eschwailler, nije švaler nego Eschwailler. Bombastično zvuči, a njemica me ostavila tačno pred rat riječima: ti si PATRIOT- IDIOT, i spustila slušalicu. Nikada se više nismo ni vdijeli. Priče, puste priče, o mnogobrojnim ženama, nigdje veze. Svi smo u mladosti “griješili”,ako se tako može reći i zaključiti. Roditelji su me tražili svuda kada sam bio maloljetan, a najviše su me hvatali u Makarskoj gdje sam bio redovan gost četvrtog sprata, raja iz mog kruga znaju da je to policijska zgrada…..mislim murija je bila na 4-tom spratu. Obično bi me ujutro vodili na autobus za Sarajevo, a ja već u mjestu Gradac krenem u drugom pravcu npr prema Dubrovniku. Bila dobra ta vremena ,farmerke, četkica za zube /bez paste/ ,jedan veš i furaj. Spavaš noću na plaži sušeći veš.To je prava istina o mom životu i šatro damama. Danas imam samo ozbiljne veze.

Kada je faza “vaspitanja” privedena kraju, Hamo je morao misliti od čega da se živi ,a da ne bude na teretu.

Sa Dinom Merlinom

Posao oko muzike ,uredjaja, miksete i sličnihpripadajućih elektronskih pomagala ,učinio mu se sasvim prihvatljivim. U stvari, volio je šmek bine ili radio stanice, a to su mjesta gdje sam ga bolje upoznao i osvjedočio da on može sve sa motivom ili borbom za opstanak. Ni danas nije lako, ali ko da misli o starosti. Haminu raju uglavnom je sačinjavao rokerski i ženski milje. Ne vidim razloga i zašto ne bi bilo tako. Dobrih trideset godina koliko znam mixa bendove po raznim lokalima i pušta svoju muziku tj muziku po vlastitom izboru. Najljepša stvar u svemu tome je osjećaj da se napravi spoj benda koji “ozvučava” sa tepih muzikom u objektu koju prije i poslije nastupa bira naš Hamo.

Tifa,Hamo i Alen

 

 

Tifa, Hamo i Alen

Da ne bi bilo trača,npr. mnogi  recimo u nastupu  metal rock benda u pauzama “puštaju” M.Jaksona ili neki pop-rock u najboljem slučaju. Izgleda bez veze , ali je tako,nema se sluha,a lova draga. Oblikovanjem svih komponenti u jednom rock klubu kao što je npr danas City Pub, Underground, Sloga ili AG i još nekim,da ih ne nabrajam, znaš gdje ideš i gdje ti se dopada muzika u background-u, da li je nametljiva ili previše jaka, odnosno nedovljno glasna.

Mnogima to ne bi palo na pamet, a on tako radi godinama. Osim toga nije mu teško ni namještanje razglasa na stalke,monitora ,stalaka i mikrofona…..jedan prilično naporan i dosadan posao bez koga ova industirja ne bi bila to što jeste. U muzičkom svijetu za ljude kao Hamo uvijek ima mjesta, pod uslovom da to pogadja i njegov interes odnosno sklonost. Nije mu teško ni praviti opremu npr. ugradjivati zvučnike u kutije, spojeve, mijenjati kablove i još koješta. Naradio se on takvog posla da je teško nabrojati sve gdje je upošljavao neku od svojih vještina i znanja. Želim nabrojati samo nekoliko, od najranijeg perioda pa do sada.

Oprobao se malo i u rock muzici. Prva grupa zvala se Plima, pa onda Rock Horde sa Zoranom ,bratom Jasne Gospić. I njegovi počeci bili su u Trasi, gdje je birao muzičke hitove u pauzi živih svirki, koje su inače na tom mjestu okupljale generacije najmladjih ljubitelja dobre muzike. Njegov period u kultnoj “Trasi ” bio je otprilike ’75-te godine ,ali profurao je skoro sve Domove Kulture u Sarajevu i okolini, bilo prateći bendove ili davajući svoje usluge. Ne znam da li da to nabrajam ,ali znamo da je to Vratnik, Kovači, Bjelave, Crni Vrh/ Sjećaš li se D.Bel/ Logavina, Sedrenik, Hrid, Jelićeva….i još kod Naneta u ono vrijeme kada je vodio AG – Klub tamo oko onih zgrada na arhitekturi. To se sve dešavalo  od jeseni do proljeća, a ljeti radio je i vodio disko klubove po Jadranu i unutrašnjosti. Korčula, Ston, Plat , Cavtat,Vrtovi Sunca u Dubrovniku, da ne idemo u nabrajanje. Ima toga koliko hoćeš.

