PRIČA O GRUPI ”KODEXI” I BUBNJARU LUCIANU PAGANOTTU…

“JA KAO ITALIJAN U POSJETI ITALIJI”

PRIČA O GRUPI ”KODEXI” I BUBNJARU LUCIANU PAGANOTTU ,

O maloj skupini muzičara iz kojih se polako, korak po korak iznjedrilo Bijelo Dugme

napisao Ljubo Pavlović

Ćano je uz nekolicinu njegovih kolega, pionir sarajevske pop -rock scene i aktivni učesnik kao bubnjar muzičkih grupa 60-tih godina. Isprepletenost interesantnih zbivanja nije samo vezana za muziku u kojoj je ,kao doajen rock and rolla u BiH dao značajan doprinos, ona su duboko obilježila period od njegovog odrastanja sve do današnjih dana. Činjenica da je Italijan i Bosanac daje začin svemu. Refleksije II svjetskog rata na njegovu familiju, poslijeratni period kao i posljedice nedavnog rata u BiH, dodatno su iskomplikovale njegov život praveći velike obrate, lomeći ih još više snažnim emocijama koje uz to idu.

Pomiješali su se poslovi koje je radio, mijenjali gradovi u kojma je živio, počele umirati, ali i nalaziti izgubljene drage osobe njegove najbliže porodice. Sve liči na malo vjerovatnu priču tvoreći sadržaj i tematiku o kojoj rado volim pisati. Posebno zadovoljstvo je pratiti likove kojima život, nekada posve slučajno, snažno utiče na sve aspekte življenja ,a na koje pojedinac ne može uticati. Razmišljam šta se može izdogadjati osobi punoj mediteranskog temperamenta, duši punoj elana, raspjevanoj najljepšim kanconama i sevdalinkama .Red radosti i veselja, red tuge i nostalgije. Zapitam se koliko ljudi i likova se “upisalo” na razne načine u ovaj grad , komšiluk ili muzičku porodicu. Dakle, ova priča tiče se mog prijatelja i kolege koji se zove Luciano Paganotto, rodjenog u Sarajevu od oca Italijana i majke Hrvatice, Makaranke. Otac iz malog mjesta u unutrašnjosti Italije, našao se u Sarajevu poslije drugog svjetskog rata i zaposlio u željezničkoj radionici koja se nekada zvala Vaso Miskin -Crni. Kao vrijedan i pedantan čovjek brzo je napredovao u teškim poslovima koji se obavljaju u željezničkim radionicama. Bio je kontrolor ispravnosti i remonta kočnica vagona i lokomotiva. Tih godina biti stranac u novoj zemlji sa malo prijatelja sigurno nije bilo lako, pogotovo u poslijeratnoj nestašici “pravovjernosti” u obavljanju poslova. Iako su ga rukovodioci ubjedjivali da ostane, odlučuje vratiti se u Italiju kako bi obnovio zastarjele dokumente za sebe i svoju familiju te regulisao njihov status. Prestankom II svjetskog rata i sastankom dvije medjudržavne delegacije/ Italije i Jugoslavije/, u cilju uspostave medjusobne evidencije naših i stranih državljana , rezultirao je regulatornom odlukom. Nakon toga imali su mogućnost povratka i izbora gdje da žive. Supruga nije bila najsretnija njegovom odlukom. Imali su sina Luciana, a to je lako moglo značiti da se život naglo počinje komplikovati. Armido se vratio u svoje rodno mjesto, uredno prijavio svoj brak, rodjenje sina i upustio se u dugu proceduru prikupljanja potrebne dokumentacije, kako bi ostatak njegove familije mogao doći u Italiju. Prolazili su mjeseci ,pa i godine, što je bilo normalno u poslijeratnom periodu. Nakon dugog čekanja kada su stigli svi dokumenti, Ćanina mama odlučila je ostati u svojoj domovini, tačnije Sarajevu. Sinu nikada nije govorila o razlozima te odluke.

Malog Lućiana tokom odrastanja mama je zvala skraćenim imenom koje je dao otac ,Ćano /Luciano/koje nosi cijeli život . Po pravilu nadimci ostaju do kraja života, srećom imao je sedamdesetak godina navikavanja . Prihvatio je, a i da nije tako ga zovu, što u Italiji što u Sarajevu. Mene malo podsjeća na grofovsko porijeklo što nekada može biti praktično. Priča mi on detalje iz svoga djetinjstva, osjećam kako mu glas malo podrhtava iako uvijek odaje utisak potpuno mirne i sabrane osobe. Ima u njemu ljubavi bez suza, ljubavi vezane za djetinjstvo . Ona je pritajena , svjesno je izišao na kraj sa bolnim i nejasnim sjećanjima. Ne tako često, više kao incident , izbije detalj prošlosti koji povrijedi ili podsjeti na bitan dogadjaj pun duše. Oči bi u takvim okolnostima svima nama malo ovlažile, a neko stida radi, pogotovo kada su “muškarci” rekao bi; nema suza mi ne plačemo, tako je moderno danas reći. Dodaću onda : “gutaju” svoju povrijedjenu intimu. Sličnu vrstu nelagode osjetio sam u sebi slušajući ga, vjerovatno svako od nas ima svoju priču”bola” koju nije spreman uvijek dijeliti na sve četiri strane svijeta.

Prošlo je mnogo godina, oca likom nije zapamtio, mali je bio kada je otišao . Nešto požutjelih slika, baš kao prozori nekadašnje željezničke radionice u kojoj je radio, ostavili su mutan utisak zbog svoje crno-bijele tmurnosti umazane vremenom. Iza naborane slike nije se mogla probiti emocija. Pitanje koje mi se javlja u mislima: kako odrastaju i žive djeca, pa i ljudi, sa osjećajem da im roditelj, u ovom slučaju otac nedostaje ,da ga imaju ,a nije sa njima iz bilo kojeg razloga. Da li je teško u takvim čudnim okolnostima, bar u sebi izgovarati riječ otac ili tata ? I kada bi vrisnuli ništa se desilo ne bi. Sretna većina ima svoje najdraže, a oni drugi u manjini, samo svoju tugu koja se ne vidi i nadu koja ne umire. Možda ima malo ljutnje kroz osjećaj zašto je sve tako i zašto se desilo baš njima. U tom smislu pokušavam proniknuti u dubine dva slična podneblja . Zamišljam šta je sve prolazilo kroz glavu osoba spojenih ljubavlju Bosne i Italije iz koje je nastala i nastavila da se širi familija. Koje emocije i strast, koja tuga i čežnja da osjetiš svoje što ti pripada ,a ne možeš ga vidjeti ili na tren dotaknuti. Niko od nas ne bi se volio naći u sličnoj situaciji, a dešava se, sve češće. Ispade život kao razmišljanje o dragim ljudima koje gubimo pa se mnogo ne nadamo boljem .Da li je tuga te vrste početak depresije nikada nećemo znati.Takvi smo čuvamo za sebe, smatramo da stručnjaci za ta osjećanja nisu dovoljno dorasli ovom poslu. Jesu ,ali nije još vrijeme da im priznamo. Nekada bude kasno, novo vrijeme melje, donosi brzinu, nagle promjene, trku za novcem, a vjera u dobro sve više se povlači na”rezervni položaj” da bi tu uglavnom ostala. Istorija uči o stradanju i gubicima, bar na ovim prostorima. Umjetnost je nadživjeti iskustvo gubitaka lične prirode gdje emocije mogu odigrati različite životne uloge, slično ovoj našoj priči.

