SARAJEVSKI ZAPISI…… MUGDIM GALIJAŠEVIĆ GALIJA

napisao MIRZA HASANEFENDIĆ

SARAJEVSKI ZAPISI….MUGDIM GALIJAŠEVIĆ GALIJA

ŠTA JE NAMA GALIJA ………..

galija

Kada čuješ riječ Galija, a tebi pred oči izađe odmah veliki i moćni brod iz starih vremena, koji plovi preko svih olujnih talasa, scila i haribda i pobjednički upolovljavala u ciljnu luku svoje plovidbe. On je velik, čvrst, hrabar i nesalomiv, uvijek pobjednički.

Moj drug zvani Galija, ustvari Mugdim Galijašević, poznat pod tim nadimkom  koji sa punim pravom nosi isti i koji mu u cjelini odgovara. Poput nikad potopljene galije, drži čvrsto svoje životno kormilo, koje ga uprkos silnim vjetrovim, olujama i raznim životnim iskušenjima pokušava  skrenuti sa jedinog pravog životnog puta.

Nikada nije on skrenuo sa tog kursa plovidbe, poštenja, borbe za svoj grad, za svoju porodicu, za svoje sugrađane i u najnovije vrijeme za prava svojih novih kolega penzionera za častan život i život dostojan te časne imenice ”penzioner” (umirovljenik).

Sam početak njegovog života bio je više nego tragičan. Pred sam kraja rata otac, kao istaknuti borac za antifašizam, strijeljan je u zloglasnom logoru Jasenovac. Otac je porodici ostao u vječno sjećanje, a rodio se u Sarajevu mali Mugdim, koji će ponijeti u sebi sve ono najbolje iz gena oca, antifašističko naslijeđe, koja će gorjeti i dan-danas sedamdeset godina kasnije!

Galija je izrastao u lijepog momka, veseo, društven i rado gledan lijepim ženskim očima. Život mu nije bio ni malo lak počeo je da raznosi novine i mlijeko sa četiri godine. Raznosio je  sa prvom zorom mlijeko (Sarajlije se sjećaju onih staklenih flaša pred vratima, a usput je raznosio i jutarnje izdanje ”Oslobođenja” odstavljajući ih pred vratima stanova.) A nekako je najviše volio da ih raznosi oko Katedrale, po Pirinom brijegu, Podhrastovima i Budakovićima, ne sanjajući da će jednog dana jedna njegova knjiga pričati o bijelim nišanima koji će pokriti svojom bjelinom pale borce i nedužne žrtve rata 1992-95.

Bio je u početku , kod prvih vrata nešto sporiji jer je volio da vidi naslove i šta to piše u ”Oslobođenju”, tim ikonskim novinama kojima se tada vjerovalo. I kao poput današnje djece sa elektronskim igricama, on je isto tako pasionirano čitao stranice ”Oslobođenja”, znajući šta se sve dešava u gradu i kako grad diše. Vidio je velike ”radne i političke” uspjehe društa, a vidio je i u sarajevskoj hronici sitne i malo veče kriminalce, zlo tog vremena. Upoznao je život sa svih strana.

Nosio je mlijeko i novine, uredno polagao ispite na ekonomiji, a nije ustvari ni sanjao da se sprema za jedan životni poziv, koji će mu donijeti u profesinalnoj karijeri sve.

Onda je jednog jutra, ”’osvanuo”’oglas u ”Večernji novinama”’  oglas da redakcija traži saradnika u svojoj ekipi. Galija je otišao pomalo iz radoznalosti, a pomalo da okuša svoje snage sa ”budućim pravim novinarima”; Takav je on tip nikad se ne predaje bez borbe ili dok ne ostvari svoj cilj.

Sala je bila puna mladih studenata raznih provencijencija i sve je obećavalo žestoku borbu, jer mnogi mladi su željeli da budu novinari u to doda cijenjenih ”Večernjih novina”. U neko doba je u salu ušao bard sarajevskog novinarsta Radivoj Papić i počeo onako kako on to samo zna razgovor sa svakim prisutnim pojedinačno.

Poslije višečasovnog pojedinačnog razgovora, on se onako uljudno i džentlmenski zahvalio svim prisutnima,a zamolio je samo jednu profesoricu maternjeg jezika i našeg druga Galiju da ostanu sami u sali.

Kada su ostali izašli, slavni novinar reče njima  ; ”Vi ste mi ostavili najbolji dojam, sada uzmite papir i napišite neki tekst na bilo koju temu koju vi želite, a ja ću Vam kasnije reči moj ocjenu”!

Oni se vrijedno prihvatiše zadatka i napisaše onako, kako su to najbolje znali. Kasnije u redakciji ih je čekao Radivoje Papić , koji reče;

”Daga profesorice, Vi će te imati vjerovatno briljantnu profesorsku karijeru, ali je meni nekako tekst druga Galijaševića pravi profesinalni rad!”, pa ga posla kod sekretarice Esme , da mu napravi novinarsku karticu. Galijnoj sreći nije bilo kraja, postao je novinar.

