O MUZICI BOLJE DA NISU NI PRIČALI………

piše LJUBO PAVLOVIĆ  (ovom prilikom ROCK-DEDO)

O MUZICI BOLJE DA NISU NI PRIČALI

Muzika izražava ono što se ne može reći, a o čemu je nemoguće ćutati./Viktor Igo

Piše Ljubo Pavlović

murali

Pišem ovaj tekst sa velikom dozom razočarenja, srećom nije mi prvi put. Kada zabiješ sebi u svaki dio tijela vlastiti broj godina, kažu, postaješ mudar. Ja to nisam dovoljno i nikada neću biti ,ali ono što imam i mogu, raduje me. Ako ništa, raspoznajem šta je dobro i temeljito ,a šta površno. Uz dužno poštovanje uloženog vremena i truda, kao i plemenite ideje, nedavno održani Pop Art Festival u Sarajevu, bar u dijelu programa koji se zove 50 godina sarajevske muzičke scene, učinio je da, sve što je uradjeno kroz sjećanja, razgovore i radionice o kultnoj predstavi Audicija, humoru nadrealista i još nekoliko uspjelih programa završi sa neosmišljenom panel diskusijom o sarajevskoj muzičkoj sceni. Pokušaću objasniti šta nije bilo dobro, ne kritike radi, nego pouke i načina pripreme ovakvih tema u budućnosti.Ako ih bude ,da ne zaboravim, Sake iz grupe Vela Havle, izrazio je sumnju da će za pedeset godina muzike uopšte biti. Duhovito, tužno ,a možda i istinito ,ako se ovako nastavi odnositi prema njoj.Ovaj dio festivala dešavao se u sali Akademije Scenskih

Umjetnosti sa gostima koji su bili obasjani reflektorima, što im je valjda navika i publikom u mraku tj “mrakuši” prostora te večeri.

-Gosti prilično poznati ,s lijeva na desno braća Šaran, dva uspješna muzičara i autora u nekoliko stilova koje preferiraju, dva pametna mlada čovjeka koja znaju gdje su, šta hoće, šta mogu , ne mogu i neće. Sa solidnom dozom, prije bih rekao sarkazma nego prepotencije, svjesni onoga što su do sada uradili u stalnom su razmišljanju koliko je to realno bitno. Ovo zadnje je zaista bitno, samo pravi umjetnici preispituju svoj rad neprestano. Da li praviti ili ne, kompilacije i za koga, u čemu je sve smisao besmisla….sve u svemu duhovita raja koja rade po osjećaju i nagonu.

-Do njih stolice su podijelili Brano Jakubović i Vedran Mujagić ; Dubioza Kolektiv.Brano bistar, pomalo buntovan, na trenutke blago rečeno bezvoljan, da priča o današnjem stanju muzike kod nas i u svijetu, misleći da se više ništa ne zna ,ni stil ni kvalitet ni produkcija i da se malo šta može konkretnije uraditi osim furati vlastita uvjerenja i istrajavati na njima i neumorno raditi. Izvan je svih poznatih stilova ide svojim putem.Tako sam shvatio njegovu diskusiju i ni u jednom trenutku nisam stekao dojam da sebe ili bend gura u prvi plan. Priznajem, dopao mi se taj osjećaj skromnosti. Kao da koriste moj zaštitini znak “Raja za Raju”.Vedran se uključivao ne baš često,ali suvislo i konkretno.

-Na krajnjoj “desnici” Sake-Samir Hodović iz rekoh već,Vela Havle koji reče tu kataklizmičnu konstataciju: muzika fajront, rok do 50 godina.

Nisam zaboravio medijatora koji se iskazao kao “ljevičar” tj stavilo ga krajnje lijevo na stolicu da ih sve vidi. Publika mahom mlad svijet ,nigdje sijede brade i godinama isklesane rokerske face. Kako je krenulo moglo je odmah i da se zaustavi. Medijator se izvinio publici rekavši da je došao kao zamjena za nekoga ko je otkazao. Prvi znak pitanja o kvalitetu nastavka. Čova je možda,a vjerovatno i jeste autentičan lik ,ali za ono što se tražilo od njega mislim da nije bio pripremljen ni konceptom ni pitanjima koja kao da ih novinar postavlja, a ne panel diskusija o 50 godina sarajevske muzičke scene. Počelo je sa ’80 i nekom godinom. Kako god skontaš pola nedostaje. Pošteno rečeno, u meni prokuhao lonac nezadovoljstva. Najmanje sam bitan ja u svemu ovome, ali gdje su stotine utemeljitelja sarajevske muzičke scene i sarajevske pop- rok škole. Od šlagera sezone ,do Diskotona i Sarajevo Diska ,Džez festivala sasvim dovoljno utemeljenog ,sa dobrim koracima ,koji ohrabruje, koji je tako lijepo poklonio sarajlijama maestralne domaće i strane izvodjače .Ni Doma Mladih,

