MALI KRUG ČARŠIJOM ILI PRIČA O BEGI…….

MALI KRUG ČARŠIJOM ili priča o Begi

Za Blog Mirze Hasanefendića                Bega 7 - small - portret - Copy

piše Ljubo Pavlović

Kako vrijeme prolazi sve manje smo u mogućnosti spriječiti, da neke stvari ili dogadjanja koja smo voljeli, otrgnemo od zaborava. Kako objasniti manjak ljubavi za ljude ,posebno pojednice, koji su nam kao najbolji sedativ ili najbolji stimulativ, davali energiju, smirivali dušu i čula,a da pri tome nisu pripadali prvoj ligi popularnosti.Srećom, bili su dio ljudske lige. Da li je dovoljno činiti ono što je u našoj moći, da bi prizivali sjećanja na imena ,djela, dogadjanja,na učinjeno za opšte i pojedinačno dobro, na neostvarenu ili tajnu ljubav. Kopka nas posebno, ako smo odjednom sami sa osjećajem praznine. Nedostaje nam ono naše, da ga nazovem ….sigurno, ljudi i okruženje pa makar bila fikcija. Koji zrak i klima pokvariše sve što smo voljeli. Da li smo to mogli zadržati ? Kako se dogodilo da imamo pokvarene kočnice na putu ka duhovnoj provaliji ? Kakva li je tek nostalgija onih koji postaše dijaspora .Nedostatak poštovanja onoga čiji dio smo bili, ne može se pravdati društvenim stanjem, niti činjenicom da svaka generacija boji svoja lijepa sjećanja svijetlim i laganim bojama koje blijede. Da li je u pitanju nebriga, možda ravnodušnost? Zašto ne obilježavamo ono što nas je nekad činilo velikim i poštovanim u užem i širem okruženju. Kako zaboraviti sve što čini život bez obzira da li to podržavamo ili ne. Da li se radi o brisnju sebe i istorije? Ko smo bez tragova gdje smo odrasli ,ako nema ulica ,trgova,trave ili šume, rijeka, jezera i mora ,ako nema sjećanja na sebe u tom skupu. Zraka, vode i zemlje. Bez porodice, kućnih ljubimaca, prijatelja i ljubavi, to se zove ništa. Volim pisati o malim stvarima koje su to samo naizgled, a za ovaj uvod pravim plagijat nečije duše i sjećanja na stvari koje ne umiru ili ne želim da umru…..da nestanu. Upoznajem ljude koji ne pristaju na takav pristup i jednostavno govore ,sjećaju se ,pozivaju na priče predaka i škrte zapise nekih dogadjanja o ljudima. Onim običnim, koji nikome nisu interesantni, pa ni istoriji. Eto, ja takve volim, po cijenu da samo ja tako osjećam. “Priče iz Komšiluka” kazuju mi da iza starih slika, i svega što sam naveo, vri od života ,sreće ,nadanja, patnje i tuge. Vrvi i pored svega. Još nam samo sjećanje ostaje kao utjeha dok i ono ne zaspe dubokim snom. Neko će valjda listati knjige iz kojih nešto može “iscuriti”,a mi na koje prah lagano pada, imaćemo blagi osmijeh na licu. Bar se nadam. Spomenuh više puta ” sjećanje”,više bi mi prijalo i nadu davalo, da to mogu označiti kao “budućost”.

Današnja priča slijedi tragove i sjećanja Bege, mog prijatelja koji predstavlja tipičan lik sarajevskog mangupa, one vrste ljudi koja nam je draga .Dobrice kada treba i ne baš nježnog ponašanja kada to situacija nalaže. Dio ekipe u kojoj svi znaju raju u pola i više Sarajeva, ko je na ljestvici raje ,a ko nije ,gdje se treba ,a gdje ne patati…..našlo bi se još toga za nabrajanje. U naponu snage na polovici života i zbivanja, gledaju kojim pravcem krenuti i kojim poslom se baviti. Što započnu to i urade, dobro i kvalitetno. Bogati i ne, imaju i nemaju, mnogo toga znaju, a malo ne znaju.Ove tipične karakteristike svrstajte gdje vam volja, a ja ih dodajem mom prijatelju.Volimo makar jednom u sedmici napraviti “tematsko” šetanje ulicama našeg grada i žustro raspravljati o svemu što valja ,a još više što ne valja. Do rata bili smo apslolutno sposobni i energijom puni za život i najmilije. Danas se borimo biti slični sebi kao nekada. Nije lako, kao da je neka pješčana oluja zamela sve tragove i ulice pa gdje god da kreneš, ćorak.

