PIONIRSKO POZORIŠTE SARAJEVO

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

PIONIRSKO POZORIŠTE SARAJEVO

Ako si bio mlad i Sarajlija davnih pedesetih i šezdesetih godina, a volio si posjećivati kulturna mjesta u gradu, onda se uvijek rado sjećaš FIS-a i Sloge, koji su bili najpopularniji.  Oni su bili na prvom mjestu, ali nekako tiho i pomalo diskretno odvijao se kulturni život u punom razvoju kao preteča velikih umjetnika, koji će obilježiti umjetnički život našeg grada u kulturnom čošku grada, kako ja to volim, nazvati onako samo za sebe.

Svakom Sarajliji poznato je gradsko ”slatko čoše”, a stotinjak metara niže i bilo je, samo zanesenjacima umjetnosti poznato, nazovimo ga kulturno čoše, na uglu Jelićeve ulice i Vase Miskina sa jedne strane,a nasuprot njega na čošku ulice Veselina Masleše i Vase Miskina bila je kuća gdje su počinjali prvi glumački i baletni koraci naših malih i mladih umjetnika koji će pronijeti slavu sarajevske pozorišne umjetnosti širom Jugoslavije.

Poslije onog rata 1945, gradske vlasti su odlučile da treba ulagati u kulturno zabavni život mladih a prije svega pionira, pa je tako dekretom 1950 godine odlučeno da se formiraju dva pozorišta za djecu i pionire, tj zvanično ”Pionirsko pozorište Sarajevo”  u ulici Veselina Masleše (današnjoj Muvekitovoj ulici)  koje nije imalo vlastitu scenu nego je nastupalo na raznim gradskim scenama i  ”Pozorište lutaka” na adresi u ulici Slobodana Principa Selje.

Želje i entuzijazam su bili veliki, ali su se pojavili kadrovski problemi, jer pozorište nije imalo, u početku, svoj vlastiti umjetnički kadar tj glumce. Pozorište je bilo primorano da angažuje u početku svog rada glumce iz drugih pozorišta, a posebno je bilo spremno za angažovanje djece glumaca, što će se pokazati kao veličanstven potez jer će mnoga od te djece postati veliki pozorišni i filmski umjetnici od kojih su neki i dan-danas aktivni na sceni i na filmu.

Pozorište lutaka je bilo u mnogo povoljnijem položaju jer je imalo na čelu vrhunskog lutkarskog majstora čeških korijena Adolfa Pomeznog, koji daje ”marionetu” kao vrhunski umjetnički lutkarski izraz i već od samih početaka počinje vrtoglavi uspon i dobija nagrade i priznanja na mnogim nastupima.

Lutkarsko pozorište je imalo scenu u staroj prizemnoj zgradi na približno današnjoj lokaciji, a u to doba pozadi restorana Bagrem (ovde moram da napravim malo digresiju od priče, jer dok sam živ ostaće mi u sjećanju kafana Bagrem, kada je Škija zavalio onaj gol Špancima, a konobari donose besplatno pivo koliko možeš popit i to je bila ”neka vrsta patriotizma) i kuhinje hotela Beograda u ulici Slobodana Principa Selje ili Kulovića ulici kako su je uvijek prave Sarajlije nazivale. To je ostalo urezano u slikama moga djetinjstva i priči o nekom drugom humanijem i toplijem vremenu. Naime pored pozorišta bila je crna zemljana ploha, a iza nje u ogradi odbojkaško igralište GP Vranice, gdje smo igrali po cijeli dan ”lopte”. Tete kuharice iz kuhinje su nama uvijek davale kolače koje nisu bili baš uspjeli ????????   tj nisu bili idealni za goste u hotelu, a za nas su bili ”carski”.Bilo je to divno djetinjstvo, malo fudbala, malo kolača pa su nas onda redari puštali u ”mrak” pozorišta lutaka gdje smo se divili predstavama ”Striborova šuma”, ”Dugonja, trbonja i vidonja..”, ma bilo je to vrijeme za nezaborav do današnjih dana.

Kasnije na čelo pozorišta lutaka dolazi pozorišni mag Jurislav Korenić i njegovim dolaskom počinje nova zlatna epoha lutkarskog pozorišta i uvođenje novih lutkarskih tehnika koji daju lutkarima sjajane prilike da iskažu svoje kvalitete i kreativnoti, praćene mnogim priznanjima.

