PRIČA O VUJI I MUZIČKOJ GRUPI ”AMBASADORI”……..

piše LJUBO PAVLOVIĆ

PRIČA O VUJI I MUZIČKOJ GRUPI “AMBASADORI”

Ambasadori sa Colom

 

 

 

Vuju znam dugo vremena, još iz perioda osnovne škole. Zajedno smo odrasli u Radićevoj ulici, o kojoj napisah uvodni članak za “Priče iz Komšiluka “,označivši je svojevrsnim modelom i nukleusom u nastanku mnogih kulturnih dešavanja od šezdesetih godina do danas.Volio je muziku i trudio se biti uporan u blagom tipovanju nekih izvodjačkih imena za koja nismo čuli do tada. Radilo se o džez muzičarima nama zaista nepoznatim.Nismo imali dovoljno godina ,a i novo-talasna muzika činila se prečom. Njemu se to lijepilo. Mi o Bitlsima i Stonsima, a on “tupi” tamo o nekom jazz-u. Činio je to ispod glasa ,tako da se skoro uvažavalo,ali ostavljalo utisak čudnog ukusa, nama nekako drugačijeg.Mi raja, voljeli smo Rock and roll i the Shadows. Bili su nam kao učenje slova prvačićima. Trebalo mi je vremena i nešto iskustva da shvatim o čemu je on tada govorio i maštao. Kako sam kaže, gitaru je zavolio od malih nogu.Tu ljubav usadio mu je otac i nije pogriješio. Otac je uskoro “presudio”i kod kupovine nove novcate gitare marke “Teisko”. Dok smo mi šutali lopte on je mlatio po njoj. Na vrijeme je shvatio da bez dobrog učitelja ne može napredovati kako je zamišljao i htio.Imao je sreće, naišao je na odličnog pedagoga i gitaristu Ivana Barića.

Treba napomenuti da je “staro” Sarajevo uvijek imalo veoma dobre gitariste, pretežno klasičare. Nisu tema da bi ih sada nabrajao, ali znam da su mnogima pomogli da u svijetu modernije muzike postanu poznati i priznati, od Bode pa na dalje. Vuja se nikada nije petljao u solo gitariste,nego u one koji dobro vladaju gitarom kao instrumentom bez posebnog usmjerenja, ali i izražene sklonosti prema džezu. Često je išao u Dom Milicije u kome se sredinom šezdestih godina svirana muzika za ples. To je prirodno uključivalo i džez standarde bez kojih se ples nije mogao zamisliti . Birao je koncerte na koje će ići ,a nastupe džez majstora nije propuštao iako toga u gradu nije bilo često u ponudi.Srećom domaći pijanisti kao Slavko Hitri, Zlatko Daniš,Srdjan Matijević i još neki , davali su mnogo i vrijedilo je od njih ponešto naučiti. Dakle,uspio je Vuja nekako uskočiti u bend Doma Milicije koji je zabavljao nešto ozbiljniju,mahom zaposlenu raju .Ono čime je bio fasciniran su duvači, period u kome je polako otkrivao zvuk saksofona,trube, trombona,pa i klarineta. Nije čudno, duvači jednostavno “nose”. Ko bi rekao da je Dom Milicije svojim prostorom i programskom šemom,toliko snažno uticao na razvoj pop,rock , plesne muzike i pojedinaca u njoj.Ne u mjeri kao Fis ili Sloga, ali tu se nalazio sve što nam je trebalo u tom periodu: dio za vježbanje,solidan restoran i pristojna koncertna , bolje rečeno univerzalna sala sa nekih stotinjaka sjedećih mjesta i dovoljnim prostorom za stajanje. Muzika uživo i razni programi kao što sam rekao, dešavali su se u velikom restoranu. Medju rajom to se zvalo “ples kod tri pendreka” valjda zato što je nekom prilikom trio sastavljen od članova orkestra milicije svirao kvalitetnu muziku,a zlobnici vikali, ako im ispadne trzalica ne smiju se sagnuti jer vide se”puce, palice” i slični rekviziti. Naravno,radilo se o šali besposlenih dripaca koji su pokušavali okrnjiti ugled mjesta koje se počelo isticati muzikom za mlade. U velikoj sali svirale su Siluete sa Zoranom Miščevićem, Indexi, Čičci i mnogi drugi. Bilo je gitarijada,raznih smotri pa i večeri poezije. U tom prostoru kao malo gdje,moglo se naći za svakoga po nešto. Neko mudar, vodio je objekat koji se i danas predivno uklapa u padine starog sarajevskog naselja Višnjik.Uspio je udahnuti dušu novog vremena.

Sticajem okolnosti Vuja upoznaje nekoliko vojnih muzičara tog doba,tačnije kasnih 60-tih,ovoga puta u Domu Armije. Mladi ,muzički obrazovani momci mahom sa završenom Akademijom,višak svog slobodnog vremena trošili su u druženju sa sarajevskim muzičarima. Formirali su često male muzičke grupe. Imao je Vuja tek za vježbu i svoj bend. Zvao se ”Ostrige”. Prijedlog za ime dao je niko drugi do Bato kovač. Ne zato što su bili prijatelji ili poznanici /to se desilo nešto kasnije/,nego zato što se Bato zabavljao sa lijepom djevojkom iz komšiluka, /prezivala se Banjac,imena se ne sjeća/pa je tako jednom prilikom priskočio i pitao kako nazvati grupicu koju je osnovao. Kontao je da Bato, tadašnji student muzičke Akademijie, može kao iz rukava predložiti neko atraktivno ime .Kad’ ono plodovi mora, školjke! Pored zgrade teče ti Miljacka ,a daješ ime po ostrigama. Neću reći da se posebno isticao od nas ostalih , imao je svoja razmišljanja u koja se nismo mogli uklopiti.Dobro je što je tako, ljudi bez ideja kopiraju druge, a to baš i nije neka preporuka u ovom hobiju ili poslu.

Jedno od mjesta za upoznavanje mladih muzičara, bila je muzička Akademija u Sarajevu. Zavidan broj studenata poslije uspješnog starta ili završetka ove cijenjene institiucije ,kasnije kroz praksu, uvrstio se u red velikana i legendi pop rock muzike bivše zemlje.On kaže: “nekoliko godina kasnije , kako sam sve više grizao i upadao u muzičke vode, sanjao sam o upisu na Akademiju, da u potpunosti ovladam carstvom nota. Ambicija koja zvuči: malo mi bilo truda na Filozofskom Fakultetu , a hoću učiti muziku u ovoj kući besmrtnih. Razuvjerio me Fadil Redžić. Duplo studiranje plus muzika ,nisu se uklapali u moje želje i planove.Osim toga vladalo je neko čudno nepisano pravilo ove ustanove da djaci i studenti ne bi trebali vježbati i učestvovati u radu novo-talasnih muzičkih pravaca. Srećom toga se malo ko držao u praksi”.

