SARAJEVSKI ZAPISI….ŠTA JE NAMA BIO DEDAN?

za blog Mirze Hasanefendića                                                                                                  napisao : LJubo Pavlović

                                                  D E D A N

           Neočekivana i slučajna sjedeljka ovoga ljeta u Vrsaru, uz Dedana muzičkog barda, čuvenog ugostitelja i menadžera,Asima Merdanovića akademskog slikara, moje malenkosti, domaćina Marija i Ivicu. Dva posebna lika bez kojih Vrsar ne bi bio Vrsar. Ova imena mogu biti interesantna za ekipu koja je ljeta ’71 godine “prevrnula na glavu” Vrsar, Koversadu i okolna mjesta pod vodjstvom Dedana Klokića čovjeka i druga koji je junak današnje priče. Lik koga sam volio i cijenio ,a to mišljenje do danas nisam promijenio. Volim ljude koji su ostavili pozitivan trag u Sarajevu. Morate priznati, to nije lako postići.

Istarski specijaliteti,uh,uh, malvazija, drago društvo i prisjećanja koja rado dijelim kao poklon svima. Naročito sudionicima koji se nalaze unutar ovoga što slijedi.

Dedan je studirao dva fakulteta ,arhitekturu i ekonomiju. Niti jedan od njih nije mu dao dodatni elan i stvaralački poticaj kao onaj koji je sam generirao na  mnogo drugih polja koja su ga afirmirala, obrazovala i učinila da se osjeća u potpunosti  kao realizovan čovjek. Najveći mir našao je radeći u drvetu, u oblikovanju raznih   metala i kamenčića potrebnih za izradu nakita. Naravno, onog unikatnog. Kaže da se u Sarajevu ,a vjerovatno i šire ,dobro znalo ko su majstori tog posla. Prva liga bila je rezervisana za Vajtu, Fejsu i Bulera. Nešto”tanji” tj. druga liga, bili su Martin,Kuna, Mile i Gaga. Dedan je bio  blizu tog ranga, na nivou koji nije bio ni najmanje za podcijeniti. Radilo se o nijansama, idejama i trendovima. Ova vrsta posla mamila je mnoštvo mladih ljudi koji su nastavili  tradiciju. Dedan  uspjeva do današnjih dana biti uz svoj hobi koji je ujedno njegov biznis.Teško je reći da se radi o zanatu, najprikladnije  objašnjenje može biti, da se radi o pratećoj formi Rock and Roll umjetnosti.Nisu radili fabrički naštancane uzorke. “Radili smo sve sami,”  kaže moj sagovornik, “bez copy – paste varijante, originalno. Kopče, ringlice,kamenčići ,koža i njeni obojeni dijelovi,sastavljani i radjeni ručno, predstavljali su pravu manju ili veću umjetničku vrijednost”.Od kasnih 60-tih i kupci i stvaraoci, imali su svoj poseban životni stil i specifičan osjećaj za odijevanje. Ne sjećam se nikoga u tom periodu iz raje,a da nije imao  kožnu narukvicu ili lančić oko vrata sa divnim sitnim,malim  ornamentima ili jednostavno komadić kože vješto  oblikovan u nešto.

Dugo vremena Dedan i Gaga držali su štand bižuterije i sitne kožne galanterije u 

LJubljani, Kuna na Hvaru. Vjerovatno prvi u tom dijelu bivše zemlje. Poslije se broj gradova uvećavao.

