MOSTAR I AKAPULKO DVA BRATA BLIZANCA I ŠTA IH VEŽE!

U LJUDIMA SE BUDI ADRENALIN DOK GLEDAJU SKAKAČE KAKO “IZAZIVAJU SMRT” – Haris Džemat za dnevni list Mostar

MOSTAR I AKAPULKO DVA BRATA BLIZANCA I ŠTA IH VEŽE

Za Blog Mirze Hasanefendića

piše Ljubo Pavlović

Postoje ljudi koji se boje visine.Postoji i druga vrsta ljudi koji visinu respektuju kao realnost prirode uz mjeru opreza.Treća vrsta ljudi je ona koja se ne boji pa skače padobranom iz aviona ili leti zmajem sa vrhova litica. Ima i nekih drugih „skakača“koji to izvode na skijama,daskama ili na atletskim stazama pa skaču u disciplinama u vis u dalj,ili iz voza ili tramvaja………..Ja bih želio napisati nešto o onima koji skaču u vodu, sa stijene ,mosta ili bilo koje uzvisine .

Prvi skok od koga mi je zastao dah, vidio sam na Bentbaši i to skok sa visoke stijene koja se izvijala iznad same brane ispod Alifakovca. Mislio sam da taj mladic nije normalan i da se baca u ambis iz nepoznatog razloga. Zatvorio sam oci i pobjegao. Bilo mi je tek pet godina. Prave skakače u nekim normalnim okolnostima upoznao sam tokom ljetovanja na liticama uz more blizu Dubrovnika, tačnije uz malu stazu izmedju živopisnih uvala Srebrenog i Kupara.Tada mi je već bilo desetak godina i strah je zamijenjen ljepotom skokova i velikom znatiželjom.Tijelom koje se od stijene odvaja snažnim odbačajem ,kao ptica kada zamahne krilima da uzleti, pa se onda prelama i uranja u vodu na način koji ne dovodi u sumnju svu čaroliju i eleganciju. Još uvijek nisam skakao ,samo mlatarao i prskao sebe i druge misleći da more služi za tu vrstu uživanja.Bilo je nešto u obliku skokova sa „luft madraca“ i čamca, sretan što spadam u mali krug vršnjaka

koji znaju plivati.Ubrzo, počeo sam pomalo vježbati i skakati sa pristaništa naših malih „mista“,prešao na stijene ,pa onda na one malo više i tako mi prodje mladost, a da nisam uspio odlijepiti svoju skromnu “korupulenciju“ sa visine veće od 5-6 metara. Nemam namjeru pisati o sebi nego o hrabrim skakačima u Mostaru i Akapulku, o starom mostu i jos starijoj stijeni na obali Pacifika.Hrabrost je kao rodjeni brat skakačima,a opasnost je učiteljica potrebna svakome od njih.

Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka startovala je emisija „Na Ti“ televizije Sarajevo,emisija koja je svake subote snažno prikivala pred televizorima hiljade mladih ljubitelja domaćih pjevača i rok bendova tog vremena.Ekipa emisije beskompromisna ,vrijedna i željna hodanja po Bosni i Hercegovini, snimala je “Na Ti” sa mostovima, pa Mostarom, u Zenici, Počitelju,Vrelu Bosne, stadionu Koševo i mnogim drugim važnim mjestima, sve do onih „dosadnih“ u filmskom studiju Bosna Filma „Jagomir“