Kako rekoh junak današnje priče brzo je promijenio mjesto nastupa pa iz Doma Milicije preselio u Dom Armije, post Baroknu zgradu koja se i danas dobro drži ,iako pamti više ratova. Sama zgrada i zbivanja u njoj priča su za sebe. Ono što je važno reći, prostori su širom bili otvareni mladim i onim starijim muzičarima, od klasike do moderne muzike.To se čini i danas. Kod gradnje ove vrste zgrada, vodila se posebna briga o koncertnoj dovrani. Onoj u Sarajevu tog vremena, mnogi gradovi mogli su pozavidjeti na izgledu ,a još više na dobrim programima. Pored velike, bila je i nešto manja sala za kamerne izvedbe probe i vježbanje. U prizemlju nalazio se veliki restoran sa obaveznom muzikom pretežno za vikend večeri i praznike. “Prišunjao” se Vuja vršnjacima koji su usput bili pravi majstori. Da ne zaboravim, imali su duvače. Vodio ih je Robert Ivanovič Robi, čovjek koji je “prebirao tipke” na vlastitoj Farfisi. /tada rijetkom, skupom i cijenjenom instrumentu/. Imati bogat zvuk značilo je mnogo.

Kasnije, nakon završene Akademije postao je poznati dirigent.Uz njega su bili uvijek jako dobri i cijenjeni muzičari. Detaljnije možete pogledati na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ambasadori

Ipak grupa profesionalaca imala je svoje obaveze te se nije moglo računati na njih u stalnom radu. Vuja je predložio da se uz Robija napravi nova grupa sa modernijim repertoarom i vlastitim kompozicijama. Nedugo nakon toga prelaze na sviranje u Trasu, popularni klub i sastajalište,sa funkcijom odskočne daske za najmladje rock bendove. Uskoro stiže ponuda za nastup na dočeku 1968 godine u nekom odmaralištu na Trebeviću. Bilo je dobro ,ali iznenada u povratku zapadao je veliki snijeg. “Čekali smo neko rješenje ili bilo kakav prevoz i vidim da u uglu kofera Farfise koja viri iz snijega stoji mala naljepnica “Ambasadori”. Hajde da se zovemo tako”. Robi reče to je staro ime za njegov bend od prije,ali da nema problema jer ne postoji više. Tako zvanično postadoše “Ambasadori” od kojih Slobodan Vujović Vuja, uskoro slijedom dogadjanja, jedini ostade iz prvobitne mladalačke “trebevićke”kombinacije.Svjedočio sam detalju koji kao autor ove priče želim rasvjetliti, a on govori o tome kako je Čola postao prvi vokalni solista grupe.Prvobitno mislili su pitati Miroslava Baltu da li bi htio biti vokal grupe,ali on je više preferirao “mekani pop stil”.

Definitivan izbor i odluka vrtila se oko Čole kome je u to doba opsesija bila atletika, trčanje, pa i gluma u dječijoj radio grupi. Da nije ušao u bend sigurno bi napravio sportsku ili neku drugu estradnu karijeru. Kako su se upoznali u Sarajevu ne znam? Možda omiljena mjesta okupljanja muzičara kao Gradska Kafana ,Parkuša i domovi gdje su se održavale igranke. Tu su padale ideje, sastavljale se mlade grupe muzičara, što je vjerovatno bio slučaj za Čolu. Robi ga je predložio Vuji kao mladog i talentovanog, ali i Vujin otac mu je rekao da njegov kolega ima sina koji stalno lupa po gitari i pjeva na Grbavici sa drugom koji se zove Isa. Dva prijedloga za istog solistu.

U Jelićevoj ulici bilo je sjedište dva Kulturno Umjetnička Društva, sa lijepom salom i tu je Pepi / Josip Jurić / čuveni trombonista i profesor na Muzičkoj Akademiji vodio probe sa diksilend bendom.Iako Vuja nije često dolazio, ja nisam propuštao ništa što se zbivalo u tom društvu punom mladih. Neno bubnjar koji je svirao sa Pepijem, posebno mi je bio drag kao osoba od koje sam mnogo naučio. Dao mi je osnovne upute za malo teže ritmove i gafove na bubnjevima.Dolazeći na tu probu vidim u predvorju Vuju i Robija i iznenadim se otkuda oni tu? Ispostavilo se da čekaju Čolu da bi se dogovorili oko audicije za njegovo aktivno učešće u Ambasadorima. Počeli smo pričati ko šta radi i kako mu ide. Saznao sam tako da formiraju novi bend. Potrajalo je to nekih dvadesetak minuta i on reče “Raja, ne mogu više čekati , ovo je neozbiljno i nema nikakvog smisla. Naš dogovor je da se vidimo u 19 sati ,a sada je već dvadeset minuta prošlo”.Robi je rekao da mu se peti čas u II Gimnaziji završava u 18 i 15 i vjerovatno ga je nešto zadržalo. Vuja je nervozno promrmljao nešto u stilu kako ne misli valjda da je već zvijezda, gdje je tu profesionalnost. Budimo realni Vuja je imao viziju,a u tom trenutku ta skupina muzičara nije išla dalje od

lokalnog nivoa.

Čolu sam upoznao još prije Vuje kroz druženje sa rajom i muzičarima koji su svirali u Pionirskom Centru.Za vršnjake sa Grbavice bio je njihov idol. Ostavio je pozitivan dojam na mene, veseo,komunikativan , vedar i uvijek nasmijan mladić. Nije mi ličio na nekoga ko je neozbiljan, pa sam predložio da još malo sačekaju i da će vjerovatno stići uskoro. Nisam ni rekao ,a on je kao furija uletio uz izvinjenje. Objasnio je da su na zakazanom roditeljski sastanak poslije petog časa, iznenada pozvani svi učenici iz razreda. Ostao je i on ,ali dobro zakasnio,možda propustio životnu priliku. Da nije trenirao atletiku ispalo bi još gore,spasilo ga je malo sprinta kao na atletskoj stazi. Radilo se o solidnoj razdaljini .Dalja dešavanja sa Čolom, osim sitnih pojedinosti znate. Forma i konstrukcija benda postepeno se nazirala, a nakon p dolaska tandema Kece kao trubača i Laleta saksofoniste,vujino srce brže je zakucalo. Ovaj duvački par, daleko najbolji za koga znam na ovim prostorima, predstavljao je solidnu osnovu u grupi Pro Arte koju je vodio Djordje Novković poznati sarajevski kompozitor. Svojim naglim preseljenjem u Zagreb ta super popularna grupa na trenutak se raspala. Keco,Lale, bubnjar Šento i Dražen bas gitarista ostali su u Sarajevu. Nisu htjeli mijenjati sredinu, iziskivalo je to malo veća materijalna izdvajanja,a honorari u tom periodu nisu bili dovoljni za ostanak. Samo su Mladen Drljača solo gitara i Čobi ostali uz Novkovića. Zahvaljujući tome rodio se snažan i moćan novi sarajevski bend. Jedini u tom periodu koji će uskoro, rame uz rame sa Indeksima, inače njihovim prijateljima ,napraviti prodor u svijet etabliranih muzičkih grupa onog vremena u Jugoslaviji .Poslije njih, došle su druge još mladje i modernije grupe i pojedinci . O tome neki drugi put. Moram reći da smo imali sreću ,bar oni koji su mogli prisustvovati živim nastupima Ambasadora,svjedočiti bogatom repertoaru i fantastičnoj izvedbi. Pravo zadovoljstvo i uživanje.