Trajala bi neizvjesnost dugo da slučajno, jednog dana 80 i neke Ćano i supruga Radmila, kao i svake godine baš u tom periodu nisu odlučili krenuti na odmor u Makarsku . “Klupko” se počelo odmotavati na plaži . Interesantno, u gradu naročito bitnom za porodicu Paganotto. Da bih objasnio razlog vratiću se zbivanjima davne 1939 godine. U mjestu Meljadino /Megliadino San Fidenzio/, tipičnom za sve male gradove Italije, mladić po imenu Armido Paganotto dobio je poziv za vojnu službu . U drveni kovčeg malo je moglo stati, samo najpotrebnije lične stvari , ali svi koji su ga nosili željeli su ponijeti sobom i nešto više što se ne može upakovati. Uspomene kao slike, sjećanja na prošlost i želju da se najdražima vrate što prije u zavičaj i dogadjanja koja su ih do tada činila sretnima. Na žalost, želje običnih ljudi nisu bile na dnevnom redu, tako da se Armido ubrzo našao u Bileći gdje mu je stacionirana jedinica u kojoj je bio intendant. Tih nekoliko godina proveo je u okruženju manje zahvaćenom velikim ratnim operacijama, što ne znači da okupacija nije pogadjala i pritiskala svaku jedinku ma gdje se nalazila. Srećom, Italija je par godina kasnije, potpisala kapitulaciju i vojnici su se raspršili gdje je ko stigao i mogao. Armado nije htio da se vrati u svoju domovinu, regiju Veneto na svjeveru Itlaije ,gdje je Musolini formirao novu fašističku Republiku i ponovo započeo regrutaciju mladića šaljući ih u sigurnu smrt. Otišao je u Sarajevo i tu ostao neko vrijeme. Ostanak se prilično produžio, razlog jednostavan, u priču je ušla lijepa Sofija koju je zahvaljući slučajnosti upoznao. Mladi i željni svega nisu imali mnogo , samo sebe i svoju ljubav. Čuli su za veliku željezničku radionicu, koja treba stručnjake njegovog profila i tu se zaposlio. Armido i Sofija dobiše sina ,kao što sam već napisao, kao i da nekoliko godina nakon rata Lucianov otac odlazi natrag u svoju domovinu .

Poslije dobrih trideset godina dolazi do raspleta u kome sam naveo Makarsku kao grad koji ima važnu ulogu za njega i sina, porodicu, prijatelje i poznanike. Vjerovatno ,negdje u sličnim okolnostima našao se kao i mnogi drugi npr.otac Kemala Montena, kant-autora koga je Sarajevo iznjedrilo na krilima italijanskih korijena. Priča nije obojena crno ,ali emocijom jeste, tek toliko da se zna kako smo rasli poslije strašnog II svjetskog rata. Neko lakše, neko teže, ali ni slučano isto iako je to bio cilj i tendencija.

Nazad na kupanje u Makarskoj : “Ljetovali smo u mjestu rodjenja moje mame koja je preminula koju godinu kasnije, koje volimo-nastavlja svoju priču Ćano .Znali smo gdje je najljepše za plivanje postavljanje prostirki gdje ima hlada, a ni more nije daleko…..i tako jednog lijepoga dana kao u bajci , pojavše se dvojica turista Italijana.Tražeći komadić slobodnog prostora na prepunoj plaži, /tačnije na stijenama iza svjetionika koji dominira na ulazu u plažu/, ljubazno su tražili dozvolu da se pridruže u jedinom preostalom slobodnom mjestu uzavrelog betona, kako bi postavili svoje ležaljke do nas. Smjestivši se počela je uobičajena konverzacija o fudbalu, obitelji i sl. Kroz razgovor, sve više smo se upoznavali. Mladom turisti iz Napulja, koji se zvao Tito, rekoh svoje ime i prezime što je proizvelo veliko iznenadjenje i znatiželju kod novostečenih poznanika ,posebno moj italijanski jezik koji nije bio perfektan. Italijan sam i Bosanac ,u Jugi u Sarajevu. Polagano, počeo sam svoju priču kako mi je otac nakon rata otišao nazad u Italiju i da smo izgubili svaku vezu s njim, kao i da ne znam da li je uopšte živ. Riječ po riječ rekao je da ima prijatelja ,komšiju karabiniera i da će ga zamoliti da provjeri ,prvo da li je živ, pa ako jeste, gdje se nalazi i slične detalje. Vratili smo se u Sarajevo. Nisam se nadao mnogo, logično kopkalo me je, tinjala je želja u meni. Dao mi je nadu i blagu mogućnost ,no da li je njemu bilo bitno kao meni, pitanje je?.Srećom održao je obećanje ,učinio kako je rekao i na moju adresu nakon par mjeseci stigla je poruka sa podacima, brojem telefona , imenom gradića u kome moj otac živi ,kao i da je uposlen u Padovi. Potpis Tito Pino, drug sa plaže. Moje iznenadjenje bilo je ogromno pogotova kada sam shvatio da sam očevu adresu imao u starim dokumentima. Razmišljao sam neko vrijeme šta sada ,da ne prenaglim i sve pokvarim. Nisam znao ima li novu porodicu, djecu, da li znaju bilo šta o meni.Za Božić pošaljem jednu kartolinu, malu čestitku sa podacima i potpisom Luciano P. Nikoga nisam želio povrijediti niti uzdrmati život svojom naglom pojavom. Jednostavno nisam znao situaciju, niti vladao njom. Nedugo zatim zazvonio je telefon i na drugoj strani “žice” govori moja sestra po ocu, sva sretna i u suzama . Osjetio sam njenu radost, blagu zbunjenost pa i radoznalost.

