ŠTA SU MENI BAKIJA, VODOVOD I PJEVAČ!

piše  MIRZA HASANEFENDIĆ

ŠTA SU MENI BAKIJA, VODOVOD I PJEVAČ

Priča o nekadašnjem vodovodu, o Bakiji koji je radio u vodovodu i malo priče oko ulice kojoj dadoše ime pjevača………

Ponekad me tako uhvati nostalagija pa odem  na portale i pročitam šta se dešava u mom rodnom gradu, u kome se dešavaju meni neke nepojmljive stvari. Ta dešavanja su meni tako strana, da je sebe više ne smatram nikakvom dijasporom, nego više strancem u rodnom gradu.

Gledam….piše glumac Neka Tulić ”Dalo ulicu pjevaču (Davorinu Popoviću)”. E baš ih je gramatički i ljudski perfektno nazvao ”Dalo”. To ”Dalo” je neko bezlično gramatičko lice, jer oni ustvari i nemaju nikakvo lice, niti obraza, niti oni znaju šta je Sarajevo, pa je svaki njihov potez i svaka odluka samo još jedna uvreda jednom gradu, koji živi u ritmu ”zvukova rodnog kraja”.

Dati ime ulice legendarnom sarajevskom umjetniku Davorinu Popoviću tamo gdje ”ZRIKAVCI ZRIČU I GOVEDA RIČU” (Rokeri sa Moravu), više je nego uvreda. Pogledajte tu fotografiju, pa pitajte ljude gdje je ovo?

Siguran sam da Vam niko neće reči da je to u Sarajevu.

davorin popovic

 

Ulica  Davorina Popovića

Ljutim se i pokazujem to jaranu, a on mi kaže: ”Ma ne sekiraj se to će kratko trajati, jer je to tamo gdje Arapi kupuju zemlju. Kada oni za koji mjesec kupe tu zemlju, skinuće oni tu tablu, jer im nije baš ime po volji i tako će nesvjesno i iz drugih pobuda barem skinuti ovu bruku. Kažem sebi, pa što mu ne dadoše ime ulice Mis Irbine, ona je tamo kod FIS-a, gdje je on proveo cijeli svoj život i stvaralački rad, koji je pronio ime grada širom cijele bivše velike domovine.

Kažem to mom jaranu, a on se zeza pa kaže: ”Možda ove školski nedovršene Sarajlije čitaju to kao Ibrina ulica(?)!”, pa im to lijepo zvuči!

”Odvedoše” mog omiljenog pjevača u neku vukojebinu, gdje on nikada za života nije stupio nogom,a za stanovnike rock i pop muzika je strana riječ, jer oni vole ono da stave ruku na uho, širom otvore usta pa puste glas punom snagom!

Druga bruka koju čitam; otkazan nastup moskovskog baleta na ledu u Skenderiji, jer gradom vladaju strašne redukcije vode, pa uprava Skenderije nije mogla dobiti vodu da zaledi ledenu površinu u dvorani. Nije mi jasno, Sarajevo ima velike količne podzemnih voda, pa samim tim i velike potencijale pitke vode, a što mi je dobro poznato!

Reče jedan uposlenik vodovoda, da je sarajevski vodovod poput đevđira, sve što naspeš propadne u zemlju, tek po neka kap ostane. Tačno je da svaki vodovod u svijetu ima gubitke, ali trenutni sarajevski vodovod je apsolutni šampion u gubicima. Neznam da li je istina, ali mi jedan čovjek reče da od 10 litara ”proizvedene” vode gubi se 7 litara, ma to je vanredno stanje. Nekada davno, u periodu moga inženjerskog rada u Energoinvestu, direktor Šujica Ilija, me pozva na razgovor i reče da Energoinvest ima namjeru da uđe u vodovode sa svojom mjerno-regulacionom opremom, jer tu ima ogromnih poslova, i da sam ja imenovan da budem rukovodilac tog projekta. Ovo pišem da bi čitaoci znali da dobro poznajem vodovod i njegovu funkciju, a ne da pričam ”na pamet”.

