GORAN ČENGIĆ; ŽRTVA RATNOG I POSLIJE RATNOG (POLITIČKI MOTIVISANOG) ZLOČINA!

GORAN ČENGIĆ;  ŽRTVA RATNOG I POSLIJE RATNOG (POLITIČKI MOTIVISANOG)  ZLOČINA!

Kako je Goran Čengić ubijen četiri puta???????

Sreća, privilegija ili prst sudbine, neznam šta je u pitanju, ali sam imao sreće da Gorana Čengića, za mene, heroja modernog doba srećem još davnih ranih šezdesetih godina u ”Metalcu”. Tek asfaltirano igralište ”Prve gimnazije” zvano ”Metalac”, bilo je mjesto gdje se skupljala jugoslavenska rukometna elita u ”dolasku”. Sve su to bili mladi učenici ”Prve gimnazije” koji su kao gimnazijska rukometna ekipa mogli ”komotno” igrati u Prvoj saveznoj ligi FNRJ i to da budu visoko plasirani na tablici.

Bakir Rudić, Izet Benco, Nine Pilipović, Zoran Vuković, Fahrudin Softić, Rešo Avdić, Mirko Zagorac, Ibe Polimac, sve sjajni rukometaši i još bolji ljudi, a među njima je bio najbolji i meni najdraži Goran Čengić. Sve te rukometne veličine su bile pod stalnom brigom i nadzorom sportskog pedagoga profesora Dževada Fazlića.

slika10

Goran Čengić (broj4) u dvorištu ikonskog FIS-a

U goranavoj pojavi je bilo sve ono što može biti najljepše sadržano u opisu jedne divne ljudske osobe, kako fizički tako i psihički. Bio je visok, crne sjajne kose i bijelih lijepih zuba, bio je lijep i snažne sportske kostrukcije.

Goran_cengic-300x166Možda je bio i ljepši, nego mnogi holivudski glumci i zbog njega su dolazile mnoge gimnazijalke da gledaju rukometne utakmice u Metalcu.

A on je na terenu bio mađioničar i virtuoz, pravio je umjetnost od rukometa inače vrlo ”robusnog” sporta, kojeg su igrale vrlo čvrsti momci. Igrao je spoljnog napadača, a bio je nenadmašan u svemu u šutiranju i postizanju golova, proigravanju igrača na crti i na krilnim pozicijama.

GORAN REPREZENTACIJA

Sve to ga je dovelo da je još iz gimnazijskih dana sa 17 godina u dresu Bosne osvojio kup Maršala Tita, a to je bilo veliko jer je rukomet poslije fudbala u tom vremenu bio najjači jugoslavenski sport.

Goran je bio u Metalcu obljubljen od svih, samo ga nije baš simpatisao izvjesni čuvar (portir) po imenu Zuhdija, neki parmak kompleksaš, koji je šljegao iz Sandžaka u Sarajevo. On nije dao reči da je čuvar igrališta, nego je sam sebe nazivao  (nepostojećom funkcijom) ”Direktor igrališta”. U to doba nije bilo baš neke velike zabave, pa su mladi voljeli mnogo da igraju fudbala u Metalcu. To im ovaj samozvani direktor nije dao, dijelom iz objektivnih razloga, a najvećim dijelom zbog toga što je sam sebi pridavao značaj.

Goran nije volio da se djeci brani igra, a molio je Zuhdiju da djecu pusti da igraju slobodno i uživaju u ljepoti sporta. Dva-tri puta došlo je do verbalne svađe, kada je Goran tražio da pusti djecu da igraju (nije bilo nastave u tom momentu), ali Zuhdija nije dao, jer se njegova broji, a ne Goranova.

Sa današnje distance, to možda izgleda čudno, ali kao da ima neke simbolike da Goran u svom životu još tih davnih godina, u borbi za pravdu, nije bio na istom talasu za svoje dobre namjere od razno raznih papaka, koji su šljegli u grad.