” Na Ti sa Starim mostom“ bila je idealna prilika za upoznavanje i snimanje desetina mladih skakača sa još živom legendom Emirom Balićem. Svaki dogovor, službeni ili neslužbeni započinjao bi kafom u kuli pored mosta, u prizemlju ili na spratu i nikada u dvoje nego najmanje dvadeset i dvoje . Mnogi su voljeli uz njega, slušati dio istorije i pričati o njoj.Tako je bilo i ovaj put, ratluk uz kratku kaficu i rahatluk odlaska na Stari Most na kome je on najviše volio biti. Ograda standardna, kamena, kao neki mali sigurnosni dodatak, da se neko ne bi okliznuo u taj ambis, duboko dole u Neretvu .Bile su još i neke šipke u funkciji, ne baš sigurna zaštita. Na tom mjestu sklepana je drvena bina na kojoj jedva da je mogao stati neki veći muzički bend ,a kamoli garnitura bubnjeva po kojoj sam lupao tih godina. Grupi “Kamen na Kamen”to nije smetalo,”gruvao”sam u veliki vatrogasni bubanj kao pola mene, koji je visio sa ramena o tankom kožnom kaišu. Prava prijetnja da mene i svu tu skalameriju „premjesti“ niže u Neretvu. Svirali smo nešto,ne sjećam se više šta, kamere su zujale, reditelji galamili,a skakači skakali .Radoznala gomila pljeskala je nakon svakog skoka. Snimanje završeno,emisija montirana i odgledana svi sretni i zadovoljni, naročito skakači želeći svoj medijski proboj. Još tokom priprema lagano sam izvirivao preko tanane ograde,naravno kada nema nikoga blizu mene.Tek da vidim taj ambis i ponor ,a da budem siguran da se neće niko šaliti i gurkati okolo. Mogao sam izdržati par sekundi i onda naglo skrenuti pogled na okolinu starog grada i rijeku Neretvu,koja kao zmija izmiče i klizi prema moru da i ona uskoči u njega.Draži mi je, u tom trenutku, bio pogled na male kafanice i restorane uz Neretvu,nego dole u plavi ambis.Strah od prirode ali i magična privlačnost koja me drži do danas.

Vuklo me nazad na Neretvu i Stari Most,a nisam Mostarac. Prilika mi se ubrzo pružila davne 1973 godine kada sam postao asistent snimatelja filmskom kamerom. Radili smo neke slikare i reportažu o njima.Zaglavismo se u hotelu Mostar već prvo veče na šou programu bez najave zvanom Zuko Džumhur & comp. veselo društvo mostarske „Liske“.

