SEKA, SENO, KENNEDY i KODEXI……..

 

AUTOR TEKSTA  LJUBO PAVLOVIĆ

SEKA, SENO, KENNEDY i KODEXI…..

plejada sarajevskih muzičara,rokera,narodnjaka,legendi koje žive i kolega koji su otišli u vječnost…još jedna od priča o muzičarima Sarajeva ranih ’60, kroz sjećanje Sene Sijerčića jednog od pionira muzičke scene tog doba.

 SEKA , DJEVOJČICA KOJA VOLI DA PJEVA

       Pokušavam mislima, staviti se u položaj mlade djevojke koja voli pjevati,pjevati i samo pjevati non-stop.Naročito u kupatilu i kuhinji, na ulici, ali nešto malo tiše,u društvu sa prijateljima, razredu, muzičkoj sekciji Kulturno umjetničkog društva. Gdje stigne, samo čeka svoju šansu da pusti glas široj publici i zablista u svom punom sjaju.

thumbnail_Djevojka koja obećava-resized thumbnail_Djevojka koja obecava-resizedNestrpljiva je, svjesna želje bez uslova i razmišljanja. Nije usamljena, svi koji izlaze iz djetinjstva zamišljaju svjetla pozornice na ovaj ili onaj način ;zamišljaju da su popularne balerine, pjevači, spikeri, estradni radnici. Vole se osjećati dijelom muzičke ili slične zajednice.Te želje su kao drhtaji duše kada se mala vrata otvore za velike snove.U zbilji tako je bilo sa Sofijom tj. Sekom, kako je zovu od rane mladosti. Šansu je dočekala, iskoristila i počela ostvarivati svoje snove. Nije bilo lako, ne zato što nije imala talenta,nego jednostavno vidjela je o čemu se radi, u samom početku, shvatila količinu žrtve koja se mora podnijeti prelaskom u profesionalne vode. Nije se ustručavala napornog rada i usavršavanja . Doduše ,malo se pribojavala estrade, još više nemoralnih ponuda i prijedloga kao sastavnog dijela šou biznisa. Svi to prodju lakše ili teže,a cilj je sve bliži. Njena dilema činila se velikom,pogotovo kada se našla na raskršću kojim putem poći. Da li “slijepa” želja za uspjehom i “zlatnim mikrofonima” ili ljubav za porodicu? Pjevušenje svojoj djeci u miru jutarnjeg budjenja, kao majka, drug ,supruga pa i “raspjevana mami” kada se slave rodjendani djece ili na kućnoj sjedeljci./Čitaj derneku/ Naravno da se opredjelila za osobu koja je ušla u njen život, kada se najmanje nadala,”ušunjala” se lakše nego muzika. Ostade malim dijelom ,neostvaren san zauvijek.Ono zauvijek najviše boli. Takve rječi ,bar za mene, jako su važne i potvrdjene u razgovoru s njom. Opredijelila se za tradicionalan izbor majke i supruge , bez žala,ali sa sjetom i pitanjem: šta je sve mogla postići. Nije smogla snage preći još samo par dana ili metara do pozornica širom zemlje o čemu mnogi maštaju. Srećom shvatila je bit, radi se o odrastanju. Čak njen izgled i stas, neskrivenog temperamenta, dalmatinke po majci i bosanskim duhom svog oca, nisu bili aduti da smjelo nastavi. Sve to, Seno naočiti mladić toga vremena, zaustavio je u samom početku njene karijere.Ne kao osoba koja brani ili odredjuje,  nego neko ko voli svoju Seku, svoju životnu saputnicu. Djokeri nikada ne donose loše,dobila je mnogo ,a ostade epizoda koju može nazvati svojim lijepim sjećanjem. Život i svijet idu dalje kroz nova lica na sceni i estradnom sjajnom nebu,odnosno kroz unučad u slučaju Seke Sijerčić. Kada udjete u njihov veliki stan onda sve “pršti”od instrumenata ,udaraljki i raznih pomagala za kreiranje muzike.Po onome što sam vidio mogu zaključiti da svi koju dodju ovoj porodici u posjetu, odmah znaju da se tu radi o školi talenata. Kćerka je slijedom tradicije takodjer zapjevala na “Malom Šlageru” ’83 godine,osvojivši treće mjesto pjesmom K.Montena “San”. Prava sreća i zadovoljstvo. Vrijedilo se žrtvovati za nešto što je mnogo više, bolje i stabilnije. Majke znaju,imaju instinkt za svaki važan korak.

Počelo je baletom kada je imala malo više od 6 godina.Tri godine vježbe; pirueta, hodanja na prstima i skokova, a onda zasićenje. Novi izazov nije čekala dugo,  vodio je na dva fronta: sport i pjevanje. Baveći se baletom formirana je gipkost i konture buduće figure,a rukomet je dao snagu.Voljela je taj sport i dogurala do gradskog kluba koji se takmičio u I ligi. Zvao se Mlada Bosna. Nešto stariji sjećaju se FIS-a i utakmica na otvorenom stadionu u centru grada. Onako “vižljava”,a jaka postade dobar pivot. Zahvaljujući tim atributima nisu mogli lako ni faul praviti nad njom, niti je osujetiti u napadu. Naigrala se utakmica u FIS-u i Prvoj gimnaziji uz budne oči legendarnog Fazlije prof.fizičkog vaspitanja i njegove kolegice po struci prof. Jasminike. Igrala je teške utakmice i pjevala za svoju dušu na pripremama, treninzima i u slobodno vrijeme. Želja za pjevanjem prevladala je i kulminirala na vrhuncu rukometne karijere. Završila je tako što je golmanu vratila loptu i time zabila autogol svojoj ekipi.Dovoljan razlog da kaže “Dobro je bilo”,hvala svima idem dalje,slijedim svoju želju”.

