KAKO PREŽIVJETI UMJETNOST!

KAKO PREŽIVJETI UMJETNOST

piše LJubo Pavlović

KAKO PREŽIVJETI UMJETNOST

ADMIR HALILOVIĆ , akademski kipar,član ULUBiH-a

Postoji cijela skala različitih nomenkalatura zanimanja,od statističkih do onih malo bližih, svakodnevnih,realnih. Svuda u svijetu statistika izbori pravo u kome uopšte nema prava, podaci su suhoparni . Bitno je da ih ima što više ,a šta se dešava sa popisanim i gdje su zaposleni nema podataka. Pokušavam vidjeti gdje se u tim pregledima svrstava umjetnost i gdje joj je zaista mjesto iz pozicije pojedinca. Biti umjetnik bilo koje umjetnosti ,sama riječ kaže imati sposobnost da radiš ono što voliš ili što ti je profesija. Pri tome, ako svi u dodiru sa tvojom umjetnošću doživljavaju radost uzbudjenja i katarze, prepoznavajući ono što godi oku ili uhu onoga koji je prima i uočava, onda si umjetnik.Možeš biti ponosan. U ovom trenutku nisam spreman ni kompetentan za esej i naznake šta nam znači umjetnost kao i umjetnici koji je tvore. Pojedinac ili grupa i kako se snaći u svemu tome da bi postao neko sa umijećem koje se javno iskazuje, proizvodi efekte koje zovemo umjetnost,ključno je pitanje o kome vrijedi napisati par rečenica. Postoje faze u kojima se umjetnost uči, ili si jednostavno od početka do kraja naiva. Ne uči se talenat i osjećaj, nego zanat.Ona dolazi sama po sebi ,a da bi slikao moraš znati sve o tehnikama , bojama , crtanju i masi nekih, nama običnim smrtnicima manje, ili više nepoznatih detalja koji su pretpostavka biti likovnim umjetnikom.Skoro identično je u kiparastvu, pa i novijim trendovima koje nazivamo čudnim imenom, nemajući pogodniji termin, instalacijama. Da se našalim,reći će neko pa i struja i voda imaju svoje instalacije strogo ukalupljene u egzaktnu tehnologiju pa nisu umjetnost.Grubo poredjenje. Razlika je o sudaru sa istim.Osoba koja prvi put osjeti trnce umjetnosti u sebi slična je struji koja želi da oslobodi svoj napon. Od struje zamreš, a od umjetnosti oživiš. U muzici bilo kojeg žanra, moraš prvo učiti svirati pa se odredjivati u pravcu i sklonosti onoga što voliš u tonovima te umjetnosti, pa tek onda uvježbavati. Onda postaješ dio mase, hiljada ili više, umjetnika.Neki roker otpjevao je stih “Mi smo jedna usamljena gomila”. Rijetki postanu odmah veliki, a da li su umjetnici o tome manje utiče publika, više kritika ,mediji,a rjedje nauka.Ako te nema u medijima niko ne zna ni ko si, ni šta radiš….kao da ne postojiš kao umjetnik,osim u listi zanimanja. Pitaš se da li to zaista jesi ili si statistička jedinka . Dilema za cijeli život koliko vrijediš i da li se to nekako može izmjeriti . Možda otupiš snižavajući svoje kriterije do komercijalnih ili čak i uličnih da bi preživio.Moje glavno pitanje je, kako umjetnik može izaći na kraj sa navedenim putem do titule “umjetnik” i kako to biti u ovom, ne baš prijateljskom današnjem vremenu koje za umjetnost ne mari.Nije daleko od svakidašnje pojave ova slika : umjetnik kopa po kontejneru ,šta će jadan mora nešto gricnuti.U tom trenutku naleti neki novinski ili lutajući fotograf i kaže “instalcija”.Slava zatrpa i jednog i drugog, ovaj kopa, onaj slika, dok to zanima javnost, uglavnom do narednog dana. Konceptualna umjetnost tj. spojene dvije i više očitih suprotnosti. Kako god okreneš za nekoga to je umjetnost, a za većinu raje, bez uvrede, to je kerefeka onih koji nemaju taj čarobni dodir .Imaju animaciju. Svi te vole i hvale, a kako žviš nikoga nije briga.Ako još saznaju da ne stojiš baš najbolje, odmah si boem koji drugačije ne može. Umjetnik i bradu ima,hoda kao klošar, ni slučajno u novim farmerkama ,moraju biti poderane iz prodavnica polovne garderobe. Kad’ je ista činila čovjeka.Hajde onda da svi hodamo u dugim gaćama i budemo performans konceptualne scene.Ostaće nešto više za naše životne potrebe. A umjetnost ? Uvijek će biti novaca, makar za fotokopirane slike,vrijeme je digitale. Ovdje bi rekili “jest’ u žutu kaputu”