Hipi Dedan

Hipi-rock faza

 Mnogo vremena prije ove djelatnosti, Dedi kako ga ja zovem, duboko je bio u muzici  kao izvodjač-bubnjar i kao osoba sa mnogo opreme koju je iznajmljivao za neke male pare.U razgovoru rekao mi je:” negdje na samim počecima prije Indexa,  ni Bodo,a ni ostali muzičari nisu imali dobru opremu. Snalazili su se na razne načine za važnije svirke. Čičcima koji su izvanredno pjevali, pred odlazak na služenje vojnog roka, ostavio sam komplet razglas sa Eho efektom. Naglasak na vokale tražio je kvalitet zvuka”. Priznao je, da za njega pojačalo Sims Wats, ima posebno mjesto u gomili opreme koju je dovozio u Sarajevo. Možda zato što je to bila do tada nevidjena snaga u jednom pojačalu. Cijena  pristupačna i to je odgovaralo najezdi  rock bendova. Cvjetao je posao. Kako i ne bi kad je vladala akutna nestašica elektronske opreme. Očita  prepreka za još veći napredak i kvalitet pionira pop – rock muzike. Dedan, nešto stariji od nas, vidio je šansu u tom poslu te krenuo tim pravcem. U neko doba, krajem 60-tih, dolazi mu od poreske uprave poziv za razgovor.Pitali su ga direktno zašto uvozi opremu i odakle mu novac. Prvo pitanje objasnio  je jednostavno: “iako dobra, Iskrina pojačala od 10 ili malo više wati nisu dovoljna za muzičare. Uvozim ono za šta mislim da tehnički može biti od koristi”. Domaće firme i proizvodjači  nisu radili ništa što bi moglo zadovoljiti tadašnji nivo interesovanja. Čak su uvoženi bubnjevi Trova i Amati sa Kraslica činelama ,sve iz Čehoslovačke. Start uz Framus gitare i Kudljikove žice i sličnih brednove onog doba. U Sarajevu medju muzičarima često se koristila pošalica kada si htio reći nekome da je  levat:” E jesi smotan i odšlajfan k’o Kudljikova žica”.Bofl uvoz ipak je koristio mladim početnicima koji su se tiskali oko jedine muzičke prodavnice u Sarajevu. Zvala se “Melodija” i mnogi se sjećaju njene lokacije na uglu Vrazove i V.Perića. Doduše, postojale su i dvije muzičko-zanataske radnje u Malom i Velikom Čurčiluku. Držali su ih majstori Asim i Branko. Ono što nije mogao spasiti uvoz uz hronični nedostatak love, spašavala su ova dvojica .Nešto više se Branko orijentisao prema rokerima.  Dodijalo mu praviti i  popravljati mandoline i tambure za učiteljsku školu.Obe radnje postale su radionice za izradu električnih gitara i udaraljki  i preprodaju ostalih tehničkih pomagala.Treba se sjetiti tog nostalgičnog perioda sa naglaskom na ta dva dobra prijatelja i majstora, uz gomilu muzičara koji su se tiskali uz njih pitajući ih za sve bitne detalje.  Imati neki impresivan razglas sa dovoljno mikrofona ili top pojačalo, smatralo se nemogućim ,osim u Radio i Tv stanicama za potrebe festivala. Jedan takav marke Semprini bio je u RTV Sarajevo, a drugi u KSC Skenderija ….pod ključem.Taj ključ otključavao se za razne kongrese i  “Vaš šlager Sezone”. U Domu Mladih, stalno smo  iznajmiljivali razne uredjaje trošeći silne  pare,teškom mukom ili kreditima skupljene,uglavnom za polovnu opremu. Kupiti ozbiljnije marke ,dijelove i komponente u formiranju razglasnih uredjaja,nismo mogli, jednostavno nije bilo love.Najbolji svjedok toga je Božidar-Cigo Lukić, mladić koji je popravljao sve što zna i ne zna,dovijajući se na hiljadu i jedan način da bi prvenstveno Indexi,a onda i ostali mogli imati pristojne nastupe.Doduše, učio je uz svog oca koji je bio tehnički rukovodilac pri osnivanju Radio Sarajeva.