Težak svakodnevni posao i kako sam kaže da nije imao,” iz raje potrebna znanja”,teško bi opstao od obskurnih likova koji su ljubomorno gledali ljude duge kose i rokerskog stila oblačenja nastojeći da im zagorčaju život na bilo koji način: reket ,frku, snagatore, Hami je to bilo kao fiskultura, od njega se sve odbijalo. Postoji jedan istinit dogadjaj koji se desio u hotelu, negdje na Pelješcu. Radeći u Disko Klubu gosti su često tražili neke popularne izvedbe. Jedne večeri kapetan ili barba neke ribarske koče krenuo je ranije sa viskijem i gnjavio svako malo da mu se pusti “Zora je” od Nede Ukraden. Hamo je izbjegao,ali barba je izvukao viski iz posude gdje se hladio i sav led i vodu sasuo na mixetu. Ružan gest ali i zahtjevan, morao je sve sušiti fenom i prespajati direktno na kaset dek. Njegov drug Srećko koji mu je pomagao sve je pratio. Kada je sve posušio i ozvučio ponovo, zove ga barba na piće da se pokuša izviniti za svoje ponašanje. Sjeli su sve troje: Baraba, Hamo i Srećko i počeli uništavati ostatak viskija. Pola sata nakon toga ulazi neki mladi dečko i viče: “barba, barba ,brod se nakrivio i tone.” Skoči kapetan, kao munja nestade ,a Srećko se poče smijati: ma malo sam ga probio stolarskim svrdlom 13-ka,15-ka, nemam pojma, ali izgleda djeluje, neće nas on daviti sa Nedom i hladnom vodom. Sarajevska zaj…ncija.  Skoro dvije godine radio je u kafiću Dedan, čiji jubilej smo proslavili ovih dana, a i par mjeseci sa Breginim bratom Predom u BB Klubu , zatim sa Šiberom na Jahorini u Yeti klubu smještenom u hotelu Šator.

Rock Caffe

Vrijedi napomenuti da je ’80-te godine slagao rock listu i šankeraj , obogačivajući ambijent Rock Cafea preko puta Vijećnice. Nezaboravno mjesto gdje si uvijek mogao naći Hamu i Rokera, prije ili poslije ponoći……ko se još sjeća dobrog Haminog i našeg druga Rokera….. mnoge generacije pamte obojicu. Roker je poodavno na boljem mjestu ,medju zvijezdama zajedno sa Huskom. Sada nam se možda smiju kako ne možemo pogoditi godine i hronološki ih povezati sa zbivanjima. Kao da je bitno, znamo ljude i atmosferu. Trudim se da kažem po koju lijepu riječ za svakoga od njih. Volio sam ih i cijenio kao i mnogi drugi, koji danas imaju unuke i šetajući ih, pokazuju kultna mjesta i sastajališta, baš kao da ih mališani razumiju. By the way , Hamo je deda odavno. Dedo kafa!

Pamti on mnogo zbivanja i ima stotine slika sa znanim i neznanim muzičarima naše regije. U sjećanju mu je ostala Yu turneja turističke agencije Kompas gdje je sa Čapom startovao od  Skoplja do Ljubljane organizujući turneju “Divljih Jagoda” i pratećih bendova. Živilo se na toj turneji,na visokoj nozi, kaže moj sagovornik, najbolji hoteli, hrana piće……iz tog razloga završni koncert u Ljubljani nije ni održan jer smo bankrotirali svi skupa. Nije ni čudo.Nizali su se likovi,bendovi i saradnja sa njima,bar na bini ili probama: Mahir & Beat House,Dino Merlin,Omarom i Mjesečarima,Crvenom Jabukom , u produkciji studija 99 od rata pa na ovamo nekoliko godina,plesnom školom Euroritam  Mugdima Hadžihasanovića i još mnoštvom drugih Da dodam nešto lično na kraju teksta o Hamdiji Hami Zubčeviću-Eshvaileru.

On je pozitivan lik, nikada ga nisam vidio ljutog, niti mislim da ga je lako naljutiti. Nije u sukobu sa rajom, svi ga vole i uvijek pričaju s njim prije ili poslije nastupa. Kontroliše ton i zvuk permanentno. Nisam precizirao da je u današnje vrijeme uglavnom angažovan na ozvučenju grupa i za mix pultom i da mu je to glavna preokupacija i specijalizacija. Dakle dizajnira zvuk, koliko je to moguće na opremi koja se nalazi u klubovima u kojima radi. Djeluje polako, ali sigurno i sve ispadne dobro. Ima znanje i iskustvo, nije ni čudo,toliko godina. Uvijek mi je drago popiti kafu i razmijeniti nekoliko tematskih izazova u muzičkom svijetu jer, dobro je informisan. Hamo nekada i Hamo sada, dva su svijeta koja se u prolazu nisu ni dotakla. Šta da radimo , pojedoše nas godine i ova nesigurnost koja traje vječnost, za koju krivi nismo,ali sjeb…..jesmo. Za većinu Facebook je mjesto opuštanja.

Hamo ima mnogo prijatelja na ovoj drušvenoj mreži u kojoj participira hiljadama slika pa proberite sami. Evo Hamdija “ispao” si u priči,a što je napisano to i ostaje,valjalo ili ne mi nastavljamo.

Sa LJubom

 

Napisao Ljubo Pavlović

 

u Sarajevu 7 avgusta 2016 godine

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.