Ima jedna šala iz prošlog vijeka , locirana blizu kultnog objekta Stari Sat u Logavinoj ulici. Išao iza ponoći student slikarstva pjehe prema svojoj “gajbi”,a par mangupa više u šali,zaustave ga i pitaju:” da nemaš koju kintu,fali nam za piće. Nemam ti ja drugar ništa, ja sam slikar i studiram….Dobro kažu oni da vidimo i zvuku mu ruku u džep.Šta ti je ovo tvrdo da nije neki smotak ? Ma jok bolan to mi je kuk. Pa kako si tako mršav začude se ? Moja ishrana nije redovna , prodam jednu ili dvije slike godišnje,a studenstski kredit pokriva samo osnovne potrebe.Pa jesi li gladan? Jesam uvijek sam gladan,ne pitaj me to”. Oni njega fino uhvate ispod ruke i nizbrdo. Prepao se jadničak nakratko. Vidi nisu grubi, dovedoše ga do čaršije i nahraniše dobrom porcijom pite po izboru. “E nije fer da je umjetnik gladan”, kažu. “Javi nam se kad god nas vidiš i biće još pite”.To rekoše i nastaviše put noći koja se u tom trenutku činila svjetlijom nego što jeste .Ako mislite da je ovo dobro smišljena šala….nije. Čuo sam sve iz “prve ruke”.Tako nešto “obrazli” uraditi je mogla samo manguparija moga vremena. Možda nisu išli na izložbe, ali ono UMJETNIK bilo im je kao nešto jako važno. “Ovaj crta iz glave na papir….sve što vidi utisne na platno,a i ono što mu se ukaže… kada je gladan”.

Ako si bio slavan mogao si dobro živjeti kao jedan naš , poznat u svijetu slikar, koji je crtao konje i niko mu nije bio ravan. Čovjek o kome pišem ovu priču,takodje slika konje i ljude,ali njegovi konji imaju plave oči. LJudi koje slika uz njih, imaju boju očiju koja im se upiše u lična dokumenta , radi identifikacije. Potpisati platno ne evidentira se službeno, osim ,ako si blizu vrha gdje potpis vrijedi mnogo, pa se radovi katalogiziraju. Za nedaj bože.

Iako mi je profesor Istorije umjetnosti u I sarajevskoj gimnaziji bio poznati boem, Mihač /Borivoje Mihačević/ legenda koja je sve znala o ljepotama umjetnosti i izvan nje,nisam stekao neka posebna znanja osim mogućnosti lične procjene na ovom zahtjevnom polju ljudske duhovnosti. U tom periodu moja jedina i prava umjetnost bila je muzika, iskreno i danas ima prioritet. Polako se budim ,došlo vrijeme i za druge nijanse lijepoga. Želim više otvoriti dušu umjetnicima , ući u priču koju sami iz sebe iznjedre. U svom radu ni ja ni oni nismo sigurni u konačan rezultat i kvalitet.

Prelazim na priču, Admir Halilović moj je drug i sagovornik zadnjih mjesec dana. Kipar, slikar, promotor, galerista, glasnogovornik i na sve treba dodati,veoma talentovan organizator.To je onaj Ado koji je od male kafanice”Smoje” u Radićevoj ulici,osmislio i

napravio kultno mjesto, bazično Galeriju, u sred Sarajeva. Godinama,od jutra do mraka, radilo se punom parom,bez odmora.Defile slikara, muzičara, književnika i interesantnih likova nije prestajao .Konkretno od početka februara 2005 godine ,pa narednih deset godina,trajala je ljepota duha.

galerija smoje

Povodom otvoranja Galerije upriličena je izložba 40 BiH umjetnika. Teško je u tekstu ove vrste sve nabrojati,ali krenimo od prof.Mustafe Skopljaka kipara,Seida Hasanefendića slikara ,te predsjednika likovnih umjetnika BiH i grafičara mr.Admira Mujkića i ostalih 37 kvalitetnih stvaralaca.Vratićemo se zbivanjima u malenoj galeriji i projektu, B.Smoje ,ali prije toga želim ispirčati Admirov put i borbu za opstanak u prostoru i vremenu koje nije baš naročito naklonjeno umjetnosti bilo koje vrste. Srednju umjetničku školu završio je u Sarajevu, a potom i Akademiju likovnih umjetnosti,odsjek kiparstvo. Ne postoji student koga ne vežu najljepše uspomene za period mladosti koja se od znatiželje kretala ka znanju,od lakoće postojanja do težine osvajanja onog što čovjeka čini intelektualcem akademske težine.Bio je u grupi sa sličnima sebi ,zavo ih je “divna ekipa”. Šef katedre prof.Mustafa Skopljak, i njegov asistent Enes Sivac ,prenijeli su svoje znanje na njega. Kolege studenti ; Selmir Sokolović,Danilo Kreso,Mrkulić Dženita,Aida Šabanović i još nekolicina ostalih sa drugih odjela,probijali su se čvrsto i zajedno. Prkosili su kao prava avangarda ,što i priliči mladim perspektvinim umjetnicima.”Na Akademiji uglavnom svi su trebali pojedinačno raditi svoje radove,ali mi na kiparstvu nismo se slagali s tom praksom. Radili smo velike projekte i vježbe grupno, drugačije nije moglo. Za kratko vrijeme jedan student nije mogao iskazati sve što zna. Kiparstvo je malo teže od slikarstva .Studenti likovne umjetnosti osim nekih opštih pojmova nisu imali doticaj sa vajanjem, a mi smo čitav period pored slikarastva imali dodatni napor da prije svega savladamo zanat. U njemu se koriste materijali svega što postoji na ovom svijetu : glina, željezni i metalni profili, razno kamenje od običnog do mramora.Mnogo kamenja,/ispada da smo kamenovani/ u periodu studiranja. Zatim alati kojima se radi, uz stalno učenje o postojanosti materijala, trajnosti eksponata i njihove zaštite te mnoštva detalja koje moraš savladati da bi bio zaista kipar. Valjda ih zato nema u velikom broju. Jedno od saznanja, malo prizemnije, koje u šali i zbilji cijenim je i: kako jesti dok radiš ,a da se ne otruješ? Prljav si stalno, pun ostataka materijala od kojih neki nisu najzdraviji. Onda naučiš kako vrhovima palca i kažiprsta držati komad hrane da ne ispadne, i sa ostatkom čistog dijela papira u kome je bila zamotana ,obrišeš što se da obrisati /naučeno temeljitije prilikom rada na izradi projekta Kentaruromanija od strane mehaničara iz Grasa.???????