Da nastavim priču.Tako je Dedan objašnjavao nadležnom službeniku trenutnu situaciju i razloge njegovog ondašnjeg biznisa. “Ali dragi druže otkuda vam sav taj novac za investiranje, tj lova za kupovinu”? Malo je vrdao ,ali shvatio da nema objašnjenje koje bi ga lako oslobodilo veće maltretaže, a možda i kazne. Rekao je : “znate moram od nečega živjeti”.”Jasno, rekli su mu ,”ali novac, odakle vam novac?” ” E znate,škakljivo je to pitanje. Često idem u Njemačku i malo šetam cuke, pa onda se družim sa vlasnicama i nekim malo starijim gospodjama od mene,pa i njih šetam.Malo se i volimo,a one plate druženje i av,av servis. Shvatite me ,nestašica, niko nam ne pomaže osim roditelja. A i oni stalno govore; kanite se toga i hvatajte se knjge, “prangijanje” vam neće donijeti dobar život”. Za divno čudo pustili su ga,  opet iznova morao se snalaziti u raznim situacijama. Nije bilo mnogo muzičkih da naglasim, muzikalnih menadžera u tom periodu, a muzičari su nicali, što kažu, kao gljive poslije kiše. Budimo iskreni, govorim o talentima koji su još dugo trebali raditi na sebi,što se uglavnom i dešavalo uz bolje instrumente i vježbanje. Sve to, budno je pratio Dedan. I sam muzičar, shvatio je šta se zbiva i kakva vremena dolaze. Svirao je u grupama koje su u periodu nastanka “Sarajevske Pop Rock Škole”,bile na glasu. Na mene je prvi put ostavio dojam u Domu Milicije na koncertu Indexa, kao predgrupa sa  bendom koji se zvao ” 4 asa”.Tu su bili Edo Bogeljić solo gitara,Seno Sijerčić bas gitara,Miro Maraus klavijature i Dedan kao bubnjar /bio mu je to oproštajni koncert pred služenje vojnog roka /. Nerijetko ovoj skupini talentovanih mladih ljudi znao se priključiti Miroslav Miro Banovšek kao vokalni solista. Zlobnici bi rekli “Imao Dedan opremu pa su dečki malo svirucali” Nije tako, imali su dobar zvuk i pojedinačno su značili mnogo kao dobri muzičari u Sarajevu. Istina Dedi je medju prvima imao garnituru bubnjeva koji su imali plastike umjesto kožnih opni. Jednom je svirao sa Čobijem u bendu ” Čobi i njegove ovce”.Sjećam ih se, neki nastup ili gitarijada, svi su imali one teške čobanske gunjeve. Interesantno je da se uključio u organizaciju prvih plesnih večeri na ekonomskom fakultetu kroz Dixi Bend i Sarajevske Trubadure. “Ekonomija”kao plesnjak skoro da je bila popularnija od institucije fakulteta .Mnogo muzičara prodefilovalo je binom u auli. Svake subote i nedelje…..godinama. Pored navedenih  grupa još jedna je, prilično bila popularna : “Mira i Prijatelji”,s njima uz Mirjanu Metlić vokalnu solisticu često su nastupali Slobodan,Bobo-Zub Misaljević jedan od osnivača Indexa,pa Mustafa Mute Kurtalić član mnogobrojnih sarajavskih grupa koji i danas svira iz ljubavi sa novonastalim jazz bendom “Sunday Stories” i još nekolicina jako dobrih instrumentalista. Nisam u prilici sve nabrojati jer nisam tako često bio prisutan na Ekonomiji. Svirao sam na drugim mjestima u istim terminima.a ponekad zamjenjivao kolege. Bilo je to interesantno vrijeme i zbivanja koja je publika rado primala. Znatan broj muzičara bio je umrežen u više grupa koje su se neprestano transformirale, muzički i kadrovski . Zahvaljujući tome ubrzo dolazi period formiranja mega muzičkih sastava koji su postali legende rock muzike iz Sarajeva. Pored postojećih Indexa, Čičaka i Kodexa, nastaju Pro Arte,pa Ambasadori, mladi vokalni solisti : Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Ismeta Dervoz,Jadranka Stojaković i cijela plejada nakon toga.Vajtu je doveo u Sarajevo  u njegovom čuvenom kamgarn kaputu.Pitao sam ga ovako: “Čuo sam da dobro pjevaš?”  “Dobro si čuo”, rekao je Vajta,”i sad me vodi gdje treba.” Tako sam započeo saradnju sa njim i Teškom Industrijom u njihovim počecima”.

