ŽALI SE UPRAVI VODOVODA

MIRZA HASANEFENDIĆ

 ŽALI SE UPRAVI VODOVODA          

 ” Pa ti kuhaj na zraku i živi u mraku!”

Gledam olimpijadu svi nose male flaše pune vode. Odem u park svi nose male flaše vode. Pogledam se u ogledalu i ja nosim flašu pitke vode. Flaše pitke vode su prisutne svagdje i kao da su sastavni dio našeg životnog okruženja.

Sjedim na klupi u parku i gledam sjetno tu flašu pitke vode, a sjećanja naviru i pred mojim očima izlaze scene kada smo zagrijani od igre žedni trčali na javne česme ili direktno na vrelo Bosne sa povikom prva žedj, druga žedj itd. Tačno je da to nije bile baš higijenski, ali se ja se ne sjećam da je iko dobio i ”proljevagu”, a kamoli neku tešku bolest od bilo kojeg rednog broja žedji, pa čak ni zadnja žedj.

A iza tih otvorenih ”pipa” kojima se gasila naša žedj, bio ja gradski vodovod. Vodovod je jedno strateško preduzeće svagdje u svijetu kojem se pridaje važan značaj, pa i u Sarajevu.

Svagdje u svijetu je vodovod zaštićena strateška djelatnost. U mojoj današnjoj domovini voda je besplatna (?), odnosno država finansira sve aktivnosti i projekte vodovoda kao javnog preduzeća. Gradjani ne plaćaju direktno potrošenu vodu prema vodomjeru,ali zato plaćaju takse i poreze kojima se, izmedju ostalog, finansira rad vodovoda.

Šefu računovodstva u sarajevskom vodovodu, u prošlosti, nije bilo lako jer u tom periodu država ja plaćala slabo, a gradjani skoro nikako. Voda se rasipala nemilice, blagajnici kućnih savjeta nikad nisu uspjevali da skupe pare. Često partaje nisu htjele da plaćaju račune za vodu jer su se ”pipe” vodile na prvom nosiocu stanarskog prava. Preko zime bilo je uobičajeno ostavljati česme, napolju i u hladnom, da cure kao ”konac” da se ne bi zaledile.

To sve naravno nije niko plaćao.

Vodovod je slao uredno fakture, ali se nije marilo mnogo za to i naplata je bila tanka. Za razliku od električnog preduzeća koje je svoje dužnike jednostavno isključivao, vodovod nije imao zakonske mogućnosti da uradi to.

Lako je bilo direktoru električnog preduzeća ”Valter Perić”; ako nema love nema ni struje, pa ti živi u mraku i kuhaj na zraku. ( kuhaj u avliji (dvorištu) na drva i na spavanje sa prvim mrakom ili sjedi sa svijećom svako veče).

Razlog za ovo je bio vrlo ”prozaičan”! Otkako je svijeta ljudi su živjeli hiljadama godina bez struje, ali bez vode nisu ni dana. Ako se ovome još doda da ukidanje vode može da dovede do raznih epidemija zaraznih bolesti bilo je jasno da od isključenja vode neplatišama nema ništa.

Prijetnja zatvaranjem vode neplatišama bila je šuplja i nije ”pila vode”.

Vodovod je tužio dužnike, ali je to trajalo godinama bez nekog pozitivnog rezultata. Dugi sudski procesi i jaka inflacija ubijali su svaku nadu da će vodovod moći naplatiti ono što mu stvarno u realnosti pripada.

Sve je to uticalo da je u šezdesetim i sedamdesetim godinama bila u gradu vrlo popularna izreka ” Žali se upravi vodovoda!”. Ovu izreku Sarajlije su koristile da izraze svoju nemoć i frustracije, a još češće za ”utjehu” nekom iz svoje okoline.

Tako, npr., ako si bio izdžeparen u tramvaju,  a bilo je jasno da više nećeš nikada vidjeti svoju lovu, tvoji jarani su ti govorili ironično: ”Možeš jedino da se žališ upravi vodovoda!”

Ako su ti drugovi iz komiteta uselili partaju u stan, ako ti je neko prno u tramvaju, ako ti je guma pukla od poturenog eksera, ako si fasovao trišu od neke ”fine mace”i ako ti se desilo još takvih sličnih stvari u svakodnevnom životu jedino ti je bilo preostalo da se ”Žališ upravi vodovoda”.   Na taj način je opisana tvoja frustracija što ne možeš da dobiješ (ili da se zaštitiš) ono što ti realno pripada, ali nema nikakvog načina (ni zakonskog, ni realnog, ni sile) da to ostvariš.