Ali vratimo se našoj glavnoj priči, Pionirskom pozorištu, koji doživljava svoju pravu renesansu šezdesetih godina. Pozorište mjenja svoju baznu koncepciju i počinje sve više da unosi predstava za mlade i shodno tome mjenja i ime u ”Pozorište za mlade”. Šezdesetih godina ”Pozorište za mlade” mjenja kompletno svoju koncepciju i formira profesionalni ansambl, bazirajući se na svojim vlastitim kadrovima. Kao posljedica ovom profesionalnom pristupu počinje velikih umjetničkih i pozorišnih vrijednosti. Igraju se strani autori, a oko pozorišta počinje da se formira i kvalitetna grupa domaćih autora koji bilo vlastitim tekstovima ili svojom ličnom dramaturgijom daju novu boju i sjaj već poznatim predstavama drugih autora.

Te šezdesete godine bile su prelomne za dalji razvoj sarajevske scene mladih i na sceni se pojavila cijela jedna plejada vrsnih glumačkih talenata, ali nažalost nema mnogo pisanih dokumenata iz tog vremena, pa je ova izjava zagrebačko-sarajevskog glumačkog barda

dedo3.1Mesuda Dedovića o počecima njegove karijere ”zlata vrijedne”, o svom ulasku u taj magični svijet glume kada postaješ glumac,a kako priča kaže jednom glumac uvijek glumac. O tome ovaj zaslužni kazališni umjetnik priča:

 

dedo3.2”Bilo je 1.9.1961.-daleke 61-e godine prošlog stoljeća kada sam zvanično stupio u “Pionirsko pozorište” kao član dramske grupe obzirom da je postojala i baletna ! Sjedište pozorišta na dobro poznatoj adresi u Veselina Masleše ulici ! Predstave se nedjeljom igrale preko puta u Jelićevoj ulici ! Gledao sam ih redovno te se tako zaljubio u glumački poziv-kojim se već bavio jasno amaterski moj stariji brat sa svojim vršnjacima Trokanom,Esom,Malecnim i još njih nekolicinom, kao i 5-6 godina mladjom grupom u kojoj su bili Enes Muhedinović, Sergije Princip,Srećko Kahvedżić,Faruk Arnautović, Miron Strutinski-Pipsi, Nijaz Karadža, itd.Namjerno ne pišem “pokojni” -ili “rahmetli” za puno njih koje nabrojah -jer oni svi su za mene još živi i ostaće tako dok i ja živim !  Sve su to divni momčići bili : zgodni,pametni, talentirani i sve uz to! A ja sam bio kao dvije godine mlađi u grupi sa Kemalom Delićem,Mirsadom Pirićem,Nedjadom Lačevićem, Hidajetom Arnautovićem itd. To sam morao elaborirati-jer smo se nekako tako i družili privatno ! Nas su obje grupe starije od moje tretirale kao “malu raju” ! Jedna digresija : Odmah sam “zaradio” nadimak Štruco (mlađi) -po bratu Muhidinu kojeg su već odavno zvali Štruco !”

Jedan od najpopularnijih predstava tog vremena bila je ”Junaci pavlove ulice” priča sa ulica Budimpešte 1906. Priča o dječacima koji žele odbraniti svoju ulicu i svoj prostor za igru od druge grupe.

 

Ova divna grupa sarajevskih momaka pokrenula je nešto novo i ostal je ova priča o toj predstavi (Junaci pavlove ulice);

”JUNACI PAVLOVE ULICE ” Franca Molnara u režiji Marija Mismera. U predstavi pored Sergeja Principa, igraju ; Enes Muhedinović, Miron Strutinski-Pipsi, Perina Mismer, Mesud dedović u alternaciji Perici kao Ernest Nemeček, Faruk Arnutović, Mirsad Mirza Pirić, Srećko Kahvedžić, k

Kemal Delić, Nedžad Lačević i još dosta starijih glumaca. U predstavi Sergije Princip dobio je ulogu negativca GEREBA izdajice. Poslije predstave pioniri su nas čekali i tražili autograme, a na pojavu Sergija počeli su da zvižde i viču Ua kao na utakmici. Za autora ovog teksta još jedan dokaz uspjeha predstave jer su se djeca u cjelini unijela u predstavi i saivila sa njome.