 Sa svima njima Dedan je imao relaciju na poslovnom polju. Manje ili više, često su od njega tražil pomoć,savjet ili jednostavno društvo. Biti sa nekim ko je imao oreol poznate osobe, koja u ovim zbivanjima može mnogo toga uraditi, smatralo se cool dogadjanjem. Da bi došao u tu fazu morao je napustiti aktivno sviranje, ali nije zaboravio ni on,ni tadašnja generacija, šta je sve prevalio preko “tananih”  bubnjarskih ramena. 

Možda nije bio vrhunski izvodjač, ali imao je neku čudnu ekspresiju i grimasu koja je govorila da radi ozbiljan posao.Sada otkrivam da je za to možda “kriva” gluma kojoj je punim srcem bio posvećen. Uskočiću malo u ovu priču novim poglavljem i  ubacivanjem dramske scene. Obojiću sasvim drugim tonovima tog čovjeka koji je uvijek znao da se bori u životu i sa životom kroz svoje aktivnosti pune suprotnosti. Ne može to svako, činiti svoj život ispunjenim do kraja, u potpuno različitim oblicima kao da ima bezbroj lica u svom djelovanju i predstavljanju. To mogu samo osobe posebnog kvaliteta,temperamenta  i energije.

Novije generacije vjerovatno nisu upoznate u koliko mnogo aktivnosti su participirali članovi AKUD Sloga iz Sarajeva i KUD Hasan Kikić. Po nekoj tradiciji ,jedna od jačih sekcija bila je dramska. Mnogo gostovanja, predstava koje su sami pripremali i režirali,ostavili su za sobom. Odgojili su čitavu jednu generaciju mladih stvaralaca koja je nastavila raditi na kulturnom planu grada i Republike. Dedan je glumio upečatljivo sa podužom karijerom.Ilustrovaću to sa nekoliko slika i rečenica. Ekipe entuzijasta uspijevale su gostovati na raznim festivalima i osvajati nagrade i različita priznanja. Možda iz ove perspektive to izgleda amaterski.Naravno svi su bili amateri, ali predstave su odisale kvalitetom i svaki nastup u dvorani KUD-a značio je i puno gledalište,nekada mnogo više nego u Narodnom Pozorištu. Zvuči čudno ,no tako je.

klopka za bespomocnog covjeka

 

 

 

Predstava ” Klopka za bespomoćnog čovjeka”Roberta Tomasa. Ko bi na ovoj slici prepoznao Dedana u ulozi Opata?

uloga okamenjeno more

 

 

OKAMENJENO MORE  / Ifigenia-sa festivala amaterskih pozorišta u Tešnju.Amatersko pozorište H.Kikić. Tu je bio aktivan prije dolaska u Slogu.

Siguran sam da treba reći; Dedanov otac bio je profesionalni glumac.Radio je u nekoliko pozorišta širom bivše zemlje, pa i u Kamernom Teatru 55 u Sarajevu. Kao slobodnjak najveći dio svog života. Abdulah Klokić poznatiji kao Dule, uticao je na sina i mnogo toga prenio na njega ,bar kada su  scena, gluma i nastupi u pitanju. U najljepšem sjećanju ostala mu je uloga u predstavi Smrt Smailage Čengića i režiji popularnog Žoleta. Kada bi mu postalo monotono, kada bi to vrijeme i obaveze dozvoljavale, uskakao bi u Akademski Hor pri KUD-u S.P. Seljo.