Dakle Zuko , Jusa Nikšić,Safa Mehić i još par neponovljivih likova ,a sa naše strane ekipa tv.Sarajevo predvodjena Perom Radovićem urednikom kulturne redakcije i čuvenim ,sada pokojnim,snimateljom i režiserom Matić Josipom .Shvatio sam u startu veliku obavezu i zaduženje ,držati jezik za zubima dok stariji pričaju. Jadan mladi konobar ne sluteći postade prva „žrtva i mučenik“.Slali su ga desetak puta da pita od kuhara ,šefa sale do direktora; zašto niko u objektu ne zna šta je karafindl, te da mu se odmah i smjesta donese isti.Situaciju je spasio Jusa predloživi da svrnemo u njegov atelje ,gdje smo se “uništili” do kraja. Emir,uz laku noć i izvinjenje da se odmori pred sutrašnju demonstraciju,napustio je skup. Nakon dvjesto,tristo, ni sam ne znam, kojeg skoka u životu, trebao je za potrebe emisije sa tog istog Starog Mosta skočiti i vratiti se u legendu. Skakao je on u mnogim drugim gradovima po dunjaluku, ali bez naročitog oduševljenja jer „Stari“ je bio mjera svega: visine, težine i par kvadrata vode u koju moraš upasti,pa ako fuliš,fulio si ili život ili komad tijela. Taman tako. Prohladno jutro, probni kadrovi, skakači koji se zagrijavaju. Prvi se vinuo mladi Jadranko Fink ,tada glavni skakač na noge.Kod mostaraca ti je tako, jal’ na noge, jal’ na glavu. Upao je kao svijeća u frižider zvani Neretva, a da nije istisnuo ni par kapljica pri dodiru s površinom vode. Došao na red Emir, zreo, snažan i iskusan, ali sa mrvu više godina, da bi skakao kao ona dječurlija što im nije zima ni kada je zima.Zauzeo je gard udahnuo, odskočio kao lasta, savio se u prelom pa dole. Vidjelo se odmah da to nije ona njegova lasta.Nije ni dotakao vodu ,a mi smo pretrnuli. ,Muk. Isuviše ravan skok koji bi mogao biti opasan po njega. Stradaće cijeli torzo, stomak, pluća,ko zna šta . Lupilo je kao da je komad betona udario u glatku Neretvu.Sve se slilo u jedno: vrijeme, kamen i hladna voda, udar tijela u zeleni ambis i zaledjena lica posmatrača. Pogled se zalijepio za jedino moguće mjesto na kome je mogao izroniti nakon skoka..Jedna sekunda ,dvije,tri i prvi komentari; neće,pa hoće izroniti,hoće…….! Kolege su se već spremale da nasumice skoče i izvuku legendu iz opasnog zagrljaja. A onda, nije izronila ruka kako to obično biva,nego cijelo tijelo kao neki balon ili vreća koja pluta. Dvoje se već otisnulo sa mosta za svaki slučaj kao i nekoliko prijatelja sa obale. Emir je teško podigao ruku i signalizirao da će biti uredu i krenuo desno ,na mjesto gdje se izlazi iz ledenog pakla. Polako i drugačije nego svih onih stotine puta do sada , bez veselih zamaha i trijumfa nad rijekom,mostom, visinom i samim sobom. Znali smo da nije dobro. Doplivao je do obale ,neko mu je pružio ruku do stijene ,onda je legao i mirovao.Trajalo je to nekih 5 minuta, možda i više. Niti ih je ko brojao niti mu je padalo na pamet.Ustao je ,a mi sa mosta vidjeli smo šta znači posljedica udara skakača u vodu direktno i frontalno na pluća i stomak. Poslije muka i tišine ,aplauz. Bio je crven kao najjača crvena boja,baš kao onih godina na Jadranu kada sam gledao prve skakače, zaboravljajući da pri tome mogu izgorjeti kao rak. Ništa nije rekao,obukao se i otišao.Nije ovo bio dan legende i šampiona. Samo mala greška i stvari postaju kobne.Sjetih se njegove izjave koju je dao a koja glasi ” Više sam se bojao hoću li pobijediti, nego hoću li se ozlijediti “. Odahnuli smo ,ali do tada nisam smatrao da su skokovi sa visine u neku “vodurinu” ,naravno osim Neretve, naročito važni i opasni. Da je svaki skok rizik i za početnika i šampiona.Nije to olimpijski bazen,ovo je divlja priroda gdje vladaju neka druga pravila. Emir se izvukao,legenda je ostala.Ovaj detalj nisam napisao da bih majstoru skokova bilo šta umanjio od njegove veličine ili sugerisao da shodno nadolazećim godinama smanji broj skokova,već da bih skrenuo pažnju javnosti na veliki rizik kojim se ovi junaci izlažu. Ustvari svi su svjesni ,osim možda ljudi pored televizora misleći da je vještina isključivo bitna,a ostalo se kao podrazumijeva .

Godine su prolazile ,skokovi me nisu proganjali sve do trenutka kada je Fazla napravio pjesmu „Stari“,Onda su “laste” ponovo počele svijati svoja gnijezda iznad obnovljenog mosta i letjeti preko ograde. A gdje je most tu je i Emir, sa novom gardom skakača. Sve ispočetka , neka nova imena mladih početnika i šampiona.