Upoznali smo se u malom kafeu koji je držao Zeko, naš drug .U srcu čaršije tj. Baščaršije. Upoznali i sami sebe odabrali za konverzaciju naše vrste. Volim sagovornike sa kojima se uvijek i ne slažem ali i kada vodimo fer raspravu, argumentima koji ubjedjuju. Uvijek nadjemo zajednički teren i naučimo mnogo jedno od drugoga. Bez sujete. Mislim da prava raja tako gradi prijateljstvo i druženje bez egoizma i ostalih privjesaka, neprimjerenih odnosima.U poslovni i privatni život nismo se petljali, dok mu nisam dao skup priča o raji nazvanih “Priče iz Komšiluka” Dan nakon toga sreli smo se slučajno imajući pri tome još i vremena za “Fuka i Kahvućino”. “Hajde, kaže Bega, da pravimo mali krug Čaršijom, da vidiš gdje mi je vrijeme mladosti prohujalo i sjećanja smjestilo pod ključ: u moje misli. Pročitao sam tvoje priče, bez ijedne pauze, nestrpljivo čekajući šta se dalje dešava u opisu vremena naše mladosti. Da znaš, to mi je prva pročitana knjiga od “Orlovi rano lete”,preskočio sam i ručak” našalio sa moj sagovornik i prijatelj.

Odmah sam se pretvorio u uho uz osjećaj da slijede detalji koje možda nisam znao. Krenuli smo od pekare Poričanin tj Muharemagine pekare.U medjuvremenu, počeo je monolog mog sagovornika. ” Kako uopšte opstati u Sarajevu pitam se, kada te svi lupaju po glavi,ako samo malo odskačeš od prosjeka.Ne možeš ovdje ići ispred ili se k..čiti bez posebnog razloga i osnova.Tako sam i ja ,poodavno naletio i popio pljusku od Safeta Saje Sarajlije. Imam m.da jaka k’o Trebević, pa nisam ni pisnuo, jer, gdje ću kraj gromade, sevdalije i pametnog stvora, bilo šta reći ili komentarisati. Pogotovo ,ako ne znam. A pitao me je, kada smo razgovarali o Muvekiti, da li znam ko je on. Rek’o ma stipu ganje…. i pljus…..odmah smanjih doživljaj. Muvekita ti je istorija ,dripac mali….on je pisao o raji i običajima, izmedju ostalog. Ti bi bio prolaznik kroz vrijeme i ništa više da ga nije. Poslije kada sam se malo ohladio od srama i huje, savjetovao me je da ne letim ispred drugih koji možda ponešto ipak znaju. Otrpio sam nauku i nije mi ni zere bilo krivo. Lekcija primljena. Pitaće se neko od kuda ja sa Safetom Isovićem i šta njega petljam u ovu priču…..možda nabijam poene. Vrlo lako, Benjamin moj drug a Safetov sin, rodjen je u Patkama/ ulica / preko puta Muharemagine pekare, a Safet nam je često u prolazu, onako usput, postavljao pitanja, ali davao i savjete. Benja mahalac lijepog glasa i pisanja.I danas pored obaveza, lijepo piše, još ljepše pjeva ,i pride, izabra ga raja za vijećnika u opštini. Kada kažem mahala onda mislim o najpozitivnijem vidu stanovanja i bitisanja kroz vijekove. Ponekad ovaj pridjev izgleda podrugljiv ,ali tu smo odrastali i sticali prva iskustva pa i ona koja baš i nisu za pohvalu , koja se mogu upotrebiti za nedaj bože. Kome ovdje nokti ne narastu ostaće slabašan”.