thumbnail_Pocetak karijere - smanjena slika 1967 godine svirao sam kao maturant u fiskulturnoj sali iste škole sa lokalnim bendom. Priznala mi je u razgovoru da je bila prisutna i htjela zapjevati samo jednu pjesmu. Crvenih obraza prišla je i pitala nekoga iz benda.”Zašto da ne”,rekao je ? Lijepo izvajana, savršenog tijela ušetala se na binu,pustila glas i”oborila sve s nogu”.Od uzbudjenja nije čula snažan aplauz. Dobar početak i podsticaj za uspon. Pratio sam njen razvoj što nije bilo teško,naime oboje smo bili članovi dva kulturno-umjetnička društva pod jednim krovom u Jelićevoj ulici : “Miljenko Cvitković” gdje se gajio dobar tradicionlani folklor i “Valter Perić” sa izvanrednim plesnim orkestrom koji je vodio prof. Josip Jurić-Pepi. Treba reći da se radi o velikom znalcu koji je izveo na put mnogo amatera, pružio im mnoštvo savjeta te mogućnost vježbanja uz veliki orkestar. Prijateljski odnos sa rajom iz Društva mnogo je značio. O teme rekla je sijedeće: “Prenosili smo iskustvo jedni drugima, tako da trema nije igrala neku otežavajuću okolnost kod javnih nastupa. Nikada neću zaboraviti Prvomajski izlet u Makarsku, gdje smo zajedno nastupili sa grupom za moderni ples. Ipak hor Radio Sarajeva bio mi je de fakto početak gdje sam uz dirigente Basraka i Pešeka, pjevala alt, pa onda sopran, nagovještavajući solidan raspon glasa. Snimili smo zajedno za arhivu nekoliko dječijih pjesmica od kojih dvije kao vokalni solista. Navedena iskustva, pomogla su da konačno 1971 godine dobijem pravu priliku,pred širim auditorijumom na festivalu talenata “Mladi pjevaju proljeću”.

buduca zvijezda

Za ljude iz struke festival je imao ulogu filtera za buduću potencijalnu karijeru mladih, a za publiku zadovoljstvo da čuju neke nove i stare pjesme koje vole. Krenulo je tako što je g. Esad Aranautalić jednu noć došao u KUD na probu orkestra izabrao mene, Jasnu Mustafić i Trojer Vladimira za audiciju produkcije RTV Sarajevo ,radi učešća na festivalu “Mladi pjevaju proljeću”1972. godine .Prošli smo test i dan nastupa se bližio.Trnci u meni, kada sam izišla na binu pojavila se mala trema. Mnogo ljudi u sali, svjetla dobar razglas i sjaj svuda oko nas, doprinijeli su da budem sve sigurnija i svoju pjesmu otpjevam kako treba, bez grešaka. Stručni žiri izabrao je osam finalista, medju kojima sam bila i ja, zatim: Šandor Karasi , Esad Tarakčija , Zlatko Hodnik,/ pjevač grupe “Jutro” iz koje se razvilo “Bijelo Dugme”, divan drug i čovjek koji je na žalost preminuo prošle godine/, zatim Enes Bašić iz B.Luke , Zvonko Kompas , Ivanka Komarica i Mirela Porobić. Bili smo favoriti publike koja je zdušno navijala za nas.

thumbnail_Mlada interpretatorka Sofija - za BlogNešto stariji ljubitelji muzike sjetiće se vjerovatno imena pojedinih izvodjača koji su već tada mladima bili poznati, a vremenom kao i ja, lagano nestajali sa scene. Dobila sam najveći broj glasova publike i presretna nastavila da se usavršavam i pripremam za naredni festival za koji sam očekivala poziv. Radi se Festivalu “Prvi Aplauz” koji se već naredne uskoro održavao u Banja Luci gdje je zablistala i pobijedila Alma Ekmečić. Poslije je došlo “Studentsko ljeto” Maglaj’73 sa Goranom Gerinom koji je izbio u prvi plan.Slijedili su koncerti društva na raznim gostovanjima. Bila sam vjerna raji iz jelićeve ulice pa i sada , nakon toliko godina kada gledam plaketu koju sam dobila za desetogodišnju aktivnost i odanost ovom renomiranom KUD-u.Oči ovlaže od sjećanja koja mi znače mnogo.Staro priznanje koje govori o sadržajnom i prelijepom odrastanju uz muziku u još ljepšem Sarajevu”.

thumbnail_Prvi nastupi - resized      Bilježeći izlaganje moje sagovornice, primijetio sam mnogo uzdaha i nostalgije za vremenom koje je njoj, kao pjesničkoj duši značilo mnogo . Osjećajući njen senzibilitet, pisanje priče počeo sam kao što rekoh na početku, “ulazeći pod kožu” djevojčice i drugih mladih osoba koje su bile sretne doživljavati lijepe stvari o kojima sanjaju i koje se ne pružaju tako često. Onda je došla faza ozbiljnijeg rada za Seku.Dobila je poziv tada poznate prateće grupe “Kombo 5″ sa kojom je redovno nastupala Jadranka Stojaković. Jaca je morala prekinuti saradnju sa svojim prijatljima,obzirom da je po savjetu producenata, došlo vrijeme za solo karijeru.Vodja ovog uspješnog muzičkog sastava bio je poznatikeyboard player Željko Grilec, tu su još bili Eno, Pifla ,Zoka Ajnek,Šime i još nekoliko kvalitetnih muzičara koji su se izmjenjivali. Svirali su kao kućni bend u hotelu “Bristol”,zatim hotelu “Evropa” iširom BiH. Bilo je i ljetnih tezgi na moru npr. hotelu “Osmine” u Slanom . Fina ekipa,fine raje i Seka se osjećala ugodno i opušteno.