Na otvorenje obnovljenog mosta nisam mogao doći, zadesio sam se na suprotnom dijelu svijeta u gradu koji nema velikih mostova,ali ima skakača i visokih stijena.U Akapulku , Ljepota od grada,čudo nad čudima. Nema ko tu nije svoje prste uglavio uljepšavajući ga i dižući u visine, od Hauarda Hjuza multimilionera i pionira avijatike, slikara Salvadora Dalija do Marlon Branda , Silvestera Stalonea i desetina drugih glumaca i poznatih ličnosti.O tome neki drugi put, sada mi treba vrijeme i prostor za junake koji vole da se „odmetnu sa litica“.U Akapulku kao i u Mostaru to je uvijek spektakl i turistička atrakcija. Zbog klimatskih povoljnosti Akapulko je u boljoj poziciji ; nema zime ,dakle more je uvijek toplo i skače se svaki dan, pardon i noć. Skakači upale baklje i padaju u mrak kao u pećinu. Bez mane i straha, kao Emir, Jadranko i njihovi sljedbenici,fanatično zaljubljeni u skokove. .Most u Mostaru na svojo najvišoj tačci sa koje se skače,visok je ,računajući trambulinu do 28 metara, a visina kapele, odnosno hridine iznad, sa koje se u raznim varijacijama skače za turiste u Akapulku je 45 metara. Ima i nižih pozicija kao i u Mostaru ,ali jednako su opasne .Nema razlike ni medju skakačima ,sve same atlete pune adrenalina a bez straha. Ipak u ova dva grada postoje razlike u organizaciji takmičenja i režima skokova samih tekmičara. Bez obzira na mjesta ,klimatske uslove i geografsku širinu ,na skokovima najviše profitiraju turisti ,a turizam generalno. Skakači pored napojnica imaju slavu,natpise u novinama i sportskim rubrikama, budu kaskaderi u filmovima i još mnogo toga.A šta biva kada vrijeme za skokove prodje i kada starost počinje kucati na vrata, kakva je druga strana medalje u slučaju povreda? Ko preuzima brigu za „legende“ u nevolji,i još mnogo pitanja, onih običnih životnih, za junake visina ,pardon dubina?

ljubo

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

LJubo u Akapulku

Sve ovo  motalo mi se po glavi u Akapulku, dok sam iz ugodne hotelske lože, gledao mladiće koji se strmoglavljuju u ponor i talase okeana,prestrašen u išekivanju, kao da mene tjeraju na skok. Nakon demonostracije koja je obilovala vrhunskom ljepotom, uslijedilo je slikanje s publikom , kratki razgovori i koji dolar pride.Ali skakači brzo uzmiču i odlaze u svoj svijet.To je dogovor sa vladom Mexika , nadležnih službi te ministarstava zdravlja i turizma.Najbolji skakači postaju pravi profesionalci i upslenici sa striktnim pravilima.Pokušaću objasniti :

U vrijeme kada sam boravio u ovoj ljepoti njima je bilo dozvoljeno skakati 2-3 puta sedmično, ne više.Razlog tome je medicisnko istraživanje koje je nedvosmisleno dokazalo da udari u vodu sa velikih visina, pri svakom skoku izvrše snažan pritisak na očni živac te se kod pojedinaca tokom godina, dešava manji ili veći gubitak vida, a neki i oslijepe.Pored toga izračunali s tim u vezi ,veliki procenat povreda ,pa i tragičnih posljedica .Iz tog razloga odabranima je dodijeljena državna plata oko 300 US $ /po pričanju vodiča/,ali i bonusi od hotelskih preduzeća i turističkih zajednica koje su vodile biznis skokova sa ovog legendarnog mjesta.Uz sve to teba dodati vrhunsku medicinsku brigu o njima. Dodatna opasnost dolazi kod noćnih skokova.Baklje koje plamte i bacaju sjaj na vodu koja se doima kao crno ulje u polutami pa se malo šta vidi.

skok u AkapulkuProblem tih skokova je slično kao u Mostaru,vrlo mali prostor za uskok u vodu.I ne samo to, nego niko ne skače dok mu “pilot” ne da znak. Čeka se veći talas koji dodaje dovoljno vode da se prilikom brzog uranjanja u nju, skakač ne bi teže povrijedio.Ne zaboravite sve se dešava u mrkloj noći. Još je i plitko pa se svašta dešavalo u tim okolnostima, naravno za novac. Kada pričam o povredama mogu reći bilo ih je i previše ,sve dok nije odlučeno da se pažljivim mjerama zasnovanim na naučnoj bazi i ekspertizama stane u kraj praksi koja je vladala do tada. Time su spriječeni smrtni slučajevi i teška povredjivanja sa invaliditetom kao posljedicom. Zvaničnici kažu zanemarljiv broj za period od 15 godina kako su mjere poduzete. Ostale mjere predostrožnosti prdvidjale su razuman broj skokova, adekvatan odmor i unaprijedjenje same tehnike skokova pod stručnim nadzorom.Odabrani sportisti postali su zaslužni majstori kojima je obezbijedjena čak i penzija nakon 10-tak godina skakanja.Sve pod pažljivom kontrolom ljekara koji su vršili redovne i besplatne preglede ovih sportista izvanrednih kvaliteta. Time je spriječeno ne samo često povredjivanje, nego i divljanje posrednika u cilju zarade od turista koji u velikom broju cijele godine posjećuju ovo mjesto.Neko će pomisliti da se skokovi pod tim uslovima održavaju samo par dana u sedmici.Ne,veći je broj skakača i oni su rasporedjeni po danima i striktnom rasporedu. Zovu ih ” La Quebrada Cliff Divers”.Svi ostali skaču na svoj rizik ,bez obaveza bilo koga, ukoliko ne potpišu adekvatne ugovore. Moram priznati da sam dostignućima medicine i