Kada bi našli malo više vremena trošili smo ga/ čitaj “grebali se”/ u malom bifeu Akademije / kojeg više nema ,ugašen prošle godine/, gdje se moglo malo pojesti i osvježiti nekim pićem,pod uslovom da nije bilo profesora unuutra. Alfa i omega tog prstora zvala se Fadila. Žena za sve, kuharica, konobarica, šankerica i gospodar prostora. Neću reći da nas je voljela više od profesora koji su trošili mnogo više i češće od nas,treba reći pomagala nam je i štitila nas kao majka ili sestra. Onako mladi , buntovni u sukobu sa pravilima, koje većina nas nije voljela,nismo shvatali da su prfesori samo ljudi ,a ne metle koje čiste slabe studente dajući im slabe ocjene. Neki su simpatisali naš stil i voljeli nas, a neki bili suzdržani. Opravdano. Trebala nam je pomoć u trenutcima očaja,kada je npr. prof.

Skopljak bio loše volje i trebalo ga je ganjati za potpis. Dodji danas, dodji sutra, pa gužva, onda na putu ,a termini propadaju. Dosjetimo se naše Fadile i objasnimo slučaj.”Čuj neda matorac potpise, vidi ti njega,ima da ih da ili mu nema mjesta u bifeu”.LJutnu se ona. Uskratiti umjetnicima,makar bili profesori njihovu stolicu u ovako “zančajnom” objektu bila bi katastrofa. Tu su se pričale neispričane priče,neformalne rasprave o umjetnosti, dogovarali razni poslovi i još mnogo važnih dogadjanja u fazi “opuštanja” kako smo to elegenatno zvali. Potpisao profa bez mnogo gužve. Legli potpisi ,mi isplivali i postali umjetnici s papirom koji kaže : Admir Halilović Akademski Skulptor. Godina 2004 .Šta sada”?

Manu Chao

ADMIR I MANU CHAO

Sada ćemo se vratiti mnogo ranije u period Umjetničke Škole i ratom prekinutog obrazovanja. Čitav taj period kada se odbiju sve negativnosti dešavanja koje su uticale na sve nas,Admiru su dale prvobitno iskustvo i spremnost da se jednog dana uključi u akademsku naobrazbu. Put ljubavi prema umjetnosti ,a Admir kao da je nastao od boja i umjetničkog alata, upijao je u sebe ljepotu svega. Čak tamo gdje je nije bilo ili nije moglo ni biti. Njegov tadašnji alat bio je izmedju ostalih i foto aparat kao sredstvo za izradu umjetničkih fotografija .

KENTAUROMANIJA

cavalli i Admir

CAVALI I ADMIR

Pred sam kraj rata ’94-’95 uključio se na poziv prof. Alme Suljević u projekat – performans “Kentauromanija” kao astistent uz kolegu Daniela Premeca. Deskripcija projekta odnosi se na uništeni i izgorjeli tramvaj na Skenderiji u samom početku ratnog sukoba. Donji dio ostataka tramvaja iskorišten je kao platforma na koju je postavjljen umjetnički materijal. “Radi se o skulpturi radjenoj od žice i željeznih profila.Postavka u natprirodnoj formi i veličini predstavlja borbu Kentaura i Konja,što je izvorna ideja i simbolika.Oba su zatočena na ostrvu koje ne mogu da napuste i prisiljna da se bore izmedju sebe. U prenesenom obliku borba naših naroda u minulom ratu ,posebno u Sarajevu koje se nalazilo u obruču iz koga se nije moglo izaći ,a moralo se boriti. Kada smo dovršili instalciju pojavio se strah od snajpera tako da je vožnja standardnim krugom tramvaja odložena za primirje

 

.Taj tramvaj i danas vozi taj počasni krug za godišnjicu Gras-a i nekim drugim prilikama”. Ostalo vrijeme spava-hrdja u Depou gras-a dok se iznad njega i dalje bore konj i Kentaur. Šaljivdžije bi rekle u Gras-u uvijek neka frka. Obzirom na okolnosti umjesto spomenute vožnje i performansa na njemu, upriličena je izložba nekolicine slikara u Galeriji likovne umjetnosti BiH. Tom prilikom Admir je prvi put u svom životu izložio svoj rad javnosti.Predstavio je sliku starca sa pupoljkom ruže u ruci, preko plomljenog stakla, kao simboliku odlazećeg i dolazećeg vremena. Krenuo je u umjetnički maraton sa mnogo samopouzdanja i energije.