thumbnail_Kombo 5 - Copy

Tokom jednog nastupa na terasi hotela Evropa,stolu za kojim je sjedila,prišao je visok i preplanuo mladić. Svi su odmah skočili da se pitaju s njim.Onda je rekao našoj mladoj interpretatorki nešto što nije bilo u skladu sa opštim štimungom: “znate li da je došlo vrijeme da se počnemo družiti nas dvoje”.

 

 

 

Tada smo to zvali “furati”,a ”govorilo”ušaltati,skontati,zbaviti” i sl. “Ja vidi mangupa iz šaše” što se obezobrazio pa još na ovako “romantičan način” da mi prilazi,ni dobro veče ni da li je slobodno sjesti. Nemaš šansi”.To reče i okrenu glavu. Otkačen momentalno, bez popravnog ispita. Ipak malo po malo uz nešto prikladniji pristup , jer zaista nije bio dečko “brzih” namjera, Seno /tako se zvao poznati sarajevski bas gitarista/ dobio je novu priliku. Uz malo prikladnije ponašanje,dolazio je svaku noć i očito uspio se približiti atraktivnoj Seki.Slijede ljubav,brak,djeca i unučad.

Mnogo pjesme i muzike u užem krugu.Sve je uokvirila dugogodišnjim radom u preduzeću Vodovod, gdje je dobila zasluženu penziju . Izmedju dvije opcije i suprotnosti muzike i ljubavi,rodila se ljubav i kao na kraju svake priče ,pobijedila.Mali zapis o našoj Seki ,divnoj pjesničkoj duši sa mnogo ostvarenih i neostvarenih želja. Psssst i dalje se vole.

thumbnail_Mlada baka - Copy

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Otkrijmo,dakle ko je Seno Sijerčić ?

thumbnail_Bas gitarist - Seno  SijercicKemal Monteno i Seno Sijerčić početkom 60-tih godina družili su se kao prve komšije, neumorno mlateći po gitari, istovremeno udišući novi zvuk kao povjetarac koji nosi nešto lijepo. Često uz njih, vrzmao se i Neven Pocrnić- Čadjo,takodje komšija i talentovani piano “pionir”. Nema šta nisu radili da prosviraju na struju koja je davala energiju za život, stimulans za vježbu i čvrsto opredjeljenje: Kemi za kantautorski rad, Seni za gitarsko usavršavanje isto kao i Djadji na nekoj mini klavijaturi .Avaj,nema se para za dalje od mladalačke strasti za muzikom, koja je u nekom novom obliku, nezadrživo došla na naše prostore. Ipak ovo druženje, svakom od njih na svoj način, obilježilo je život i karijeru. U periodu muzičkog, pa i fizičkog odrastanja, sviranjem su učvrstili prijateljstvo i krenuli u čarobni svijet nota, lijepih stihova i muzike.

Seno se muzički obrazovao paralelno sa osnovnom školom. Bio je I razred osnovne škole i prvi razred niže muzičke škole gdje je prakticirao klavir i harmoniku, u to vrijeme veoma popularnu.Dobivši svoju prvu akustičnu gitaru, nije se razdvajao od nje očaran zvukom i mogućnostima koje je pružala. Sa snažnim osjećajem za ritam, logičan slijed bila je bas gitara,što se i desilo. Ostajući joj vjeran do kraja svoje plodne karijere, mijenjao je samo marke gitara i stilove sviranja. Imao je sreću da se njegov mladićki period “poklopio” sa periodom novotalasnog preokreta u muzici ’50/’60-tih godina prošlog vijeka.Taj preokret nije se mogao okarakterisati samo kao novi stil muzike,radilo se velikoj promjeni zvuka dolaskom na scenu električne gitare i drugih “elektroniziranih” instrumenata i pomagala.

 Zahvljujući pioniru Les Paul-u, porijeklom poljaku/ Lester William Polsfuss/ kao dijelu tima tvoraca nove električne gitare za firmu “Gibson”,razni modeli gitara kreću u cijeli svijet. Sličan slijed dogadjanja je i u kompaniji “Fender”koja ima nešto dužu tradiciju. Osnivač je Clarens Leonidas Fender ,zvani Leo. Obe firme daju revolucionarni doprinos modernizaciji zvuka. Les Paul i sam vrstan gitarista Blues-a, Jazz-a i Country stila, očarao je mlade muzičare i postao ikonom modernog gitariste. Ne toliko svojom izvedbom koja je zaista imala kvalitet /godinama je svirao u živom prenosu emisija najboljih radio stanica Sjedinjenih Država/, koliko samim unapredjenjem izuma koji je zaista “izvrnuo” muziku naopačke u pozitivnom smislu i još je više približio milionima slušalaca. Firma je ugovorno obavezala Les Paula za ideje i rješenja na modelima koji su nosili njegovo ime i exskluzivitet na medijskim nastupima. Zahvaljujući tome pojavio se veliki broj novih instrumentalnih grupa koje su preferirale zvuk električne gitare kroz pojačalo sa zvučnicima.

thumbnail_Gitara skuplja od autaNaravno, Fender i Gibson su vrhunski nezaobilazne brendove,a novi zvuk njihovih gitara postaje neprikosnoven u svim segmentima stvaralačke i izvedbene muzike.Finansijski efekat neupitan,čak neočekivano visok sve do današnjih dana.Fender je imao pojačala,Gibson nije, ali taj prostor ispunila su druge firme,npr Vox sa svojim favoritima medju muzičarima; gitarskim modelom AC30 za gitaru ,a za bas AC50. Brojevi se odnose na vate/wats/.

