SARAJEVO FOR EVER

Mirsad Emirhafizović – Profa,

Sportista i sportski radnik,prof. tjelesnog i zdravstvenog odgoja i

Slikar iz Sarajeva, čiji motivi su

SARAJEVO FOREVER

piše LJubo Pavlović

17021702_1315126575244815_6412961441953427305_nHobi slikanje , stvarno zanimanje tjelesni odgoj i razvoj.Diplomirao je na DIF-u iako nije mogao zamisliti da bi mu to mogla biti profesija, pogotovo ne u srednjoj školi. Razlog je sport koji beskrajno voli i ne popušta u toj ljubavi.

“Kada sam kao klinjo uhvatio košarkašku loptu, sve se rješilo u tenuku, strast se rodila i ne namjeravam je zapostaviti ma šta to značilo. Nisam se osjećao sportskim tipom koji bi trebao studirati da bi djeci “prosipao” iskustvo , formirao ispravan pogled i ljubav za sport . Bitno je znati svoju ulogu trenera, kao oca u malom, dakle pedagoga koji uči kako se razvija i komunicira u timu ,kako stiče potrebno samopouzdanje i kvalitet te kako da ti “nos ne ostane u oblaku” nakon pohvala da si as,talenat i buduća zvijezda. Djeca ne znaju više, ali jedan klik pa enter i “bljesne” im pred očima što žele znati. Sami rezoni , ja krećem od teze ; sport je zdravlje, timski rad, napredovanje i stalna vježba koja daje rezultate i pomjera granice u svemu”.

Mladost u principu voli sport pogotovo ,ako ima osnovnu mogućnost da krene sa igrom. Šta je potrebno ? “Komad “prostora, djeca iz ulice ili okruženja i poneki rekvizit,ovisno o sportu. U vremenu kada se dešavala sportska “infekcija”, bilo je osvajanje prvog mjesta naše zemlje na svjeskom prevnestvu u košarci u Ljubljani ,sada već davne 1970-te godine. KK Bosna i naravno Kindje-Mirza Delibašić, vječiti idol nove generacije publike i košarkaša, bili su dodatni okidač za razvoj ovog sporta do kapilarne srži . Mirzin sitl ,znanje i sve što je pokazivao na utakmicama natjeralo je, klapu male raje iz mahale, koja u početku / radi fudbala/ nije naročito marila za ovaj sport, da na zid bašte postave koš tablu i na nju zakače kantu za za smetlje koja je imala obruč koji je držao . Za taj poduhvat trebali su samo skinuti dno, a na obim i širinu nisu obraćali naročito pažnju. Fokus se odnosio na neprestano ubacivanje ili šutanje. Basket, dvoje na dvoje i razne kombinacije slobodnih i blokiranih tzv “limunada” poentiranja /igralo se u limunadu ko pobjedi /,pa onda sati i sati solo ubacivanja i pomjeranja vlastitih rekorda. Malo je prošlo vremena ,a Mirso ili profa kako ga zovu raja, našao se u košarkaškom klubu “Žejezničar”, potom jednu sezonu u Vracama kao razmjena sa Željom. Takva sportska saradnja mnogo je značila, zbližavala ljude i gradila prijatljstvo igrača, navijača i klubova….Košarka je rijedak sport u kome se potenciraju vrijednosti , pristup igača koji se njime bave i kojima publika skandira i plješće, čak ,ako ne navijaju za njihov klub. Tako je bilo nekada, a mislim da još izvjesna nepisana pravila u ovom sportu vrijede. Najmanje izgreda ima na košrkaškim terenima u usporedbi sa većinom drugih sportova. Gledaoci uživaju . Njegovi kompanjoni i kolege, Zoran Majušević ,Mrva /Mrvaljević/ i on, kao mladji od njih, koji su “držali Vraca” stabilnom ekipom, družili su se i van terena .Godina ’76-78. Ulaganja u sport tog vremena bila su dovoljna za osnovne potrebe i niža ligaška takmičenja. Realno ,bez većeg ulaganja novaca nije se moglo dalje. Iako je često dolazio i pomagao Čedo Djurašković kao stručnjak,vrtili su se u krugu. Bez obzira na vječitu muku sportista koja se zove besparica, dobre atmosfere nikada nije nedostajalo. Išlo se na razne utakmice kao na izlet ili teferič, svega je tu bilo , najviše šala i komentara na igru. “Sve me vodilo k tebi” kao u stihu Arsena Dedića. Vodilo ga je sportu na ozbiljniji i osmišljen način.

