”AVLIJA MRŽNJE”

” AVLIJA  MRŽNJE”

Kako današnji hibridni vjernici brukaju vjeru ….

Ima jedna zemlja na brdovitom Balkanu, da ne zamjeriš, koju neko jednom prilikom nazva ”Tamni vilajet”. Nije ona ništa drugačija od onih ostalih šest koje nastadoše od one moje velike zemlje. Meni nekad bilo krivo kada to čujem, a danas mi to nekako i ne smeta, jer ima u tome istine.

E u toj državi živio je jedan veliki pisac, za kojeg ovi današnji građani ”Tamnog vilajeta”  ne vole ni da mu se ime spomene, jer, između ostalog, on jednom napisa da je ova zemlja, ”Zemlja ljubavi i zemlja straha i mržnje”, a znaš kako ono poslovica kaže; ”Istina najviše boli!”

Taj omraženi pisac naopisa  jednom priču ”Prokleta avlija” u kojoj on opisa strašni zatvor u Carigradu, zvani ”Prokleta avlija”. U  tom zatvoru robuju i krivi i nekrivi, ima i  dobrih ljudi, ima i dobrote,  ali vlada i mržnja koja ostaje vječno ”okovana” u tom paklu,   a oni ne mogu nikako da izađu iz tog paklenog ciklusa mržnje.

E sad vidiš, meni se nešto čini da i ovaj ”Tamni vilajet”  sve više liči na ”Avliju mržnje” i u toj ”Avliji” ljudi se, uz časne izuzetke, po cijeloj Ex-Yu mrze po etničkoj pripadnosti, po ličnoj mržnji, po vjerskoj osnovi, po plemenskom porijeklu, po mjestu rođenja, ama mrze se po svemu. Oni ” ušančeni” u tom zlu, kao da su okovani, ne fizički bukagijama i lancima, nego nekim nevidljivim  okovima politike i vjere, koji su zasnovani na na mržnji, a oni se nikako ne uspijevaju iščupati iz tog paklenog ciklusa mržnje. Osuđeni su da vječno ostanu zarobljeni u tom primitivnom ciklusu mržnje, hraneći se istom.

Možda će neko reči, da ja pretjerujem, jer svete knjige bi trebale pripovjedati ljubav i slogu među ljudima, a ne mržnju. Možda to i piše u Bibliji i Kuranu, ja nisam čitao tu literaturu pa nisam poznavalac, ali zato gledam svaki dan događanja u ” Velikoj avliji” i vidim da je tamo mržnja jedina izvjesnost.

Povod ovom mom ramišljanju je sahrana, prije par dana, estradne umjetnice Done Ares ustvari Kolaković Azre čije je ovo bilo umjetničko ime. Odrasla i živjela u laičkom svijetu umjetnosti, izrazila je da je sahrane onako u svjetovnom stilu njenog života, sa muzikom i bez vjerskih bogosluženja. Bila je heroj, obolila je od kancera ili kako to narod zove u svom žargonu rak. Jednom ga pobjedila, drugi put pobjedila, ali u njegovo trećem zloćudnom pohodu nije uspjela pobjediti to zlo i tako je mlada otišla tamo odakle se niko ne vraća.

donna ares U cijelom civilizovanom svijetu, najosnovniji liudski običaj kaže da se o mrtvom govori samo najbolje, a njegov odlazak je popraćen sa izrazima sa rahmet mu duši, pokoj mu duši ili, kod ateista, ”Neka mu je vječna slava”.

To hoće reči i izraziti želju, da umrli nađe svoj mir i spokoj od svih briga i zala koje nosi ovo zemaljski svijet daleko od zlobnih i kvarnih osoba.

E tako je u cijeloj civilizaciji, samo nije u ”Avliji mržnje”, gdje neki  vjerski fašisti i umobolnici, mrcvare lik i tijelo već umrlog, ne dajući mu mira ni poslije ”odlaska” i ispoljavajući svoje najniže neljudske sadisitičke nagone. Razlog je banalan i istovremen fašizoidan, jer se umrla, koja je tim samozvanim tzv. vjernicima pripadala samo po imenu, a ne po ljudskim vrijednostima, usudila da poželi da bude sahranjena po njenom vlastitom izboru, a ne po njihovim vjerskim robovskim okovima.