Treperila je činjenicom što ima još jednog brata. Otac se u medjuvremenu oženio , dobio dvije kćerke i sina ,a ja ne znajući, brata i sestre. U prvu posjetu krenuli smo supruga Radimila i ja,samo par mjeseci nakon telefonskog razgovora koji nas je spojio nakon toliko godina.Slučaj je htio da u kuću oca dodjemo nešto ranije od predvidjenog vremena.Zatkeli smo sve članove familije osim njega, reklli su nam da je nakratko izišao i vraća se brzo. Pitao sam da li je uredu da mu podjem u susret? Objasnili su u kom pravcu da krenem.Dugačka ulica u kojoj nema praktično niti jednog prolaznika u tom periodu. Iz daljine približavao se čovjek i odmah sam pomislio to je on, moj otac. Šta da kažem , kako započeti razgovor, pitanja su o kojima sam grozničavo razmišljao. Rastojanja više nije bilo i stali smo jedan naspram drugoga, pogledali se na kratko i spojili u snažnom zagrljaju. Sami u tišini ,bez ijedne izgovorene rječi. Slijedili su potom sati i dani razgovora, uz male stanke da se duša odmori od prejakog naboja emocijama. Odjednom, atmosfera je bila kao da se nismo ni rastajali, mnogo novih podataka,iznenadjenja i opuštanja uz jelo i piće , kao u svim sretnim porodicama. U malom mjestu brzo se pročulo da je iz Jugoslavije došao Armidov sin. LJudi su dolazili da me upoznaju. Miješala se zbunjenost čak i blaga neugodnost, ali dominirala je sreća koja prija”.

Happy and, ali gdje je tu muzika, profesionalna karijera u KSC Skenderija, studije dizajna i kreativni rad. Ko je ustvari Luciano i šta je sve radio. Budimo strpljivi ,”polijećemo” i u tom pravcu.

Ćano je kao i sva sarajevska mala raja odrastao je uz “Radio Luxemburg” i „Festival San Remo“, neizostavnu muzičku priredbu koju smo zahvaljujući JRTV ,godinama gledali u direktnom prenosu kao pravu atrakciju. Sasvim sigurno, iako mu italijanski nije bio toliko dobar kao ni glas, najviše u raji zviždukao je hitove Modunja /Domenico Modugno/ i Adrijana Ćelentana /Adriano Celentano/ :”Ćao, ćao bambina”,” Con ventiquatro mila baci”. Dolazak The Shadows, Beatles , Rolling Stones ,i čitave plejade kultnih bendova naročito iz Velike Britanije, izbacuje u prvi plan do tada nevidjenu energiju i nove vibracije u redovima mladih, ali i dobrog dijela starije generacije. Sve se mijenja u pogledu muzike, a nicanje muzičkih grupa u cijelom svijetu postaje epidemija. U Sarajevu ih Ima kao i samih zgrada, rekao je neko u šali. Vrlo brzo Ćano se uključuje u trend sveopšteg muzičkog “vrenja”.

vokinsi pocetak

Nakon prvih iskustava koja se mogu označiti kao početnička, ulazi u Grupu „Vokins“,nakon što je Čobi definitvno odlučio biti vokalni solista ,a ne bubnjar i pjevač što je inače tehnički malo teže.Tu su još bila dva sina poznatog sarajevskog advokata Brano i Neno Jovanović, zatim basista Sazdovski i Branko Žakula-Žak gitarista sa osjećajem za zvuk grupe “The Shadows“ ,ali i modernije forme koje dolaze. Za njega se tvrdi da je prvi u Sarajevu imao “Eho”, uredjaj sa efektima koji su od velike pomoći muzičarima, posebno pjevačima. Teta Vera ,Žakova mama, nije se smatrala žrtvom jakog zvuka koji je uglavnom dolazio iz, većinom pravljenih pojačala kao i kuhinjskih šerpi , tepsija i poklopaca, koji su pored kuhanja, Ćani služili kao timpani i činele. Grupa je marljivo vježabala i počeli su zatim prvi javni nastupi,mahom igranke koje su nicale kao gljive poslije kiše.Naveo mi je kao šalu kako su za svoj nastup, znakove u prolazima Titove ulice na kojima piše „Pazi auto“ prepravili u „Pazi Vokinsi koncert u Slozi“. Svirka, pogotovo druženje prijali su mu, ali stiže poziv kome se nije mogao oduprijeti. Poziv u grupu “Kodexi” u kojoj se najduže zadržao. Prvi snimci u studiju radio Sarajeva , turneje, televizija, festivali, redovni nastupi u FIS-u i Slozi, zatim gitarijade, sve jedno za drugim. „Kodexi„ u toj postavi bili su ,ako ne najbolja sarajevska grupa , onda grupa jedinstvenog zvuka velikog kvaliteta. Autoru ovog teksta dobro je poznato umijeće žive svirke i repertoar ovih nadarenih momaka, obzirom da je i sam , nakon Ćane, sjeo za bubnjeve istinskih pionira sarajevskog rock-a.

Kodexi 1

 

”KODEXI”

Grupa u sastavu Ismeta Dervoz, Edi Bogeljić, Željko Bebek, Goran Bregović i naravno naš Luciano Paganotto spada u prve muzičke grupe koje su gostovale u inostranstvu .Nastupali su u vezanoj turneji u Bugarskoj, Rumuniji i Čehoslovačkoj kao reprezenti festivala “Prvi Aplauz”.

kodexi'europa tour

U ljeto 1970 godine potpisuju ugovor za ljetnu sezonu u baru čuvenog dubrovačkog hotela “Splendid” . O tome je pisano nadugačko i naširoko obzirom da na tom mjestu počinje priča o radjanju najboljeg benda u regiji svih vremena. Ispada da je kod Ćane sve zakomplikovano pa i muzičko kretanje. Samo na prvi pogled , realno više se radi o muzičkom zrenju i napredovanju uz koje idu sve dobre i loše stvari koje uvijek od nečega moraju početi. A krenulo se u ovom preliijepom noćnom klubu, još ljepšeg Dubrovnika. Kao gost pojavio se pored ostalih, opet jedan Italijan kao presudan faktor. Radi se o jednom uspješnom poslovnom čovjeku, po imenu Renato Pacifico. Slušao ih je nekoliko noći , dopao mu se repertoar i pao je dogovor da se čuju oko sličnog angažmana u Italiji. Naravno, ovaj podatak poznat je kroz biografije ,muzičke enciklopedije i intervjue većine pojedinaca iz grupe “Bijelo Dugme” koji su svoju odiseju začeli na gostovanju o kome pišem. Meni posebno svidjele su se priče “iza zavjese”,a Edi i Željko neumorno su iznosili mnoga zbivanja i šale sa ovog interesantnog gostovanja, pa i priču o Ziji i Miji, dva mala hrčka sa bijelom prugom od glave do repa. O njima malo kasnije.