“Donio sam odluku i počeo ,iz inata.Otac mi je vodio malu poduzetničku radnju za proizvodnju plastične ambalaže, pretežno za lijekove. Poznate su njegove kutijice za bademovu mast. Možda je očekivao da će se tradicija nastaviti, a moje srce kucalo je na drugoj strani, za sport. Ipak pomagao mi je na svoj tih i nenametljiv način koji je u pravilu podrazumijevao ,da o mojim potrebama uvijek temeljito i nešto duže razmišlja. Na faksu počeo sam polako uz savjete Milivoja Karalejića ko predmetnog asistenta ,a zatim i profesora. Kao u tudjoj koži, ili pred ogledalom posmatrao sam sebe i moj nauk.Nisam još uvijek vjerovao da se radi o meni. U nekim bitnim i prelomnim razmišljanjima želio sam da ova “avantura”, iz nekih iracionalnih razloga u odredjenom trenutku stane. Da se uhvatim pametnijeg posla. “Desiće se ,neće se desiti”,baš kao u crtiću o vuku i ptici trkačici…….nije se desilo. Ova dilema klasičan je osjećaj procjene, šta jeste i šta nije dobro kada se donose važne odluke .Nisam mogao ni sanjati koliko lijepih trenutaka će, kao film moga sjećanja na razna dogadjanja, donijeti zadovoljstvo u odgovornom procesu obarazovanja do današnjeg dana. Djeca su vječiti nosici raznih mogućnosti, posebno talenta i želje. Oni daju Inspiraciju koja zauvijek postaje stalni drug i saputnik. Moji puleni obična su generacija mladića ,ne baš sjajnog materijalnog stanja, upisanih u našu školu kako bi što prije došli do zapslenja. Tako je izgledalo , a ni sada nije drugačije. Trebalo je prvo razbijati mit o tome da nešto ne mogu ili da nisu predodredjeni za dobre rezultate. Zid ponosa nekada je najteže preskočiti, sjetimo se da, svjetski rekordi uglavnom stižu nakon ličnog i intimnog uspjeha iza kojeg stoji dobra tona znoja. Često iza njih imamo ljudske drame koje nemaju uvijek sportski back-ground. Ličnost je krhka u periodu školovanja, skoro razbijena u djeliće , da bi se lako postiglo ono što se od njih nedoraslih očekuje. Vrtlog u kome sam se našao izazovan je istimulativan. Pošten da budem, sportsko-pedagoško pregalaštvo u početnom periodu rada sa mladim generacijama, nikada neće biti vrednovano u društvu na pravi način. Što se mene tiče zadovoljstvo makar malog uspjeha jedne individue , dovoljno je da se sav trud iplati višestruko. Svi koji prolaze kroz tu fazu znaju o čemu govorim.

Na ruku su mi kao predavaču dječacima koji kreću u život, išle činjenice koje su potvrdile moje zaključke kako muzika briše granicu godina i prbližava sklonosti.U našoj kući pjesma se čula na svakom koraku, posebno kada je moj brat Dževad u pitanju”. Čitaoci se mogu sjetiti njegovog lika kao vokalnog soliste u grupi “Opera Lu”, čak su snimili i singl za Diskoton 1980 godine. Mladi pankeri pjesmom “Televizori” prilično su uticali na raspoloženje i želju da se priključim svijetu lijepih tonova, kombinujem i miksam sa sportom. Tražili smo se u nekom novom valu muzičkih ostvarenja. Bili su simpatična grupica. Nećko /Bolero/ keys, bio je uz njih ,no nešto ga je povuklo u drugom smjeru te su nastavili bez njeg, Boro Sarić na basu, zatim Goran Marić ili Malkolm Muharem , tako su ga zvali za bubnjevima. Što se mene tiče ,volio sam ritam sporta i muzike i”prćkao ” po bubnjevima .Srećom na vrijeme sam osjetio da to nije baš tako lako ni jednostavno. Sport je posjedovao mnogo jači magnet. I pored jasnog opredjeljenja nisam se odrekao svoje muzičke kolekcije. Još uvijek je nabijena u stalažama malog, skromnog stanu u kome živim. Čeka da umorno uho od dječije graje zamijenim lakšim i smirujućim tonovima. Slušam je svakodnevno, dodje kao relaks. Smatram je najuspješnijom “terapijom” koja liječi sve od mrlja na stoljnjaku do žuljeva tijesne kože”.Kada rad u sportu ide teže, muzika je ta koja daje podršku i pomaže da se dodje do rješenja. Kada slušam neke disonantne modne trendove u muzici brzo me umore,onda brže-bolje bježim na teren i u djeci kroz igru nalazim mir i pozitivan zaokret”.