PHOTO EXIBITION PARIZ: ROCK UNDER THE SIEGE ’96

’95 godine Francuska je bila pokrovitelj muzičke manifestacije Rock Under the Siege u Sarajevu. Nastupilo je mnogo mladih grupa svirajući uz pomoć agregata kao dodatnog člana bendova.Tada je Admir bio fokusiran na foto aparat i snimio je sve učesnike ove rock

manifestacije. On kao fotograf i izabrana grupa “Sikter” već 1996 g.imali su izložbu u Parizu i turneju pet francuskih gradova. Kaže da mu je kao učesniku tog projekta bila velika čast biti u Parizu i nastaviti nezaboravnu turneju veličanstvenih koncerata. Nakon toliko godina miris grada,gradske vreve nikada nije bio omamljujući kao u tim trenutcima. Bili su željni života i zraka,nakon četverogodišnjeg “zatvora”.

SIMPOZIJUM BRONZE-Bremen ,Njemačka 2004

Prof. Mustafa Skopljak odabrao je radove studenata u procesu “ljevanja bronze”na poziv iz Njemačke, u cilju dodatne prakse i naobrazbe u tom dosta složenom ciklusu. Sudar sa Bremenom i načinom organizacije njihove Akademije Umjetnosti, posebno odsjeka za kiparstvo, ostavio je snažan utisak na njega. Susreo se sa načinom rada koji visoko diže nivo učenja i života studenata, pa nije nikakvo iznenadjenje koliko je ova institucija obrazovala kvalitetnih umjetnika.”Sve je u funkciji polaznika od njihovih soba u kampusu ,usputnih odmorišta sa osvježenjem i prostora za odmor i rekreaciju .Tradicija ,iskustvo i stalna ulaganja garancija su uspjeha u ovoj vrijednoj i zato bogatoj zemlji i kulturi. Spavali smo u kućama kolega iz Bremena .Često smo vozili bicikle koji su izuzetno popularni u ovom gradu. Tu važe posebni propisi kao i prednosti za bicikliste,od staza ,znakova pa sve do semafora . Do tada nismo imali priliku vidjeti mjere tog obima u saobraćaju s ciljem smanjenja zagadjenja i ujedno koristi za fizičko zdravlje ,posebno biciklista. Striktne odredbe u cilju što veće bezbjednosti tamo se poštuju. A mi k’o mi, “svoja pravila”,čudili se dežurni policajci zašto ne čekamo semafor za dvotočkaše. Prilazili su nam bez ljutnje i objašnjavali pravila. Mladi i nestrpljivi. Pred kraj radne posjete organizovana je zajednička izložba. Zadovoljstvo je bilo upoznati čudesnog kipara Tobaisa čiji rad se vidi i osjeti na prvi pogled.Nedugo poslije,kolege iz Bremena , došli su nam u uzvratnu posjetu i naravno bili očarani Sarajevom i kulturnom baštinom. Svuda su zavirivali, ponajviše u čevapdžinice i lijepe sarajke. Studentarija.

Smoje 3.Back to Galery Smoje i našeg Admira u njoj. Ne znam sve podatke i statistiku koliko i gdje su u Sarajevu održavane kulturne priredbe koje se odnose na umjetnički rad. Pošteno ima u našem gradu i mjesta i prilike za umjetnost, ali ono što se u navedenom periodu održavalo u ovom malom prostoru može se porediti sa izbijanjem vulkana na sred ulice. Malo grubo i uveličano,ali krenimo redom ;

– Više desetina formalnih okupljanja vezanih za Izložbe stranih i domaćih autora ,slikarstva ,kiparstva ,grafike ,fotografije i svih mogućih i nemogućih tehnika, izraza i performansa,

-Mnogo književnih večeri, promocija knjiga i autora, pjesnika i pjesničkih zbirki. Najbolje o tome kaže naslov jedne književne večeri iz juna 2009 god.”Galerija knjižvnih kokuza” ,koji Idiom !Glavni kokuz ,pardon voditelj večeri Miki Trifunov popio je galon vode sa balkona iznad galerije. Nije se ni osvrnuo i dogadjaj je prošao kao komšijska “lavor”kritika.

– Broj promocija razne vrste i oblika nemoguće je statistički obuhvatiti,posebno kada su u pitanju muzički radovi,filmske večeri i predavanja na razne teme,