“Mogu li pisati priču o tebi?”upitah. “Može ,ako si spreman za mali krug čaršijom”. Krenuli smo. On priča li priča, pokazuje i traži da stalno ponovljam gradivo. “Ne smijemo se oburkati” svako malo me podsjeća na ozbiljnost ove šetnje koja mi je u prvom krugu prijala, ali drugi krug moje godine nisu primile lako. Tako umoran nisam imao neki osjećaj sreće. Povratili smo je usputnom kafom kod Rake /objašnjenje slijedi malo kasnije/. Opet šetnja , on priča, ja stalno zapitkujem i kontam u sebi: “bolan što ti ne pišeš ono što znaš ili odeš u vodiče”. Rekoh mu ipak i ljutnu se on.”Ovako ćemo ,pravimo podjelu posla, ti pišeš , a ja mislim glavom pa makar mlatio praznu slamu.” Znam ga, dobar je drug i čovjek i što je najljepše bistar, oštar i prav na jeziku, jaran bez premca. Odšetah još par manjih i većih tura i pravo se umorih. Još sam ga zvao 5-6 puta telefonom da još bolje utvrdimo gradivo. O kafanama istorija nije mnogo pamtila i pisala, osim kada su neki politički i drugi dogadjaji bili situirani u taj milje. Nešto malo umjetnosti i muzike još se prepričava i na starim snimcima može vidjeti dosta interesantnih momenata. Ma i mi ćemo svoje spakovati u odgovarajući okvir u narednim redovima. Ide priča dalje.

Moj drug Mensur Beganović- Bega, kako sam kaže ,a ja mu vjerujem, plemenita je porijekla, od Kopčić Bega sa Ramskog Jezera. Mijenjao je poslove kao i većina nas nošena promjenama grada i zbivanjima u njemu.Vraćamo se sada Muharmaginoj pekari u ulici “Patke i Klubu A”. Vodio je on dugo vremena taj Klub, uspješno toliko da se znalo nakupiti desetine raje koja nije mogla ući unutra ,nego je od spomenute pekare pa skoro do platoa na Kovačima šetala gore dole i ćaskala sa prijateljima. Radio je on i u velikoj sarajevskoj firm “Energoinvest”,tamo negdje na Stupu, kao tehnolog-konstruktor, gradio sebe i grad. Naravno, vuklo ga je sa ostalom masom i bulumentom mladih, ka lakšem i raspjevanijem životu. Da se ne lažemo, moralo se raditi i preživljavati ,a za razonodu ,što preostane vremena. Dakle, u Patkama tj. ulici Trifka Grabeža na broju 8 , “Klub A” otvaraju Bega i prijatelj Duško . Uz njih je kao sjena Laka /Lakomica Nedim / koji je, danas ugledan ugostitelj, vlasnik kafea “Balkan Expres”, na uglu Titove ulice i McDonalds-a. Sva trojica zajedno u poslu i provodu poslije napornog dana i mukotrpnog rada. Voditi klub ili kafić ,nije samo znanje nego i “padanje na glavu od posla.”