 Uvod pišem s razlogom.Seno je učio svirati na “običnoj” gitari. Vidio je kod Mahmuta Ferovića-Paše već etabliranog muzičara, električnu gitaru solidnog zvuka,koju je ovaj sam sebi napravio.Upitao ga je za savjet i na njegov nagovor upustio se u vlastiti ručni rad. “Kad može Paša,mogu i ja rekao je”.Rečeno učinjeno.Gitara nije bila idealna ,ali predstavljala je dobar alat za ispunjenje želja i cilja da se postane dobar muzičar. Skupljajući polako muzičke prijatelje i rastući uz muziku koju voli, počeo je vježbati sa rijetkim raspoloživim bendovima. Uvijek je neko nedostajao,ili gitarist, bubnjar,a naročito kvalitetan pjevač.Dosta dobrih odustalo je u strahu od mikrofona .Lako je u raji ili školskoj priredbi pjevati do mile volje.No nakon “podrumskog rada” i vježbe, izaći na binu uz stalnu galamu publike i držati glas pod kontrolom, nije se činilo laganim. Ipak našlo se dovoljno grupica u kojima je svirao.Cijela muka u tom periodu ogledala se u lošim instrumentima.S jedne strane nije bilo novaca da se nabavi ponešto polovno iz inostranstva, a sa druge: kod nas za kupiti,dobrih pojačala i gitara, nije bilo. Neki modeli kao npr. akustične gitare mogli su”proći”, stavljali smo na njih magnete do kojih smo dolazili na razne načine. Zakačiš magnet na gitaru ,ali u šta je uključiti. Tu je već bilo nekih mogućnosti ko je znao da se “snadje” kroz struju i elektroniku, pa se priključi na radio zvučnik ili basista na zvučnik džuboksa. Muljati po tom skalameraju moglo se cijeli dan,a to smo činili aktivno svaki slobodan trenutak. Svi koji su “preživjeli” tu vrstu “inžinjerije” pravi su pioniri rock muzike. Srećom niko od onih koje znam nije stradao eksperimentišući. Zato je strujnih drmanja bilo više, iskusili smo ih dovoljno za cijeli život.  

Prije otprilike godinu dana,pročitao sam na FB-u informaciju i vidio sliku, jednog starog i cijenjenog sarajevskog muzičara u zagrljaju sa Les Paul-om. Ime mu je Ivica Ivandić , gitarista koji je vjerovatno prvi u gradu nabavio novu varijantu Fender Jaguar gitare .Za dio nas koji smo svjedočili tom periodu i činili prve korake u muzici ,ta fotografija značila je mnogo.Sentimentalno podsjećanje na dane u kojima smo uživali svirajući i družeći se sa Ivicom i poštujući što je g. Les Paul uradio ,a da mu ni lik nismo znali. Gledajući sliku dva doajena počela mi se javljati želja da pokušam napisati priču punu nostalgije i emocija. Priču u kojoj ću otkriti neke dijelove sličnih zbivanja u Sarajevu za vrijeme pionirskog rada veterana i legendi muzičke scene ’60-tih.

 Na žalost , Les Paul i njegov veliki poštovalac Ivica Ivandić nisu više medju nama,ali jesu u našem sjećanju za veliki pionirski rad kojim su usrećili mladost naše generacije.

Nije Ivica bio nivoa nekih poznatih sarajevskih rock gitarista,prije bih rekao da se radilo o nešto  staromodnijem sivranju, tipa The Shadows.To je stil po kome je većina nas ulazila u svijet muzike. Kao takav on je legenda. Svi jaki muzički sastavi u gradu, koji su svirali u FIS-u, Slozi i ostalim popularnim studentskim plesnjacima, svoj prvi set od 45 minuta počinjali su instrumentalama ove grupe. Potom slijedili su hitovi San Rema,a onda izvorni rock and roll.Tek na kraju poneku podkrala se stidljivo neka  autorsku pjesma.