-Humanitarnih akcija za potrebe različitih kategorija kojima je pomoć neophodna. Jedna od originalnih akcija bila je “Kafu vam služe poznate ličnosti”,pa koliko date. Cijena je bila 1 km ,ali za ovu priliku donatorski se tražilo makar 1,5 km po kafi. “Nije bilo Šakom i Kapom”,ali znala je “pasti i petoba” /50km/ovisno ko su bili gosti tj.ko je služio kafu taj sat ili dva vremena. Mnogo poznatih okušalo se kao konobari; Enis Bešlagić,Rambo Amadeus, Natali Dizdar, Miraj Grbić-Čombe, Marjan Mijajlović, Goran Milić,Tanja Djurović, Batko te fudbaleri Želje i Sarajeva i još mnogo drugih. Najljepše od svega bilo je takmičenje izmedju njih samih ko će skupiti više,pa se i dodavalo iz vlastitog džepa.Vedra i duhovita strana ove plemente akcije dala je posebnu draž kroz druženje i simijeh. Humora i statire nije manjkalo ni na izložbama. Dvoje umjetnika iz Hrvatske izlaglalo je svoje radove u galeriji Vladimir Raca i Telenta Damir. Krenuo čovjek za Sarajevo bez papira,sa gomilom slika za izložbu u svom autu.Na granici mu ne daju ući dok ne položi 500 km i sačini popis ,boj slika i potpiše dokument. Izložba je prošla uredu ,ali on prodao 5 slika i šta sada raditi i kako objasniti na carini slučaj u kome nedostajej pet slika. Neko mu valjda od sarajevskih z….banata rekao pa ,ako si slikar naslikaj ih.Tako je i bilo namrlja on olovkom i nekom kredom nove, a iste. Pare mu vraćene ,uspomene ostale i sve u najboljem redu. Biće još problema na granici u nastavku priče. Osim ove duhovite epizode, interesantna priča uslijedila je nakon što je u galeriju banuo sa ženom Hamiš McDonald’s iz Australije . Februar mjesec još mazija. Hoće da izloži svoje slike kod nas. Rekao njemu Ado ,”sada ne možemo gužva je može tamo negdje na ljeto”.Leti vrijeme, prodje par mjeseci Hamiš šalje u junu e-mail.” Evo mene uskoro dolazim sa slikama po dogovoru”. Veli njemu Ado” da niste malo uranili još ima fore do avgusta.Nije problem putovaću ja sa ženom polako” Putovali oni 2 ,5 mjeseca do Sarajeva,valjda obilazili okolo i stigli pet dana prije početka izložbe.Dobar slikar majstor aktova,postali smo prijatelji.Ima neka velika imanja pa valjda ide svijetom,slika i uživa.Sarajevo mu se dopalo,umalo nije ostao.Šalje slike i suvenire iz Australije ,pravi “bajker” na motoru oko četiri banke star.Lik.

Nikada dosta nabrajanja uradjenog , sve to uzelo bi mnogo vremena ,umjesto fus note, nakon odjave priče kao dodatak za knjigu , iskopraću evidenciju koju je Admir sam vodio. Bitno u svemu tome je činjenica što je uz pomć menadžmenta /krupna rječ ,za tako mali prostor/ uspio oživiti ne samo Galeriju Smoje davši joj novi kvalitet,nego i Radićevu ulicu, grad Sarajevo i širiti vijest o tome u mnogo dijelova svijeta.Kao kada puhneš kuglu maslačka i ona se raspriši svuda naokolo. Radio je kao voditelj Galerije,Art direktor,PR za odnose sa javnošću,bio organizator dešavanja i programa svih navedenih oblika ,vodio računa o marketingu,ne rijetko i kao posrednik u trgovini umjetnina.Ipak glavna uloga u svemu je bila konobarisanje i čišćenje prostora.

smoje

Nešto sam sigurno preskočio ,ali ono što me je posebno oduševilo je borba za umjetnost i život istovremeno. Svuda i naokolo,nikada se ne udaljivši od stvaralačkog potencijala sebe i drugih.Zadnje što želim napisati o njegovom radu u Galeriji je škola crtanja /naziv možda nije prikladan/ kroz koju je prodefilovalo mnog mladih ljudi željnih da postanu umjetnici i da nauče sve što je moguće da bi to postigli. Svoj nastavni rad ostvarivao je kroz pripreme za upis i prijemne ispite djaka u Srednju umjetničku školu i studenata za Akademiju likovne umjetnosti i Arhitekture. Nakon završenog kursa svi njegovi polaznici uspjeli su položiti prijemne ispite i upisati se. Za Akademiju uspjeh je bio nešto više od pedeset posto. Treba znati da za Akademiju ne vrijede pravila i prognoze kako proći ispit ili se provući. Ljudi se služe svim i svačim kako bi postali studenti ove privlačne fakultetske ustanove. Ne voli o tome govoriti,ali tvrdi da bi upis dozovolio svima koji to žele ,a da eliminacija bude stvar stručnog odabira tokom studija.Tako bi ostali ,vjerovatno nakon prve godine, oni najbolji i najperspektivniji. Ruku na srce i danas svi koji uspiju završti ovaj prestižni studij,a njih je možda manje od pedeset posto,nikada ne ostvare san rada u struci ,a od drugog ostatka procenta,dakle većina upisanih nakon završetka studija nikada ne uspiju naći posao.Ostaje ono što sam naveo u početku priče,a to je statistika da mnogo toga imamo navedeno kao mjesto u statistici ,ali posla nema. Zašto ,pa nema dovoljno novca za kulturu generalno,ni za film,niti umjetnosti bilo koje vrste.Dodajmo tome sport iako nije dio ove priče. Dakle koliko mladih ljudi ne ostvari san i koliko će vremena proći dok se stvore uslovi za razvoj ove djelatnosti kroz muzeje ,galerije ,produkciju muzičke umjetnosti. To bi značilo nova radna mjesta koja bi razvojem trebala postati samoodrživa. Zvuči lijepo,ali danas skoro pa nemoguće. Jedina trenutna solucija je kategorija “slobodni strijelac”,pardon umjetnik. To slobodan često znači degradiranje i spuštanje kriterija do bola,samo da bi se opstalo. Najlakše je optužiti državu za takvo stanje,ali ono što bi ona mogla je stvaranje klime da se angažuju vrijedni mladi ljudi kao Admir koji mogu donijeti ono što se zove obrt i zarada u umjetnos

Na žalost,on danas ne može to učiniti ni za sebe. Medjutim, ne predaje se otvorio je nešto novo kao pokušaj. Prenijeću to rječima koje drugi napisao :”Vodjen dozom ekscentirčnosti i neosporive originalnosti,Halilović je odlučio porušti sve prisutni jaz izmedju umjetnosti i šire javnosti,te napraviti jedan pravi “bum” slikama kroz koje po prvi put neko ruši postojeće načelo da kupac traži sliku i pretvara ga u potupuno oprečno-sada slika traži kupca.