Bez obzira na mnoge izjave i natpise imao sam zadovoljstvo da uz svog sagovornika, potvrdimo nešto od internih priča. Bio je zapanjen kako i koliko znam o nekima od njih. Odgovor je jednostavan, radi se o sjećanjima Edija i Željke koja sam “upijao” kroz svakodnevne razgovore na pauzama dok smo imali probe Kodexa. Osobina da pamtim detalje koji možda nisu toliko bitni za muziku, mnogo pomaže u boljem oslikavanju zbivanja i odnosa medju muzičarima onoga vremena. Daje im ton i koloraturu svjedoka kome je veliko zadovoljstvo sve pretakati u priče, na radost svih učesnika ove, na muziku naslonjene avanture. Ne treba čuditi ako neki detalji budu interesantni i intrigantni za širi čitalački krug, posebno generacije koja je živjela to vrijeme, puno energije, elana i ljubavi.

Ponuda je stigla iako mnoga obećanja koja daju oduševljeni posjetioci, rijetko dožive realizaciju. Ovaj put pravilo se nije pokazalo tačnim ,a ponuda je glasila za nastupe u Hotelu Royal u centru čuvenog grada Napulja.

 

hotel royal

Ovo prijatno iznenadjenje ide na adresu Gorana Bregovića koji držao komunikaciju i korespondenciju sa navedenim gospodinom , zahvaljujući znanju francuskog jezika. Tih godina hotel je imao sve kvalitete i visoku De Lux kategoriju za birane goste sa bazenom na krovu objekta. Tako su “Kodexi” dobilli priliku da pokažu šta znaju u noćnom klubu ovoga objekta ,koji je pod ugovorom vodio g. Pacifico, inači poznati stomatolog sa nekoliko modernih ordinacija. Iskustva su bila jako dobra, bolje je reći impresivna, ali malo je nedostajalo da ništa od svega ne bude ostvareno. Putovali smo sa dosta prtljaga i instrumenata, te konačno stigli do hotela. Postavili smo instrumente u prostranom i prelijepom noćnom klubu,a g. Pacifico već je pripremio ceremoniju svečanog otvaranja kluba za goste i domaću klijentelu. Ne treba zaboraviti da je uz to išla posebna rasvjeta ,posluženje, savršen enterijer i još mnogo sitnih organizacionih detalja. Dakle, sve je bilo spremno za otvorenje nove sezone kluba. Nekoliko sati prije otvaranja pozvali su članove grupe da mu ostave svoje pasoše i dokumetaciju o radnoj vizi. Ćano je o tom šoku rekao slijedeće : “Mi nikakvih viza, niti dozvola nismo imali / nije nam ni rečeno/, osim crvenog Yu pasoša za koji smo naivno mislili da je kao dokument dovoljan za sve. Niko nam taj uslov nije ni pomenuo.Došli smo na osnovu pisma. Naš menadžer, vidno uzbudjen trebao je čašu vode, sve spremno , a ne može početi. Brzo se snašao i rekao da odmah idemo na voz za Kopar u kome je konzulat Republike Italije i da tamo uz njegovo pismo koje imamo , dobijemo radnu vizu i naravno da se odmah vratimo, jer treba svirati. Sitnica koja se zove skoro hiljadu kilometara.Tu noć zamišljeno svečano otvorenje, oglasio je zatvorenom ceremonijom za uži krug zvanica i službenih lica. U protivnom inspekcija bi mogla zatvoriti objekat. Ne samo to nego ispostaviti veliku kaznu, pa bi sve moglo rezultirati gubitkom novca , ugovora i jako loše za obe strane. Odsvirali smo malo, tek da se vidi da smo stigli, a program je nastavila voditi Vanda, D.J. objekta , poznata u ovoj sredini. Srećom uspjeli smo na vrijeme riješiti problem radnih viza i vratiti se naredni dan na”novo” otvorenje,ovaj put i za šriru publiku. Sa nama na ovo gostovanje, jedino nije išla Ismeta, a razlog njenog odsustva na gostovanju, nije mi ni danas jasan. Pročitao sam negdje da joj majka nije dozvolila duže izbivanje radi njenih godina te da je premlada za ovu vrstu iskustava.”

Govoreći o “kratkom “putu za radne vize spomenuo je detalj koji me je dirnuo . “Sretni i veseli, raja iz benda, zbijala je šale, smijali se ,jeli i spavali ,a ja budan. Kada je voz krenuo prema Napulju i kada smo ulazili u pokrajinu Veneto, zapitao sam se; da li se u ovoj ljepoti nalazi moj otac Armido ? Stali smo u Padovi ,a to pitanje mi se još više motalo po glavi. Godinama mislim o njemu, a evo možda baš sada prolazim pored njegovg mjesta prebivališta. Da li je živ ? Osjećaj, intuicija ili telepatija ? Ne znajući odgovor nastavio sam po starom, svirati i uživati u životu koliko je to moguće uz malu dozu sjete. A u Napulju sve se činilo prelijepim: uske ulice i kale prepletene konopcima na kojima se sušio šaroliki veš. Spektar boja iznad glava ljudi i turista koji zuje dan i noć. Topao zrak Mediterana čini svoje pa sva dešavanja doimaju se posebnim .Sjećam se posjeta Vezuvu, fascinantnim Pompejima, Sorentu i Salernu te grčkim hramovima u Pestumu. Pamtim aleju na kraju grada u blizini stadiona San Paolo na kome igra FK Napoli, kojom smo često šetali nakon nastupa. Niz buradi iz kojih gori vatra i gubeći se niz ulicu miješajući sa ostalim svjetlima .Tada smo prvi put vidjeli nešto drugačiji grad, transvestite i prostitutke na svakom koraku /”Travestito” onaj ko se presvuče da bi izgledao drugačije i ne bi se mogao prepznati-Wiki/ Ne samo u tom dijelu,nego i na ulicama strogog centra, mogle su se kupiti cigarete po sistemu “Contrabando” /čitaj šverc / kako se to zove u ovoj zemlji, naravno mnogo jeftinije nego u bilo kojoj prodavnici. Obično ,prodavač bi naslonio samo jednu šteku cigareta na drveni sandučić gdje se prodavalo npr. voće i povrće, da bi kod eventualne pojave policije lakše pobjegao. Sve je to za nas bilo novo, nikada vidjeno, ali polagano je počelo kvariti idealnu sliku opjevanog Napulja i društva u njemu.

Bilo je komičnih dogadjanja ,ali i šala. Jednu noć na povratku u hotel , ugledao sam u dobro osvjetljenom izlogu predivnu najavu za čuveni film “Paton” i bukvalno se zalijepio za izlog . Pored mene stala je visoka djevojka besprijekorno obučena i počela davati svoje komentare na izložene slike. Nešto dublji opijajući glas djelovao je malo čudno, pa sam je malo bolje pogledao i zahvaljujući jakoj svjetlosti iz izloga primijetih neizbrijane dlačice na bradi, te shvatih o čemu se radi. Suočen prvi put sa ovim iskustvom, priznajem prepao sam se i ubrzanim korakom počeo bježati prema hotelu. Ubrzao sam korak , okrenuo se i vidio u trenutku da ima nešto grublje lice koje ne priliči djevojci. Skoro da sam potrčao, ali “ona” skide visoke štikle i gas za mnom. Trebalo je malo vremena da skontam da je to ipak “prijatelj”. Jedva sam zbrisao pod okrilje hotela. On ili ona nisu odustajali i još neko vrijeme čuo sam kako me zove. Raja iz benda pravila su šale na moj račun, posebno Edi koji je to opisao na svoj način. Trči Ćano k’o bez glave , a za njim “zgodna djevojka “, profuraše pored nas punom brzinom. Priznali su i oni slična iskustva “druge vrste”.Tako smo smanjili noćne šetnje”. Dio atmosfere Napulja noću uz malu dozu nostalgije, ispričao mi je Željko Bebek u razgovoru još jedne pauza dok smo vježbali . Sjećanja su mu bila prilično svježa, pozitivna , nekada negativna, ali sigurno nostalgična. Radi se o noćnom izletu na uzvisinu iznad Napulja,restoran terasa i vidikovac stare utvrde, koja se zove Mira Napoli. Sa tog mjesta pružao se pogled na predivni napuljski zaliv od koga zastaje dah. Vezuv, Sorento i Kapri vide se u odsjaju mjesečine koja kao da klizi površinom mora. Mladima bez dovoljno iskustva u stranom svijetu gdje ih je dovela ljubav za muzikom, značilo je pravilo po kome se treba prilagodjavati brže nego u nekim drugim okolnostima. Iz tog razloga ,orjentisani jedni na druge većinu slobodnog vremena provodili su zajedno ili vježbajući na svojim instrumentima.Te noći penjali su se dugo i polako na uzvisinu do terase sa koje se pružao taj čarobni pogled na zaliv i okolinu. Čutke su posmatrali svjetlosti grada koji je iz ove vizure još ljepše izgledao. I kaže Željko :”ne znam zašto,ali bilo je iznenada sa puno energije, počeo sam pjevati staru pjesmu Joze Penave čuvenog tamburaša :”Sjajan Mjesec na Trebević sjeo pa pogled’o niza Sarajevo “-. Poželio sam se raje , Sarajeva i muzike koju volim bez da ugadjam ikome”. Ćano mi je pojasnio detalje koji su uslijedili poslije nostalgične i tugaljive noći .” Novi dan se budio ,a mi niz brdo do Zije i Mije dva slatka kanadska hrčka koja smo stambeno uhljebili u našim odajama. Nestašna mala stvorenja čiji je najveći hobi bio vrtiti se u krug na gramofonskoj ploči. Nigdje kraja njihovoj sreći. Čim nas ugledaju bježanija, k’o fol da ih ganjamo i da se igramo. Interesantno imali su od glave do repa bijelo krzno, kao traku na dresovima, koja je odudarala od njihove svijetlo smedje boje. Baš su lijepo izgledali. Ušli smo , ali njih nigdje nije bilo. Pretražili smo cijeli prostor apartmana,a od njih nema ni traga. Prozori zatvoreni, vrata zaključana, kao da su iparili.Trebalo nam je vremena da otkrijemo plan u kome su ova dva “razbojnika” odlučila na miru grickati svoj plijen koji su pomalo krali sa našeg stola, grickalice, kiki-riki, razne sjemenke i slično. Sve što bi našli za jelo oni su sklanjali u neku vrstu torbe u njihovim ustima tj obrazima. Kao mali pokretni ceker namirnica. Onda bi to lijepo slagali u svoju bazu koja se nalazila u uglu sobe i jeli kada to oni odluče. Ni traga ni glasa od njih. Tek sutradan, a već smo se pomirili da ih je neko i nekako kidnapovao, Edi ih je otkrio u kupatilu iza bidea gdje se nalazio mali jedva vidljiv prostor. Novo sklonište izvan dometa naših pogleda. Bilo je ljutnje i frktanja sa obe strane, ali morali su se pomiriti na povratak u staru bazu jer prostor smo zatvorili. Dva mala “gada” u znak osvete naučila su kako uključiti gramofon da se vrti na prazno bez ploče i voziti se dok im se ne zamanta. Talentovani članovi velike mišije organizacije. Ipak, izgradili smo im novo sklonište od kutija za cipele sa malim otvorom sa strane kao ulazom. Voljeli su skrovito mjesto za odmor, a tu smo im doturali i hranu. Pustili smo da se igraju po cijelom prostoru ,ali rado su se povlačili u privatnost njihovih odaja. Mir je uspostavljen. Kada je ugovor istekao najteže nam je bilo ostaviti ove drage vragolane. Moram priznati- nastavio je moj sagovornik , da smo i mi u početku imali problema sa hranom iako je hotel bio De Lux kategrije . Bilo je svega po izboru, ali ne i naših specijaliteta, bar ne u obliku i načinu spremanja, posebno po količini koja bi nam bila potaman. Poželjeli smo nešto od naše tradicionalne bosanske kuhinje i obratili se konobarima koji su znali nekoliko stranih jezika.Ti vrijedni hotelski radnici pored posluživanja gostiju zabavljali su ih na svakom koraku, priredjivali iznenadjenja i uvijek bili na usluzi za sve što im je potrebno. Kategorija hotela podrazumijevala je bržu i bolju komunikaciju osoblja sa gostima, mahom stranacima ,pa su najbolji primani na ovaj težak posao. Naša molba odnosila se na konkretno jelo , pitali smo da li je moguće naručiti neku kombinacija sa grahom……kako da ne rekli su i donijeli nam povelik lonac/ za desetak osoba/ pun tjestenine, nešto malo boba graha, sa mnogo više povrća . Na pomolu razočarenje ,nismo se nadali da italijani kuhaju grah sa pastom i mnogo povrća ,što nazivaju Pasta Fagiole. Tada smo prvi putprobali ovaj specijalitet i moram priznati bio je veoma ukusan, prava poslastica kulinarske vještine. Uskoro ogromna posuda ostala je prazna. Ipak jeli smo “hagra” koji nam je pripravio jedan od najboljih kuhara Mediterana. Čak je došao do nas i pitao kako nam se svidja. Nikakvo čudo jer, ako su pripremali velike balove i bili domaćini članovima svjetske organizacije Rotary Kluba, kojima je kako kažu dolazio licno i Aristotel Onazis, zašto to jelo ne bi nama bilo ukusno. Edi ne bi bio Edi da nije ubacio novu šalu, kako su u svu tu papazijaniju mogli staviti komade Pice pa da se zove “Pica Fagioli”.

Edo je bio posebno duhovit čovjek i šaljvdžija na svoj i tudji račun, a sledeći dogadjaj vezan za njega mogao je biti tragičan. Srećom nije. Imao je običaj tokom šetnje sa rajom, skakati u zrak i širiti ruke kao Pete Thousand iz grupe „The Who“ koju je obožavao . U tome skoku obično bi pjevao ili nešto dovikivao zbijajući šale. Mladić velike energije. Igrom slučaja naišao je motorista, a njih je tada bilo na hiljade u Napulju, kao komarca. U tom trenutku Edi je skočio, raširio ruke baš u času kada je skuter sa dva putnika prolazio pored njih. Vozač se izvukao ,a ovaj drugi na sjedištu iza, naletio je tačno na ruku u zamahu i naravno pao. Srećom nije to bila brza vožnja pa se dobro završilo. Količina bijesa i pogrde koje je čuo na svoj račun bili su dovoljni da se brzo izvini i još brže udalji skačući i dalje i pjevajući refren iste pjesme. Ostavio je nas da se objašnjavamo sa “nesretnicima” koji su odlučili prolaziti kada nije bilo zgodno.Tada je prvi put čuo riječ Cornuto ,u slengu “rogonja” i zapamtio je dobro. A tu riječ Talijani često izgovaraju u mnogim prepirkama, takodjer uz gestikulacije, baš kao i naš gitarista.

Uskoro njegov povratak u Sarajevo postaje realnost o kojoj je više dana razmišljao.Odlučio je nakon isteka ugovora u Royalu, više pažnje posvetiti zaostalim ispitima na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. U grupi ga je zamijenio basista Fernando Savino, lokalni muzičar i prijatelj tj. Goran je sa basa prešao na solo gitaru.Time se možda počela ostvarivati njegova davna želja. Većina nas priželjkivala je mogućnosti za nastavak angažmana, a s druge strane, počeli smo osjećati blagi pritisak menadžmenta koji se odnosio na promjene u repertoaru. Pored song liste koju smo voljeli /pop-rock songovi/, morali smo svirati i dio repertoara koji nam nije bio po volji. Ubrzo i umor je činio svoje, nastupali smo skoro četiri mjeseca u klubu ,nekada i poslije podne za mladju publiku kao matine ,a naveče od 21-02 za” starije” goste. Morali smo nešto početi mijenjati, ovako se više nije moglo dalje“.

Sezona posjete klubovima i zatvorenim prostorima dolaskom proljeća na jugu Italije, opada pa se aktivnost prenosi na trgove, ljetne bašte i prostore sa kapacitetom za veći broj turista. G. Pacifico dao je novu ponudu za objekat koji je ovaj put bio u suprotnosti sa tradicijom vezanom za godišnja doba. Osmislio je novi koncept i pristup u kreiranju zabave poslije ponoći. Klub se zvao Lo Škirbico, prethodno Piano Bar lociran u jezgri Napulja. Tihi prostor za uživanje , nešto kao podzemni lavirint sa mnogo malih intimnih separea, plitkom binom za muzičare i velikim staklenim podiumom za ples.Taj podium doimao se kao pista u centralnom dijelu objekta i izgledao fantastično obasjan reflektorima spretno lociranim ispod. Jednostavno, ali fascinantno za noćni ambijent. Moj sagovornik kaže : “podrumčina” u kojoj se nismo dugo zadržali, ali prostor u kome je Goran definitvno počeo težiti novom zvuku i modernijem repertoaru.

iskija

Naša slijedeća stanica nalazila se na predivnom ostrvu Iskia /Ischia/, izrazito turističkoj oazi poznatoj po velikom broju mladih i ne rijetko popularnih ljudi iz cijeloga svijeta. Jedan od njih dr. Debejki ,čudotvorac za koga kažu da je “otimao ljude od smrti”. Boem , neki kažu veliki ženskaroš, ali naočit i šarmantan, a što je najvažnije, kardio-hirurg svjetskog glasa. Sretali smo mnogo sličnih i uspješnih ljudi ,ali to nas nije činilo naročito značajnim, ostali smo raja. Objekat se zvao La Lampara /bočni fenjer koji obilježava stranu broda u noćnoj vožnji, crvenim ili zelenim svjetlom/.Sa ove distance svijest o tome da smo učestvovali u kreiranju zabavnog programa toga doba na tako važnim destinacijama, vjerovatno moje kolege kao i mene, čini ponosnim. Govoreći iskreno bili smo samouki amateri zaljubljeni u muziku svoga vremena. Potrebno je mnogo talenta kako bi se to ostvarilo ovo što smo prošli svirajući u Italiji. Grupica mladih ljudi u svom svijetu muzike, željna novih izazova i popularnosti, trudila se koliko je mogla. Shvatio je to Goran i konačno u tom mjestu ostvario plan za razvoj jake grupe sa kvalitetnim pojedincima. Fernanda mijenja Zoran Redžić ,za kojim umjesto mene dolazi Milić Vukašinović izvanredan i moderan bubnjar. Nešto od toga može se pročitati u Mićinoj knjizi o dogadjanjima vezanim za taj period. Što se mene tiče, studirao sam grafički dizajn i bilo je krajnje vrijeme da se zadovoljim postignutim u muzici,kojom se nisam htio profesionalno baviti kao ni moj kolega Edi . Da krenem dalje u život. Svjestan činjenice kako mladi dolaze i preuzimaju primat, shvatio sam u momenat da nije dobro trošiti vrijeme za nešto u čemu ne želiš participirati do kraja . Bubnjar sam koji je volio svirati na svom instrumentu različite žanrove muzike, a promjene su dolazile velikom brzinom kao i ogroman broj mladjih instrumentalista sa svježim idejama o bilo kojem stilu da se radi. Naravno muzika mi je i danas jedan od prioriteta kao hobi kome se posvećujem bar jednom u sedmici. Dobro je što se upravo tako završila moja profi karijera bubnjara i otvorila stranicu životne knjige tog perioda, koja se zove “Ja kao Italijan u posjeti Italiji”. Još uvijek,kada imam potrebno vrijeme, istražujem ljepote ove zemlje u kojoj svako najmanje mjesto, nosi pečat hiljadu-godišnje bogate kulture i istorije. Posebno zadovoljstvo leži u činjenici da je taj put počeo daleke ’70-te godine i još traje. Napulj, Iskija i Kapri ,vjerovatno iz emotivnih razloga, nešto su neponovljivo, iznad svih uspomena. Definitvno”.

napulj panorama

Biću slobodan kao pisac ovih redova, na osnovu ličnog iskustva kroz druženje i sviranje zadnjih par godina postojanja Kodexa, uz razgovore sa pokojnim Edijem Bogeljićem, solo gitaristom benda koji je poginuo u minulom ratu u BiH , te Željkom Bebekom, iznijeti svoje razmišljanje o dogadjanjima koja su dovela do konačnog kraja ove pionirske grupe i nastanka novog mega benda. Preko lanca koji je išao od Kodexa, kroz trio „Mića-Goran-Zoran“, pa preko grupe „Jutro“ do “Bijelog Dugmeta”, ostaće legenda o njima. Obzirom na aktuelnost njihove muzike to je neupitno. Osovina Kodexa uvijek su činili Željko i Edi. Treća bitna osoba je Goran,nekoliko godina mladji od njih. Imali su ustaljen repertoar svirajući u zemlji i italijanskim klubovima, ali kada je počela modernizacija grupe, stvari su lagano počele poprimati atmosferu nervoze i iščekivanja . Odlaskom Edija osovina se raspala ,a Željko nije bio oduševljen brzinom naglih promjenama. Blago nerazumijevanje i poneka varnica uzele su maha, pa se sviralo ne više iz ljubavi, nego tek da se ispuni obaveza. Znajući da uskoro prelaze u pravi klub za mlade, Goran je počeo pripremati moderniji i tvrdji rock repertoar koji mu je više ležao, tako da, kada je Ćano otišao, dolazak Miće Vukašinovića vrlo atraktivnog i zaista kvalitetnog bubnjara, dodatno mu je ojačao poziciju. Našli su zajedničku sklonost sviranja novijih i progresivnijih muzičkih brojeva. I pored svega, u tim okolnostima nije se uspjelo ostvariti ono o čemu su gajili nade. Sve je nekako išlo nizbrdo, pa se i Željko vratio u Sarajevo. Ostatci Kodexa /samo Goran/, promijenili su još jedan klub i tu je bio kraj avanture proboja na nebu Italije. Naravno pišem i govorim iz svoje vizure i sjećanja kao i pričanju samih aktera, bez da slažem nove kockice istorije sarajevske pop-rok škole. Detalji iz kojih je kasnije nastalo “Bijelo Dugme”,poznati su manje-više, a grupa koju duboko poštujem prihvaćena je od svih ljubitelja muzike, bez zadrške. Napravili su veliki bum u bivšoj zemlji ,te ostavili trag kao možda najbolji rock bend svih vremena na ovim prostorima. Nepotrebne rasprave koje su se pojavile nakon prestanka rada grupe u standardnom sastavu ,samo pokazuju koliki interes za njih još uvijek vlada. Svoj pogled na ta zbivanja zaključiću činjenicom da su iz navedenih dogadjana sa gostovanja u Italiji, užiži interesovanja javnosti, ostali : Zoran Redžić, Željko Bebek i Goran Bregović .U jednom trenutku, tri godine nakon zbivanja u italiji opet su bili zajedno, ovaj put u grupi „Jutro“ i konačno u Bijelom Dugmetu.U jednom periodu priključio im se i Mića da zamjeni Ipeta u periodu kada je bio u KPD. Bez obzira na kasniji razlaz Željke i Gorana ,iskustvo sa gostovanja u Italiji značilo je mnogo u izgradnji muzike , imena i karijere grupe . Danas je Željko poznati autor i izvodjač, Goran Bregović priznat je širom svijeta kao plodan kompozitor aktvan na sceni i kao frontmen. Mića je postao dr. za Rock & Roll, a Zoran je ostao u muzici kroz tehničke aspekte i razglasne sisteme. Siguran sam da su svima njima ,Napulj kao grad, Iskija i Kapri vrhunske turističke destinacije, ostali u lijepoj, nezaboravnoj uspomeni.

Centralnoj ličnosti naše priče , povratak u Sarajevo značio je ozbiljniji pristup studiranju da bi se obezbijedila sigurna životna profesija i egzistencija. Muzika da, ali ne kao do sada profesionalno,nego kao tezga za vikend ili ljetna svirka na moru.

mira i prijatelji

Prije odlaska na odsluženje vojnog roka,svirao je sa grupom “Mira i prijatelji” na čuvenom studenstskom plesnjaku u auli ekonomskog fakulteta, koji su raja zvali “ekonomija”. Saradjivao je sa vokalnim solistima Dinom Kunićem i Slobodanom Vidovićem na modnim revijama, kratkim turnejama ,u gradskoj kafani i nekim drugim prilikama.

Izborom za Sekretara direktora Kulturno Sportskog Centra Skenderija, svoju muzičku karijeru definitvno je počeo privoditi kraju i kao hobi. Ljubo Kojo bio je poznat privrednik i priznat političar,popularan u tom periodu, naročito nakon povoljne kupovine tramvaja zvanih “Vašingotnci” još iz vremena dok je bio Predsjednik Skupštine grada Sarajeva. Funkciju direktora novo-izgradjenog KSC Skenderija shvatio je kao zadatak. Smatrao je da mu za sekretara nije potrebna sekretarica, nego operativac pa neka se zove kako hoće, a zvao se Luciano Paganotto, sekretar, a suštinski šef protokola. Dobro su saradjivali, a Ćano je napredovao. Obzirom da je završio Srednju Umjetničku Školu, potom Pedagošku Akademiju i apsolvirao na Umjetničkoj Akademiji, odsjek grafički dizajn, drug direktor ga je polako počeo usmjeravati ka poslovima u skladu sa obrazovanjem.Postao je Šef propagande i Dizajner KSC-a Skenderija. Pun pogodak, bližila se zimska olimpijada u kojoj je Centar Skenderija trebao zaista biti pravi Centar svih zbivanja. “Radilo se u raznim timovima, razgovaralo i putovalo. Često su navraćali drugovi Rato,Hamdija i Branko, da svima ne navodim imena. Trudio sam se biti diskretan i tih skupljajući iskustvo, mada se većina razgovora vodila o pollitici. U takvim trenucima ostavio bih sekretaricu da se brine o gostima „ako šta zapne“ jer tada sam imao više vremena za svoj kreativni propagandni rad.