Ukupan dojam i snaga nastupa nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim.Tome je doprinos dao i Perica Stojanović mladi bubnjar dobre i čvrste ruke,moj mladji kolega i drug u ono vrijeme.U svijet muzike “uletio je” skoro kao dijete, a zadatak da ga uvedu u profi vode dobili su Keco i Lale. Zlatko Hold, mladi zanesenjak, opsjednut Electro Voice zvučnicima i generalno novim i punim zvukom,pokazao se kao pravi izbor na poziciju bas gitariste. Sa ritam sekcijom, postavljen je konačno kostur grupe. Postavši dirigent Robi se povukao ka ozbljnijim poslovima, a na njegovo mjesto uskočio je Vlado Pravdić koji je poslije otišao u Bijelo Dugme. Dobili su zvuk kao iz bajke. Odmah su skrenuli pažnju na sebe. Ipak,život nosi ljude na razne strane,a to se dešavalo i muzičarima iz naših Ambasadora. Prodefilovali su kroz njihove redove mnogi pojedinci dajući svoj pečat kvaliteta, godinama čuvajući reputaciju ove izuzetne muzičke skupine.Neovisno o tome da li se radi o instrumentalistima ili vokalnim solistima,svi skupa bili su na visini zadatka.

sa Enesom

Mnogo dragih likova nije više medju nama,kao što je Enes Bajramović fenomenalni multi- talentovani muzčar iz Zenice , pepijev akademac trombonista, bas gitarista, kompozitor i aranžer ,back vokal i sve što treba,Zlatko Hold prvi basista grupe Na boljem je svijetu i Lale, dragi šaljivdžija kome je saksofon u rukama bio lagan kao igračka. Sjećamo ih se kao dobrih ljudi i drugara, par exelance muzičara. Naslijdeili su ih ; Ivica Vinković, Neven Pocrnjić Čadjo, Darko Arkus, Sejo Avdić, Miroslav Šaranović,i postali dio velikana koji su

obogatili zvukom ovu uspješnu grupu. Bilo je još nekolicina saradnika u kraćem periodu. Njihova imena mogu se naći na itnernetu ili u knjigama o muzici. Šta reći o vokalnim solistima grupe, a da se ne padne u suhu statistiku ? Sve ih znate: prvo Čola sa svojim sjajnim kristalno čistim glasom i repertoarom sastavljenim od najboljih R & B brojeva, Ismeta Dervoz za koju se manje zna da je bila snažan vokal i izvodjač najvećih hitova Arete Frankllin, Roberte Flack ,Tine Turner, da ne govorim o domaćim kompozitorima čije hitove su oboje pjevali. Bio sam sretan dijeliti muzičko ljeto u zajedničkim nastupima ovo dvoje vrsnih solista u duetu, 1971 godine u Istri. Nastavak karijere Zdavka Čolića u Korni Grupi iziskivao je uhodavnje Ismete Dervoz sa Ambasadorima. To je pomoglo i Ismeti i grupi, a bolje mjesto od Vrsara za takav rad nije se mogao zamisliti.Drugarstvo, zajedničko kupanje i izlasci Dedana, Kodexa i Ambasadora sa domaćom rajom,malog ribarskog mjesta , nezaboravni su. U šali Edo Bogeljić, pokojni legendarani gitarista Kodexa, Vuju i raju zvao je “vatrogasne rore”/ asocijacija na pleh muziku/.Doba mladosti , nevinosti i beskrajnih šala .

Ambasadori sa Harijem V.

Ne dugo nakon Eurovizije dolazi do sporazumnog odlaska Ismete radi početka solo karijere. Mikrofon preuzima Hajrudin Hari Varešanović ,Hari Mata Hari, čija karijera takodjer inklinira samostalnosti ,a onda Jasna Gospić….kao traka zvijezda. Blistavog glasovi, danas na svoj poseban način, žive legende. Da li je postojao ijedan muzički sastav koji je dao tako vrsne pjevače? Osim Korni grupe, koja je izuzetak,ali oni su uzimali već formirane pjevače. Malo je nedosatjalo se Ambasadorima priključi Zlatko Pejaković,ali ta kombinacija je otpala,a detalje nisam saznao. Predpostavljam da prepoznajete osobu koja je najviše uložila truda da sve to “fercera”bez većih problema.Ako mislite da ih je bilo lako održati na okupu tako dobr i vrsne grdno se varate.Čovjek sa kojim sam danima intenzivno razgovarao u sklapanju ove priče, zna to najbolje. U špici zbivanja na polju estradne i medijske aktivnosti “ostati pri pameti”,skoro je nemoguće.Teret koji se nosi na plećima poznat je samo onima koji su prošli trnovit put od djece do zvijezda. Zahvaljujući svom pionirskom radu mnogo toga dobrim mu se vratilo kada je bio urednik u Diskotonu njavećoj disko kući u BiH. /o tome na kraju priče/

Dva desetljeća sa Ambasadorima, težak put, gostovanja, festivali ,turneje ,rad u novinama, odgovornost glavnog muzičkog urednika u Diskotonu, oca koji nije zanemario porodicu,troje djece koju je podigao i fakultete u šake strpao…..nije malo .Kada se na sve to doda količina cigareta i sve što ide uz to,ne treba čuditi njegovo narušeno zdravlje.U prvi mah izgleda kao sjena nekadašnjeg bend lidera. Jedva sam ga poznao kada mi rekoše: “pa tu je i Vuja, zar se ne sjećaš”? Desilo se to nedavno,na sahrani našeg druga i kolege, prije svega učitelja Esada Arnautalića. Nismo se vidjeli skoro 30 godina.Došao je da isprati savjetnika i prijatelja koji je i sam bio grandiozna “paukova mreža uspjeha” za generacije mladih muzčara. Uz ovaj dogadjaj shvatio sam da se odista svi “topimo” i polako nestajemo, ne priznajući fizičku starost. Groblja Bare i Vlakovo,postala su mjesta našeg zadnjeg okupljanja i prepoznavanja bez da i rječ kažemo. Sabrao sam se i rekao “hej komšija iz Radićeve , ja sam Ljubo…” Živahne oči, na moje rječi bljesnuše, ali na njih na žalost, jedva da vidi. Skrenuo mi je odmah na to pažnju kao i da mu nije Marice ,supruge i žene koja bdije nad njim, teško da bi do njegovog dolaska na ovaj tužni ispraćaj moglo doći. Ti moždani udari nešto su što me neodoljivo podsjeća na “konobare života” koji daju konačni račun za sve stresne poteze u životu i karijeri. Poteze u suštini protiv sebe samoga. Stres kao prateći faktor mnogih umjetnika pa i muzičara, svih onih koji sa svog puta nemogu odustati, postaje kao osuda i neminovnost.I da su za to znali od početka,mnogi ne bi odustali.Tako bar mislim . Fanovi i poštovaoci popularnih ličnosti, naročito šira publika, uglanom prati nastupe, senzacionalne vijesti i estradne sage, misleći da je njima u životu sve potaman. Nije, izmedju redova može se predpostaviti ,koliko teških prepreka treba preskočiti i nevolja prebroditi, ma ko da smo.Podložni nedaćama života, dijagnozama, svakodnevnim brigama i još mnogo čime. Tek rijetki uz mnogo novca nešto lakše prolaze kroz ove izazove.