Objekat je otvoren neposredno pred Olimpijadu ’84 godine. Kako sam reče, bilo je to zlatno doba napornog rada i konkurencije i kvalitetne lakoće življenja za mlade ljude. Pogotovo one vrijedne. Pred sam rat, Klub je promijenio ime u “Alea”, radi izgleda i enterijera koji je aranžiran sa raznim veličinama kocki i prizmi koje su na ogledalima u unutrašnjosti, pri svjetlu davale magičan izgled i osjećaj. “Duško naš drug , često i konobar ,iako ekonomista,odlično je to osmislio.Usput u posebnim prilikama prosuli bi nešto jake rakije koja se zvala “Prvijenac” po šanku i zapalili. Obzirom na veliki procenat alkohola lako je gorilo i davalo svemu prvorazredni ugodjaj. To nam je bilo malo, pa smo u takvim prilikama imali Grog Night, gdje bismo u čaše sa grogom pri rubu, dodavali šećer koji je takodje gorio. Zaista nestavaran doživljaj kao u Las Vegasu. Pravili smo iznenadjenja za goste ,ali ni sebi nismo ostajali dužni. Mnogo šala nastajalo je u opuštenoj atmosferi. Jedan naš drug / ime nije važno/ u trenutku, trebao je pare i namaknuo ih na način koji je duhovit, ali neprimjeren i škakljiv / znamo se snaći kada je potrebno/ . Služili smo u to doba samo tri vrste piva; Sarajevsko,Tuborg i Skol. Ovo zadnje bilo je malo skuplje ,ali kada se u kanti punoj vode ili lavabou ,skinu naljepnice onda možeš prodavati Skol pod sarajevsko,a razliku u lovi”vitista u padže”. U ono vrijeme to nije bila masovna pojava niti neka lova, ali kada imaš jednu ” Crvenu”/novčanica od 100 dinara/ provod je bio osiguran.To se zvalo baš na naš način: “pustili konobari pivu da pokisne”. Nikada to niko nije primijetio, boce iste , pivo dobro i kvalitetno ,a džeparac bi se obezbijedio. Snalažljivo. Znaš nas……..”

Bega 6 - resized - Copy

Laka i Bega u akciji za šankom

U A klub dolazilo je mnogo popularnih ličnosti, raznih faca, priljepaka i mlade raje raznih godina. Neku razliku nismo pravili medju gostima, osim kada je to značilo pristojnost. Dobri muzičari, umjetnici ,sportisti, novinari i ostali bili su dobrodošli da uživaju i prave atmsferu.Znalo se desiti da kompletna “Crvena Jabuka” naleti na po jednu i kažu: “kada naplatimo gažu ,dolazimo vratiti dug ” ,ko bi to upratio. Često su bili glumci iz Audicije, tek bi onda nastao džumbus. Luda ekipa, stalno im je neko falio pa ga tražili. Članovi Dugmeta, nikada zajedno, uvijek pojedinačno, valjda “da se sklone i ne dave jedni druge”. Čim bi sve postalo dupke puno, ovi popularni počeli bi lagano nestajati medju rajom. Tako valjda treba , da ih niko ne vidi i ne gnjavi. S druge strane, naša uža klapa sastojala se od dobrih drugova i jarana; Mire Galića zvanog Kaligula, Amera iz Bugojna ,Gorana Karišika iz Kovanja-čitaj Goražda, svi mašinci osim Ede Omanovića arhitekte. Medjusobno sprdali su se jedno s drugim i sa nama. Par njih stanovalo je u Vrazovoj kod Vlade Gaćine, tada popularnog tv glumca i komičara.Umro je odavno kao i drug Gordan Fetahagić- Cicko. Ostala je iza njih pošalica: kada bi se Kaligula vraćao iz Bugojna u Sarajevo, Goran bi mu rekao “Vidimo se u Travniku” ,hem nije znao Travnik hem je bio zaljubljive prirode i nekako time ostao izvan domašaja svih nas.Uglavnom poruka je bila “nadjemo se u Travniku na kafi :kod gumenog mosta,preko puta Šarene Džamije uz Plavu Vodu”. Nikada nismo saznali da li mu je prijala ta kafa.

Bega 1 - resized 2

Malo društvo iza A-Kluba : Jasna Gospić, Bega, Meša Baždarević br.10 iz Doline Ćupova, olimpijac sankaš Duško Dragojević, skijaš Samir Nedžibović i lijevo Tale konobar iz Mešine “Desetke.”