Muzičke Produkcije RTV Sarajevo. ….ma ništa, sve je tu noć bilo i završilo izmedju ’80 -tih i nesigurne budućnosti. Prije toga pade mi ona sarajevska izreka :” mrak potop boli glava”.Čemu naziv 50 godina ,a jedini ja u sali te brojke sa muzikom u cipelama i još dobro više u sakupljenim godinama. Blizu mene Loša koji bi mogao što šta reći ,ali ga niko ništa nije pitao ,a on sjedio dostojansveno naizgled nezainteresovan.Možda se i sam osjeća mlad za ovaj preambiciozni naziv 50 godina…….čega? Možda griješim,ali ispade kao da mi je i da nam je, ukradeno 20-tak godina rada. Nisam skočio sa stolice ,ali dovoljno glasno, deklarišući se kao rock and roll dedo, pokušao reći da oni dobro pričaju,ali da to ne pripada naslovu i da blage veze nema sa onim što se sigurno očekivalo.Možda je publici bilo svejedno ,meni nije i imam pravo na to jer paralelno su se dešavale dvije dobre aktivnosti u gradu: Lačni Franc sa Predinom ,drugi dan nasupa i Tribute to Bob Dylan u povodu ovogodišnje dodjele Nobelove nagrade za književnost. Kao što već rekoh nisam mudar i dodjem na Festival da ,ako bude mladih muzičara pomognem kao što radim zadnjih 40 godina/sramota me reći da ih je već 5o na sceni /i eventualno kažem koju. Pokušali su me s nokta blaziranom ironijom uz dozu humora u startu diskvalifikovati,skoro pa su uspjeli nakon aplauza publike.Ipak ne dam se, dobih i ja aplauz. Nisam imao namjeru baciti rukavicu nikome, cijenim sve goste ,ali ono na šta su “kukali” pola sata uvoda i poneku pametnu kazali, svodi se na činjenicu da publika mahom odlazi za lakšim, da ne kažem turbo notama ili svi sve slušaju. Da su perspektive nejasne, da koncerti idu nekako ,a prodaja nikako. Nije mi bilo žao reći,a na neke od njih to se i odnosi: “Gospodo,trik je komponovati pjesmu za koju će se svi listom ,odmah zalijepiti. Tekstom i muzikom obloženi rad,ne treba ni omot. Postoji jedan mali uslov,a to je da svi bez razlike shvate i osjete da je to prava stvar, hit koji vrijedi.Nikakav problem na Facebook-u u 24 h. pjesmu postaviti i sve postaje kao san ,a ako ima “štofa” san prelazi u javu”. Nisam htio nikoga povrijediti i rekao sam da imamo dvoje istinskih velikana iz Sarajeva, kada je medjunarodna scena u pitanju: Goran Bregović i Dubioza Kolektiv. Zašto? Zato jer prave koncerte za strance vlastitom muzikom. Neko iz panela rekao mi je ko ih šiša,nisu danas stranci nisu ništa bolji od nas. “Pa u tome i jeste štos ,do sada smo se otimali da dodju da ih gledamo, a sada oni gledaju nas iz Sarajeva ,mi sviramo ,a oni publika. Kupili karte radi nas.U tome je poenta radi čega trebate biti ponosni,što sada tu sjedite” Dodao bih da tim putem idu Divanhana, Amra Medunjanin i još nekoliko za koje