Učeni još od prvih časova svih vjeronauka u osnovnoj školi, da je samo njihovo ispravno, a sve drugo je  nevjerničko, ti bolesnici svih vjera ravnopravno , koji usput rečeno, za mene, i nisu vjernici nego otpad od iste, uzimaju pravo sebi da na društvenim medijama vrijeđaju mrtvu osobu, koja im ne može odgovoriti na njihove frustracije, bljuvotine i izlučevine  iz žučne kesice i  njihovih bolesnih glava.

Napisano je desetine odvratnih neljudskih komentara u vezi njene sahrane, pa pogledajte  samo ovaj jedan primjerak (ne)vjernika koji bruka ljudsko dostojanstvo i vjeru za koju pretenduje da je brani,a on ustvari bruka istu do iznemoglosti.

Preuzeto sa FB, komentar na vijest o sahrani Azre Kolaković (Done Ares);

“Na kraju šta je pak to, dženaza nije klanjana, strašno, nisam znala da je izašla iz svoje vjere, bilo mi je žao, a sad baš i nije. Ružno i tužno. Sad mi nje nije žao, a bilo mi je žao jer mislila sam da je muslimanka.

Ateista, glupača glupa. Ovakvih mi uopće nije žao koji ne vjeruju u Allaha, eto ko životinju su je zakopali.

E za koga vi dovite, fuj Bože sačuvaj! E sad nek gori!”

Ovo ste vjerovatno pročitali, a niste mogli vjerovati svjim očima da ovakvi arhaički tipovi papaka i primitivaca žive u vašoj okolini.

Poražavajuća činjenica, za mene, je da poslije desetina ovakvih tekstova onaj Reiss-ul-ulema  i njegovi dostojanstvenici izašli iz šinjela SDA nisu reagovali na ovu blatantnu uvredu vjere i branili vjeru od otpada iz vlastitih redova.

Što se tiče Azre njoj njihova pomoć nije ni trebala, jer se ona ”kutarisala” ovakvih (ne)vjernika za sva vremena i otišla u svoj spokoj.

A  ovoj  gore citiranoj klerofašistkinji, koja pataloški mrzi ateiste, samo ću pokušati pojasniti neke stvari. Sveti otac, papa Francis, reče da jedan čestit ateista može biti  mnogo bliži Bogu od žestokih vjernika po svojim dijelima i dobroti. U ovom slučaju je baš tako dobra Azra kao ateista, sa svojim djelom i svojom humanošču, bliža je vrijednostima božijim, nego ova ofucana papanka koja pretenduje da je vjernik, a u stvari je samo bruka za istu.

Predpostavljam da ovoj gore navedenoj fašizoidnoj spodobi, nisu mrski oni što vrše samoubistva, usput ubijajući nevine po svijetu u ime vjere, iako ta ista vjera smatra bilo kakvo samoubistvo najvećim božijim grijehom!

E vidiš, nikada nijedan ateista nije izvršio samoubilački napad u ime ateizma, pa ti sada vidi ko je ko i koje bliži Bogu, po Bogu ugodnim dijelima ili po odlascima na džumu.

Ovako  se ponašaju neki današnji genetički modifikovani vjernici,  ”mumini” iz interesa, a ne po ubjeđenju, radeći protiv volje svevišnjeg. Nekada u davna vremena vjernici su vjerovali zbog istinskog ubjeđenja i činili Bogu ugodna djela, ne ponižavajući vlastitu vjeru, što javnim pisanjem, što nekim postupcima vjerniku neprimjernim i brukanjem vjere.

Možda griješim, ali imam utisak da ni vjernici danas nisu kao što su nekada bili, prije svega Bogu skloni, a ne materijalnim dobrima ovo zemaljskog života!

Napisao Mirza Hasanefendić oktobar 2017

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.