organizacije ove vrlo važne djelatnosti bio oduševljen. U Meksiku medicina i domovi zdravlja imaju visok nivo rada i dostignuća.Prirodom svoga posla na Cruise Ship Industry posada jednom godišnje ima obavezu sistematskog pregleda.Mene je zapalo da to završim u Meksiku uz lijepo iskustvo i profesionalizam koji sam tom prilkom prepoznao. Ko bi rekao u eri vijesti koje nisu uvijek dobre iz ovog dijela svijeta.Svi komplimenti za organizatore i vladu koja je uložila veliki trud u razvoj ovog važnog polja djelatnosti. Čuo sam da je slična organizacija na Kubi, medjutim tome nisam svjedočio,ali sam čitao i slušao o njihovim interventnim ekipama poslije nesreća većih razmjera, posebno nakon udara uragana koji svake godine nekoliko puta imaju katastrofalna dejstva u ovim područjima. Baš kao i ovih dana s uraganom Irma i ostalim koji su kroz istoriju činili velike štete na većini ostrva Kariba, Floridi, Kubi pa i Meksiku.Njihove mobilne ekipe uvijek spremne u takvim okolnostima, nerijetko nude i besplatnu pomoć u uslovima velikih nesreća.

Nazad u Mostar.Pročitao sam u štampi i gledao reklame na tv, da je ovog vikenda takmičenje pod nazivom “Red Bull Cliff Diving Mostar 2017″.

skokovi 2

Malo po malo sve više reklama za ovaj dogadjaj proizvelo je konačnu želju u meni da napišem nešto o skokovima i ubacim detalje koji mogu biti interesantni. Bacio sam se na pisanje i sklepao tekst. Već sam rekao, nisam znalac na ovom području,ali volim skokove. Svi koji čitaju moje priče znaju da uglavnom u svakoj imam sagovornika ili osobu o kojoj želim reći par rečenica. Zavrtio sam Google i dobio mnogo bitnih informacija.Pored nekoliko lijepih intervjua organizatora i učesnika i korisnih podataka, nešto mi je nedostajalo,nešto autentično, iza scene. Preživljavanje pred nastup, odbrojavanje,adrenalin, strah i još mnogo intrigantnih stvari o kojima se malo ili nimalo zna ,a bitno je za skokove sa Starog. Da li sam spreman, kakva je voda,kako će žiri glasati……. neću dalje oni sami znaju.Nisam u Sarajevu mogao naći sagovornika koji bi otvorio srce i rekao šta misli.

Emir mi je bio daleko,a pitanje je da li bi se sjetio našeg poznanstva prije 40 i kusur godina. Odlučio sam navesti nekolicinu poznatih imena pobjednika u disciplinama i poželjeti učesnicima skore manifestacije Red Bull Cliff Divng-a uspjeh i svako dobro uz jedno nepisano mostarsko pravilo koje nagradjuje sve koji su zvanično skočili sa mosta uspješno bar jedan put: da su automatski upisani u društvo odvažnih.

Uvijek sam vjerovao ,ako imaš dobru namjeru za nešto što radiš i u šta čvrsto vjeruješ ,otvaraće ti se sva pa i zaključana vrata. Zato u ovoj priči otvaram još jednu, koja je došla spontano da ni sam nisam mogao vjerovatimkoliko me je sreća poslužila i dala mi sagovornika po moj mjeri ,koji će dati poentu cijelom tekstu.