Došao je i taj dan ,prvi susret sa djacima u školi. Čini mi se da je to dio priče u kome Profa bira rječi i strogo pazi da se ne bi previše hvalio. U suštini to je tanka niti koja me dovela do tog dobrog čovjeka i pedagoga zaljubljenog u svoj posao ,sport i muziku. Ne poznajem ga dugo kao većinu likova iz mojih priča, tek tri-četiri godine. Što sam više usputnih dijaloga imao i iskusio s njim /čitaj promuhabetio/ učvrstio sam uvjerenje da takvi profesori imaju svu sreću ovoga življenja. Nikada neće biti zaboravljeni od svojih djaka, pogotovo onih kojima je pomogao da sportski “prohodaju”. Miran po prirodi,bar na prvi pogled, nenametljiv, tih u govoru i ophodjenju, vjerovatno je bio melem za odrastanje momcima koji se “traže” u životu. Njegove ljubavi koje sam naveo u ovom tekstu, našle su put do djaka, kao brzi potok do poljana koje nose smiraj u momentima donošenja za njih važnih odluka. Ne mogu ga drugačije opisati,osim dodati još gomilu moralnih i karakternih vrijednosti koje nosi sobom. Nekada kao breme, a nekada kao vrlinu, ovisno o dogadjanju i učesnicima. Svi njegovi prijatelji osjećaju isto kao i ja, bez dileme. Obzirom da će ovaj dio teksta iz razloga skromnosti on preskakati , prelazim na rezultate koji se za većinu ljudi sličnih njemu , nikada neće nešto posebno isticati niti cijeniti. Ubrzani tempo života briše mnoge vrijednosti koje imamo ,pa ako se ovaj trend nastavi, onda neka ostane moj mali doprinos u otkrivanju nekih starih, bitnih vrijednosti i ljudi u njima. Mnogo je toga što bismo trebali očuvati.

Na moje pitanje koje dostignuće može izdvojiti ili biti ponosan rekao je rafalno i nabrojao sve dobre rezultate raznih selekcija njegove škole koje je vodio na takmičenjima i turnirima.

Očekivao sam filozofsko razmišljanje koje bih slušao i klimao glavom. Više kao šalu rekao mi je “Mom ponosu nema kraja uz činjenicu da se mnogo mojih učenika našlo u sportu ,a niti jedan u Crnim hronikama brojnih medija . Srećom upamtio sam i navešću par rezultata koje je postigla škola koja nema čak ni adekvatnu salu za odredjene sportove :

– I mjesto u košarci na takmičenju srednjoškolaca Sarajeva.Ovaj turnir pandan je bivših “Malih Olimpijskih Igara “svojevremeno popularan , sa velikim brojem učesnika u skoro svim sportovima,

– III mjesto u košarci BiH takmičenje srednjih škola, Mogli smo biti drugi realno, da nam nije protivnik bila odlična ekipa iz Tuzle gdje je većina tima već trenirala u KK Sloboda. Doduše i meni su se nudili igrači iz nekih sarajevskih škola kao pojačanje,to je skoro bilo i regularno. Nisam htio zanemariti svoju djecu na uštrb drugog ili trećeg mjesta. Drugi jesu.

– Na kantonalnom takmičenju do finala, dobili smo sve protivničke timove i pri tome od 6 utakmica imali samo 6 ličnih grešaka do finala. Finale sa III gimnazijom dobili smo u velikom sitlu i osvojili prvo mjesto.