 Trebalo je početi raditi i zaradjivati za život malo ozbiljnije.Tako je krenuo u menadžersku ili bolje rečeno organizatorsku fazu. Pored prvih pokušaja koji nisu mnogo obećavali, odlučio se ući u projekat sa poznatom grupom Pro Arte iz Sarajeva. Radilo se o ekipi raje u kojoj su se svi znali godinama. Sve je krenulo iz Vrsara,mjesta u kome evo sada sjedimo i razgovaramo. Čim je grupa oformljena znalo se da će biti bum na Yu tržišnom nebu i estradi. Posebna priča je, biti dio takvih poduhvata i turneja. Mnogo značajnih muzičara, poznatih i popularnih na okupu. Svako sa svojom naravi i karakterom, znanjem i doprinosom ,a opet svi u poslu u kome se prvenstveno gleda mogućnost dobre zarade.Nakon uspješnog ljeta u Istri ,prihvatio se  velike  jugoslovenske turneje. Kaže da je znao kako će to ispasti, nikada ne bi krenuo u taj poduhvat.Ne radi neznanja ,nego raznih situacija u kojima možeš biti kriv, a da nije do tebe. Ti to vodiš , prvi si u ekipi shodno tome i najodgovorniji. Da skratim, angažovao je daljeg rodjaka za dio posla pri distribuciju karata. Došlo je do greške,odnosno pogrešnog odabira ličnosti za taj posao. Da do kraja turneje ne bi ispalo mnogo priče ,jednostavno odustao je od daljeg bavljenja takvim vidom aktivnosti. “Nemoguće je biti odgovoran  za sve,a iz dana u dan moraš rješavati probleme. Najteže mi je bilo kada smo se zabili u folciku-bubu. Raskršće u Gradišci, poledjen kolovoz i nesreća je bila neizbježna. Solo gitarista Mladen Drljača stradao je i zadobio teške povrede.Smješten je u bolnicu Pakrac. Sve mi se nakamaralo. Oporavio se, ali meni je bilo previše.  Za dobro svih nas napustio sam taj vražiji ,teški,mučni menadžerski-roudi biznis”. Srećom, zadržao  je ljetni program u Istri, gdje drugo  nego u Vrsaru. Potez se pokazao ispravnim. Nekoliko sezona uživali smo u ljetu i mladosti, punom snagom i  kapacitetom. Mogao bi se o tome čitav roman napisati. Iz toga razloga mnogi od nas ne mogu zaboraviti ljetnu sezonu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako ovo zvuči staro i

daleko,ali sjećanje na lijepe trenutke u svom i životima kolega i prijatelja nikada ne blijede.

pro  arte dedanov pocetak

 

 

 

 Pro Arte s lijeva na desno; Vladimir Savčić-Čobi ,vokal,Djordje Novković keyboards, autor mnogih hitova, Vladirmir Borovčanin – Šento bubnjar, Slobodan Slovo Kovačević, takodjer autor nekih pjesama, gitara i vokal, te Mladen Drljača solo gitara. Na slici nedostaje Dražen Tuce bas gitarist.  Čobi ,  Djoko i Mladen nisu više medju živima,Šento je u penziji,a  Slobo je poslije raspada P.A. osnovao  grupu More i do danas je aktivan. Dražen je u Njemačkoj

Nikada više menadžer tako složene i zahtjevne vrste.Mnogo stresa i rasprava sa mnogo ljudi,beskrajna sumničenja i slično. Okrenuo se potpuno novom vidu organizacije programa za muzičke grupe i u svojoj Slozi. Radilo se  o konceptu disko programa i nastupa popularnih bendova uživo,pola, pola. Nešto novo u Sarajevu. Našao je sebe u takvoj vrsti gužve gdje je bio “sam sebi gazda” ali i od pomoći muzičarima. Ljetna sezona Istra tj Vrsar i okolina, a ostali period godine, dvorane u i oko Sarajeva. Pretežno Sloga. Imalo se šta zapamtiti iz tog perioda. Slobodno mogu reći da sve što je vrijedilo od mladih dolazećih  i perspektivnih grupa, protutnjalo je kroz salu ovog kluba.Kulminacija je bila u periodu nastupa kultne sarajevske grupe Vokins sezona 72-75. Rijetko ispod  hiljadu veselih  posjetilaca.Da su se osjećali kao sardine u konzervi ,jesu,ali sretni i zadovoljni. Još jedan posao vezan za muziku izgustirao je, nabavku instrumenata. Sa otvaranjem prema vani ondašnje države ,otvorila su se i vrata velikih i malih kuća za prodaju muzičkih instrumenata. Starih i polovnih. Tako je i razglas namjenjen za turneju grupe Pro Arte podlegao dvostrukom carinjenju i kazni što je imalo za posljedicu gubitak prijeko potrebnih sredstava. Istopilo mu se zaradjeno .Umjesto da regulativa za takav vid aktivnosti bude stimulativna,tražio se čitav niz potvrda, rješenja i dozvola. Svi su htjeli dobru opremu ,a blizina Trsta iz pravca Vrsara bila je veliki mamac.Dedan je stalno vodio nekoliko muzičara po nabavku,  gitara, žica, odjeće i svega što se zamisliti može .Nećete vjerovati da je 11 njih stalo u  automobil i gepek. Naravno nije ih vozio preko granice,ali jeste u povratku,starim istarskim cestama.Posve legalno, osim kršenja saobraćajnih propisa u “količini robe”. A onda je neko iz zlobe dojavio da se tu nešto radi i petlja. Napravili su zasjedu. Slučajno saznavši za to, odlučio se napraviti šalu i trik. Par stotina metara od patrole policije rekao je raji da izadju i krenu prvom kraticom, ,a on će dalje sam do Vrsara.Kada su ga zaustavili počeli su  viriti unutar kabine, pa gledati gepek ….nigdje divljih putnika niti šverca. Poslije su se svi smijali, ali i pitali ko je bio tako nefer i prijavio ih za nešto što je bilo skoro pa svakodnevna pojava u bivšoj Jugi. Ponte Roso i Ponte Verde madre mia. 