Tako poče novinarska galijna karijera. Svi oni koji su radili u novinrastvu, znaju kako to ide; prvo malo dobrovoljnog rada, pa mali honorari, pa malo ugovora o djelu, pa stalni radni odnos, pa pomoćnik urednika, pa urednik rubrike i na kraju glavni urednik.

E sav taj cijeli put je prošao naš Galija, što mu daje ”nepostojeću”, ali zlata  vrijednu,  diplomu da  je ”diplomirao” na upoznavanju  rasta i života grada i njegovih žitelja.

U svom radu sreto je ljude sa ulice, sa pijace, sa školskim obrazovanjem sa poslom i bez istoga, pričao, upoznao njihove probleme, pokušavao da im pomogne na svoj ljudski način, dajući im imena i brojeve ljudi koji bi im mogli pomoći, dajući im korisne savjet i na još jedan mali,milion načina shvatajući svu težinu njihovih problema.

Radio je besprijekorno,časno i bez ikakve protekcije. Pisao je pošteno i nije ništa sakrivao,odbijao je ponekada i prijetnje ili ponude da ne objavi ono što neki nisu željeli da se vidi u novinama. Bio je čovjek istine nepotkupljiv i borac za vjerodostojnost događaja.

”Oslobodođenje” je bila velika kuća, ali ju je rat rat teško pogodio, uostalom kao i sve druge. Jedno vrijeme je radio kao port-parol ministranstva unutrašnjih poslova , pa se poslije opet vratio  kao jedan od   urednika ratnog izdanja ”Oslobođenja”. Ove poslove je obavljao na jedan visoko profesionalan i otmen način, držeći uvijek do kvaliteta izvještavanja.

Poslije rata je postao glavni urednik inostranog izdanja ”Dnevnog Avaza”, gdje je opet odigrao fenomenalnu i ljudsku ulogu približenja dijaspore i onih koji su proveli rat u BiH. Poslije rata odnosi dijaspore i razno-raznih ponekada ”samozvanih” branilaca BiH su bili ”pomalo” zategnuti, ono po sistemu ”Gdje si bija kada je grmilo i sivalo?”, a za razliku od njih i dijaspora je činila svoje i pomagala one koji su ostali u ratnom paklu da prežive i da pruže otpor, a svojim prilozima i donacijama odigrala svoju ulogu u odbrani BiH. Galija je odigrao istorijsku ulogu pomiritelja i ujedinitelja, cijelo svoje biće i rad unio je  u to, a što je dovelo do značajnih   približenja stavova.

Poslije mnogih godina rada, Galija uze svoju  više nego zasluženu penziju, ali nije stao da piše. On ima tri velike ljubavi u životu; ženu Višnju, sina Vanju i pisanje, a kojima posveti svoje penzionerske dane.

Objavi pet divnih knjiga u kojima ispriča svu bol i tugu jednog krvavog rata, u čijem se svakom slovu osjeća bol i plač majki za svojom ubijenom djecom, patnja za onima kojih više nema, i kosmička tišina koja vlada nad okeanom bijelih nišana na kojima piše samo ime, kao jedina potvrda su oni tu nekada živjeli.

Bolno je sve to čitati, ali Galija to radi maestralno, ne sa željom da otvara novu mržnju ili osvetu, nego samo kao teško istorijsko sjećanje, koje možda poziva na oprost , ali nikada na zaborav.

Ovih dana, saznadoh za vijest, koja me ispuni radošču i , za mene, pruža bar jednu iskru nade u ovom tužnom političkom krajoliku BiH. Stranaka penzionera (umirovljenika)  opštine Centar Sarajevo, predlaže kao jednog od svojih kandidata kandidatata Mugdima Galijaševića Galiju za svog vijećnika, a pod rednim brojem 16 ……

Antifašista još prije rođenja, rođen u Sarajevu, rastao zajedno sa gradom, , poznavao i poznaje sve od uglednih faca do malih nepoznatih jalijaša, poznaje ljudske probleme i ima ideje kako da ih prevaziđe, nikad nije prodao svoje stavove ni za pare, ni za bolje radno mjesto, nije izdao ni BiH, ni  grad, ni svoje ime,  nikada i nikoga i još mnogo, mnogo toga…..

Ovo gore nije napisano kao pokušaj opisa  idealnog kandidata koji će te predstavljati i braniti tvoje interese u političkim događanjima! Ovo je samo životni opis mog druga Mugdima Galijaševića Galije, a A ON JE NA TVOJOJ GLASAČKOJ LISTI U OPŠTINI CENTAR POD REDNIM BROJEM…..16

Pričaš kako ti je dosta parmaka, seljaka, primitivizma koji ubijaju tvoj grad, a sada imaš priliku da i ti povučeš tvoj pravi potez pa uradiš nešto prije svega za sebe i svoj grad, jer imaš priliku da svoj glas daš jednom SARAJLIJI, savremenom građaninu,  Pročitaj njegovu rubriku na FB ”Đir po gradu”, pa češ vidjeti koje je to vrelo ljubavi prema svome gradu……

TOLIKO OD MENE, A SADA JE DO TEBE I TVOJE OLOVKE………PA TI SADA VIDI …….

Septembar 2016 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.