Moram reći velika podrška našem radu je direktor škole, gospodin i veliki čovjek Emin Deliahmetović. Jednom prilikom zamolio sam ga da nam uplati nekoliko časova u sportskoj hali na Ilidži .Kao ključni razlog naveo sam da se ekipa “gubi”u većem prostoru jer naš školski je, kao neki “mali stan……. i još nešto dnevnog boravka”.

thumbnail_Mali teren 2 sa 2-Ekipa sa Terzić MersadomEto ta naša skromna ekipa “nafatala ” se rezultata.Svi znaju da se radi o školi koju volim i poštujem ,naročito djake. Već duži period škola je u nekom nepisanom rangiranju marginalizirana kao manje elitna ili ne znam kako bih to nazvao…kao da su u njoj neki “manje vrijedni” misleći da znanja iz ove škole nisu na nekom extra glasu /stručna elektrotehnička škola /. Upravo suprotno,ova znanja fundament su svake, pa i naše zemlje . Ova djeca čine našu budućnosti i ostanak u društvu prosvjećenih tehničkih nacija. Inat i upran rad naše je oružje i nikada nismo pognuli glavu i napustili teren totalno poraženi. Uvijek borba, fer borba sa naše strane. Gimnazije koje slove kao “elitne”, imaju 2o- 30 grača u poznatim ligaškim klubovima gdje redovno treniraju i igraju,a mi, obična raja od učenika do nastavnika često im “uzmemo mjeru”. Neke takmičare slikaju za TV i novine /po vezi / ,a ja svojima kupujem sendviće i sokove da ne kolabiraju. Ma ta “mala raja” u stanju su dizati ne samo škole ,nego i gradove svojim rezultatima. Eto i na to sam ponosan. Dodaću još jednu šalu iz prakse.Pozvali nas na atletsko takmičenje u opštini. Skuckali smo malo atletičara,pretežno za trkačke discipline.Niko do tada nije imao iskustvo šta je štafeta. Pripremio sam ekipu ,ali evo kako; uzeo kukuruz,zamotao ga i rekao ,ovo je štafeta, trči i dodaj kolegi koji te čeka ….to je sve. Prvo mjesto u opštini Novo Sarajevo i četvrto u Kantonu Sarajevo u nošenju “kukuruza”.

Za ozbiljno bavljenje sportom pored znanja i iskustva bilo kao takmičar ili trener potrebna je i doza inuticije. Mnogo perspektivnih mladića i djevojaka prošlo je nezapaženo kroz

redove raznih timova. Razlozi su nekada slučajni gdje samo malo odsustvo pažnje i povjerenja odvede na stranputicu i tim i jedinku. Tim izgubi mogućeg dobrog play makera ,a on svoj potencijal potroši u klubu gdje njegov talenat ne vide. Desilo se slično sa Terzić Mersadom učenikom naše škole, usput učenikom generacije. Završetkom srednje škole nastavio je aktivnije trenirati i igrati u KK Željezničar ,potom u KK Bosna. Teško je objasniti kako i zašto nije skrenuo pažnju na sebe , pored pokazatelja koji trenere upućuju na zaključak da se radi o igraču kojeg se treba dodatno motivisati. Trudio se Mersad skrenuti pažnju ,redovno trenirao i skoro zapostavio fakultet. Bez rezultata. Spakovao je kofere otišao u SAD, tačnije u Mountain State Univerzitet, West Virginia. Podaci koji su stizali do nas kažu da je u periodu dok je igrao za taj tim oborio neke “old time records”; po broju otvorenih šuteva ,defanzivnih skokova i niza uzastopnih utakmica. Zadnje vijesti kažu da je pomoćni trener tima”. Koga zanima može se poslužiti rezultatima na Wikipedia , evo i jedna mala kopija sa jednog od turnira u Americi :

Awards and honors

· Leading rebounder: Mersad Terzic, Mountain State (W.Va.) in 3 games Terzic earned 31 rebounds averaging 10.3 rebounds per game,

Bilo je još dobrih rezultata za našeg Mersada, slobodno potražite na internetu. Profa nije htio dalje pričati ,a očito je, koliko veliki je i njegov doprinos za uspjeh ovog mladića. Kada se uzme u obzir početak karijere Stiv Neša /Steve Nesh/ koga je lokalni tener u školskom timu označio kao ne baš talentovanim igračem,onda se to svima može desiti. A šta je Neš postao kasnije svi znamo, jedan od najboljih košarkaša u NBA ligi svih vremena.