Ne mogu se zaboraviti najbolje talijanske pice i pilići  sa ražnja,a tek mortadela u prečniku skoro pola metra,pa peciva.Ti noviteti su nas privlačili,ali našem pivu nisu mogli uzeti primat.Zaljevati dobar sendvič,lošim pivom i nije neki merak.

Faza uvoza instrumenata definitvno ostaje iza njega ali stidljivo počinje jedno novo interesovanje za odjeću i modu.Svojim poduzetničkim duhom vrlo brzo je otvorio malu radionicu koja je prerasla u malu fabričicu. Krenuli su proizvodi od Džinsa i bili odamh prihvaćeni na tržištu.Razlog kvalitet materijala i moderan kroj. Izgleda jednostavno dok lično ne probaš ,bilo šta. Njemu je pošlo za rukom, stigle i nagrade. Jedna takva, posebno draga, desila se u Beogradu na sajmu mode -Džins Fest: Plaketa za lidera u toj oblasti: “Dedan džins”. Pobjediti neke velike fabrike ,jedan Zagreb i Beograd u periodu osamdesetih, svojim modelima, smatralo se nemogućim.Za divno čudo u sarajevskim medijima o tome ni riječi. Možda se “Alhos” uplašio konkurencije. Malo gorčine u svakom uspjehu,šta ćeš. Krenule su nakon toga modne revije sa novim  programima. Nekolicina prijatelja uključila se u projekat dobrovoljno i volonterski: , dizajner Asim Merdanović, pjesnik Duško Trifunović pisao je tekstove za program, Emir Geljo kreirao je kompletnu scenografiju, a režija je bila pod rukovodstvom Dubravka Bibanovića. Manekenke sa Zerinom Cokoja na čelu, modeli, voditelji programa, sve na volonterskoj bazi. Koja ekipa, spoj kreacije,  muzike, pokreta, glume i svega onog čime je Dedan raspolagao. Ekipa u kojoj su svi na svoj način krčili puteve uspjeha i kasnije to u svojoj karijeri ostvarili.

Dedan Jeans

 

 

Slika sama govori.