thumbnail_Fis '64  - CopyUpravo tada, iskusni Ivica predlaže Seni da osnuju grupu koja bi se zvala Kennedy. Na upit zašto,odgovorio bi da je dovoljno razloga npr. popularni Predsjednik SAD-a koji je voli muziku,podržavao svemirske letove i razne satelite,pa famozni Fender i Gibson i sl. Motivi kojima je bio očaran davali su mu ideju o prikladnom imenu Kennedy. Pričalo se da će dobiti nove instrumente nekoga od zvaničnika iz Amerike ili ambasade. To nikada nije potvrdjeno,no bez obzira imali su najbolju opremu. Nas, koji smo čeznuli za dobrom opremom to je samo intrigiralo.Mladalački snovi. Ivica se nije šalio i zamolio je Senu da mu pomogne u oblikovanju benda i njegovih članova.Pored Sene i idejnog tvorca Ivice, tu su se našli još Saša Žulj / povremeno Mikan/ za bubnjevima i Kemo Bakalović kao ritam gitarista . Ova postava ubrzo je pretrpila promjene, pa je kao dugoročno rješenje u grupu ušao bubnjar Vladimir Borovčanin -Šento , gitarista Pero Čubić, a kada je Seno otišao u Kodexe, zamijenio ga je Dule Čorlija. Raja koja su činila muzički krug Sarajeva u tom periodu, dobro je znala kvalitete svakog pojedinca. U principu bili su dobri drugovi koji jedni drugima prenose bitne  savjete,ideje i informacije koje mnogo znače. Kao instrumentalni sastav ubrzo shvataju da je nastup pomalo blijed i kreću u potragu za vokalnim solistima.

thumbnail_Kenedy-Sbina  i zulj

                                        Kenedi, Sabina i Žulj

Često nastupaju sa Sabinom Varešanović, popularnom domaćom zvijezdom,Vedom Hamšićem i Biaka Lorensom studentom iz Kameruna, zatim Čobijem, koji će malo kasnije postati slavni solista grupe Pro Arte.

thumbnail_Kenedy plus Cobi

U tom periodu najpopularaniji pjevač zemlje i regije zvao se Djordje Marjanović,apsolutni favorit svih muzičkih smotri i festivala. Na vrhuncu slave grupa Kennedy ga je pratila uz oduševljenje i bodrenje mnogobrojne publike.Svirali su bilo gdje, ali najčišće kao i ostali muzičari u FIS-u.  

thumbnail_'64 Fis sa Dj.Marjanovicem - Copy resized        

         SaDjordjem Marjanovićem-FIS ’64.godina     

Kenedijevci ubrzo postaju dobro poznat bend u gradu,voli ih publika,pjevači i organizatori igranki. Jedino su producenti i kritičari bili malo skeptični, pa grupa nije snimila u studiju ništa naročito. Pored igranki,najbolje su bili primljeni u hotelima Evropa i Bristol. Gostovali su u drugim gradovima,ali Sarajevo je uvijek ostajalo kao dom sa svojim plesnjacima koji su za njih uvijek bili otvoreni u dane vikenda.Kako i ne bi, “čupavci” su bili cool u koje su se po pravilu zaljubljivale šiparice.  

Seno je redovno svirao i potajno nadao da će skupiti novac za bas gitaru marke Fender. Nakon dobre ljetne sezone u bašti hotela Evropa, članovi grupe odrekli su se svog mjesečnog honorara i posudili pare da kupi Fender Jazz Bass. Sreću ove vrste nije potrebno opisivati,ali reći ću samo jedan detalj; on nije stajao na bini ,nego “lebdio” od ushićenja. Posudjene pare vratio je u ratama kroz otsvirane “tezge”. Dolazi interesantan period 1963 godine u djelovanju grupe Kennedy koji želim rasvjetliti kratkim zapažanjem. Znatan uspon nastaje pojavom g.Lorensa, studenta medicine u Sarajevu. Mnogi iz naše generacije sjećaju se talentovanog tamnoputog pjevača, nasmijanog i uvijek za šale uvijek spremnog .Više je ličio na ugladjenog gospodina ,nego rock pjevača.Vjerovatno navika iz mladosti i solidne porodice iz koje je potekao.Doduše, bio je stariji od tadašnje generacije muzičara, rodjen 1939.godine. Završio je Lawrence Francis Toniye Biaka studij medicine, zaista težak i zahtjevan fakultet. Da bi u tome uspio, podrazumijevalo se solidno znanje našeg jezika. Družeći se sa ljudima iz naše zemlje ,usput učeći naš jezik, svirao je i pjevao posvuda u Sarajevu. Ljudi su ga voljeli,kao i njegov blago “napukli” glas. Biti druge boje kože u našoj sredini nije bilo nešto neobično, rasizam ovdje nije bio problem .Već u to vrijeme u Sarajevu je otvoren program za izobrazbu kadrova iz mnogih afričkih, pretežno nesvrstanih zemalja.Tako se ovaj ovaj energični Kamerunac poslije studiranja na više mjesta, skrasio u Jugi, tj.Sarajevu, da diplomira i usavrši svoja medicinska znanja. Vrlo prijateljskim i laganim načinom ophodjenja,društven po prirodi,lako se uklopio u raju. Zavolio je Sarajevo kao malo ko,ali vrijeme povratka neminovno je došlo. Vrativši se u svoju matičnu zemlju ostvario je zavidnu karijeru obavljajući mnogo značajnih funkcija vezanih za profesiju u zdravstvu svoje zemlje. Seno kaže da je raditi s njim i pratiti ga kroz nastupe, bilo pravo zadovljstvo. Godinama je bio u kontaktu sa stečenim prijateljima, a dolazio je i u posjete kada su mu mnogobrojne obaveze to dozvoljavale. Na žalost poštovalaca,kolega i pacijenata, Lorens je umro 2014 godine u svojoj 75-oj godini života.Članovi grupe Kennedy i publika tog perioda sjećaju se njegovog posebnog kvaliteta i note koju je ovaj tamnoputi pjevač dao grupi, čineći je još atraktivnijom.Još dugo vremena grupa Kennedy je opstajala na sceni ,ali novo vrijeme tražilo je snažniji zvuk i nastup.Slično je razmišljao i Seno. Dvije godine sa Ivicom i grupom, od 1963 do 1965 dale su mu sigurnost i novo iskustvo. Promjena sredine i načina rada nametala se kao potrebau daljem usavršavanju. Svoje mjesto bas gitariste ustupio je već poznatom Dušku Ćorliji ,prijatelju,koji je kao i Seno svirao u nekoliko poznatih sarajevskih muzički grupa.   Desilo se to na način koji je uobičajen u muzičkim krugovima i transferima boljih muzičara na viši nivo.

thumbnail_Dedan,M.Maraus,Edo i SenoDedan Klokić ,tada bubnjar i organizator -menadžer , predložio mu je da osnuju prvi contemporary rock band na ovim prostorima sa modernim i već pripremljenim imenom “Kodexi”. Volio je naš Seno duboki i čvrsti ton svog jazz basa i jedva dočekao poziv.Našla se idealna četvorka za taj poduhvat Dedan- bubnjevi, Miro Maraus-klavijature ,Edo Bogeljić-solo gitara i naravno Seno- bas gitara. Često s njima je nastupao šarmantni Miroslav Banovšek – Bane,kao vokal u dijelu repertoara koji je njemu ležao.Treba napomenuti za one čitaoce koji ne znaju ili nisu čuli ,Kodexi su bili najžešća grupa ’60-tih godina u Sarajevu. Mladići su pažljivo pratili sva moderna muzička dostignuća u svijetu kao i top liste, a na živoj svirci jednostavnorasturali” na radost publike.

Seno SijercicČlanovi Kodexa pojedinačno i kao muzička grupa,uz Indexe i Čičke, bili su istinski pioniri R&R u Sarajevu. Kroz njih je od ’65 do ’72 godine prodefilovalo mnogo kvalitetnih muzičara i vokalnih solista. Prvu postavu u nastanku već sam naveo, Dedana je ubrzo naslijedio Vojo Šimšić-Šime, a bubnjar sa najdužim stažom bio je Lučiano Paganotto. Tu su još svoje umijeće iskazali basisti Dule Ćorlija, Goran Bregović i Tuce Dražen. Solisti Miroslav Banovšek,Ismeta Dervoz, a potom Željko Bebek, davali su tokom godina posebnu boju i čar ovim majstorima.

thumbnail_Kodexi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U periodu boravka u Italiji,sa bendu svirali su još, bubnjar Milić Vukašinović -Mića i basista Zoran Redžić. Postoji mogućnost da sam neko ime ,bez loše namjere izostavio.Medju sima, moj favorit i prijatelj bio je Edi Bogeljić, prisutan u bendu od osnivanja do prestanka rada ove izuzetno kvalitetne i moderne muzičke grupe.Muzičar koji je na sebi svojstven način gradio zvuk i repertoar grupe uz pomoć Bebeka s kojim se najbolje razumio,kao čovjek i kao muzičar. Čast mi je napisati da sam i ja uzeo palice i odsvirao skoro 2 godine sa Kodexima ,od njihovog povratka iz Italije 1970-te godine, pa sve do kraja ’71, kada bend odlaskom Bebeka stavlja tačku na svoju dalju karijeru. Navedena imena sigurno, dovoljno govore u kojoj mjeri su pojedinci ovog benda dali vlastiti doprinos našoj najboljoj grupi “Bijelo Dugme”.Ne samo “dugmetu”,nego i ostalim muzičkim kombinacijama širom zemlje.

Romantično i sa mnogo duhovnog naboja odisalo je vrijeme u periodu nastanka Kodexa.Možda same slike govore, jesu crno-bijele,ali atmosfera je obilovala kolorom. Iz prve pionirske postave, Edo,Miro i Bane uz njih još i Vojo, otišli su u vječnost i legendu. Neka ovaj tekst bude skromna uspomena na njihov doprinos sarajevskoj rock školi ,da se zna njihovo mjesto i uloga početaka na ovim prostorima.