Vraćam se priči o našem profi. Bez obzira na realan lični uspjeh kome se u početku karijere nije nadao, često je osjećao da mu nešto nedostaje. Ima raju ,dobru raju, prijatelje, sretnu obitelj i sve ono što prosječan čovjek treba, ali nešto nedostaje. Valjda u početku svoga života ,kada počinjemo razgledati svijet radoznalim očima i usvajati rezone rada i življenja, želimo biti stariji i važniji sami sebi. Kada prodju neke “duge” godine i shvatimo da smo na vrhuncu eneregije , pogledavamo obavezno unazad .Na sve što smo ostavarili ,onda se pitamo: šta sada. Sve ide svojim tokom, uhodanim šinama, na vrhu smo “brda”, dovoljno odrasli da shvatimo: ipak nešto nedostaje. Javlja se dilema, potreba za novim. Odatle vode različiti putevi popločani izazovima , adrenalinom ili zadovoljstvom. Želimo zadovoljiti neke utilitarne potrebe ili “usus fructus” zabranjenog voća. Većina raje ima svoju kafanu u kojoj se svi poznaju,ali tu su i priče o raznim mogućnostima. Ne rijetko slika neke lijepe žene iz firme, komšiluka ili društva na nekom okupljanju, nikako da iščezne iz vidokruga. Izazovi slični ovom nisu rjetki, pa se krene na planine, kad’ i tamo isto. Nakon krajolika i prirode javljaju se i neke druge slike koje bude znatiželju. Ovdje ostavljam svima na maštu šta su izazovi kada se stabilizujemo u svojim životima.Dovoljno stari,ali što kaže poslovica i dovoljno jaki da sve doživljavamo kao da smo tek na početku. Svrha je uočiti ša je tačka na i, ili biber po pilavu.

Ima i ona, daj mi da još jednom probam pa da me nema. Svoju dilemu moj drug Mirsad riješio je slučajno, prstom sudbine. Okliznuo se ,tj pao u školi ,ali ne na ispitu nastavničkog vijeća, nego pošteno zapeo na perfektno glatkom podu škole. Ne u sali sa djecom, ne u razredu ,nego ‘nako prostro se “zapinjući izmedju mladosti i zrelosti” pjesnički rečeno .Realno slomio nogu i zaprijećeno mu ležanjem ili sjedenjem malo duži period. Tako prikovan gledao je i mislio ,mislio i pogled mu stalno bio na zidu gdje je visio prigodan kalendar sa datumima i slikama Fuada Arifovića.

15326580_1223058454451628_5602323360953778736_n

Nije se umorio gledajući iako je bilo dana kada je gledao kroz njih misleći šta i kako dalje. U jednom trenutku zaptao se kako neko može tako lijepo naslikati što god mu na um padne. Uzeo je od sina neke bojice, krejone i tempere…….mrljao ,šarao i probao . Nije bio zadovoljan. Pitanje koje ne popušta, kako ovi ljudi to umiju, jel’ im došlo u glavu ili iz glave na platno. Pojaviše se neke knjige koje je zamolio da mu kupe,slike vezane za slikarstvo. Knjige za nekoga ko cijeni i voli sve što je vezano za slikanje o kome ipak malo zna. U njima je saznao na direktan način kako i šta je potrebno za put ka početaku. Čitajući otvorile su se “slike svih slika”, ilustracije koje graniče sa nemogućim, otvorila se nova muza i izazov koji vodi ovoj umjetnosti. Da je bilo lako,nije . Da ga je neko pitao koji mjesec ranije, zašto troši velike pare na skupe knjige i šta se ustvari dešava s njim, ne bi imao pravi odgovor. Učio je bez prestanka , nailazio na nove pojmove i pravce odgonetajući izraze kao Kraplak , Rose Madder ,ekstrakt korjena Rubia Tinctorium ili šta je bazični kolor u slikarstvu. Kako nastaju boje i kako se miješaju ? Kako znati pojam Alizurin kada nije znao ni osnove potrebne za rad vodenim bojicama odnosno akvarelu ? Crimson ,dodatak bojama i šta uraditi da budu poredane u potrebnim nijansama ? Zaustavio se na stilu akvarel koji u osnovi predstavlja slikanje vodenim bojama vezanim ljepilom /gumiarabika/ koje se rastvaraju u vodi. Tu je počeo raditi neumorno,nakon sportskog “klika” prije mnogo godina,došao je onaj koji nema cijenu,umjetnički.