Udovoljio je mojoj želji da rasvjetlimo detalje vezane za njegov životni rad kroz muziku, kompozitorsku aktivnost, koje bi nas mogli malo više približiti njemu i saradnicima u odnosu na vrijeme i okolnosti kada su stvarali i kreirali .Tako je nastao ovaj tekst uz mnogo provjera, podsjećanja i razgovora sa nekim od živih aktera burnog dolaska novog vala i prodora sarajevske , da je i sam nazovem, pop rock škole. Nije to nikakva škola ,premda smo jedni od drugih učili i dizali standarde. Jednostavno, radi se o nadahnuću u jednom vremenu, talentu i snazi da se iznese muzički naboj jedne pionirske generacije Sarajeva.Taj naziv ustvari je paradigma za uspjeh mladih muzičara, koji su naprosto zapanjili regiju svojim mogućnostima i kvalitetom.

MALO HRONOLOGIJE

“Kada bolje razmislim mnogo truda utrošio sam za kadrovske popune Ambasadora,da upotrebim činovnički termin.Naći zamjene,a održati kvalitet koji smo imali,sizifovski je posao.Uvijek mi je teško padalo kada sam ostajao bez vokalnog soliste. Čola koji je prvi otišao, ostavio je veliku prazninu.Iako mladi i puni snage bojali smo se promjena. Srećom, svuda oko nas mnogo onih koji dolaze, čekajući pogodan trenutak da se uključe u bolje i poznatije muzičke grupe. Svaka zamjena iziskivala je novi repertoar prilagodjen svima pojedinačno, o komponovanju da ne govorim.Dakle, uvijek novi i žešći tempo rada i zbivanja. Ogrubi se, pa je vjerovatno u mom slučaju bilo ocjena da sam nepopustljiv, prijek i još koješta. Rad samo rad,stalna vježba i provjera pred publikom,ključ su uspjeha i autorski rad, komponovanje koje sam poklanjao sebi i njima u noćinim satima.Možda su u pravu,niko nije idealan, pa ni ja.”

Ambasadori sa Ismetom D.

Krenimo redom. Ambasadori grabe ka velikom uspjehu. Nakon Čole situacija se stabilizuje sa Ismetom Dervoz.

Ismeta

Taj period pun je rada ,nastupa i kreiranja jasnog pop-rock standarda, nakon R&B faze. Često su gosti na festivalima širom zemlje; u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Opatiji pa i atrakcija u Subotici na festivalu mladih. Njihova domaća adresa bio je i ostao Dom Mladih u Centru Skenderija u Sarajevu, gdje su nakon turneja po zemlji i izvan nje, uvijek držali koncert povratka u naš grad. A put ih je nosio svijetom. Izdvojiću tek djelić od bogatih sjećanja;

– “U Moskvi tokom turneje po SSSR-u svirali smo u jednom velikom objektu koji se zove nešto kao koncertni hol. Sastojao se od dva dijela, otvorenog da svi mogu vidjeti i čuti šta se dešava na sceni i pokrivenog dijela za koji su trebale ulaznice. Bili smo u punoj formi, ali blues rock band “Breakout”iz Poljske koji je sa nama dijelio binu na nastupu,takodje je bio fantastičan. Zato ovo i spominjem. Cjelokupni koncert i sva dogadjanja oko njega bila su predivno iskustvo u spoju tradicije i novoga. A tek putovanje po toj ogromnoj zemlji,sa svim mogućim prevoznim sredstvima poseban je doživljaj. Svirali smo još u Švajcarskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Ko bi se još mogao sjetiti,možda neko od članova. Šteta što nisam pisao makar radni dnevnik, našlo bi se mnogo interesantnih dogadjanja.Ovako, ponekada iskrsne neki detalj pa se radujem kao dijete uspomenama”. Dolazio je Vuja u kontakt sa mnogo muzičara i značajnih ljudi.Posebno mu se svidio zajednički koncert sa Džozefinom Beker koju su pratili na koncertu u Velikoj hali centra Skenderija. Razgovori sa Blood Sweet and Tears, pa Joan Baez u Sarajevu tokom rata, čuvenim džez pijanistom iz Rusije Igorom Beriom i Alom Pugačovom zaslužnom umjetnicom SSSR-a,takodje, iskustva su kojih se rado sjeća.

Pored inostranih zvijezda i ličnosti, Ambasadori su ostvarili izuzetno dobre odnose sa istaknutim muzičarima i raznim umjetnicima širom bivše zemlje. Kroz nastupe na festivalima, tv emisijama, zajedničkim koncertima i direktnim prijatljskim kontaktima. Svakodnevno druženje kao normalna pojava. Kodexi su u Puli ’71 godine upoznali muzičare od kojih će se ubrzo formirati ” Atomsko Sklonište”.Sa prvim dolaskom u Vrsar upoznali su i Ambasadore. Vuja i sva ta raja,onako djunte, do svirke pravila su cirkus po plažama, razgovaralo se o muzici ili razmjenjivala iskustava .Nije im bilo mrsko putovati svaki dan iz Pule. Sve do trenutka kada je na putu prema nama ekipa ušla u makaze i Serdjo stradao najgore od svih sa povredama i lomom obe pokoljenice. Dugo je to vukao, na kraju sve se loše po njega završilo.

