IN MEMORIAM ……NOVAK TODOROVIĆ TODOR (TOŠO) (1954-2017)

MIRZA HASANEFENDIĆ

IN MEMORIAM

SARAJEVSKI  ZAPISI…

ŠTA JE NAMA BIO …….NOVAK  TODOROVIĆ TODOR (TOŠO)

novak todorovic

Pročitah neki dan u novinama tužnu vijest, da je umro Novak Todorović zvani Todor, pa se upitah ,”onako samo za sebe”, ”Bože koliko li ovih današnjih Sarajlija zna ko je bio Todor i da li su ikad čuli za njega, a on je bio neko i nešto u tom gradu nekada i ostavio je trag u tom vremenskom periodu gradu, pa su ostala i sjećanja kod Sarajlija na njega!”

Poznavao sam braću Novaka i Novicu Todorović. Rođeni su i odrasli u sarajevskoj mahali, tačnije u opštini stari grad u ulici koja se u to doba zvala ulica Miloša Obilića. Kasnije su se preselili na Grbavicu, gdje su živjeli iznad restorana Galeb, na polaznoj stanici autobusa broj 11.

Novak mi je bio drug, a Novicu sam poznavao iz đudo klub Željezničar, sa kojim je smo bili   evropski prvaci. Novak je bio poznat pod nadimcima Todor i Tošo, a Novica je bio poznat pod nadimkom mlađi Todor ili samo Todor.

Ova  priča je posvećena kao posmrtno sjećanje ne jednu sarajevsku legendu, koje više nema ,osim u pričama, a koji je za neke bio pozitivna ličnost, a nekima nije baš ostao u dobrom sjećanju.

Ja, lično, nalazim da je on bio tih i miran momak, koji generalno nije volio tuču, iako je bio u gradu na glasu kao jedan od najjačih i tukao se sam kada je bio primoran na to.

Upisao je ”Prvu gimnaziju” i već kao učenik bio je na glasu kao žestok momak. Sama njegova pojava odudarala je od tih priča; nosio je naočare sa zlatnim okvirima i ne baš zanemarljivom dioptrijom, uvijek uredno obučen uređen i sređen, tih u komunikaciji i jednostavno nije iz njega ozbijalo nikakvo nasilje. Fizički bio je srednje visine, ali izuzetno korpulentan, širokih ramena, velikih šaka i posebno snažnog vrata.

Gledajući ga sa te strane, odavao je izgled nekog momka koji se bavi onako pomalo amaterski nekim borilačkim sportom. U ranoj mladosti bavio se đudoom i boksom,  (ne dugo). Meni lično nikada nije bilo jasno zašto je napustio boks, jer je imao sve predispozicije da bude šampion; imao je strašan udarac sa obadvije šake, imao srce kao Trebević, imao je jednu osobinu koju čak ni mnogi svjetski bokserski šampioni nisu imali, bio je u stanju da izdrži sve udarce , a da ne padne.

Tako je ostala u sjećanju naših generacija legendarna tuča pred ”Parkušom” protiv čeličnih momaka braće Zulići, a koju je tako detaljno i majstorski opisao novinar i pisac Toni Skrbinac u svojoj knjizi. Tu istu priču je objavio i ovaj blog ……..”Sarajevski žestoki momci” 12 novembar 2015 i vrijedi sve to pročitati.

Uglavnom poslije tuče, po vlastitoj izjavi, primio je 17 udaraca lancem, bejzbol palicom i džinovskim francuskim ključem direktno u glavu, a nije pao, tj ostao je na nogama. Kasnije mu je jedan vrsni sarajevski bokser rekao: ”Moj Tošo, da sam primio i pola udaraca u glavu k’o ti, ne bih nikada više ni ustao”

Kasnije je Tošo kratko vrijeme radio kao redar-izbacivač  na tomboli, koja je bila u FK Partizanu kod mosta Ćumurija, pa mu je tom prilikom neki prigradski papak  zabio hinjski nož u glavu iza uha i to je krv tekla potocima. Tošo nije gubio svijest, nego je prvo parmaka eliminisao, a kada je došla hitna pomoć onda je na nogama ušao u auto. Poslije četiri dana pojavio se na poslu, sa velikim flasterom, kao da ništa nije bilo.

Kada je Tošo krenuo u Prvu gimnaziju, već se uveliko pričalo o njemu o njegovim borilačkim vještinama. U to vrijeme u gradu je bio na glasu kao najjači čovjek u tučama, čije je sami ime izazivalo strah kod mnogih izvjesni momak po imenu Nevres . Svi su se bojali Nevresa i bilo je jasno da prostor od Prve gimnazije pa do Baščaršije, je suvišno mali za tako dva velika imena ili što bi se reklo ”mala bara za dvije velike ajkule”!