16195796_1283665425057597_2424742971648148721_n

Kako sebe iznutra i svoje misli, staviti na platno, kako uraditi pejzaž vrijedan truda da ga svi vide drugačije. Bez iskustva, kursa ili škole, krenuo je u avanturu slikanja i kako sam kaže “pekao se na vatri “.Period koji u procesu napretka još uvijek traje. Prekretnica se desila izborom stila i načinom miješanja boja, što su osnove svima koji se time bave. Ali svaki umjetnik daje sebe i eksperimentiše u procesu stvaranja boja i njihovog nanošenja na platno. “Svoju ljubav otkrivam sam,intersantnije je i uzbudljivije kada se vidi rezultat kojim si zadovoljan. Uradio sam mnogo slika i neke od njih nikada ne bih dao od sebe,slika koje mi mnogo znače i nemaju cijenu.”

16684361_1299021790188627_7596173664351623312_n

Nije ni meni lako pisati na ovu temu ,a valjan razlog je kada pogledaš njegove slike i opus koji te fascinira.Pitam se kako je odjednom došao na ideju baviti se slikarstvom i nije li to predivno za čovjeka koji “otkrije” slučajno svoj talent, na sredini životnoga vijeka. Asocirao me na Pola Gogena / Paul Gauguin/ slikara o kome sam imao priliku naučiti nešto više od onoga što se može naći npr. na Widipedia stranicama. Ne želim uporedjivati umjetnost ovo dvoje slikara ,ali mogu “oslikati” njihovu znatiželju koju su smirili bojicama u kasnom sazrijevanju. Za razliku od profe, Gogen je bio avanturista i bilo ga je na raznim mjestima svijeta krajem 19.vijeka. Svašta je radio od bankarskog službenika u Parizu do radnika na kopanju Panamskog Kanala. Bježeći od malarije i raznih groznica tokom gradnje, kao pustolov našao se na francuskim ostrvima Marquesas, izgubljenim na Pacifiku prilično udaljenom od poznatih ostrva Tahitija kojima službeno pripada.Tačnije na vulkanskom ostrvu Hiva Oa. Zli jezici kažu da je lutao po svijetu jer se počelo pričati da je mačem,uvježbanim potezom, otkinuo uho svom velikom prijatelju Van Gogu, nakon neke bezvezne svadje ispred kadane u sred Pariza. Navodno radi prosititutke. Imao sam sreću boraviti na Tahitiju i saznati mnogo više o ovom umjetniku koji je tu i sahranjen .Umro je relativno mlad ,pedesetak godina,ali ne od bolesti koju mu navode. O tome drugi put ,veo njegovih misterija podugačak je. Igrom slučaja , nekih desetak metara dalje, nalazi se i grob još jednog poznatog Francuza, Žak Brela /Jacques Brel/ -Jojo. Pjevača i glumca koji je takodje živio svega 50-tak metara od Gogena,ali mnogo godina kasnije. Jojo je poginuo u svom malom avionu kojim je pilotirao .Uz njega je bila i supruga .Oba velikana imaju memorijalne muzeje na tom prelijepom ostrvu ,biseru Pacifika. Postoji divan običaj na Tahitiju, da se u posebnim prigodama najdražim i posjetiocima ,ali i na grobove dragih ljudi , stavljaju svako jutro vjenčići svježih orhideja. U njihovom slučaju prelijepo svježe ubrano cvijeće čini mjesto još više lijepim i tajanstvenim. Gogena spominjem i radi načina slikanja, nije to radio kao drugi tj.ono što vidi, nego po sjećanju . Vrhunski slikar najmanje je bio profesionalac,ali sve se promijenilo na bolje i kvalitetnije na ostrvu Hiva Oa. Tu je ušao u istoriju.

17021943_1310775915679881_3666937826107029526_n

Mnogo o umjetnosti naučio sam od profesora Mihaća u I gimnaziji,koji nam je “otvorio” svijet umjetnosti i usadio ljubav koju ne smijemo zanemariti. Nisam ekspert ,ali volim umjetnost ,a ja i moj sagovornik napili smo se kafa pričajući o bojama koje život znače, baš kao što su sportistima košarkaška lopta ili drugi rekvizit. Bilo je profinih izložbi,ali složili smo se da na izložbe treba ići pa onda o njima pisati. Bio sam na jednoj takvoj i skoro se postidio koliko je to nedovoljo.Uskoro bi trebao ići u Srebrenik na zajedničku izložbu ,a prošle godine, bio je i izlagao u Krupi na Vrabasu ,poznatoj koloniji akvarelista.

18403386_1384314798325992_2130726868551194004_n

Uspio sam pronaći interesantan zapis koje je Profa postavio na svom FB profilu, koji smatram interesantnim i univerzalno primjenljivim za sve slikare koji boje dušom i srcem;

KADA KUPUJETE NEŠTO OD NEKOG UMJETNIKA; KUPUJETE VIŠE OD SAMOG OBJEKTA; KUPUJETE STOTINE I STOTINE SATI NEUSPJEHA POKUŠAJA.