Našao sam se poslom u sarajevskoj Opštini Novi Grad, prolazeći hodnikom čujem razgovor dvoje ljudi ,od kojih jedan čeka u redu za neki dokument ,a drugi mu dobacije sa par metara udaljenosti ;” Hoćeš li u subotu u Mostar na skokove, Odgovor je glasio; Neću već sam se naskakao i ne mogu ovaj put. Drugi počinje šalom i pita; Jes’ ti iz Mostara,a ovaj odgovara; ” a oklen ću bit…..” Naravno ja se upetljam uz izvinjenje i kažem da li vi to govorite o Red Bull…..nisam ni završio,onaj što ne čeka na šalteru reče: “naravno to je bitno za nas,a ovaj što čeka u redu zove se Hare i jedan je od šampiona”. Bez velike priče i uvoda rekao sam da pišem o tim stvarima i zamolio ga da negdje sjednemo uz kafu i podijelimo iskustva o Mostaru,Starom Mostu i takmičenjima. Pristao je bez rječi ,obećanih 15 minuta pretvorilo se u dva sata razgovora u kome smo oba preskočili ručak. Dobio sam što sam htio, insajdera koji obožava sve što se tiče ove naše teme. Osoba koja zna sve što je potrebno o skokovima .Šampion u punom smislu rječi. Započeli smo razgovor o mostarcima koje sam kroz svoj život neposredno upoznao i zavolio.Ispostavilo se da ih većinu oboje znamo i potvrdila se teza kako je svijet mali ,bar kada su relacije izmedju ljudi u pitanju.Nakon toga došao je red da se i nas dvoje bliže upoznamo.Predstavio sam se i on meni.

Rekao je: “ja sam Haris Džemat, obožavam Mostar i skokove . Rodio sam se blizu mosta ,a ispod njega bukvalno odrastao.Neretva je naše “more” i prirodno vrlo brzo naučio sam plivati, a zatim i skakati u hladnu i brzu vodu. Krenuo sam kao mali, hrabro sa obližnjih pećina, gdje početnici stiču prva i osnovna iskustva. Volio sam biti uz rijeku od ranih jutarnjih sati, bilo nas je cijela klapa male raje. Kada je most srušen penjao sam se po ostacima i uz dio luka koji je ostao. Malo ljudi zna da je iznutra šuplji prostor uz koji se lakše dolazilo do preostalih kota sa kojih sam mogao trenirati za prave skokove.Moraš prvo puzati da bi prohodao .Tako sam 1994 godine,dok je rat još trajao, priredio iznenadjenje za sebe žiri,publiku i oraganizatore, koji su bez obzira na ruševno stanje mosta, odlučili nastaviti tradiciju takmičenja. Čini se da sam jedini debitant u istoriji koji je prvim skokom sa skromne improvizirane platforme ostatka starog mosta, osvojio 1. mjesto i titulu šampiona sa 19 godina života. Osjećam se ponosnim na ovu činjenicu jer znam koliko truda i ljubavi je uloženo da bih došao u priliku skakati sa najboljima”. Nakon prvog i veilikog uspjeha bilo ih je još ,ukopno sedam puta prvo mjesto na tradicionalnom turniru u Mostaru i pet puta drugo mjesto.Šampion i vice šampion,malo ko to može,samo rijetki i uporni. Pored toga osvajao je još priznanja,ipak najsladja su ona domaća kod kuće uz svoju rijeku i svoj grad.Bio je gost i skakao u mnogim gradovima; Konjicu,Sanskom Mostu,Bihaću,Užicu u Srbiji, kao i na Kanalu rijeke Soče u Sloveniji. U sjećanje mu se urezala turneja u tri grada Italije ,Taranto, Polinjano Ammare ,godina 1997 tek par godina iza rata. Kaže da mu je najdraži period i uspjeh bio 2004 i 2005 -te godine.

Pitao sam ga kako izgleda atmosfera pred takmičarske skokove ,šta radi o čemu razmišlja ?