Bili su ono ni djeca ni momci, postali su već o gradu poznati glumci, ali je u njima tekla vrelima sarajevske mladosti, pa su bili skolni da svom ”profesionalizmu”’ dodaju i po koju nijansu sarajevskih mangupluka i provala.

dedo4.1

U glumačkoj profesiji postoji tzv ”šmiranje na sceni” koji režiseri patološki mrze, a mladi glumci mangupi obožavaju jer i to daje jednu životnu nijansu predstavi na sceni.Šmiranje na sceni je pojava unošenja raznih nepodopština i smisalica koji nisu ni slučajno predviđeni u režiji, a koji mogu od smrtno ozbiljnro scene napraviti cirkusijadu, a što režiserima diže krvni pritisak.

….. Tako na jednoj predstavi se dogodilo da su ovi malo stariji godinu-dvije sa kolovođama Enesom,Sergijem i Farukom došli na ideju da Ljubomiru Kojoviću koji u predstavi je igrao Vajsa koji malo malo po naredbi Boke (Enes) saziva zbor svih dječaka i pri tome trubi trubom onu znanu melodiju za postrojavanje ! Uoči same predstave je ova pomenuta trojka došla na ideju da na Ljubinoj trubi sa par boja našminka trubu. Pa kada Ljubo smrtno ozbiljan zasvira zbor, a poslija toga lice postaje šareno kod klovna, u Sali nastaje haos i šega, režiseri ludi, a autori šale se ”hinjski smiju iza scene”!

Nezaboravno je bilo i šmiranje sa Pipsijem, krupnijim dječakom i vrlo ozbiljnim. Svi smo imali pantalone vezane špagom, jer te 1906 godine u Budimpešti nije bilo kaiševa, Dok postrojenoj koloni vođa drži govor, Faruk Arnautović i Sergej Princip, diskretno samo malo čakijom sjecnu uže i pantole Pipsiju u prvom redu spadoše. On nije ništa osjetio i nastavio punu igru, a raja u Sali se valjala od šege. Ostali počeše de diskretno šapću pantole , pantole i kada je Pipsi vidio pokuša opet da ih digne, a one opet padoše i tako predstava izgubi svoju ozbiljnost i poprimi novu dimenziju.

dede3.3Druženje i zezancija u pozorištu se nastavila i na ulici u svakodnevnom životu. Tako jednom prilikom mladi glumci idu Titovom ulicom, kada sa druge strane idu neka četvorica raširili se preko ulice k’o oslobodioci Sarajeva. Poznadoše ih mladi sarajevski lavovi, to su bili legendarni kvartet 4M onako malo prepun sam sebe i svoje slave. Bili su neosporno poznati , ali su voljeli malo više i da to pokazuju, pa će neko iz mlade glumačke grupe reči poluglasno i malo cinično: ”Je su li ovo oni sa TV reklame sa paštetom”. Pjevačima nije bilo pravo da su poznati po pašteti a ne po imenu, pa neko reče : ”U mamicu da im…..zar smo ovdje poznati po pašteti!”

Tako je bilo lijepo živjeti u Sarajevu tih bezbrižnih godina  sa puno ljubavi, zabave i druženja, ali će mnogi iz ove vesele glumačke krenuti raznim životnim putevima ; novinarsta, društevno-sportskih radnika, a oni koji su ostali u glumi u većini slučajeva postaće bardovi svojih glumišta.

Godine 1977 nestaje kafane Bagrem, ali dolazi do nove namjenski građene zgrade, prirodne veze pozorišta za mlade i lutkarskog pozorišta sa dvije neovisne scene, koje će donijeti novu koncepciju  ”Pozorišta mladih” koji će dati novu dimenziju pozorišnom životu u gradu. Naravno da se o ovoj temi i njenim glumcima ima još podosta reči ,a pošto ovde nema više prostora za priču, ista o ”Pozorištu mladih” biće nastavljena nekom drugom prilikom!

Piše Mirza Hasanefendić april 2017

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.