Evo nas opet u “osovini” Muharemagina pekara- A Klub. Nakon što sve utihne i osoblje sravni račune ,završi pripreme za novi dan ,raja i Bega kreću svako svojim putem. Bega i Laka na jednu, ostali na drugu stranu. Nekada svi zajedno u noć i provod.”Znalo se desiti da izadjemo puni love i utisaka, a onda surova realnost,nakon burne noći budjenje i molba majci da doda koji dinar za taksi da ne zakasnim na posao.”Tako je to bilo,nije se imalo pretjerano.

Bega 2 - resized - Copy

Alea-početak rata

“Poslije ponoći počinjao je Mali Krug Čaršijom. Dakle, spustili bi se do pekare na albansku šniclu ,a to je vruć posoljen hljeb ili somun, uvaljan u ulje. Nakon toga slastičarna “Tip-Top” a onda, eventualno malo niže do “Dva Jablana” ili preko puta u “Djerdan” medju rokere. Drugi put je vodio blago uzbrdo okukom do Kluba ’84 ,čikmom uzbrdo do Asafa na maslenicu. Asaf je poginuo u ratu, a brat mu Amir, danas drži Restoran” Rimski Most”. Malo dalje bijaše picerija i kafe” Monokl” nadomak Kovača. Mogli bi se onda spustiti niz Kovače do Hasetove ćevabdžinice ili Buregdžinice kod Džinovića.Treba napomenuti da je u Podkovačima mali dio prema Sebilju bio pod kockom ,a ostlo kaldrma. Nije bilo lako djevojkama i ženama u doba nove mode .Znala se štikla zaglaviti , no uvijek bi se našao ljubazan dječak da to, za malu lovu, izvuče i očisti. Lijevo od Sebilja put je vodio do “Beneta” ,pa na puru kod Reše ili pravo kod “Dedana” na galamu. Moglo se od Sebilja i kroz prolaz do “Malih Daira”,gdje su Behka i Ljuca sevdalisali do kasnih sati. Od tog mjesta, niz Bravadžiluk, mogli smo stići do “Rock Kafea”, pa Paje ugostitelja ukusnih bosanskih specijaliteta, uz džamiju Baščarušu. I opet smo kod “Dedana”. / moram ga naći i pisati nastavak ovog štiva kroz njegovu vizuru/.Preko puta “Velikih Daira” , gdje je danas “Muzej Sevdaha”, bila je poznata jorgandžisjka radnja, koju je držala Munira, poznata po tome, što je raju,kada zatreba od murije sklanjala u jorgane. Na trgu ispred Džamije u fontani sa hladnom vodom, neke smo otupjele od maligana umivali i dovodili u pristojno stanje .Da se ne kaže da ugostitelji ne vode računa o svojim dragim gostima. Nakon takvog naglog otrežnjenja ,običnobi krenuli put ćevabdžinice “Željo” pa “Piketa” ili do Fejlema i  “Čarlija” sa nešto ozbiljnijom rajom. Od te tačke put je mogao ići u malo širi krug do Diskoteke u Hotelu Evropa pa do Diskoteke u Hotelu Beograd, pa nazad pored Katedrale na čaršiju. Ipak, od Čarlija bismo slijedili naš mali krug Zlatarskom ili ulicom koja vodi ,pored Imaret pekare i čuvene česme Suljo i Mujo do Begove Džamije. Znate onu ” Ko se jednom napije vode sa Baščaršije……” Prije česme kažu da je duboko u istoriju bio, kao i sada , jedan od prvih javnih wc -a u tadašnjoj Evropi. Slatko ćoše noću je manje bilo bitno,ali danju…. Još koji stotinjak metara pored ljetnog kina Kolobara naš krug se zatvarao. To nije bio geometrijski krug ,nego cik-cak putanja kretanja oslobodjene mladosti 70i 80-tih godina. Tako je napisao jedan oduševljeni novinar u posjeti gradu Sarajevu .Ne treba reći koliko je bio iznenadjen činjenicom da je Baščaršija kao istorijsko jezgro, širom otvorila vrata noću, ne samo mladima Sarajeva nego i posjetiocima sa svih strana svijeta, svih uzrasta. Mladi čine staru damu i danas, jednom ozbiljnom gospodjom. Lijepom kao i uvijek, čije se godine uz njih lako ne vide. Oni su najčešći posjetioci. Mislim da znaju taj mali, a i veliki krug bolje od mene.”