“Ima dosta obaveza ,treninzi prethodnih dana se intenziviraju,a režim ishrane potrebne za taj napor prilagodjava se shodno tjelesnoj gradji. Na dan takmičenja ujutro u klubu,imamo ljekarske preglede da bi se vidjelo trenutno stanje i sopsobnost za skokove.Uobičajena provjera pritiska/tlaka, stanje srca, i opšti pregled uz razgovor sa doktorima.Tu je i fizioterapeut kao i maser da bi se otklonile eventualne trenutne smetnje ili neki hronični bol u mišićno-skeletnom sistemu.Postoji u ovom sportu kao i ostalima niz pravila koja se moraju naučiti i usvojiti za lično dobro. Sve u cilju da bi se prdupredile posljedice koje mogu nastati nepravilnim načinom izvodjenja skokova.Postoje razne tehnike kod izvodjenja “Laste”skoka na glavu koji izgleda lijepo,ali je izuzetno težak. Krajnji cilj je skočiti i odskočiti elegantno kao što sama riječ kaže, napraviti “prelom” zatim paziti kako ući u vodu pod uglom, otprilike 75 stepeni. Uz sve to cijeni se količina istisnute vode tj što je veća “Štrap” kako se zovu skok je uspješniji ,nasuprot skoku na noge gdje se očekuje manja količina istisnute vode.Najvažnije u svemu je znati rad i tehniku ruku kao i glave jer tu može doći do ozbiljnih povreda. Iskustva prenosimo jedni drugima i pomažemo,bez ljubomore i zavisti.Mogu se saviti prsti, sastaviti u šaku,ili sastaviti palčevima obe ruke ,kako ja činim,da bih ostavio mali prostor vodi koja pod velikim pritiskom udara u čelo kod dodira sa vodom. Ima tu i malo individualnosti ,a poenta je da u tom dijelu svi sebi odradjuju način kontakta sa vodom.Ima skokova nakon kojih ti sve bridi od glave do nožnih mišića što nije neobično.Fizička spremnost bitna je, ali i principi koji kažu, da nije pametno skakati više od dva skoka u jednom danu.Utiče na zdravlje i danima se poslije toga osjećaš ne baš sjajno.Sve te boli,cijena je velika i plaća se povredama. Često stavljamo i tanku spužvu ispod kupaćih, koja štiti mošnje koje takodjer stradaju. lasta 1 hdzI pored svega neiskusni,mahom mladji, uglavnom skaču za neku naknadu koju nude turisti. Onda im broj nije bitan,kasnije samo oni znaju kako im je.Još je par momenata koje moram pomenuti. Prilično težak period za mene je početak takmičenja sa odredjenim brojem takmičara. Skokovi se izvode u dvije seerije. Vrijeme kada stojiš i čekaš da te prozovu, na osnovu broja koji si izvukao soporo prolazi, Najgore mi je čekati.Ne radi se o tremi, adrenalin se diže,usta suše,piješ mnogo vode,a sve , ne radi straha, nego neizvjesnosti i svjesti da je svaki skok opasnost zbog želje da se pokažeš u najbojem svjetlu. Neki to zovu trema, ali za mene svaki osjećaj prestaje kada stanem na poziciju za skaknje.Tada vidim sebe i cilj i znam da ču dobro skočiti. Još jedna mala dopuna o vremenu kao faktoru koji često utiče na rezultat i plasman.Otegne se i ako uzmemo u obzir da takmičenje po pravilu počinje od 16 h,onda čekam skok koji je u prosjeku oko 17h,a druga serija za koju se kvalifikuje 10 takmičara počinje negdje oko 18 do 18.30. Cijeli taj period si u nekom medjuvremenu. Činjenica je da faktor vrijeme i izvučeni startni broj za skakanje utiču na rezultat. Postoji veza koju ne mogu objasniti.Svaki put kada sam morao čekati, osvajao sam drguo mjesto.Kod istog broja bodova u prvoj seriji , ocjenjuje se naravno druga, i kada god sam čekao duže svaki put izgubio bih prvo mjesto. Za mene to nije bilo dobro,ali ni realno. Gubi se koncentracija čekanjem,pauza je duža ,umoriš se. Nije to samo moj slučaj. Sve je više razloga zbog kojih nešto treba eventualno promijeni u sistemu takmičenja koje svi volimo i u kome želimo dati sebe i svoje iskustvo. Moždda način bodovanja, kao što je npr. u skijaškim skokovima gdje se neki uticaji boduju više ili manje.Iako različiti, u oba sporta se leti, ima nekih dodirnih tačaka ,raspored,vjetar itd. Trenutno nemam mnogo slobodnog vremena, radi profesionalnog posla koji obavljam, tako da ne mogu biti aktivniji u klubu i davati prijedloge. Generalno sretan sam i zadovoljan svojim uspjehom i dostignućima u sportu koji volim.Moje zadnje takmičenje 2009, bila je ujedno moja zadnja pobjeda na ovom tradicionalnom mostarskom turniru koji sve više ima internacionalni karakter. Poslije toga bio sam i sudija.Taj mi se posao čini težim ako ga pošteno i precizno radiš.U mislima ostao sam uz ovaj soprt. Nedostaje mi uzbudjenje i sva dešavnja oko takmičenja; dogovori,razmjena iskustava,nova prijatejstva. Spektakl je gledati “laste” kako lete ,ali ga nebih mijaenjao za pgled sa postolja gdje vidim hiljade ljudi,jedan do drugog, koji čekaju moj skok.Veliku čast doživo sam pozivom i priznanje na proslavi otvaranja obnovljenog Starog Mosta, kada je odražana veličanstvena priredba kojoj je prisustvovao veliki borj gostiju i gledalaca.Biti u prisustvu 50 delegacija,5 prdsjednika država,2 premijera, jednog prdsjednika parlamenta,5 ministara vanjskih poslova ,nekolicine članova kraljevskih porodica i pedesetak medjunarodnih organizacija…..čast je koju imaš ,ako si sretan, jednom u svom životu,čime god da se baviš”