Neminovan je bio ”obračun” kod ”OK Korala” i to se desilo jednog dana, pa su se njih dvojica ”’sreli” i bila je to ”marisana” više skoro sat vremena, po pričanju svjedoka. To neznam, jer nisam bio prisutan.

Ko je pobjedio, teško je bilo reči, ali je jedno postalo sigurno da se sarajevskom nebu pojavilo jedno novo lice  sa nadimkom Todor i na koga će se morati računati punom snagom.

Inače svoje školovanje u Prvoj gimnaziji Tošo je počeo sa teškoćom. Naime, u školi je bio neki profesor geografije koji je imao običaj de vrijeđa učenike, a posebno se bio  navadio na Tošu. Jednog dana prešao je sve mjere ukusa, pa je razbjesnio Tošu, koji, za razliku od ostalih, nije trpio takve stvari, koji je sav crven ustao iz klupe i krenuo ka školskoj tabli. Profesor se prepao pa je poput munje zbrisao kod direktora, tvrdeći kako je učenik htjeo da ga ”bije”. Nastala je panika, raja napravila frku, stvar završila na sudu, ( a to nije bilo prviput tom profesoru).

Inače Tošo je bio solidan učenik, a posebno je bio dobar u jezicima. Pisao je je divne tekstove na maternjem jeziku, a fino je pričao i francuski, pa smo često onaki iz zezancije nas dvojica pričali francuski.

O Toši su se pričale razne priče ponekada lažne, pretjerane ili pogrešno shvaćene!  Bio sam sa njim jednom kod Fele u Čarliju, kada je on izvadio novačnik pun love da plati račun. Spustio je novčanik pored ogledala, i odjednom svi se udaljali na pristojnu razdaljinu. Stvorio se prazan prostor, što je bilo nezamislivo, u Čarliju gdje je bilo raje da nije mogla više ni igla da stane. To je bio pomalo rizičan potez , jer su u kafiće svraćali džeparoši i slični lopovi.

Poslije su raja pretjerivala, kako on to često radi, da pokaže ko je on i kako ga se boje, a što ja ne prihvatam jer on nije bio tip koji voli da se tako ponaša.

Proveo sam par večeri sa njim i društvom, u Gaju, kod Naila Repovca , gdje je volio da ode jer tamo je dolazila jedna njegova simpatija ili da se lirski izrazim jedna ”tiha patnja” inače moja draga prijateljica sa FB. Ime nije važno, ona će se prepoznati.

Bio je veliki ”hadžija”’ mislim na širinu i davanje , a ne na vjeru. U Sarajevu se u to doba govorilo da je neko hadžija kada ima veliko srce za raju i ne žali pomoći nikome kome to treba. Bio sam prisutan kada je doveo neke gladne kokuze, kod Pipe u devetku, dao Pipi malu ”gutu” i rekao daj im da jedu i piju sve što žele.

Jedno vrijeme je nestao iz mog života, da bih negdje početkom osamdesetih godina, našao predivnu pozivnicu u mom sandučetu u kojoj je bio poziv na otvaranje novog luksuznog i glamuroznog ribljeg restorana ”Rendez-vous”.

Tu noć nažalost bio sam u Parizu, ali sam zato narednih dana po povratku, otišao sa poslovnim partnerima da vidim taj novi poslovni uspjeh mog druga. Restoran je bio zaista glamurozan, od čovjeka koji stoji diskretno na vratima, pa vas uz finu talijansku instrumentalnu muziku vodi prema vašem već rezervisanom stolu. Rezervacija je bila obavezna.

Restoran nije bio veliki , šest ili osam stolova, ne sjećam se baš dobro, a za vrijeme sarajevske olimpijade, tošini gosti su bili švedski i španski kraljevi, razni premijeri i mnogi strani ministri, a svježa riba stizala je svako jutro ulovljena te iste noći na Jadranu.

Sve je u bilo u stili svjetskih trendova,  a gazda Tošo je uvijek elegantno obučen po zadnjoj modi, uspravljen, otmen sa širokim osmjehom dočekivao i ispraćao goste. To nije bilo baš mjesto za izlazak za svaki dan, ali bilo je mjesto za izlazak za sjećanje i za nezaborav!

Tošu sam zadnji put vidio, devedestih godina kada je preselio u Beograd ili tačnije u Mladenovac. Ovdje se moja priča završava jer se više nismo nikada sreli, ali su mi neke Sarajlije pričale da su on i  njegov brat hranili sedamdest bosanskih izbjeglica i da se on za vrijeme rata držao časno i pošteno.

Ovo je bila priča o čovjeku koji ima svoje mjesto u gradskim sjećanjima!

Januar 2107 napisao Mirza Hasanefendić

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.