Za mene lično i tada, a pogotovu danas, sarajevski vodovod je nosio predznak starih civilizacijskih vrijednosti i velikog ponosa. Sarajevski vodovod je stariji od mnogih zemalja moderne demokratije i to treba uvijek da se ima na znanju.

Za Sarajlije vodovod je počinjao i završavao odvrtanjem pipe u stanu. Kada je bila restrikcija vode (ljeti) i kada nije bilo vode, ljudi su se zaklinjali da više neće plaćati vodu, a koju ionako uglavnom nisu plaćali.

A iza tih pipa na česmama stajala je i predano radila cijela mala armija ljudi iz sarajevskog vodovoda, koji su opsluživali ”milion” cijevin ispod zemlje. To je bio nervni sistem grada i bez kojeg grad ne bi mogao živjeti. Svojim likom, djelom i doprinosom za zdravlje grada ostavili su svoj trag u sarajevskom spomenaru.

Imao sam privilegiju da sam nekoliko godina lijepo saradjivao sa ljudima iz gradskog vodovoda. Pored posla družili smo se i po okolnim kafanama, kao i sa ljudima iz mnogih bivših YU-vodovoda. To su ljudi koje sam volio i kojim posvećujem ovu priču, ispričanu kroz fiktivni lik inžinjera Brace (nije pravo ime) i koji je ustvari kompilacija više likova sažetih u tom liku, a koje sam sretao u poslovima širom bivše nam zajedničke domovine.

Braco je bio jedan lijep i šarmantan Sarajlija blizu šezdesetih godina. Bio je boem i volio je po vlastitom priznanju, vruće žene i hladno pivo, a i lozu nije odbijao.

Jednom prilikom bili smo u vodovodu Celje i nasmijana sekretarica nas je pitala da li hoćemo kafu ili sok. Braco onako mangupski, u sarajevskom fazonu, reče:” I konjak”.

To je bila poruka mladoj djevojci da mi hoćemo kafu, sok i konjak, odnosno da se gosti posluže domaćinski kako treba sa svim i svačim, a ne pitanjima.

Braco je bio fin i otvoren čovjek i nije nikada ništa krio, osim lične karte, pa je to okolinu puno zanimalo: ”Šta li se krije iza toga?”

Čovjek nije ništa krio, ni godine, ni fotografiju, ni mjesto rodjenja, ali ličnu nije niko vidio nikada.

Inače, Braco je bio veliki šarmer i udvarao sam bez ostatka svim lijepim ženama. Na pitanje šta je za njega idelna žena, on bi kratko odgovorio ; ”90-60-90”, misleći pritom na neke tipičnožensske mjere.

Braco je bio šarmer i imao je sve kvalitete, čak su ga i mnoge zgodne žene volile ali tu nije bilo ništa.

Braco je ko bumbar, zuji, zuji i samo zuji ali nikada ne ”ubada”.

Ali kako stara izreka reče: ”Zaklela se zemlja raju, da se sve tajne znaju”  tako je jedna mlada lijepa žena skinula veo sa dobro čuvane tajne o ličnoj karti!”

Ona je jednom prilikom vidjela bracinu ličnu kartu pa poslije, u šali, pričala; ” Ma dala bih ja Braci, ali on ima trajnu ličnu kartu, pa meni bi bilo kao da sa amidžom!”

U našem bivšem društvenom uredjenju lične karte su se izdavale sa trajnošću pet ili deset godina, jer mlad čovjek se mjenja. Samo osobe blizu šezedestih godina dobijale su trajnu (doživotnu) kartu, što je, nažalost, značilo da je ostario i da se ništa ne mjenja do kraja života kod njega.

Medju rajom se govorilo ko ima trajnu ličnu kartu da je istekao garantni rok seks-mašini, odnosno da mu je seksualna karijera završena, a da su mu sve žene svijeta k’o sestre.

Neki nevaljali, sa prostom maštom, su se kleli da su vidjeli neke muške nosioce trajnih ličnih da ”čučnu kada piške”.

Na taj način je bila provaljena dobro čuvana tajna, koja je prijetila udvaračkom ugledu velikog šarmera vodovoda!

August 2012 napisao Mirza Hasanefendić

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply