NEKAKO S’ NOVEMBRA MENI DOĐE NEKA TUGA, PA MI NA UM PADNE JUGA!

NEKAKO S’ NOVEMBRA MENI DOĐE NEKA TUGA, PA MI NA UM PADNE JUGA…..

”I da mi puste i da mi brane, ja pamtim samo lijepe dane……”

Nekako sa kraja Novembra meni dođe tako neka nostalgija i tuga, pa mi na um padne titova i naša Juga. Krenu tako sjećanja kao bujica, pa poput one čoline pjesme dođe mi nekako da zapjevam; ”I da mi puste i da mi brane ja pamtim samo lijepe dane, a ostadoše samo slike od ljepote onolike!”

A bilo je lijepo živjeti tih novembarskih dana u našem društvu, išao je prvo 25. dan ZAVNOBiH-a, pa 29. dan AVNOJ-a dva praznika, dva neradna dana  pa se onda magijom matematike tadašnjeg rada u samoupravljačkom socijalizmu ”sjetiš” da imaš od ranije neki slobodni ili narađeni dan, pa se to sve doda u cjelinu i odjednom imaš cijelu neradnu sedmicu.

Možda  ti nisi ni imao taj ”od ranije narađeni” dan, ali to se nije toliko ni gledalo strogo, jer to vrijeme i to društvo su bili nagodni pa se nije baš ternirala strogoća. Danas je došlo vrijeme demokratije i divljeg kapitalizma ratnih profitera pa ne možeš da spojiš ni dvije pauze zajedno, a kamoli da spojiš nekoliko ”narađenih dana”.

Divljački kapitalizam, na bivšim Jugo prostorima, postao  je moderni derivat robovlasničkog društva, ratni profiteri cijede dušu i uzimaju živote radnika, onih istih koji su do jučer bili suvlasnici tih preduzeća, jer je to bilo vrijeme kada je društvo funkcionisalo po principu ”Fabrike radnicima”. Doduše danas su i skoro sve fabrike zatvorene pa i nema one industrijske radničke klase, nego samo napuštena ostarjela istrošena radnička siročad u godinama.

Ovu nekadašnju fukaru i ratne profitere, što je zaimala i ne interesuju ni interes društva, ni fabrike, jer one traže vremena izgradnje i održavanja, pa da se uložena lova vrati i počne ostvarivat dobit, nego njih samo interesuje brz obrt love, vrlo čest nezakonit i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

A kada bi dođe ta ”narađena” praznična sedmica, onda bi kreni sa autom preko Tjentišta pravu Dubrovnik, vječnu ljubav Sarajlija. Za tu distancu se putovalo oko četiri sata, ali je to putovanje u stvarnosti bilo mnogo duže jer se ”moralo” svratiti u nekoliko kafana na pečenje, na ribu na Klinje gdje bi uvijek nađi nekog poznatog i dragog. Jednom sam išao i na Plitivice preko Bihaća, jer praznična novembarska sedmica je pružala mnogo prilika i raznih zadovoljstava.

Evo sada je mjesec Novembar, a ja sam u penziji i imam puno vremena, New York mi je sa jedne strane pet sati vožnje autom, a sa druge strane Nijagara šest sati vožnje i mjesec je Novembar, ali meni se ne putuje, nekako mi to nije kao nekada ona ”narađena praznična sedmica”. Fali mi nekako ukus praznika, ona praznična groznica i priče o putovanju na poslu, a u meni još uvijek živi žamor novembarskog Straduna i Babinog kuka, i huk malih plitivičkih jezera ( u poređenju) sa đinovskom ”vodurinom” Nijagare.

tito u jajcu

Tito govori na II zasjedanju AVNOJ-a

Tito i vijećnici AVNOJ-a su vidjeli tu zemlju u rađanju tog 29 novembra 1943 , i kao društvo koje će poraziti fašizam, kriminalce slati na Goli Otok, ratne profitere strijeljati, hodže i popove staviti tamo gdje im je mjesto u božije hramove, u toj državi neće biti individualnog bogaćenja, ali će zato društveni standard biti na najvećem mogućem svjetskom ( cijelo školovanje do fakultetskih diploma besplatno, zdravstvo i lijekovi besplatni, društveni stanovi skoro besplatno, sigurnost apsolutna, ulaganje u sport i kulturu, itd…), politka nesvrstavanja i ne pripadanje nijednom bloku, ne dozvoljavanje stranim bankama i stranim investitorima da pljačakaju naše građane i prirodna bogatstva…….

Jajce_1943

 

Jajce 1943

Ono do čega su najviše držali Tito i vijećnici bilo je eliminisanje svake nacionalne i vjerske mržnje, stvorili su bratstvo i jedinstvo (znam neko će reči da je to samo fraza i ništa više, ali je zemlja funkcionisala na tom postulatu besprijekorno 45 godina, pa ti sada vidi…..), školovali su narod što nije rado gledano od nekih vjerskih službenika, to nije bilo baš po volji a isto vremeno su držali da renomea i kredibiliteta visoko-obrazovnih institucija čije su diplome bile uvažavane širom svijeta, dali su ženama pravo glasa davno prije mnogih zemalja koje se danas hvale da su perjanice demokratije, imali su hrabrosti da se suprostave nekim zaostalim primitivnim tradicijama, da stave znak jednakosti između žena i mušakaraca, …..i još mnogo toga zašto bi trebala knjiga, a ne ovaj mali tekst.