Iako izvan muzike jedno poznanstvo i kratko druženje ostalo mu je u posebnom sjećanju. “Išao sam na probu, silazeći sa Mejtaša i put do Skenderije presjekao sam kod čuvene kafane “Istra,” u mojoj bivšoj ulici Radićevoj. Naslonjen na prozor vidim sjedi Meša Selimović. Nisam mogao savladati radoznalost i odlučim ga upoznati. Udjem i kažem: vi ste nešto što se rijetko radja u literaturi i želim vam zahvalti na vašem radu i iskazati duboko poštovanje prema vama. Studiram književnost i siguran sam u ono što vam govorim. On diže glavu i reče “sjedi Vuja”. Sebi ne mogu doći, otkuda jedna takva veličina da me poznaje. Još je dodao da on plaća kafu i da mu je sinula ideja,neka malo sačekam i vidim s kim on to ima sastanak.Vidjevši moje iznenadjenje rekao je da pisci rado prate muziku,ali da nas na žalost, ima manje na televiziji nego muzičara. Bi mi neugodno,valjda je osjetio nelagodu pa reče”život je lijep,ali zna biti tužan.Dodji sutra u isto vrijeme imam nešto za tebe”.Jedva da je dovrešio rečenicu, vidim prilazi neko u dugom mantilu i drugi put u istom danu ostanem bez rječi; Ivo Andrić. Tek tada sam se spetljao i sa par rječi oprostio od ljudi o kojima sam na fakultetu učio i čije knjige čitao do kasno u noć. U”Istri” naredni dan, nestrpljiv i radoznao čekao sam da se pojavi.Poklonio mi je u formi skripte potpisana knjigu “Sjećanja”sa posvetom uz objašnjenje:”uskoro izlaze u izdanju “Svjetlosti” moja sabrana djela pa će i ova knjiga biti merdju njima.Ima tu nešto zapisano o tvojoj familiji, dobro pročitaj i dodji da još malo razgovaramo”.Dogadjanja oko njega i mene,nisu nam išla u prilog, nismo se više vidjeli.Ostalo je sjećanje na lijep gest prema mladom studentu i muzičaru.Veliki čovjek.Iako sam kao novinar početnik, uredjivao muzičku rubriku u omladinskom listu “Spektar”,imao sam priliku raditi sa ljudima koji znaju pisati. Pored mene tu su još bili Senad Prašo, prof.Zdravko Grebo,pa Marko Vešović,Branko Čučak,svi intelktualna mladjana “krema”,ali susret sa Mešom za mene je bez uvrede značio mnogo više.

Tokom svog postojanja Ambasadori su izdali 22 singl ploče, 2 LP-a, 2 kasete i više long play kompilacija. Sve zajedno čini brojku od oko 3 miliona prodatih nosača zvuka. Za takav uspjeh u radu došle su i nagrade: Zlatna Značka Radio Televizije Sarajevo 1976 g.,Estradna Nagrada Jugoslavije, 1978 godine, potom naredne godine ista nagrada ,ovaj put u Bosni i Hercegovini. “Vstreča pjat to pjat” singl je snimljen u Rusiji . Tiraž je bio veliki,drugih informacija nije dobio. Na osnovu iskustava drugih koji su gostovali i snimali u SSSR-u, tiraži su veliki kao i broj potencijalnih konzumenata .Rekao mi je da su snimili ploču i u čuvenom Abbey Road ,nekada najboljem i najpopularnijem svjetskom muzičkom studiju. “Deset dana proveli smo radeći, a ploča se našla u izlozima prodavnica širom planete, u Japanu, Kini, Australiji i još mnogo zemalja. Iskoristio sam svoju poziciju i uradili smo to. Divno je bilo imati osjećaj na sceni i znati da smo zaista dogurali daleko”.

-1975 godine desila se interesantna stvar tokom Festivala Vaš Šlager Sezone, osvojili smo tek četvrto mjesto ,a izvodili pjesmu “Zemljo Moja”.Doduše dodijelili su nam nagradu za izvedbu. Slaba utjeha. Pobijedila je kompozicija “Zvao sam je Emili”. Daleko od toga da to nije dobra pjesma ,pjevao je Zdravko Čolić ,tada već prilično popularan, ali “Zemljo moja”, van vremenski je hit. Rijetko dobra kvalitetna pjesma, ima svoju rodoljubivu, muzičku i izvodjačku vrijednost. Tokom vremena postala je himna prihvatljiva za sve .Naišao sam na podatak da je Tito često volio da je sluša i čak sugerisao da se na svim praznicima i proslavama što više sluša i promoviše. Činjenica da je narod zavolio i srcem primio kao svoju,dovoljno govori o njoj. Komponovao je i tekst napisao Kemal Monteno.Vuja kaže da su danima zajednički radili u studiju na uskladjivanju teksta, potrebnog aranžmana i izvedbe. “Kemo je uradio A korus kompletno, a pomogao sam mu u B korusu.Zatekla se slučajno u prostorijama produkcije poznata interpretatorka narodne muzike LJubica Bereak koja je predložila, da se B korus “blago digne”.

 

Time je sve ispalo mnogo efektnije. Nisam se htio petljati u natpise o doprinosu u nastanku ove legendarne pjesme. Jednostavno sve nas je nadrasla. Sretan sam što smo je zajedno iznjedrili onakvom kako je čujemo u njenim raznim verzijama.Mala dilema ukazala se kod autora teksta,na svim pretraživčakim stranicama interneta stoji da je autor teksta Kemal Monteno. Vuja sa sigrunošću kaže da je to Rešad Hadrović, bar u nekom osnovnom ili sličnom obliku.Rešo, koji je u to vrijeme bio izuzetno plodan i cijenjen tekstopisac, često je saradjivao sa Kemom. U svakom slučaju tvrdi da je više učesnika bilo u uskladjivanju i teksta i pjesme i aranžmana. Ostalo je zapisano: Kemo autor pjesme i teksta, aranžman Kemo ja i Lale, a što se tiče teksta na našoj ploči ne stoji da je to Rešo.Ne znam zašto.Osjećalo se da će ta pjesma biti više od hita. Interesantan podatak je da se na generalnoj probi festivala “Vaš šlager sezone”, pojavio kolega muzičar /N.B./ koji je nosio transparent na kome je pisalo “Zemljo moja-glas naroda”.Tako je u suštini i bilo”.Naredne 1976 godine Ambasadori su opet na “Šlageru” sa pjesmom koja je hit:”Usne imam da ga ljubim”,medjutim Kemal Monteno je sa “Sarajevo ljubavi moja” na tekst Alije Hafizovića -Hafa , iznjedrio himnu, ali ovaj put himnu Sarajeva.

Iako nisu pobijedili na Festivalu Vaš Šlager Sezone, iste godine dolazi veliki uspjeh na festivalu Opatija ’76. Pobjedjuju novim hitom”Ne mogu skriti svoju bol”, autor teksta i kompozitor Slobodan Vujović,dirigent Esad Arnautalić. Pjevali su zajedno Ismeta, Enes,Vuja, ali i ženski vokali grupe Pepel In Kri, čisto kao ispomoć. Divan primjer kolegijalnosti. Obzirom da se u periodu izmedju 1973-’76 godine na tom festivalu birao naš predstavnik za Euroviziju, Ambasadori kao pobjednici odlaze na prestižni evropski festival koji je već imao karakteristike svjetskog muzičkog spektakla. Milioni gledalaca u direktnom prenosu. “Potrudili smo se da pripreme za Hag budu kvalitetne.Ekipa je vodila računa o svemu, Dragan S.Stefanović koji je bio sastavni dio stručnog tima Ambasadora/duhovno i praktično/, kreirao je fascinantna grafička rješenja i dizajn za nastupe,plakate,omotnice ploča,festivale, a za Eurosong posebno se istakao i dao veliki doprinos našem evropskom imidžu.