   Ova četvorka znala je šta je druženje u pravom smislu te rječi.Vršnjaci,svako stručnjak u svom domenu,nastojali su ostaviti što bolji utisak što im je pošlo za rukom. Svirali su na mjestima koja su cijenila noviji i moderniji zvuk.Bilo je par ljetnjih gostovanja i turneja. Prvi takav nastup desio se u Rovinju ’65 godine.”bilo im je tako teško” pa su proveli neko vrijeme odmarajući se kod Dedana u Vrsaru,šaleći se ,obilazeći okolinu kao i mjesta u Istri gdje se mogla slušati dobra muzika. U Sarajevu, tačnije u Domu Milicije na gitarijadi primljeni su ovacija. Edi je uvijek znao koji repertoar generiše dobro raspoloženje, bolje rečeno tačno je znao šta, i kako svirati.U takvoj atmosferi Seno je izrastao u stabilnog i čvrstog bas gitaristu kao stub ritam sekcije .Nakon godinu dana dolaze personalne promjene i vječiti predmet diskusije koji se odnosio na zaradu i kvalitet opreme. Uvijek je nešto nedostajalo i trebalo se kupiti. Nakon ’66 i dijela ’67. godine koliko je trajalo učešće u ovom kvalitetnom bendu ,Seno iznenada prekida saradnju,a svoju poziciju opet ustupa Duletu Ćorliji. Sviralo se dobro u Kodexima ali zaradjivalo malo. Izdržao je još neko vrijeme i obreo u grupi koja je imala redovnu gažu svirajući u auli Ekonomskog Fakulteta. Zvali su se “Mira i Prijatelji”. U početku imponovao mu je broj publike, pa i repertoar,posebno druženje sa Bobom Misaljevićem solo gitaristom,članom osnivačke postave Indexa. Medjutim repertoar je bio uglavnom isti, prilagodjen malo starijim studentima,sa nešto sporijim ritmom, za parove i one koji su se upoznavli tokom igranke. Izdržao je dvije godine ’68/’69-tu. Rječ izdržao nije pogodna kao neki realan osjećaj. Svi muzičari su u svom izrastanju i napredovanju racionalno razmišljali šta je najbolje za njih. Sama atmosfera u bilo kojoj skupini uglavnom je bila dobra, mladalačka i relaksirajuća. I pored svega,ponovo odlazi iz ove grupe. O motivima dalo bi se diskutovati. Dobio je ponudu koja se ne odbija. Pozvao ga je čuveni harmonikaš Rato Petković da se nadje u njegovom orkestru .Gle čuda ,roker u orkestru narodne muzike.U ponudi je bilo nekoliko turneja,a “lova do krova” .Rastanak nije bio tako lagan sa muzikom koju je volio, još malo je koketirao i balansirao. Možda je dogadjaj sa grupom “Pro Arte”u kojoj je trebao nastaviti karijeru, kumovao da iz rokera predje na estradu i narodni orkestar.Esad Arnautalić predložio je Novkoviću da Seno udje u njihov bend, pogotovo nakon studijskog snimka “Kuće su ostale prazne”koji je Seno odlično odsvirao. Da je osto u u grupi “Pro Arte” mislim da bi se našao na samom     vrhu ljestvice kvliteta i popularnosti.Vodio ih je čovjek koji je dobro znao šta su hitovi i šta donose.  On misli da su neki članovi grupe bili protiv te ideje.Svirali su mnogo ,turirale i zaradjivale,na neki način nije se uklopio. Možda u ovom tekstu nema dovoljno mjesta za opisati klimu medju muzičarima, posebno u septembru mjesecu koji je bio svojevrsno “muzičko vrenje” kao prelazni rok. Mijenjale su se postave od najboljih sastava do onih koji su tek počinjali i nastojali unaprijediti svoj uspon kadrovskim promjenama.Svi bi u bolji bend koji zaradjuje više novaca i ima više nastupa.   

Na kraju shvatio je da i “nedostižne “Pro Arte sve više teže pop pjesmama i podilaženju lakšim notama pa se odlučio za “narodnjake” . Konačno ,tada dolazi do preloma u muzičkom smislu.Iako etabliran kao moderan muzičar prelazi u estradne vode sa predznakom na narodnu popularnu muziku. Radilo se o pragmatičnoj odluci,ne samo njega,nego mnogih dobrih i kvalitetnih muzičara. Svi oni izgubili su po nekoliko godina studiranja, napornih proba i vježbanja, turneja koje su uzimale vrijeme, a nisu  donosile količinu novca proporcionalnu uloženom trudu i nivou muziciranja. Dobio je ponudu koja se ne odbija. Pozvao ga je čuveni harmonikaš Rato Petković da se nadje u njegovom orkestru .Gle čuda, roker u orkestru narodne muzike.U ponudi je bilo nekoliko turneja,a “lova do krova” .Uskočio je na poziv tog poznatog harmonikaša i virtuoza iz Sarajeva pravo na turneju po Evropi. Put finansijskog oporavka neophodnog da bi se ostalo u životu i muzičkom poslu počeo je davati rezultate.Našao je sebe i zadovoljio svoje, prije svega, finasijske potrebe. U ovom orkestru dešavale su se dinamčne promjene, mnogo nastupa, neuporedivo više nego u rock ili zabvno-plesnoj muzici. Odmah na samom startu išao je na turneje po SR Njemačkoj, zatim Holandiji, Lihtenštajnu i Rusiji tj.Sovjetskom Savezu. Ljetna sezona značila je po jadranskoj obala, turistički centri,od mjesta do mjesta. Česta su bila snimanja za različite pjevače, festivali na svakom koraku i još mnogo dogadjanja kojih se nije mogao sjetiti u razgovoru.Zapanjila ga je posjeta Azerbejdžanu,a od svega najviše je volio druženja sa popularnim izvodjačima. Za neke od njih rekao je da su izvanredni ljudi i dobronamjerni muzičari. Posebno je izdvojio LJubu Kešelja čuvenog harmonikaša, aranžera i kompozitora.Nije Seno bio jedini muzičar koji je sa modernije muzike prešao u narodnu, kasnije i estradnu varijantu.

seno Učinio je to i Pero Čubić poznati gitarista sklon džezu i složenijim formama sviranja klasične gitare,zatim Fadil Toskić veoma talentovan pjevač koji je karijeru započeo u nekoliko rock bendova,a završio je u “Teškoj Industriji”Onda Via Estrada”.Isto je učinilo još par njih, za ovaj tekst manje bitno. Ispričao mi je i par šala; na turneji prema Jadranu jedna poznata pjevačica nije znala da je more slano,pa je tražila čašu vode od iznenadjenja i šoka saznavši da je ipak slano. Drugom prilikom na putu prema Njemačkoj primijetili su da ih pretiče točak od nečijeg automobila. Vozač ,poznati menadžer Sadik Pašić – Paja,danas čuveni ugostitelj, prikočio je da vidi o čemu se radi. Kada su stali i imali su šta i vidjeti: slobodno-kolutajući točak bio je sa njihovog kombija, a iza njih gomila osobnih stvari i instrumenata na drumu protezala se dobrih stotinjak metara .Srećom otkinuti točak nije napravio štetu ,sve je prošlo dobro. “Smijali smo se od straha i sreće”.