Koristeći tipičan bosanski motiv konja,kao simbola plemenitosti,čulnosti i neprolaznosti,Halilović vješto spaja animalni simbolizam sa kolažima poznatih ličnosti,te time nastoji skrenuti pažnju na likovnu umjetnosti i približiti je ,ne samo ličnostima koje uključuje u svoje slike,nego i kompletnoj javnosti koja definitvno ima više sluha za svaku drugu vrstu umjetnosti osim za likovnu.Halilović u svoje slike uključuje poznate i priznate estradne izvodjače,sportiste,vodeće ljude u biznisu. Privlačeći njihovu pažnju i samim tim medija i gradjana,Halilolvićeva namjera je uz dozu komerijalizacije,ali zadržavajući originalnost,podsjetiti na značaj umjetnosti za život i kulturu svake države i svakog grada”.

tito

CELEBRITY GALLERY – EGO EQUES

Sve gore napisano stoji,ali u praksi izleda malo drugačije. Ne vidi se muka i trud kako doći do velikih i popularnih kako ih “uvesti” u umjetnost na mala vrata,a pri tome ne biti trgovac. Prvo da navedem kome je ugradio likove u umjetnost.Koliko znam to su:

blunt i Admir

 

James Blunt- britanski intrpretator i tekstopisac,

cavali 1

 

 

 

 

Roberto Cavali-italijanski modni dizajner i inovator u svijetu mode,izlagač,

 

 

 

 

Branko Djurić- Glumac ,reditelj,muzičar,tvorac i forntmen grupe Bombaj Štampa,

Rambo Amadeus- vokalni interpretator,kompozitor,humorista,

Severina Vučković-vokalni interpretator,

Vukić Raspopović- muzičar,estradni radnik,menadžer,promotor,

Masimo Savić-vokalni interpretator,kompozitor,

Neno Belan – muzičar,kompozitor,tvorac i frontmen grupe Djavoli,

Tarik Filipović-glumac,tv voditelj,

Toni Cetinski,vokalni interpretator,kompozitor,

Enis Bešlagić- glumac,

Josipa Lisac-vokalni interpretator,

Regina-muzička grupa iz Sarajeva,

KUD Idijoti-muzički Punik sastav iz Pule,

Nina Badrić-vokalni interpretator,

Audicija- kultna scenska postavka mladih glumaca i autora iz Sarajeva,

Goran Bregović-muzičar,kompozitor,osnivač i lider grupe Bijelo Dugme iz Sarajeva,

Raka Marić – estradni promotor i menadžer iz Sarajeva,

Darko Rundek-muzičar,kompozitor grupa Haustor i Rundek Cargo Orkestar,reditelj,

Sanela Jenkins-poduzetnica i filantrop iz BiH,

Manu Chao-francuski muzičar,španskog porijekla,

Giboni-muzičar,interpretator,kompozitor,osnivač i pjevač splitskog benda Osmi Putnik,

Djordje Balašević-kompozitor,izvodjač i pjesnik,

Damir Urban-muzičar,tekstopisac i gitarista iz Rijeke,

Toni Rizzo-poznati svjetski frizer,

Markica Dodig -bivši svjetski prvak u kuglanju ,BiH reprezentativac,

Nedžad Begović-Tv i filmski reditelj,ili veliki reditelj malih priča,

Monica Bellucci -talijanska glumica,model,

U medjuvremenu našlo bi se još poneko ime koje je u radu ili redu da se nadje na platnu.