NAŠI U HAGU

Eurovision_Song_Contest_1976

3 marta/travnja 1976 Hag-Holandija, počinje 21 natjecanje za pjesmu Eurovizije /Eurovison Song Contest /. Ambasadori,blještavo obučeni, dotjerani,veseli i sretni, dobro su otpjevali svoju pjesmu sa mnogo nade ,ali ne i aspiracija / naslov pjesme nije veseo , slutio je ne baš sjajan plasman/.Tokom glasanja kaže Vuja,”uopšte nisu prikazani svi bodovi za našu pjesmu, Englezi su nam dali 8 , Francuzi 6 bodova, no to nije objavljeno niti se našlo u končnom skoru. Zašto,moram se izraziti po sarajevski “ptice znaju”. Ako želimo biti realni, ni u snu nismo mogli pobijediti dovoljno je reći da i učestvovanje mnogo znači.Svašta se radilo da bi se neki učesnici potisnuli niže na ljestvici. Naše pred poslednje mjesto teško smo doživjeli. Malo zadovoljstva na pauzi, svoj šou imala je čuvena Celine Dion. Pomoglo nam je ,sve dok glasanje nije počelo, a onda samo trema i nada da smo se dopali milionskom auditorijumu”.

Složio sam se sa njegovim mišljenjem.Ponekada mi se čini da su naši festivali bili jači nego današnji Eurosong. Neka to ostane samo moje mišljenje,ali ima trun istine u tome. Novac,

tehnika , marketing i promjena ukusa publike doveli su do rezultata,a on glasi : gdje nestadoše sve one lijepe pjesme i hitovi koje smo pjevali.Ostalo je zlatno pravilo za ovakva takmičenja: treba se ozbiljno i temeljito pripremati i slati na takmičenje autore i izvodjače koji zaista mogu skrenuti pažnju na sebe. Što smo slali nije loše, ali izbor takmičara i pjesme trebao je više biti okrenut široj javnosti i stručnjacima.Danas još je teže,nemamo niti jednu smotru na kojoj bi mogli u kontinuitetu predstavljati ozbiljne radove i temeljitije podržavati naše izvodjače . Primjer izvanredna i glasovno neponovljiva Maja Sar, u nekom bi drugom okruženju bila zvijezda koja se traži. Do duše sa malo širim obimom repertoara u trendu i potrebnim aranžmanima koji imaju pečat i novac ljudi koji znaju sve o ovom poslu. Kako to kapitalizirati prije i poslije pitanje je? Ko zna zna,takvi su uslovi i vrijeme. I tada se šuškalo ,a danas je potupuno jasno, taj festival ima jaku biznis crtu koja je nezaobilazna. Što više novca za medijski marketing, promocije i ostalo što se traži,onda šanse rastu. Pogotovo, ako pjesma koja se takmiči skreće pažnju. Ne treba biti prvoklasna, ni jedna to više nije, jednostavno dovoljno da je solidna i već ima šansu. Slično kao u fudbalu, vrhunaski cvjeta i frca od premija i naknada,a lokalne lige tonu sve dublje .Samo su sobraćajci na prolaznoj stanici za talente. Kvalitet ode vani, koja fula ne razvijati sebe, krajnje je vrijeme da počnemo.

KARIJERA SE NASTAVLJA

Slegli su se utisci grupa nastavlja svoj rad. Ponovo na Šlageru Sezone donose novi hit: “Negdje na nekom moru”a godinu prije “Usne imam da ga ljubim”. Ipak, Ismeta Dervoz opredjeljuje se za solo karijeru uz obećanje o nastavku saradnje u drugom obliku. Dobar potez za nju ,ali neugodan za grupu sa kojom je mnogo uspjela. “Ostao sam šokiran kada mi je rekla da želi započeti solo karijeru. Već u zbivanjima prije i poslije Evrovizije ispipavan je teren za takav razvoj karijere naše Ismete. Pogodilo me je to,mnogo više nego druge čalanove.Ustvari dobro je i pozitivno, medjutim pozvali smo je kao mladu djevojku da pjeva sa nama, uložili trud da se uklopi i postane to što jeste. Kako bez nje ? Nismo je mogli spriječiti da krene putem svoje karijere i ideje vodilje. Ostajemo bez vokala, uz dvije opcije ili gasiti bend ili tražiti novog solistu.Nije lako, godinama zasnivaš koncept i pravac prilagodjen za vodeći glas i onda sve ispočetka”

. I ja se sjećam audicije u Domu Mladih gdje je grupica talentovanih pjevača pokušavala naći put do ove popularne muzičke grupe. Najbolje rješnje odnosilo se na mladog interpretatora Hajrudina Varešanovića koji je već za sobom imao hit 1979.godine sa grupom Zov, predivnu “Poletjela golubica sa Baščaršije”.Vuja o tome kaže slijedeće: “Pjevač velikih mogućnosti i glasovnog kapaciteta. Siguran sam da ni njemu ni nama, nije bilo lako ponovo proći cijeli naš repertoar.Razgovarali smo često o tome šta pjevati i snimati. Možda sam bio strog i naporan u davanju raznih savjeta i sugestija ,medjutim sviranje je kao zanat gdje oni koji vladaju sposobnostima brže dolaze do upjeha. Nastojao sam ga ubijediti da je on specifičan i svoj, da shodno tome sam sebi treba komponovati ono što mu leži.Tako je bilo sa Harijem, za nas je bio nekako mlad i mislim da mu u početku naš stil nije odgovarao. Mnogo smo radili da bi stekao veće iskustvo i samopouzdanje. Dobro je počeo karijeru sa Ambasadorima,pjevao je pjesme “Vidimo se sutra” na VŠS 1981 i “Baš bi bilo dobro” ’86. Nisam prestao pratiti njegov put i moram priznati da je napravio zavidnu karijeru i otpjevao nekoliko veoma kvatitetnih pjesama.Nedavno, kada sam čuo njegovu pjesmu “Ja sam staromodan tip”,nasmješio sam se u sebi i rekao: bravo Hari to je to,pravi profesionalac. Ako smijem dodati zvuk kakav sam htio za Ambasadore kada je on bio u njima. Mogu samo zamisliti kako bi izgledalo da smo u Hagu na Euroviziji otpjevali ovu pjesmu……ma sve bi povaljali. Nisu godine razlika, nego iskustvo.

Ambasadori sa Jasnom G.

Slijedeći “istorijski “datum je: “Dogovor iz dva ribara”. Moj i naš četvrti vokalni solista je Jasna Gospić. Nakon dužeg razgovora u ovoj popularnoj sarajevskoj kafani pao je taj novi sporazum. Da se našalim ,postade nam bend “sekcija za društvenu aktivnost žena.”Sjajno se prošetala na nekoliko festivala i otpjevala slijedeće hitove; “Dodji u pet do pet”,”Imam jedan strašan plan”i “Otkriću ti jednu važnu stvar”.I ne samo to, njena samostalna, profesionalna karijera jednako je bila uspješna. Zna nas i danas obradovati nekim novim albumom.