Tada je vodovod imao jake stručne ljude, kako direktore tako i majstora, pa je to sve sasvim dobro funkcionisao. Gledam danas, nema nikoga od starog kadra, nego su došli neki ljudi po političkoj liniji Stranke Demagoške Anarhije, koji nemaju baš neka znanja o funkcionisanju vodovoda. To je i razumljivo, jer mnogi od njih nisu ni znali šta je jedan veliki gradski vodovod.Mnogi su u rodnom kraju su pili vodu iz bunara i imali septičke jame, pa ne mogu brzo naučiti kako radi firma ”Vodovod i Kanalizacija” grada Sarajeva. Ma naučiće to oni jednog dana, a dotle će biti izgubljene milijarde kubika vode.

sarajevski vodovodSarajevski vodovod

Nisu baš nešto vješti ni u naplatnoj službi! Piše neka žena kako je dobila račun od 1200 maraka za mjesečnu potrošnju vode, a žena nema praonicu auta koja radi punom parom. Žalila se Vodovodu, koji priznaju da joj je vodomjer bio pokvaren, ali ona ipak mora da platiti i da joj oni jedino mogu pomoći da plati u više rata. To se nekada jednostavno rješavalo, uzme se prosjek potrošnje vode u zadnjih šest mjeseci i to je to, ali su danas druga vremena i drugi ljudi (naučili na bunare) i to je danas ne riješiv problem.

Što se tiče gubitaka vode, tj tehničkih problema, nisu ovi ljudi krivi jer po raznim fakultetima u ”pizdićima”’ širom BiH ne uče se stvari, kao šta su posljedice redukcije za cijevi, šta je vodeni udar kada se voda naglo pusti, koji su elektrostatički efekti na cijevi kada se vode ”tare” o zidove cijevi, šta je katodna zaštita, šta znače česte promjene pritiska na trajnost cjevovoda, hlorisanje i još mali milion sitnih problema koje se ne mogu niti riješiti, niti naučiti imenovanjem  u kancelarijama političkih elita na vlasti.

Poseban izvor gubitaka su divlji priključci, tj, nađe zemljak zemljaka koji se ”vrti” oko vodovoda pa zna podzemne instalacije. Onda on fino malo raskopa zemlju, proburgija rupu na cjevovodu i priključi domaćinovu kuću onako ilegalno bez papira, pa voda teče đabaleje i bez vodomjera. Kao vrhunac ovih ilegalnih potrošača spominje se čak i jedan sarajevski hotel, koji se priključio na vodovod besplatno u tihoj ljetnoj noći, sakriven od radoznalih očiju!

To je bilo prije tridesetak godina, a danas je vjerovatno tehnologija u svijetu još više napredovala i samim time smanjila šanse za potencijalne gubitke vode!

Umorio sam se od ovog ”kukanja” pa rekoh da se malo opustimo i da napišem jednu simaptičnu priču iz starih dobrih vremena vodovoda kada su tamo radile Sarajlije koje su znale taj posao, rukovodile i održavale isti, usput uživajući u životu.

vrelo bosneVrelo Bosne

Ovde moram da se vratim, odluci mog direktora, da se ”zabavim”’ sa vodovodima. Naravno da je nisam baš mnogo znao o vodovodu, pa sam uspio da uđem u kontakt sa jednim divnim čovjekom koji je radio u sarajevskom vodovodu. Zvali smo ga Bakija i bio je tehničar po diplomi, a po znanju oko vodovoda, za mene, je bio doktor ”vodovodskih nauka” jer je sve zna o proizvodnji i distribuciji vode. Od  njega sam mnogo šta naučio, razvio djelatnost u ”Energoinvestu” i na kraju otvorio privatnu firmu koja je odlično poslovala.

Ali sa Bakijom se nije samo pravio posao i učilo, nego se je provodio i lijep život u putovanjima, druženju i zezanju sa ”šegom”’ do zuba, a ovo je priča o Bakiji i druženju sa njim!

Za Sarajlije vodovod je počinjao i završavao odvrtanjem pipe u stanu, psovanjem kada nema vode i zaklinjanjem da više neće plaćati vodu, koju ti isti ionako nisu plaćali.

A iza tih pipa na česmama, stajala je i predano radila cijela mala armija ljudi iz sarajevskog vodovoda, koji su opsluživali mali milion cijevi, koji su bili ”nervni”sistem ovog grada i bez kojeg isti ne bi mogao živjeti.

Jedan od onih koji ugradio sebe i čitav radni vijek u gradski vodovod bio je i junak naše priče zvani Bakija. On je bio vrlo šarmantan čovjek i u vrijeme događanja ove priče bio je u kasnim pedesetim godinama. Volio je po vlastitom priznanju , vruće žene i hladno pivo, a ni lozu nije odbijao.

Radili smo mi po cijeloj Jugi, pa se tako zatekosmo jednom prilikom u vodovodu Celje. Uđe nasmijana sekretarica pa nas pita da li želimo kafu ILI sok. Bakija odgovori: ”I konjak”. Toje bila poruka, onako mangupski, da mi hoćemo i kafu, i sok i konjak ili jednostavno da iznese sve što ima, a ne samo da postavlja pitanja ”izbora” napitka.