Dovoljno rečeno kako je i zašto nastala ova umjetnička edicija kojoj nemam ništa lično dodati osim par interesantnih detalja koji su se urezali u pamćenju umjetnika pri realizaciji projekta. Imao je Admir takodje carinskih problema . Pokupio je radove za Massima Savića,Tonija Cetinskog i Tarika Filipovića i krenuo na put.Poučen problemom slikara iz Hrvatske kada je ovaj imao izložbu u Galeriji Smoje, izvadio je u nadležnom organu dozvolu za izvoz tih par uramljenih slika. Smještene udobno u Citroenu C-3 nisu izgledale nimalo problematično dok nismo došli na granicu u Slavnoski Brod.”Imate li šta za caritniti. Ne, osim slika za koje koje imam dokument ,dozvolu Ministarstva trgovine da mogu izvesti ove tri slike koje su moj rad i idu poznatim ličnostima,Tariku,Massimu i Toniju. Nije baš tako jednostavno gospodine,nemate dozvolu za uvoz u Hrvatsku.Pa šta da radim sada ? Evo ,odite si sada do špedicije tu na carini,tu će te platiti pristojbe i onda sa njima vidjeti dalju proceduru.Šta ću,krenem kada opet glas carinika,uhhh žao mi je nedelja je ne rade danas. Sjeo sam na trotoar da se smirim ,udahnem zrak ,prije nego krenem nazad u Sl.Brod naći prenoćište i vidjeti dalje kako ću. Nakon par minuta počeo sam vraćati slike nazad u automobil, vidim maše graničar sada već “dobar”poznanik . Zvali smo rukovodioca i objasnili o čemu se radi. Rješio je da se napravi zapisnik i izjava koju trebam potpisati da niti jedna od ovih slika ne vrijedi više od sto km pojedinačno. Rekli su da ima još jedan uvjet,a to je grupna slika ,ako jednog dana postanem ime da se imaju čime pohvaliti.Šala naravno,slikali smo se. Mislio sam da li je fer u ovoj priči reći javno šta se desilo, da ovi divni ,profesionalni ljudi, eventualno nebi imali neki službeni problem.Onda sam shvatio da i lična procjena odgovornih izvrfšilaca ima smisla,pogotovo ,ako znaju da nekim malim činom mogu pomoći saradnji običnih ljudi koje povezuju dvije zemlje.Uostalom prošlo je već skori deset godina. U svoj muci životnog snalaženja , pamtim taj fer čin kao nešto jako lijepo,ali od tada vodim računa o dokumentima koji su važni za ovaj dio posla”.

Ego Eques, moja nada i muka, baš kao i ovog rimskog konjanika/bukvalan prevod sa latinskog/ da li ili ne opisti trenutke i način predaje slika velikanima i popularnim licima sa novinskih i tv ekrana. Razna iskustva stečena u procesu rada i kominikacija za koju je trebalo mnogo truda, znanja što na platnu tako i u komunikaciji, prepustio sam autoru. Neka jednog dana sam opiše svu težinu postojanja iz vizure umjetnika koji nikada nije siguran u ono što radi ,ali ga unutrašnji nagon tjera da to čini. Siguran sam, dobri čovjek Admir Halilović ima još mnogo toga za uraditi i reći kada za sve to bude pravo vrijeme. Danas to sigurno nije ,mnogo privatnih svakodnevnih problema preživljavanja nisu u skladu sa umjetnošću.Neko ih nosi sa ponosom ,neko se osjeća ponižen u negaciji i ništavilu mnogo toga oko nas,a neko ima dodatnu inspiraciju za stvaralački rad.Ovo zadnje mi je najblliže za Admira iako i par predhodnih napomena itetkako imaju uticaj na njega i

njegov rad. Učiniti toliko mnogo za kulturu ulice, grada i zemlje, društva ukupno,sa svom svojom ljudskom sposobnošću i znanjem koje je nebrojeno puta pokazao i dokazao sposobnošću kreacije i organizacije ,a istovremeno biti već dugo nezaposlen, zvuči deprimirajuće i za njega i one koji ga poznaju. Ne mogu ni zamsliti šta bi sve dobroga svojom sposobnošću , ličnim i prijateljskim vezama, mogao učiniti u nekoj većoj galeriji. U realnosti i nemogućnosti biti boem bez porodice ,što je svojstveno mnogim umjetnicima ne postoji ta dilema. Gurati oboje zajedno, sizifov je posao slobodnom umjetniku. Biti redovno zaposlen nemoguća je misija. Iz tog razloga projekat slikom do konzumenta i kupca, opravdava sve aspekte rada i projekta Celebrity Gallery .

Umjetnički dojam sat i vremena.

sat

1. jedan je bog, Michellangelo, 2.Par, Adam i Eva, 3.broj savršenstva,MonLiza, 4. četiri strane svijeta,5.i 6. sektagram, 7.sedam sfera u svemiru,8.božanstvo u Egiptu, 9. devet života mačke, 10. veza sa okom ,1 i 0 od zjenica, 11.nesretan borj u kalendaru,mnogo loših i nestretnih stvari u istoriji desilo se na taj dan,12. dvanaest i nula nisu upisani u slici.

Psihološki profil umjetnika i njegovog karaktera je kao Bitka konja i Kentaura ,različiti su a isti ,ako ih se sa starane gleda. Ako zavirimo malo dublje, otkrićemo mnogo emocija,dobrote ,muke, bezizlaza,ali nade i sreće.Oboje na dohvat ruke i uma.

Sarajevo Mart 2017

Napisao Ljubo Pavlović

Za sve one koje interesuje rad, djelo, nagrade i priznanja ovog vrsnog likovnog maestra to mogu pronaći i pročitati u dole priloženom dodatku na tekst Ljube Pavlovića

• Glavne aktivnosti i zaduženja Voditelj poslova Galerije Organiziranje izložbi, tematskih večeri i umjetničkih prezentacija Oglašavanje u medijima Dužnosti u marketingu i trgovina umjetninama