Trebalo bi mi mnogo prostora da prenesem na papir nevjerovatna iskustva ovog poznatog muzičara.Na žalost malo godine ,a sa njima zaborav, progutale su mnoštvo gradje za lijepe zapise ili možda knjigu . Završio bih rečenicom : Seno Sijerčić obogatio je zvuk narodne muzike svirajući bas gitaru. Do tada bas dionice svirao je kontrabas koji je imao limite u snazi .Očito vrijeme malih zatvorenih prostora za narodnu muziku ostalo je iza nas otvorivši vrata veliki hala za veliki broju publike .Novo vrijeme i modernizacija učinili su svoje. Zvuk Jazz Bass gitare sa mnogobrojnim i bitnim kombinacijama na pojačalu, ubrzo se pokazao boljim i praktičnijim nego klasična pratnja kontrabasom. Imao je sreću da se kao jedan od prvih kod nas ,upustio u tu avanturu i savremeni zvuk popularne narodne muzke unaprijedio do maksimuma.Sjetio se fenomenalnog koncerta četvorice harmonikaša koji su zajedničkim nastupom napravili “lom” u dovrani. Bane Mlutinović,LJubo Kešelj,Omer Pobrić i Ratko Petković majstori posebne vrste. Nakon ovacija, kada se sve završilo rekli su mu, da “krila” koja im je on davao jakim i dubokim tonovima svoje bas gitare i pojačala,imaju efekat poticaja za sva krešenda i virtuozne poteze koje su tu noć izveli.

     Nešto kasnije kada su ljubav i porodica označili vrijeme za rastanak sa muzikom , okrenuo se zavjetrini u privrednom preduzeću ,Rent-a-Car. Sa oca na sina.Mnogi se sjećaju velikog uspjeha u prodaji čuvene i popularne Reno četvorke. Njegov otac, promotor u sarajevskom predstavništvu firme Renault, važio je za sposobnu i omiljenu ličnost. Kao takav gradio je stabilnost svoga sina kroz život i muziku ,dajući pri tome punu podršku njegovim mladalačkim snovima. Došlo je sada vrijeme da  Seno bude odgovoran otac. Sa oca na sina. Kao uspomena ostala je Jazz Bas gitara.

Ne za dugo,došao je rat,surov , težak i doba realnog siromaštva za većinu stanovnika. Ne razmišljajući mnogo pustio je u “muzički eter” vijest da je njegova gitara na prodaju.Obzirom na godine starosti kao “oldtimer”,nadao se solidnoj prodaji. Na žalost poratni uslovi nisu dali mogućnost cjenkanja i gitara je prodata. Nije to bilo ni malo para tih godina,ali vani bi vjerovatno dobio mnogo više. Nevolja tjera,a i uspomene blijede ,pa neke drage stvari i sitnice nemaju prednost nad aktuelnim životnim potrebama. Bez obzira na sve ,drago mu je što gitara nije završila na tavanu,već je otišla u prave ruke. Nije mi htio ništa govoriti o detaljima, samo je pružio novinski izrezak,uz napomenu da se ne osjeća loše što je sve prošlo na takav način. Više mu je žao radi unuka,koji će sasvim sigurno ići dedinim stopama. “Neka ,neka se bori kao i svi što su”.Gitara će biti ,a tate i mame su sve starije,a i prijatelja je sve manje.

  Nisu iščezle sve uspomene.U igri sa unucima i njihovim instrumentima, često izbiju na površinu iz dubine zaborava sjećanja na davna dogadjanja prije pola vijeka. Seno tada nastavlja dijalog i uči ih kako je muzika isto što i prava ljubav. Sve ostalo nešto manje je važno,bar iz njegove vizure.Tu je Seka koja ga pazi kao bebu. Ne ulazite u njihov stan ,ako vam smeta muzika tri generacije. Svaki dan prije i poslije škole mlate po čemu stignu, baš kao Seno prije šezdeset godina na početku priče kada su on i Kemo…….

Moj je utisak da mu nije žao što je onako mangupski prišao djevojci,za koju nije bio siguran da će mu biti životna saputnica. Malo je nedostajalo ovoj priči da promijeni tok i govori o velikoj zvijezdi jedne lijepe Sofije.Razumijevanje i intuicija, da se iza takve drskosti krije “dijete” koje zna da voli, govori nam  o intuiciji žene ,a tu fule nema. Pedeset godina grade svoju zajednicu,po dobrom bosanskom običaju. Seno je sada u svojoj 74 godini i mladje generacije sigurno ne znaju o kome se radi. To i jeste jedan od razloga zašto pišem ove priče o “malim ljudima”koji su dali mnogo na polju svoje djelatnosti. Zaista treba nešto lijepo reći o njima, da znaju da su bili, da su još tu medju nama sa malo prašine zaborava na sebi.Nije na odmet ostaviti ovaj kratki zapis o njima.

P.S. Ne zamjerite na sitnim greškama i detaljima,ići 60-tak godina unazad,nije lak posao.

Napisao Ljubo Pavlović

Sarajevo maja 2017.godine    

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.