DISKOTON

Sve je počelo 1972 godine kada je g.Hasko Haverić /poznati sarajevski estradni radnik i izvodjač/ uspio ubijediti svog prijatlja direktora Jovu Beatovića u RO Park Sarajevo, da u sklopu RO formira samostalni OOUR koji bi se bavio diskografskim izdavaštvom. Iza ove jednostavne rečenice krije se mnogo utrošenog vremena i truda na obezbjedjivanju startnih mogućnosti za početak rada . Kako je nastalo ime ? Putem popularne sedmične revije Ven, raspisan je javni konkurs za naziv . Ime Diskoton nastalo je na prijedlog mladog muzičara Brane Likića, kasnije poznatog kao lidera Grupe Rezonansa , vrsnog muzičkog znalca i prducenta. Radni prostor nalazio se u Pionirskoj Dolini ispunjenoj velikim parkom i malim ZOO vrtom. U sred prelijepog zelnila i cvrkuta ptica ,započelo je kreiranje prvih singl ploča i njihova distribucija širom bivše zemlje. Mnogo nepredvidjenih problema iskrslo je pred malom ekipom punom entuzijazma. Iako relativno zastarjela tehnologija, kao “presa brizgalica”koja je stigla iz Francuske,unijela je dozu optimizma.Tako je otopočelo automatsko utiskivanje na plastiku,a matrice su radjene u PGP-u ili Jugotonu.U početku fuša na pretek,ali ekipa se lagano uhodavala i sticala radno iskustvo u ovoj industriji .”Čak smo jednom imali poplavu u proizvodnom pogonu praćenu padanjem singlica po našim glavama.Kako je došlo do ovog incidenta? Neko iz ekipe/znamo ko,ali nije bitno/ uključio je sistem cijevi sa hladnom vodom koja smanjuje toplotu utiskivanja.Uključeno ,ali nije isključeno.Voda do koljena i ne samo to, nego topli zrak koji suši singlice podigao ih je na stotine i letjele su preko pogona iznad naših glava. Neke su i aterirale tamo gdje treba,tek da se vidi kako je ta “kora hljeba” teška.

Godine prolaze, Diskoton i radnici u njemu, unapredjivali su radnu, tehničku i poslovnu disciplinu. Negdje ’75 godine nabavljena je najnovija tehnologija za tiskanje Long Play ploča i kaseta. Dobro se poslovalo i sve više zvijezda prelazilo je u Diskoton na exkluzivne ugovore i pojedinačne projekte. /potpisnik ovih redova i sam je imao iskustvo sa ekskluzivom grupe “Vokins”/ .Osnovna linija ili osovina uspjeha od početka, i koja je ostala cijeli period : su Muzička produkcija RTVSA, Vlatko Petrović,Dejan Zagorac,direktori te Esad Arnautalić i Stupar Milan producenti, i menadžment Diskotona te Festivali Ilidža, Vaš Šlager Sezone,Mali Šlager i umjetnici svih muzičkih stilova voljni da rade i snimaju za nas. Pri tom poslu tradicionalna muzička ostavština/sevdalinke,ganga,stare gradske pjesme isl./ imala je ravnopravan položaj. Kada smo sve to lijepo posložili i poslovno zaokružili stigla je kvalitetna mašinerija za proizvodnju CD-a, ali stigao je i počeo rat.”Mnogo je uništeno, Pušina i Talijan pomagali su koliko je bilo moguće da se bar sačuva neprocijenjivo narodno blago, snimljeno i arhivirano. Stepen razaranja nije dozvolio da se nešto više uradi.Uspio sam natovariti jedan kamion traka i predati na televiziju. U ovih dvadesetak godina mira , osjetio se nedostatak želje i mogućnosti ponovnog formiranja slične izdavčke kuće tj”štancanja”za novu generaciju muzičkih materijala. Danas u eri digitalne tehnike sve je još lakše. Osim snimanja i muzičke produkcije u prostoru RTV BiH nemamo većih zahvata na ovom polju. Šteta, od vjerovatno najjačeg muzičkog centra u Jugoslaviji ,danas tek kaskamo za drugima”. Izrazita želja i molba moga sagovornika je da navedem bar neka od imena zaslužnih za osnivanje i razvoj Diskotona. Slažem se, većini znate ime ,a neka će vas i iznenaditi:

-Hasko Haverić,Jovo Beatović,Bato Bilić,Milena Sučić, Vajo Milošović ,Fadil Redžić ,Damjan Babić, Fadil Lukačević, Kenig Slobodan, Avdo Hajrulahović i još mnogi drugi čija imena smo preskočili nenamjernom greškom .Neka oproste, godine su prošle pa smo zaboravili sve ljude i detalje.Slobodan Vujović Vuja koji je bio svima saradnik i koji je naš je gost u ovoj priči,otkrio je detalje koji u to vrijeme možda nisu bili bitni.On je jedan od prvih koji je primljen na stalni rad ,tadašnji direktor mu je rekao izvadi i ovjeri knjižicu i odmah na posao. Zahvaljujući njemu dio zaborava to više neće biti. U nastavku pročitajte kako je on doživio period osnivanja ove muzičke kuće. Od početka pa sve do prestanka rada, pored autorskih i izvodjačkih obaveza, obavljao je važnu funkciju muzičkog ,a potom Glavnog i odgovornog urednika. Možda nisam u pravu,ali paralelno raditi dva posla koliko god da su slična i komplementarana, teško idu zajedno.Uspio je nekoliko godina, ali razvoj ove ugledne sarajevske Disko Kuće doveo je do smanjenog angažmana na sceni i grupi Ambasadori. Navešću nekoliko interesantnih podataka vezanih za njegov rad. Diskoton je ostvarenje dugogodišnje potrebe za formiranje snažne i kvalitetne Disko kuće u Sarajevu, po uzoru na Jugoton i RTB. Još kao mlad muzičar i novinar u Spektru maštao sam o tome. Imali smo kvalitetnu muziku i po stilu i po obimu,od ozabiljne preko narodne muzike, do pop i rock selekcije. Iako su mnogi odmahivali glavom tvrdeći da je to skoro nemoguće, tehnički neizvodljivo i materijalno neisplativo, ipak se dogodilo. Moram priznati da ovaj dio priče zaslužuje mnogo više prostora i faktografskih podataka,ako ništa , a