E to su bili dometi zajedanja AVNOJ-a , 29. novembra 1943 u okupiranoj Evropi i zato je za mene bio i ostao uvijek veliki praznik, kojeg se ja rado sjećam. Ovaj tekst o Zasjedanju AVNOJ-a 29 novembra 1943 nije politička priča, nego priča o životu u nekom drugom i dragom vremenu sa ljudskim likom dostojnim imena čovjeka.

A onda su došle devedesete godine kad su počeli izlaziti miševi iz šuba, i uz pomoć stranog gazde i domaćih izadajnika, uspjeli da obore sve ove odluke avnojskog zasjedanja i da izvuku iz mraka prošlosti sve ono što je bilo prohibisano u papirima AVNOJ-a, a prije svega zlo, mržnju i podjele.

Izađoše iz mraka klerofašističke avetinje, narod klapnu ušima pa mrak pojede ono ”obećano” ; ”Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvog puta ne skrenemo”, ”Računajte na nas”, i slično, sve to pade u zaborav.

Pošto je narod napustio zakletvu i nije krenuo titovim putem trebalo je krenuti novim putem u svijetlu budućnost,  a na kojih je svaki pojedinačni narod njegov vođa trebao povesti!”

Ovdje pravim manju digresiju od osnovne priče pa mi tako nekako sam od sebe dođe poznati pisac Radoje Domanović, koji napisa priču ”VOĐA” prije stotinu i pedest godina,a meni se bogami čini kao da ju je napisao danas.

E sad je pitanje ko je pisac Radoje Domanović?

radoje domanovicMi smo nekada u srednjoj školi u sklopu školske lektire čitali njegovu priču ”Vođa”. Ovi današnji učenici vjerovatno nemaju pojma ko je Radoje Domanović?

 

Pisac Radoje Domanović

Neki ne čitaju njegove priče jer mu nije baš ime po volji, a drugima kojima je    ime po volji nije baš ova priča po volji, a trećima nisu ni ime ni ova priča po volji.

A sada malo priče o piscu i pripovjetki ”Vođa” koju su možda neki preskočili zbog ”čestog izostajanja sa nastave”! Pripovjetka ”Vođa” je ustvari priča o nekom  neimenovanom narodu na Balkanu, koji je zbog velike suše i teškog života, odlučio da krene putem za bolju budućnost. Skupio se narod na veliki skup, nešto poput današnjih izbora, da izabere onoga koji će ih povesti u svijetlu i prosperitetnu budućnost. Poče žestoka rodoljubiva priča i sve je bilo potaman za novo bolje vrijeme i kretanje novim putem, ali nije bio izabran vođa. Gleda narod i traži panično vođu za bolja vremena, kada vidje jednog čovjeka, o kojem nisu ništa znali, a koji sjedi na kamenu i ne progovara ni jednu riječ. Učini se narodu da je on onaj pravi koji treba da ih vodi, onaj mesija kojeg čekaju vijekovima, pa ga upitaše hoče li da ih povede putem u bolju budućnost. On ne reče ništa, samo klimnu potvrdno, ustade i krenu putem za prosperitetnu budućnost.

Ide on naprijed na čelu, a narod ide za njim na slijepo baš kao stado ovaca za ovnom predvodnikom. Idu oni tako preko nekih jaruga, blata, nekada ima i puta, ali vođa sve to obilazi i ide svojim stazama kroz kamenjar i zapinje za korijenje. Nije baš narod da ovo ne vidi, ali ne odustaje jer njihov vođa je od naroda izabran, pa oni samo njemu vjeruju da je on na pravom putu i da ih vodi cilju.

Narod se osipa na tom mučeničkom putu, jedni umiru, drugi lome ruke i noge, padaju i nastavljaju, neki mladi izlaze iz kolona i odlaze nekim svojim putem i tako se narod osipa, svaki dan sve ih je manje i manje na tom putu obećane sreće i blagostanja.

Idu oni idu, niti slušaju zdrav razum, niti se pitaju čemu ovo sve vodi, kada jednog dana dođoše de jedne litice ispod koje je bila ogromna provalija. Njihov vođa taman da zakorači nogom u ambis, skočiše jedan čovjek iz kolone da ga zaustavi, uhvati ga za ruke i okrenu ka sebi, pa panično dreknu ”Ljudi pa naš vođa je slijep!”.

Ova priča je napisana prije stotinu i pedeset godina, a nije izgubila ni mrvicu od aktuelnosti sa današnjim događanjima na Balkanu.

Ovim je završena pripovjetka Radoja Domanoviće je završena, a priča o današnjim vođama nije, šta više ona je vrlo živa i nikad nije bila aktuelnija nego danas, kada narodi putuje nekim nedefinisanim putevima u bolju budućnost.

Za ovo moj prijatelj prof. Zlaja kaže: ” Druže Tito skrenuli smo sa tvog puta, pa nas danas jaši i Kurta i Murta!”

Za kraj, za sve one kojise rado sjećaju 29 Novembra, II zasjedanja AVNOJ-a, da im poželim bar virtuelno ”Sretan Praznik!”. Ova čestitka se naravno ne odnosi na one koje slijede ”svog vođu na pravom putu”, pa neka ovo i ne čitaju, jer njima nije ni namjenjeno…..

Novembar 2017 napisaoMirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.