Reći će neko; pa šta se dešava sa ovom pričom u kojoj nema ništa o Kafeu Dedan. Ima naravno,ali sa mnogo opreza pristupio sam opisu tog projekta.              Legendarni  kafić ,priča je za sebe ,unutra bi stale sudbine desetina i više ljudi.Sam Dedan kaže “bio sam na pola arhitekt kada mi je 5-6 dipl. arhitekata konobarisalo u kafiću” .Taj podatak dovoljan je za tvrdnju da u tom objektu ništa nije bilo  jednostavno i obično. Neupućeni ,a takvih je bilo malo, mogli su sigurno pomisliti  da se radi o arhitektonskom birou /kada vidiš ko su uposlenici/.Bio je to “Kafe Dedan.”Digli su ga ti ljudi entuzijazmom i naravno vlasnik. Na samom početku rada rekao im je “raja ovo je vaša kuća i vaš biznis koji u njoj vodite. Dovedite svoje društvo ,svoju generaciju i idemo do kraja.Ja sam samo vaš računovodja i službenik  …….dobro malo i gazda” Doslovno,tako je i bilo. Imajući u vidu povezanost Dedana sa poznatim ličnostima iz svijeta muzike i zabave,nije za čudjenje da je objekat postao ne samo kultni ,nego i kao sjećanje iz neke moderne bajke. Ja nisam u stanju statistički  navesti uspjeh poslovanja,broj konobara i posjetilaca, nije to moj domen. Ono što znam i čemu sam svjedočio bio je bukvalno “miting” gostiju od  kafea pa uokolo, sve do Sebilja. Kako se tu posluživalo to “ptice znaju” kako  bi u Sarajevu rekli. Zlobnici tvrde da su tu služili i konobari okolnih kafića, jer ruku na srce takve gužve nije bilo nigdje u odnosu na veličinu objekta. Rad su započeli negdje pred  Zimsku Olimpijadu u Sarajevu. Tada su kafići radili mahom  dvokratno ,bar oni na Čaršiji. Kod Dedana su radili 24 h, pauza je bila samo prije podne pola sata da se malo počisti i sredi prostor.Sistem je bio; uzmi svoje piće i čekaj napolju dok se ne završi čišćenje. Izuzetak su bili Ameri  i Kanadjani. Nisu morali izlaziti jer su dežurali pored tv. linka na galeriji za D.J-a. Odatle se izvještavalo o Olimpijadi i životu u tom veoma atraktivnom dijelu  Sarajeva.Usput kažu da je prvi D.J. u kafeu bio Stepanović Igor.

Zašto bajka?  U jednom tv nastavku popularnih  “Nadrealista”naslov epizode glasio je “Obračun kod Mek Dedana”.Pored toga imali su i svoj tim koji je igrao na turnirima malog fudbala. Popularniji kafići formirali su svoje timove i svoj turnir. Jednog  dana osvanuo je naslov u novinama “Dedan na Olimpu”!  Postoji  par šala koje se prepričavaju vezano za taj prostor i to vrijeme. Navešću nekoliko za koje se do sada nije znalo. Radilo se i od zaradjenog novca putovalo i uživalo. Odlučio je Dadan otići malo do Indije u cilju razvoja svog hobija. Pored kafića, rekao  sam da se bavio izradom nakita i bižuterije,a Indija je bila izvor ideja i materijala za razvoj kućne radinosti te vrste. Put je trajao negdje oko 2 mjeseca.

Djidje- kolor

 

Indijske djidje.

Po povratku, iznenada je sazvao sastanak i tražio finansijski izvještaj od svih konobara. U šali su to zvali “emotivni dio”. Zavirio je u seharu,a onda poredao uposlenike da ih zapita da li je to sve. Kratak razgovor kao i izvještaj, sve čisto. Jedan se uzvrpoljio ne zna kuda će sa rukama,neki mu zamotuljak ispadne,a on odmah stavi cipelu preko. “Pitam ga šta ti je to pod nogama.Ništa kaže konobar. Pa hajde da vidimo šta je, i čovjek se sagnuo,podigao kovertu. Ma neki pazar, nisam ga stavio u kasu na vrijeme. Oprosti i izvini gazda. To je tvoje,rekao sam, to si ti zaradio dok sam se ja provodio, aferim i bez komentara”.Ostalo je malo nejasno da li je lova bila “zavrnuta” ili se radi o čistoj slučajnosti i tremi. Neka zaključi kako ko hoće, znam da je vlasnik glatko prešao preko tog incidenta.