Bakija je bio otvoren čovjek i nije ništa krio čak ni godine. Bio je veliki šarmer i ”nabacivao” se lijepim ženama, ali to nije bilo ništa ozbiljno. On je bio poput pčelice Maje, zuji, zuji, ali nikada ne ubada. Na pitanje šta je za njega idealna žena on bi odgovori 90-60-90.

Jednom ga je prilikom provalila jedna mlada žena, veliki mangup, koja je prihvatila igru, pa reče : ”Ma dala bi ja Bakiji, ali on ima stalnu trajnu ličnu kartu, pa nije baš za toga”

U našem bivšem društvenom sistemu lične karte su se izdavale sa trajnošču pet ili deset godina, jer se mlad čovjek mjenja. Samo osobe u krajnjim pedesetim godinama dobijale su trajnu (doživotnu) ličnu, što je značilo da se više ništa kod njega ne mjenja!

Među rajom se govorilo da je nosiocu trajne lične karte seksualna karijera završena i da su mu sve žene kao sestre. Neki nevaljali sa prostom maštom kleli su se da su vidjeli neke nosioce trajne lična da kleknu kad ”piške”!

Volio sam sa Bakijom putovati, jer je uvijek bilo zanimljivo i šege. Tako bi  kada bi dođi u neki novi vodovod, on bi  odmah počni diskretno da se raspituje ko je ovlašten da potpisuje pismo za poslovni ručak, da bi znao kome da posveti glavnu pažnju. Bilo je to lijepo vrijeme, kada su se poslovni gosti uvijek vodili na službeni ručak. Vrijeme i društvo za nezaborav.

Bili smo pozivani na konsultacije od mnogih vodovoda širom Jugoslavije. Negdje krajem osamdesetih godina, putovali smo avionom zajedno u Skopje. Bakija mi je pričao da je služio vojni rok na skopskom aerodromu prije tridesetak godina, da ima malo treme jer ovo mu je prva posjeta aerodromu poslije tridest godina. Približavao se skopski aerodrom, a on me ”davio”  svojim dogodovštinama u periodu služenja vojnog roka na tom aerodromu.

Avion je sletio i mi smo izašli na pistu pješke, jer tada nije bilo pasarele na skopskom aerodromu. Išli smo lagano preko piste sa ručnim prtljagom, kada se Bakija bukvalno ”ukopa” i poče da se ibreti kao da je sa Marsa pao, a ne doletio iz Sarajeva!

Ličio mi je malo na onog našeg Muju iz viceva, koji je pao sa četvrtog sprata, kroz prozor. Svijet se okupio oko njega da vidi je li živ, pa ga neko priupita : ”Šta je bilo?”, a on kaže :”Nemam pojma jarane, upravo sam i ja stigao”.

Uglavnom , poslije izvjesne stanke, Bakija kaže: ”Jarane ova pista nije bila na ovom mjestu!”

”Pa dobro-kažem ja- možda je bila rekonstrukcija i promjenili joj smjer!”

Bakija nastavlja: ” Ali ni ova aerodromska zgrada nije bila ovde!”

”Pa logično ako su promjenili pravac piste , da su napravili i novu zgradu!”

A onda, pokazujući mi ogromnu planinu blizu aerodroma Bakija napravi istorijsku provalu, dostojnu da uđe u anale sarajevskih provala!

”Ali….ni ova planina nije bila ovde!”

Bio sam zatečen pa pomislih u sebi ”E hebi ga Bakija sad si stvarno ovo pretjerao. Čuj nije bila ova planina ovde, pa ko je donese ovde?”. Bio sam malo kvaran pa rekoh u sebi, ipak ona teorija o trajnim ličnim kartama funkcioniše.

Cijenio sam ga i volio pa samo rekoh : ”Kako ti je prijalo ovo putovanje avionom”

”Super , a što pitaš!”

”Nako”- rekoh

Mnogo godina kasnije, jednom prilikom ću u Skopju saznati da je Bakija bio u pravu, jer je stari aerodrom na kojem je on služio bio dvadesetak kilometra na drugoj strani, gdje je danas stanbeno naselje zvano ”Aerodrom”. Znači da je Bakija bio u pravu, a ja sam bio ”kvarnić”.

Kasnije je došao rat, a Bakija je proveo cijeli rat nastojeći koliko je to bilo moguće da omogući rad vodovoda i da dijelovi Sarajeva imaju barem neki minimum vode.

Par godina poslije rata otišao je negdje u svijet, gdje se sada vjerovatno rado sjeća i priče ove priče iz vodovoda kada je vodovod bio vodovod.

Tako je bilo nekada, a kako je danas to znaju ove današnje Sarajlije, pa na njima je da kažu ”kako im je”, a nije moje da ja to govorim iz daljine!

Februar 2017 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.