Rat je prohujao , posljedice su ostale , a treba živjeti i boriti se za sebe i porodicu. Naš junak Bega koji se stalno satirao od posla i kombinacija, već sredinom ratnih dejstava, našao se u nimalo lakom biznisu. Uspio je mladima ovog grada koji vole muziku obezbijediti uslove za ,ako se to može tako nazvati : opuštanje.Tandem Bega i Laka dobiva i treću osobu za nove uspjehe sa imenom Raka. Ima tu i mala rima; Bega, Laka i Raka, jest jednako Kafe Kabare /Caffee Cabare/. Objekat smješten u prostoru Pozorišta Mladih od ’92 do ’98. Vrlo interesantano mjesto. Kako su ga držali u životu prava je umjetnost.U sred ratnih zbivanja tu se održao famozni izbor za Mis Sarajeva,o tome su pjevali zajedno Bono i Pavaroti.Glavni ortak, kaže Bega bio je Šahin Lagumdžija. Mnogo muzike i mnogo raje.Svirao se živi jazz. Redovni gosti glumci iz Kamernog i Narodnog Pozorišta: Nermin Tulić, Mirza Tanović, Gojer.Svira Happy Band : Keco i raja, Tomo Karača i sin, Šento, Djoko, Enes ,Željko i Pepi,Darko Poljak i mnogi drugi. Neka mi ne zamjere možda nisam sve nabrojao ,ali oni znaju. Lejla Jusić pjevala je ispred Kluba za mnogo raje na parkingu okruženom baštama. Da pojasnim,bilo je nekoliko bašti koje su bile locirane uokolo,a koje su držali naši prijatelji : Paco, Šeha, Nane. Pored njih bilo je i VIP gostiju, ljudi koji bi se mogli označiti kao “krema”; iz UNPROFOR-a, uposlenici raznih ambasada, gosti grada kojih je bez obzira na uslove, bilo mnogo što službeno ili iz znatiželje .Novinara ,domaćih i stranih, snimatelja itd.Interesantan je i pomalo nevjerovatan detalj da je objekat imao agregat za struju,……Razglas je bio kao i muzika zajednički projekat za dogadjanja ispred. Složili smo se da nam se muzike ne miješaju tako da je cijeli plato bio pun i raspjevan istovjetnom muzikom za sve.Ne pitajte koliko je koštao benzin za tu napravu.Litar benzina za litar krvi ,što bi rekli Nadralisti. Samo espresso kafa na crnom tržištu ili pijaci bila je oko 200 KM. Mi je nismo mogli naplaćivati više od 1KM tj bon po šoljici. Doduše, vrtila se i Dojče Marka ,ko je imao. Bilo je teško vrijeme i taj klub učinio je mnogo da se raja održe na okupu i imaju bar iluziju da postoji neki bolji svijet. Bega kaže, bio je to mali prozor u svijet tako dalek,ali prozor. Uporedo sa tim poslom,odmah nakon rata pojavila se mogućnost za novi biznis. Nadomak Hadžića Bega i Mirsad Ćatić otvorili su restoran- pansion “Čuperak”u nadi da će novo vrijeme donijeti bolje rezultate i bolji posao. Svu opremu iz A-Kluba prebacili smo na novu lokaciju.Kako to često biva, bez obzira na drugarstvo i pošten ortakluk, nakon par godina biznis je sporazumno raskinut.