Druga šala je novijeg perioda. Prodavala se kuća u Poreču i došla izvjesna g.Alma iz Holandije gdje živi  duži vremenski period,skoro trideset godina.Raspitivala se i naletila na Dedana. “Čula sam da si iz Sarajeva ,vergla ,priča priču sustiže. Mi djevojke išle smo često u kafiće i jednom svratimo kod Dedana i nećete vjerovati   tu upoznam muža. O kako lijepo velim,a jeste li upoznali Dedana? Nisam,baš mi je žao,a uvijek je bio u crnom smokingu ,baš gospodin. Ma, jeste gospodjo upoznali ste,kako niste.Predstavim se i kažem gospodjo ja sam Dedan. Tajac”   Koliko godina je prošlo i koliko sudbinskih dešavnja vezano je za taj kafić? Teško je reći. O tome  najbolje govori činjenica da je gospodin u crnom smokingu najviše volio studente i njihovu želju za dopunskim,skromnim džeparcem.Davao im je povjerenje.Mnogi od njih  postali su ugledni ljudi. Možda on nije bio presudan ,ali u poslovnom smislu sasvim sigurno.  Nabrojaću samo nekoliko mladića koji su počeli svoj rad i karijeru kod njega.

dedan

Nije uobičajeno ,ali za jedan grad i našu raju dobro je znati:

- Jovo Savić, čuveni ugostitelj ,vlasnik dvije možda najveće picerije u Pragu,a sada i  restorana preko puta Hotela Evropa ,za njega Dedan kaže 

da je bio naj,naj i da  je nakon prezasićenosti baš njemu predao objekat na dalje upravljanje,

- Ljubas Željko, vlasnik restorana i vinoteke ” Luka Sarajevo”,ex Gong,Baneta T.

- Galić Arman – proizvodjač vina  i piva, destilerija Sarajevo,   

-Željko Šuleta uspješan fotograf                                                       

- Dragan Kožović – Kožo, D.J. sada vlasnik kafea”Nostalgija”,pa Mazgić Ferid-Feki,    Muha, Žarko, Besim M, Almir Z., Dino Salman, Miro Kovač…..dakle zanimanja nisu više bitna. Sve sami uspješni i poštovani ljudi.Sigurno sam mnogo njih ispustio,ali svih imena ni Dedi se  ne može sjetiti. Vi dopunite na Fb.

Da završim i ovu priču. Mnogo ljudi usrećio je na sebi svojstven način. Manje ili više. Dao je sebe u više profesija: mnogo djece obradovao kao Deda Mraz, mnogo muzičara izveo na put kroz poslove i savjete, mladosti Sarajeva pružio je najbolje što je mogao u svom kafeu i programima koje je organizovao.Ponekoga i rastužio u pozorišnim predstavama koje je igrao. Svoji, konobarima dao je u radu slobodne ruke, džeparac i upute za dalji napredak. Koliko je samo ljudi nosilo njegove ogrlice ili prstenje, o farmerkama i modnim detaljima da ne govorim.Učio je druge, kao i on od njih. Ne znam izračunati te  brojeve i vrstu učinka, ali sigurno mnoge je usrećio, svjedočio zaljubljivanjima,vjenčanjima. Koliko njih je njemu dalo male trenutke sreće? Vjerovatno da se radi o obrnutoj proporciji. Jesu njegovi konobari u najvećoj gužvi,prije nego će napustiti rad u tom omiljenom kafiću. Najiskusniji konobar,pred svima prišao mu je i poljubio ruku. On elegantan u taxidu oni takodje dotjerani i jedan za drugim prilaze i ljube mu ispruženu ruku. Neki stranci pitali su šta se dešava ,a neki je šeret rekao,  ma pozdravljaju “Kuma.”  I Vajta ga je obradovao,posjetivši ga u periodu rata i izbjegličke krize u Vrsaru, cijelu noć pjevajući bez pratnje  za njega i društvo.

13770535_10209389896127357_8157128948900497571_n

 

 

Ostao sam mu dužan i ja, kada mi je nabavio “Premier”, moju omiljenu garnituru bubnjeva, tegleći sve to iz Londona u ogromnom sanduku. Dužan i za ukazano povjerenje sa Vokinsima u Slozi ,najljepše ljetovanje u Vrsaru ’71 godine. Mogao bih još nabrajati,ali to ništa ne bi promijenilo.  Hvala ti Dedi možda sam tebe usrećio ovom pričom.Ako jesam,nije mi žao ni vremena ni truda.

Napisao Ljubo Pavlović

U Sarajevu 22. 11.2016 g.

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.