možda od bruke i ne znamo. Ostali kada najavaljuju koncerte u Americi ili Australiji, nikada ne kažu da se radi o nastupu za naše gradjane tj dijasporu u iznajmljenim klubovima ili restoranskim prostorima. Maltene u medijima ispada kao da idu u Metrorpolitan. Ne bih time umanjio vrijednost Dine Merlina pa ni,ako hoćete Halida Bešlića, zvijezde su to bez premca, ali ni o njima ni riječi se ne prozbori. Mogu neki da ih ne vole zbog stila muzike, ali uspješni su. Doduše agilni kulturni radnik Nedim Lipa, priupita da li je rad u studiju Dine Merlina išta pomogao Dubiozi.Dobio je korektan odgovor da je rad u tom periodu bio pozitivno sticanje znanja o studijskom radu do prakticizma u realizaciji. Opet sam morao uskočiti i pitati “pa zašto nekada u neku lijevu nedelju kada se vratite sa turneje ili velikog koncerta,nadjete malo vremena i napravite radionicu za raju. Mediji ,ako hoće da dodju neka plate preko svojih kuća ,a vi pomozite “mladjoj braći I MALOJ RAJI” vašim savjetom, kako da se snadju u onome što vole ,a ne mogu iščekati da se popnu na binu.Nije me bilo nimalo sram reći “da je upravo radi toga altruizma nekolicina dobrih sarajevskih grupa ugledala svjetlost bine zahvaljujući meni i saradnicima u Domu Mladih ’80-tih godina koje smo preko reda utrpali . Bilo je toga i u Trasi,godinama,Čičak ih je prosljedjivao nama kada malo ojačaju.Zna Pušenje ,Plavci ,Crvena Jabuka i ostali iz programa ’80-te,kako sam ih stavljao kao predgrupe naj boljim od najjačih grupa onog vremena. Jesu se tresli od treme ,ali slabila je kada su vidjeli da ih publika prihvata.Na kraju trema nestala kao da je nije ni bilo ,samo velika sreća i adrenalin. Prve ovacije bile su dovoljne da stisnu i nastave,takva je sarajevska škola muzike. Dalje su išli sami, gurala ih je njihova muzika koju danas slušamo ništa manje od muzike nekih razvikanih današnjih muzičkih grupa koje se raspadnu i prije nego se sastave.

U čemu je problem, da svaka generacija bude poveznica onima koji nam svojom muzikom dolaze.

Da pojasnim, ne mislim da su učesnici,tj gosti, bilo šta krivi ili nešto loše uradili.Organizatori su ti koji trebaju vući sve konce, pogotovo u nečemu što se zove Festival na kome ima veći boroj učesnika i participanata. Imali su fer naslov, ali ne i sadržaj. Mladošću se može donekle pravdati ,ali od zaborava gora je površnost. Ponavljam 50 godina….bla,bla,bla. Šta bi na to rekli legende i raja iz Kodexa, Čičaka, Pro Arte, Lutalice, Kennedy, Ambasadori, Teška Industrija, Kod, Zabranjeno Pušenje ,Vokinsi, Mira i Prijatelji, Grupa Rock, Iver,mladi i stari svi zajedno u istoriji kroz “Teversenove Bajke, Na Ti, Pop

rock Metropolu” i druge kultne tv prgrame.Zaista glupo mi je to sve nabrajati ko i kako nas je sve činio sretnima u “Doba Mraka” Ne mogu vjerovati pa tu su bili Vedo Hamošić, Neda,Sabina Varešanović,Dragan Stojnić ,Baho Kurt,Mašo, Ismeta,Čola ,Hari,Jasna Gospić, Kemo i Jadranka ,Vajta, Žera.. …..Ima ih još,ali te noći koja nije uspjela, nije ih bilo.I “bolje je”, pričali bi o onome što se zove istinski uspjeh,da to ostane za ono vrijeme,očito danas to nije bitno. Ipak da je bilo kako treba čuli bi večeras kako se Sarajevo izborilo da postane prava rok metropola,da svojom muzikom popuni rupe u svim stilovima bivše zemlje,kako smo organizovali koncerte svakog vikenda najboljih u zemlji….godinama bez prestanka. Nismo moljakali da se koncert velikih iz inostranstva održi jednom i kod nas. Vrlo brzo radom i upornošću,postade to je normala.

Razgovor se nastavio ,ali meni više nije bilo interesantno. Nisu gosti krivi govorili su o onome što ih se pita, radilo se uglavnom o budućnosti ,a ne o 50 godina sarajevske muzičke scene. Zaista nisam mudar jer, prije razgovora o kome pišem, a u pauzi izmedju dva dogadjanja na Akademiji , skoknem do Pionirskog Pozorišta. Da vidim, nekoga od značajnijih lica koji bi se možda kasnije priključi panelu.Niko to nije tražio od mene, to je moja potreba kada se govori o prošlosti, da uz sebe imam nekoga iz generacije. Volim potražiti one koji imaju šta reći pa i kritikovati, ako je potrebno. Prvi je naišao priznati muzički kritičar, novinar i pisac Ognjen Tvrtković ,neću reći šta je rekao ,ali imao je dobar razlog da se ne pojavi. ,Zna “stari lisac” kada i gdje mu je vrijeme. Da je dobio poziv i da su ga pitali,ubijedjen sam odazvao bi se kao i mnogo drugih koje ne želim navoditi. Frustriranost nije samo moj isključivi problem, godine su problem ,bližimo se svojim preminulim kolegama koji više nisu medju nama i koji bi sigurno od svega ovoga napravili dobar skeč ili zajebanciju.Bili su sigurni u sebe. Eto,od pijeteta i emocije koja nagriza i sjećanja koja otvaraju česme suza u očima, moram spomenuti one koji tu noć niti jednom nisu pomenuti,a nema ih već duže medju nama .Već ih sve jasno i pojedinačno vidim kako se keze od trijumfa , zbijaju šale na svoj račun:dvojicu koje mnogi drže za “Djoku”,a ime im Djordje Kisić i Djordje Novković.Bodo ,Davor,Nedo Hadžihasanović,Šefko Akšamija,sve sami indexovci,Vojo Šimšić, Pero Čubić,Vlatko Marković,Enes Bajramović,Selver Brdarić, Isidor Kajević, Jadranka i Kemo, Zlatko Daniš, Lale, Edo Bogeljić, Čobi, Mladen Drljača, Miro Maraus i na kraju,Eso Aranautalić koji im je dušu udahnuo , kada je trebalo krila im dao.Od malih velike pravio. Sramota, ali mozak mi se ukočio i pamćenje stalo. Ima još mnogo imena koja su značila,ali “drznik” zakočio od vlastite nemoći ne zbog činjenice kako je zaborav težak, nego kako je