U svakom dobu, kako u tom, tako i dan-danas pred srednjim školama su postojali (tada zvani jalijaši) , danas u mom svijetu življenja zvani buli (bullies) koji otimaju učenicima pare i druge stvari pred školom, maltretirajući ih. Jednom prilikom pred ”Prvom gimnazijom”, trojica tih jalijaša, su maltretirali, udarali čvoke nekom učeniku i tražili pare. Goran je bio upravo izašao sa treninga iz Metalca, koji je iza gimnazije, pa kada je to vidio nije ni sekunde razmišjao nego krenuo pravo  na jalijaše. Kada su ga vidjeli, a vjerovatno sa ga znali od ranije, da trči prema njima sav crven u licu, ti jalijaši, strah i trepet pred školom, sva trojica su se nadali u bijeg punom brzinom.

Drug Goran Čengić, ako se to može reči za ”druga” (a može zašto ne, jer neki drugovi iz prošlosti su bili veća gospoda od ove današnje fukare na vlasti, koja nešto odlučuje) bio je plemenita porijekla od oca Fiće Čengića , begovskog sina i majke Nataše Zimonjić popovske kćerke, oboje partizani prvoborci, koji su pričali najljepše priče o mogućoj ljepoti zajedničkog života dvoje mladih zaljubljenih, čije različitosi korijena i porijekla stvaraju divnu životnu harmoniju. I naravno, kakav je mogao biti njihov sin, odgojen u tom duhu, nego pravedan i zaštitinik slabijih, spreman da se žrtvuje za pravu stvar i vrijednosti do kojih je držao u svom životu.

Poslije završene gimnazije Goran je nastavio svoju rukometnu karijeru, a ja sam ga nažalost pomalo gubio iz vida, jer sam se u cjelosti posvetio drugom sportu, odnosno fudbalu.

slika14

Goran Čengić u sredini.

Vrijeme i životni putevi čine svoje i sa vremenom Goran nije više ”postojao” mom svijetu, a onda je stigla 1992 i strašni rat.

Sa ratom je stigla okupacija Grbavice, a sa njom i zločinac Batko, zločinac koji nije zapamćen u Sarajevu još od vremena Maksa Luburića. Imenovani je jednog dana došao u zgradu gdje stanuje Gran i počeo da tuče krvnički njegovog komšiju Huseina Čerimagića, čestitog čovjeka u godinama. Patnje žrtve su bile strašne i on je jezivo jaukao, što je čuo i Goran. Ne razmišljajući ni sekunde Goran je izašao i krenuo nenaoružan da brani komšiju. Goran je branio čovjeka bez oružja, a Batko koji je bio bokser i prosipao silu, fizički maltertirajući svoje žrtve, nije imao hrabrosti da se fizički suprostavi Goranu, nego je sasuo rafal u Gorana, koji je herojski pao u odbrani ljudskog dostojanstva.

Tijelo palog heroja, grobari Grbavice, su odnijeli na Vraca, a Batko se bojao i mrtvog heroja, pa je otišao na Vraca, našao tijelo i ponovo pucao u već mrtvog Gorana i tako ga ponovo ”drugi put ubio”.

Kasnije je rat išao svojim tokom i devedeset šeste godine Grbavica je reintegrisana u Sarajevo. U Sarajevo su navalili da nasaljevaju razni novo došli parmaci iz istočnih krajeva bivše Yuge, koji su poput Ćopićeve ”Osme ofanzive” nastavili da Grbavicu okupiraju svojim primitivizmom i papanlukom, rado prihvaćenim od gradskih podrumaša. Poput njihovog lidera Bakira, koji je traumatiziran, jer ga je babo,za vrijeme rata,  držao četiri godine zaključanog u podrumu (trezoru) banke, pa zbog toga nije nikada spoznao u živo šta je herojstvo i da to treba da se cijeni, tako i oni ne drže do pravih heroja koji su branili ljudske vrijednosti.. A ovi dođoši (što bi Lale rekle) nisu to ni mogle cijeniti, jer su donijeli svoje frustracije iz rodnih krajeva gdje su bili tretirani od većine, kao građani drugog reda.