• Dosadašnji organizovani projekti Humanitarne izložbe: -Humanitarna izložba “Pomoć centru za slušnu i govornu rehabilitaciju”-40 bh umjetnika – 02. februar 2005. – Humanitarna izlozba djece sa posebnim potrebama “Maja i prijatelji” – Humanitarna izlozba za Gazu „Jučer Bosna, danas Gaza“ – 21 januar 2009. – Humanitarna izložba slika Gordane Nenadović – Milivojević ( Beograd, Srbija ) – 12 februar 2011. – Humanitarna izložba u saradnji sa udruženjem Trasverzalni val „pomoć Japanu“ – 22 mart 2011. – Humanitarna izložba „pomoć za Japan“ – april 2011. Humanitarna akcija „Danas Vas Služi…“ – akcija traje cijelu godinu. Organizovanje humanitarne aukcije “ Makaze koje život znače” – 2012 I 2013 Ostale izložbe: – Izložba slika 40 BiH umjetnika povodomotvaranja galerije “ B.Smoje” 02.02.2005 – Izložba „Studentski dani“ .- 10.novembar 2005. – Izložba slika Igor Gustini “RAZLIKOVANJA 2005” – 15. novembar 2005. – Izložba slika Hamish Macdonalds ( Australia ) – 20.august 2006. – Izložba 2 slikara iz Hrvatske – Vladimir Raca i Damir Telenta – Izložba 4 graficara – Halil Tikveša, Avdo Žiga, Mirsad Konstantinović, Admir Mujkić – Izložba grafika Admir Mujkić “male zemlje” – mart. 2007. – Izložba „Studentski dani 2008“ – 29 decembar 2008. – Izložba slika mlade umjetnice Ene Kurtović – 21. mart 2008. – Književno veće „Galerija književnih kokuza“ – 16 juni 2009. – Druga samostalna izložba slika mlade umjetnice Ene Kurtović – 5 decembar 2009. – Izložba „Studentski dani 2009“ – decembar 2009. – Izložba fotografija – Alexa Monte i Griffin Gibson ( Amerika ) – 5 juni 2010. – Izložba fotografija Anne Saphore ( Francuska ) – 17 septembra 2010. – Izložba slika Akademske kiparke Mrkulić Dženite – 3 septembar 2010. – Izložba slika polaznika škole “B. Smoje” – Izložba slika – Vinko Železnikar iz Domžale ( Slovenija ) – 24 septembar 2010. – Izložba „Studentski dani 2010“ – 19 novembar 2010. – Izložba slika Davora Gobca lidera grupe “Psihomodopop” – 10 decembar 2010. – Izložba fotografija – “Fotografija godine” u saradnji portala fotografija.ba – 1 mart 2011. – Izložba slika – Majo Pavlović “Noćna vrsta” – 11 mart 2011. – Izložba fotografija: “Kashmir” – Andy Spyra ( Njemačka ) – 4 april 2011. – Izložba plakata “Modul Memorije” – 13 april 2011. – Izložba slika – Ane Kolegar ( Zagreb, Hrvatska ) „Plavi avion“ Darka Rundeka – 23 april 2011. – Izložba fotografija “Mala škola fotografije” – juni 2011. – Izložba slika i fotografija Zdenke Rerig – 25 juli 2011. – Izložba slika Harisa Rekanovića – 25 oktobar 2011. – Izložba „Studentski dani 2011“ – 12 novembar 2011. – Izložba slika AneDominik ( humanitarnog karaktera ) – 25 novembar 2011. – Izložba fotografija Vanje Čerimagića – 13 decembar 2011. – Izložba fotografija pobjednika na konkursu “Fotografija godine” – 18 januar 2012 – Izložba ilustracija I promocija knjige autora Gros Negra – 9 februar 2012. – Izložba slika Anite Maroš “Fado I ja” – 9 mart 2012. – Izložba fotografija Asada Herića “Ispod površine” – 22 mart 2012. – Izložba fotografija Džima Marshala – 2013 – Izložba “naša mala galerija” – 1 februar 2014 – Izložba polaznika “Male škole fotografije” – 9 maj 2014 – Izložba slika Ivice Propadala “M-M, Ž-Ž,M-Ž” – 5 Juni 2014. – Izložba slika Tatjane Lučić u Kući sevdaha – 2012 – Druga samostalna izložba slika Tatjane Lučić – 2014 Promocije: -Promocija knjige Emina Čabarabdić – Kamber -Promocija spota za pjesmu Dragan Lazarević – Gagi -Promocija grupe “Pink Panter bend” – 14 august 2009. -Promocija stripa Majo Pavlović -Promocija Maje Milinković “Fado I ja” – 9 mart 2012

-Organizovanje filmskih većeri i druženje sa glumcima i režiserima ( filmovi kao sto su: “Ritam Života” Envera Puške, “Vanbračna putavanja” i “Bračna putovanja” Ratka Orozovića ). -Ratko Orozović 50 godina svoga stvaralaštva -Promocija romana Gorana Jankovića “ Događajna brdu iznad puta” – 15 februar 2014 Projekti i izložbe u saradnji sa Magazinom START: – Izložba Fotografija “Pozitivna BiH” – Izložba fotografija “New York deset godina poslije” – Konkurs za nagradu Magazina Start BiH “EKREM TINJAK” ( idejno rješenje statue) Projekti i izložbe van naših granica: – Admir Mujkić “ Krajišnici” – 2 oktobar 2008. – Domžale, Slovenija – Admir Mujkić “ Krajišnici” – Zagreb, Hrvatska Kulturne večeri kao što su: poetske večeri, promocije knjiga, romana i mnoge druge.

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.