KUPUJETE GODINE FRUSTRACIJA I TRENUTKE ČISTE RADOSTI, NE KUPUJETE SAMO JEDNU STVAR, VI KUPUJETE DIO SRCA, DIO DUŠE I MALENI DIO NEČIJEG ŽIVOTA…..

LJUDI ĆE UVIJEK BACATI KAMENJE NA TVOJ PUT. DA LI ĆE TO BITI ZID ILI MOST, TO JE TVOJ IZBOR!

Kada bih imao dijete za srednju školu potrudio bih se da ide u umjetničku u kojoj bi naš profa predavao tjelesni i zdravsteveni odgoj. Čitaj slobodno, školu u kojoj bi djecu učio poštenju i sportu ,bio im prvi trener uz muziku koju bi on birao ,a u pauzi obaveznih časova pričao i pokazivao svoje radove, tražeći od njih da mu ukažu šta bi još mogao učiniti ,ako je potrebno popraviti dojam u vlastitim radovima. Tada bi me to dijete natjeralo da dignem u banci “umjetnički” kredit i pokupujem sve profine slike. Da me podsjećaju na njegov vječiti motiv- SARAJEVO FOREVER. Možda bi pomslili da sam neki ludak ili iščašeni lik ,a kredit mi nebi dali jer nisam kreditno sposoban,a moje dijete već je odrasla osoba . Oprosti Mirso na ovoj šali koja je puna zbilje i reaalnosti.Biti danas umjetnik makar za svoju i dušu prijatlja, borba je koju sam umjetnik vodi i u njoj istrajava.

Da bih zaokružio priču o prof. Mirsadu Emirhafizoviću moram dozvati u pomoć veoma lijep i stručan tekst nastao povodom otvaranja izložbe i prigodnog kataloga koji u sebi sadrži sve bitne radove ovog samozatajnog autora. Dakle dr. Ibrahim Kajan o njegovom radu rekao je slijedeće :

EMOTIVNI SVIJET MIRSADA EMIRHAFIZOVIĆA (izvod)

Mirsadova tematska i motivska izbirljivost se zaustavlja na arhitekturi, urbanim pojavama i inačicama zatečene ”drevnosti” u susretu sa suvremenošću koju je zatekao na početku ”svog svijeta”, kada je prvi put otvorio oči.Taj svijet je porijeklom iz vremenskih relacija , koji posjeduje ljepotu patine i onog Musinog pojma ljudske za smislom ljepote .Tehnika akvarela odaje autora j kaže da ga historijski odbir motiva nije zanimao kao povijest, nego kao emotivna energija sopstvenog identiteta što ga snažnp povezuje sa drugim ljudima i sviješću svog vremena. Većina slika koju sam vidio su motivi iz Sarajeva, prepoznatljivi i poetski, lebdeće oaze koje pokušava zadržati da negdje ne odbjegnu.

Mirsad Emirhafizović smatra bitnim da kistom konstituira svoj akvarel temom iz zbiljne baštine, uranjajući ga u bljeskove obojenih polja koji se stalno ulijevaju jedni u druge ili ga zakriva u sfumato dvojne prostore prirode stvarnih popu utisićenih kišnih kapi ili podizanja pramenja izmaglica u kojima se stvarnost pozicionira između zemlje i neba. Istodobno se mogu otčitati u kao govor simbola i metafora kojima se bave i estetičke  i psihoanalitičke škole vezane za ključne termine mimesisa i homo ludensa.

U Mostaru 14.02, 2017                                               dr. Ibrahim Kajan

 

Malo se ima za dodati gore napisanom od strane dr. Ibrahima Kajana. Ali ja upoznajem čitaoce o tim i nekim drugim  ostvarenjima ovog multi talentovanog čovjeka i nastavnika kojim djeca trebaju biti ponosna ,a ne samo on njima.Zajedno su uvijek i djeca i profesori.

Napisao:  LJubo Pavlović  na temperaturi iznad 30 stepeni C. Jula 2017 g.

Napisao: LJubo Pavlović na temperaturi iznad 30 stepeni C. Jula 2017 g. Dodatni info ; Mirsad Emirhafizovic akvarel – Home | Facebook

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.