Par godina iza rata prof. Dževad Fazlić je pokrenuo incijativu da ugledno sportsko društvo ”Prve gimnazije” dobije ime Goran Čengić. Nije bilo bolje potvrda lika i djela heroja Gorana Čengića, koji je bio dijete Prve gimnazije gdje je i počeo svoju blistavu sportsku karijeru. Malo je njih bilo koji su pokazali interes za to, a neki profesori ”izljegli iz šinjela SDA” su se otvoreno pobunili toji deji i sve učinili da to ne prođe. To je bio mračni dan u svjetloj istoriji najstarije sarajevske dame, koja je izrodila mnogo narodnih heroja u onom davnom ratu 1945.

Uglavnom, plemeniti pokušaj prof. Fazlića je propao, a profesor koji je najviše opstruirao sve to, vjerovatno je dobio u partijskoj centrali SDA , tapšanje po ramenu, uz ono : ”Aferim Gazijo!”. I tako je Goran po treći put bio ubijen!

Grad je mjenjao imena ulica i javnih ustanova, ali tu nije bilo nigdje mjesta za Gorana.

E sad pogledaj, ako tu nema Gorana, ima Mustafa Busuladžić, ”Poglavnikov pjesnik i pisac”, po kojem škola dobi ime. Jedna od glavnih gradskih ulica nosi ime Azize Šečerbegović, koja je indirektno nanijela više zla BiH, nego što je značajno uradila za istu. Ona je poznata više kao žena onog robijaša Šečerbegovića, najboljeg zatvorskog druga Alije Izetbegovića, a obojica su radili o glavi SR BiH. Koliko je učinila ta Aziza za BiH govori najbolje da nije naučila rođenog sina Muhameda da govori svoj maternji (bosanski) jezik, ali to nije smetalo SDA da ga postavi za amabasadore BiH u Ujedinjenim Nacijama. Koliko je on držao do svog bosanskog porijekla, najbolje govori da se službeno predstavljao po imenu Šačirbej, krijući svoje pravo ime Šačirbegović. Njemu su bili dostupni fondovi za pomoć BiH, tj ranjenicima i gladnim u Bosni, a on je to masovno trošio po američkim kockarnicama. ”Napio se” on mnogo krvi ranjenih i ”pojeo” mnogo hrane gladnim. E takva žena i majka ima pravo na svoju ulicu, ali kao reče Andrić sve će to jednog dana proći…..i tako vrijeme teče, djeca se ”uče zajedništvu” u školi Mustafa Busuladži, a po ulici Azize Šečerbegović se vozaju naoružani kriminalci, a Gorana nema nigdje…..

Onda jednog dana se izgradi sportska dvorana na Grbavici, prilika koje se ne smije propustiti; Sport (rukomet), Grbavica (goranova mladost), mladost, sve se složilo da se konačno oda poštovanje jednom pravom sarajevskom heroju i da ta dvorana ponese sa ponosom njegovo ime i njegove poruke mladim naraštajima.

Ali ne to nije išlo, 17 seoskih varalica i gradskog bašibozuka, predvođeni Minhauzen efendijom načelnikom opštine Koldžom,(koji je obećao goranovoj majci da će dvorana nositi ime njenog sina) su glatko odbili taj predlog.

Ma ne može to; već samo ime mu Goran ne ide na dopadanje, otmeno porijeklo (a to je ono što nemaju seoske varalice-novopečene Sarajlije) i ono što Imperija SDA ne može da proguta dijete heroj iz ”mješovitog partizanskog ” braka muslimana oca i pravoslavne majke obadvoje partizani prvoborci. Ne mogu oni u SDA, SBB i SDF ( i poneki samozvani nezavisni poslanik izgubljen u vremenu i prostoru) da gledaju ni Titovu ulica, a sada još da gledaju ime dvorane nekog partizanskog djeteta.

Ne, ovde definitivno antifašisisti nisu dobro došli.

I tako pade još jedna sramna odluka, na tamni vilajet koji sve više tone u zeleno-smeđe boje svoje svakodnevnice grada, koji polako izumire.

A Goran, žrtva ratnog i poslijeratnog (političkog) zločina ostaje da živi u našim sjećanjima koji smo imali privilegiju da ga poznajemo u živo, a njegovo ime postaje sinonim za hrabrost i to je veće od bilo kojih odluka politički motivisanih!

Sepetembar 2017 napisao Mirza Hasanefendic

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.