ono iz poštovanja prema obimu posla koji se mjerio velikim brojem snimljenih materijala na različitim nosačima zvuka. Diskoton je u svemu, imao poseban značaj za Sarajevo i BiH. Kompletna muzička produkcija RTV SA i svi njeni stručni saradnici kao i mnoštvo, pretežno mladih ljudi, i umjetnika koji su se seriozno bavili različitim žanrovima muzike, dobili su mogućnost realizacije svojih porjekata.Time se zaokružila mogućnost samoodrživog opstanka i materijane neovisnosti. Pored domaćih izvodjača zavidan broj umetnika sa šireg prostora Jugoslavije imao je priliku za izdavanje svojih muzičkih djela.”Pomogao sam svima koji su željeli izbaciti novi materijal od Dine Dervišhalidovića do skoro svim bendova iz Sarajeva koji su bili spremni za ovaj vid napredovanja.Vajtu sam htio u Ambasadore ,ali Gabi je bio brži /Gabor Lendjel osnivač Teške Industrije /Često smo bili u koliziji mišljenja.Mladi muzičari puni elana nisu priznavali pravila tržišta ,ali ni nepisane estradne zakone i pravila.Posebno karakteristična činjenica je da, tvorci materijala uvijek misle da je njihov rad avangarda i nešto što će “zapaliti tržište”.Sati ,a nekada i dani trebaju da se ubijediti mladog autora samo da razmisli o nekoj sugestiji. Branili su se da to što predlažemo je “uniformisanje” muzike. Onda sam morao objašnjavati da iz kvantiteta koji zaradjuje novac odvajamo za projekte koji su niskobudžetni i avangardni. Sličan problem nastao je sa Bijelim Dugmetom. Neki su me optužili da sam opstruirao rad i prekinuo saradnju sa ovom vanserijskom grupom. Sjećamo ih se pojedinačno kao mladih i perspektivnih muzičara,ali to je bilo daleko od njihovih mogućnosti u periodu nastanka.Trebalo je komponovati pjesme koje će donijeti snagu, što su dobili godinu dana kasnije i shvatili da se snima isključivo što sami vole. Da ne slijede festivalske ili pravce laganih nota,nego što je u rock muzici trend. Lično nisam imao dogovore s njima osim pred- ugovora koji nije ispunjen sa obe strane. Jedan od uslova bio je da se LP koji smo planirali razlikuje od drugih i da sama ploča i grafičko rješenje budu potpuno bijeli.To nismo mogli ispoštovati. Omote da ,ali nismo radili otiske ploče u koloru, samo crne sa naljepnicom.Goran i grupa brzo su napredovali i mislim da je naša kuća za njih u tom usponu bila mala. Žao mi je što je ispalo tako, kao da smo odustali. Nismo, mnogi su došli kod nas,a domaći potpisali za druge kuće u “komšiluku” .Tako je to u muzičkom poslu. Ponosan sam na elitu koja je svojevremeno snimila materijale za nas,kao i Bijelo Dugme kasnije. Većina BiH autora i izvodjača imala je svoja izdanja,kao i veliki boroj njih iz cijele Juge.

ZA KRAJ

Pitao sam ga o još mnogo važnih i nevažnih detalja. Pričali smo i na kraju se umorili od silne količine podataka, ostvarenih ciljeva i rezultata.Radi se o sagovorniku koji sigurno zaslužuje knjigu,zajedno sa svim muzčkim velikanima u periodu rasta i razvoja sarajevske muzičke scene. Komponovao je mnogo. Na pitanje za koga sve ,ostao je zatečen bez želje da nabraja. “Ko sve ne, pjevali su moje pjesme i još to rade.Traži po internetu”. Na insistiranje da izdvoji neku za ovu priču,rekao mi je nešto što sam dobro razumio,nešto iz srca sarajlija.”Pismo sinu”pjesma je nastala u ratu i teško sam je komponovao u stanju očaja. Neću je zaboraviti kao ni rat. Na tavanu, moga granatom razvaljenog stana ,noćima pod svijećom tiho na gitari redjao sam zvuk i stihove kao poklon i posljednji pozdrav mojoj porodici koju vjerovatno više nikada neću vidjeti.

Bio sam siguran da živ iz rata izaći neću. Eso i Tuna majstor tona ubjedjivali su me da pjesmu ne dajem nikome, da sam otpjevam. Nikada sebe nisam vidio kao solo pjevača, uvijek kao prateći glas. Snimili smo kao demo i dogovorili se da remake bude kada utvrdimo solistu. Nisu mi kazali da je to već pušteno naredni dan u radio program. Htio sam da profesionalac otpjeva. Molio me je Rade Šerbedžija ,ali nisam mu dao. Poetski, svojim reskim i jasnim glasom on bi to maestralno snimio,ali pjevanjem,možda bi samo Kemal Monteno da je živ, mogao dočarati moje stanje i okolnosti pod kojima je nastala. Još jedna moja pjesma urezala mi se u pamćenje i na nju sam takodje ponosan,komponovana je za Indexe,zove se “Pozdravi Sonju” Kada bih dobio tantijeme za sve što sam komponovao bilo bi jako dobro”.

Poslužiću se opet poredjenjem vezanim za fudbal i transfere u njemu. Već smo apsolvirali činjenicu da je lansirao u svijet četiri velika imena na području muzike.Da smo tada imali zakone koji štite ulogu onoga koji promovira ili utiče na razvoj i unapredjenje znanja osoba koje rade pod pod njegovom kontrolom,danas bi bio bogat čovjek.Tim izvodjačima ,disko kućama i drugim promotorima bila bi obaveza po ugovoru izdvojiti dio profita kao potpuno normalnu kompenzaciju za vrijeme utrošeno u radu i usavršavanju tih osoba u periodu kada su startovale sa nedovoljno znanja i iskustva.Narodski rečeno naknada za uloženi trud i znanje.Danas to je stvar pravnih timova koji se brinu o svakom detalju.”Mi smo radili iz ljubavi.Uglavnom”

“Živim na Krku mirno sa malo potreba, osim onih zdravstvenih ,skoro zaboravljen baš kao pravi penzioner.Žao mi je što nemogu čitati”.Što se tiče kompozicija,našlo bi se. Nakon sahrane Ese Arnautalića, na rastanku Bato Kovač mi je rekao da za svoja četiri vokalna bisera,Čolu, Ismetu,Harija i Jasnu napravim jedan album za svoju ,njihovu i dušu publike. Ne znam da li ću imati sange i živaca,ali nikada se ne zna.

Sva ova priča “odmotavala” se u klubu Vinil, na izlazu sreli smo poznatog advokata Omara Mehmedbašića koga još zovu i Omar”mjesečar” po simpatičnom bendu “Mjesečari” u kome je svirao. Pozvao sam ga da mu skrenem pažnju na Vuju,uz upozorenje da baš ne vidi najbolje. Ne volim tu rječ, imao je moždani ……..!.Prišao je i pitao “Vuja da to nisi možda naletio na neku lošu pjesmu pa ti pozlilo i imaš posljedice,sve je to od tanke muzike” ? Smijali smo se, a Zeko ga je pozvao da navrati u Vinil.Odgovor je bio u stilu “nemogu jarane ja sam ti stalno u zatvoru”,Zeko je dodao “Ma šta ima veze Omare i Johnny Cash je bio !”

Napisao u Sarajevu uz puno muke;

Ljubo Pavlović januar 2017 godine

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.