lasta 2 hdz

Završio je svoju priču Haris Džemat moj novi drug,a imam osjećaj da je još mnogo imao za reći,ali mu se činilo neprikladnim.To su odlike velikih sportista koje zovemo fer-play igrači. Za ovako veliki tekst bio bi red skokuti do Mostara gdje će se tokom vikenda održati već rečeno internacionalno takmičenje, koje postaje tradicija; Red Bull Cliff Diving, ali ne mogu. Ono što mogu je dodati par statističkih podataka bez kojih ovaj tekst ne bi imao potrebnu vrijednost.

U Mostaru sa ovoga mosta skače se još iz vremena gradnje ,tačnije 451 godina. 30 jula ove godine obilježen je taj jubilej tradicionalnim zvaničnim takmičenjem koje se održava još od 1968 godine,skokovima sa Starog Mosta koji je sada na listi spomenika kulturne baštine i pod zaštitom je UNESCO! Pokrenuta je inicijativa da se takmičenje takodjer stavi na listu ne materijalne kulturne baštine.To je želja kluba i njegovih šampiona , i svih generacija koje dolaze, mostaraca i svih ljubitelja skokova.Pisanje ove priče uzelo mi je energiju,još imam snage napisati imena zlatnih skakača iz ovoga grada. Pord njih možeš naletjeti uglavnom na liske koji će te “zavrtiti”svojim šalama,ali te i prihvatiti kao da si im brat. Još ,ako kažeš da si zaljubljen u skokove ti si ,ne smo dobro došao ,nego te od sreće što si to rekao, mogu još gurnuti u Neretvu da i sam probaš kako je to “lako”.

Pozdravljaju vas šampioni i doajeni ; Emir Balić,Mirsad Dedo Bašić,Benaid Kalajdžić,nešto mladji Jadranko i Goran Fink i malo mladi od njih Lorens Listo,Haris Džemat i Samir Zukanović. Kao iznenadjenje ,najsladji pozdrav je od Dajane Dangubić za koju sam čuo da je prva žena koja je tri puta skočila sa Starog Mosta u Mostaru. Interesantno svi su na listi odvažnih.Ako sam izostavio nekoga izvinjavam se,ako bude knjiga ispraviću.

Napisao u Sarajevu 14.09. 2017 godina

Ljubo Pavlović

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.