Još jedan bitan segment koji naglašava Bega, je održavanje fizičke kondicije ,pa je posao u teretani, koja se nalazila u FIS-u ,shvatio kao rekreaciju.Negdje pred kraj rata, skupa sa Safetom Šubom vrijedno je prionuo na rad i mjesto je ubrzo postalo popularno ne samo za gradjane , nego oficire UN-a, UNPROFORA, diplomate, sportiste ,securiti -e i ostale ljubitelje oblikovanja tijela i tjelovježbe. To mu je bilo zgodno,trka od FIS-a do Kabarea. Onako slaba hrana pa mu je i vježbanje pravo leglo. Bili su tu prijatelji Bato Alikadić i Esnaf Kastrat majstor tae kwondoa. Prošlost ,a malo su godine počele pristizati i porodičnom životu davati prioritet.

Bega 10-teretana FiS - resized

Teretana u FIS-u Bega i Kemo Murtić mr.Polit.nauka

To je bilo tada ,a sada imamo situaciju koja zorno prikazuje iskonsku snalažljivost i upornost ljudi sa ovih prostora u borbi za napredak, preživljavanje i želju za radom i poslom. Evo nekih interesantnih pokazatelja za kraj ove priče. Bolje je reći, gdje su i šta sada rade akteri iz Malog kruga oko čaršije? Bega to zove sudbina i raport konobara, za ovo bi trebalo vremena. Ja ću samo dopisati neke podatke o ljudima koji su radili ovaj težak posao i svi koji su mu gravitirali. Sjećate li se mog umora i kafe kod Rake. Ime koji se često pominje u svemu.Evo me sjedim kod njega u objektu preko puta hotela Evropa i završavam ovu priču o drugovima u teškom poslu, noćnom životu ,iskrama istorije i sjeti koja iz svega provejava. Gdje su sada?

Duško Dragojević;diplomirani ekonomista član yu ekipe u sankanju na 14 ZOI,živi i radi u Čikagu,Samir Nedžibović ; skijaš ,živi i radi u Sarajevu u jednoj od Ambasada,Goran Karišik ; dipl.ing. mašinstva, živi i radi u Čikagu,Miro Galić-Kaligula ; dipl.ing. mašinstva , živi i radi u NewYork-u ,Lakomica Nedim – Laka ,ugostitelj ,vlasnik objekta Balkan Ekspres u Sarajevu.

Raka -Ruković Davor, u Sarajevu u svom kafiću , pije kafu i priča samnom .

Nedostaje nam još glavni akter Bega…….Bega k’o Bega, živi i radi u Sarajevu. Planova i raznih kombinacija malo je manje.Porodičan ,žena Edina,kćerka Mirha sa jedne i stotine ljudi sa druge strane, koje pozdravlja svaki dan u malim i velikim krugovima šetnje gradom. Moje pitanje glasi “kako običan čovjek iz ničega dodje do nečega?”…………teško ,ali eto Bege sa radnjom preko puta Narodnog Pozorišta ,preko puta onih stepenica gdje se strani i domaći glumci slikaju sa rajom za vrijeme SFF-a,zgrada pošte i most desno,a hotel Bosnia lijevo.Smjestio se u sredini i ne ide mu se dalje….mogao bi ,ali treba poticaj šuškav iznutra ili izvana. Ko ne razumije,neka pita. Šta radi ; sve što je potrebno da se žene uljepšaju ,kozmetika ,parfemi ,razne sitnice od šnala do tašni nije mi do nabrajanja. Sjedili smo juče u Pozorišnoj kafani i uživali u kraju priče.Nailazi moja poznanica Mariela Margeta Hašimbegović, sposobna nova direktorica N.Pozorišta. Pozdravljamo se se i upoznajem je sa Begom. Pita je on kako su uposlenice i da li im odgovaraju neki rekviziti koje uzimaju na račun kod njega u prodavnici…….ma ne insistiram na tome,nije vezano za plaćanje. Samo pomažem kada mogu,nije puno ali je od srca.

Bega 3 - resized

Sa kćerkom Mirhom.

Mensur Beganović – Bega, jednostavan čovjek ,kao i ova priča.Raja, prijatelj, muž i otac.

Napisao ili prepričao Ljubo Pavlović

u Sarajevu ,oktobra 2016.godine.

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.