bezobrazan. Radi dobre namjere prijatelji i poznanici onih koje nisam pomenuo neće mi zamjeriti.

Za neke druge uspjele aspekte i segmente ove manifestacije, trebalo se naći malo više lijepih rječi i zapažanja. Za divno čudo nisam ih našao mnogo,pa i na FB samo par komentara. Zadnji dan Festivala neke fasade ,a i mi ,dobismo Murale sa likovima Ipeta Ivandića, Davora Dujmovića, Adija Lukovca,Dražena Ričla /a Aljoša Buha ,šta je s njim ,zajedno su stradali,a bili od scene do neba nerazdvojni/.Možda je nestalo boje i mjesta za naslikati ? Draga naša djeco, vječnost bila sa vama, nebo milostivo i beskrajno. Mnogo nas ima koji vas u tišini i šutnji volimo više nego oni od kojih bi ste se nešto nadali. Što je još ljepše ,mi vas se sjećamo.

Kada bi me neko pitao šta ja ustvari hoću ovim člankom i komentarom dogadjaja na festivalu, moj odgovor jednostavan je: želim pisati o ljudima koji su puno dali ,a o njima,malo ili nimalo sjećanja. Mediji pišu uglavnom o najpopularnijima , za one radilice zeru ispod njih, nema mjesta, a da ih nije bilo ni ovi o kojima su novine ,tv i radio stanice pune, ne bi ni postojali. Pišem i zato jer se nadam da će jednog dana ,negdje svi naći zajedničko mjesto sjećanja. Zašto ne u Domu Mladih gdje se u onome krugu iznad dansing dvorane, nalaze slike poznatih iz svih sredina bivše zemlje,doduše ima i poneki lik i grupa iz Sarajeva. Za divno čudo,naših slika nema u sličnim dvoranama regije. Ja sam za sve da nadju svoje mjesto i datume nastupa. Mogli bi neke prostore preurediti slikama i nosačima zvuka,umjetničkim rješenjima i stihovima. Niti jedno ime ne bi trebalo biti zaboravljeno. Svih muzičara koji su ostavili traga pa i gostima uz realnu mjeru.Da ne budemo razdvojeni stopama, spomenicima,pa evo danas i muralima.Nemam ništa protiv različitih obilježavanja,ali čine nas različitim u uspjehu i odmah razdvajaju.Mi se nismo takmičili,mi smo voljeli i svirali muziku. Neki od nas rade to i danas. Sloga, FIS, Dom Mladih naši su hramovi muzičke kulture ,red bi bio da nas stave i postave tamo. Još malo pa se više niko neće ni sjećati baš kao ove subote u kojoj ispade da nismo ni postojali.

Panel ,nisam ni znao, se snimao .Pametni studenti Akademije, sve će razumjeti pa i to da je svaki kreativni trenutak važan, da ga nekada ,ni po koju cijenu ne smijemo preskakati.I u muzeju istorije biće kutak, ali u njemu izgleda neće biti mjesta zajedno za sve od kojih smo beskrajno mnogo dobili. Površnost je čudna pojava. U nekim zemljama slave i čuvaju uspomene na svoje uspješne ljude i ne

žele ni čuti da ih se ukloni iz muzejskih i drugih prostora. U šali za koje možda nisu svi saglasni,kažu: “jeste možda su karakterom i ponašanjem kurve i djidije,ali naši su”.

Piše LJubo Pavlović /za ovu priliku rok dedo/

U Sarajevu 24. 04 .2017

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.