Mala ekipa KSC-a uradila je mnogo lijepih stvari na podizanju nivoa pojedinih programa kada su u pitanju sport, kultura, sajamska i kongresna aktivnost. U ovom tekstu nemoguće je oslikati svu vrijednot novog objekta KSC-a i male ekipe koja je servisirala sve što do tada nije bilo vidjeno u našem gradu. Podrška razvoju sprota i sportskih takmičenja svjetskog ranga na terenima i ledenoj pisti, koncerata svih mogućih domaćih i stranih zvijezda i grupa, muzičkih festivala kao npr „Vaš Šlager Sezone“ ili čuvena skoro tradicionalna manifestacija „Crveni Karanfil“ u čast završene mature, zatim Festival vojnih orkestara zemalja pobjednica u drugom svjetskom rat itd. , mali je prostor de bi se sve pobrojalo, medjutim značaj ovog centra je neprocjenjiv. Jedan od prvih uspješnih poslova bila je nabavka savremenog razglasnog uredjaja. Pregovarali su sa firmom Semprini,a Ćano pored toga što je bio prevodilac,pomogao je vlasniku firme gospodinu Semprini, da u svim tačkama velike dvorane utvrdi jačinu, čujnost ,jasnoću i tehničke efekte modernog i za ono vrijeme, moćnog razglasnog uredjaja . Sjećam se da je na tom razglasu tokom održavanja raznih koncerata ,naročito festivala Vaš šlager Sezone,radio majstor tona „Studija S“, Ratko Hrisafović “praveći se važan” kao da radi na svemirskom brodu. U toku priprema za Olimpijadu „ginulo“ se dan i noć .O tome Ćano kaže: “nekada sam morao ići sa par kolega pred neke delegacije naročito još u toku kandidovanja ,noseći mape terena kao propagandni materijal. Sjećam se jedne prilike morao sam ići pred delegacije DDR-a i Italije, predsjednika bob federacije ove zemlje. Spremio sam gomilu reklamnoga materijala, suvenire i dijelio to upslenicima aerodroma u Zagrebu,a sve u cilju V.I.P. dočeka i tretmana gostiju. Na nesreću to veče, nad Zagrebom bjesnila je snježna oluja ,pao je takav snijeg da se nije moglo letjeti. JAT nas je smjestio u Hotel „Esplanada“ gdje smo čekali da protokol Skupštine grada Sarajeva i njen predsjednik g. Munir Rašidović pronadju adekvatno rješenje kako i kada do Sarajeva. JŽ u Zagrebu izišla nam je u susret i dala cijeli vagan za spavanje, isključivo samo za nas sa punim osobljem. Sve preostale suvenire podijelio sam njima. Gostima je bilo uzbudljivo, uživali su ,ako se tako može reći u našoj egzotici. Čim smo došli bacio sam se na svoje poslove, a direktor me je zadužio da mu pomognem i kod organizacije već pomenutog Festivala vojnih orkestara iz velikog broja zemalja. Pored koncerta u KSC orkestri su marširali ulicama i trgovima Sarajeva i predstavljali pravu atrakciju svirajući, a dirigenti svoje umijeće u baratanju podužom dirigentskom palicom. Naravno najatraktivniji bili su orkestri Američke i Ruske vojske. Stotine djece pratilo ih je kroz grad. Bilo bi suvišno navoditi sve moje aktivnosti u radu KSC-a, sebe sam smatrao “malim od kužine” koji je skakao i pomagao kada god kome zatreba, ne držeći se strogo funkcije za koju sam bio zadužen. Tako se to radilo kod druga Koje. Sjećam se tih poslova sa sjetom, zaista”.

Nakon iskustva na Skenderiji Ćano je započeo biznis u oblasti dizajna , kreiranja reklama i plakata, a iskustvo sajamskih prezentacija bilo je izvanredna podloga. Radio je mnoge poslove u našoj zemlji i povremeno u Italiji. Primljen je tako na rad u jednu firmu samo nekoliko dana prije početka rata u Bosni. Kaže, sa porodicom je bio jedan od zadnjih koji je skelom prešao rijeku Savu ,a onda pažljivo zaobilaznim putevima do Italije. Smjestio se kod oca u njegovoj kući i odmah krenuo u pribavljanje raznih dokumenata za duži boravak i rad u struci. Za sve je trebala gomila papira pa je osjećao nelagodu ,plašio se zakonskih smetnji koje bi ga mogle onemogućiti u planovima. Pitao je o tim detaljima državnog službenika za šalterom ,ovaj je kratko pogledao u knjige i rekao ; „samo par minuta da vam dam dokument o državljanstvu i ostalu dokumentaciju koja će vam trebati ,“vi ste Italijan od rodjenja“. Kada se prvi put sreo sa ocem nakon mnogo godina,od uzbudjenja je smetnuo s uma da je on sve to uradno prijavio krajem davne ’49 godine sredjujući svoje dokumente. Logično prijavio je i sina na svoju adresu. Naš Ćano istinski je bio zbunjen, pored Bosanca postao je tj. ostao Italijan.Osnovao je svoju firmu koja se zvala “Universal Design”. Eto ,tako se sudbina igrala s njim i njegovom porodicom, a koliko li još ima sličnih i neispričanih priča. Od suza do osmjeha.

Postoji detalj koji sam namjerno ostavio pred sami kraj priče,detalj koji se odnosi na susret sa lokalnim sveštnikom Megliadina, koji je znao mnogo o njihovoj sudbini , pa je htio da ga upozna. Minula zbivanja osjećao je i on. . Svako na svoj način bez posebnih razgovora. Rekao bih, varaju se ljudi kada kažu da Itlijani vole mnogo pričati, ne ,samo su glasni kada to rade. Poveo ga je otac do sveštenika koji se zvao Don Luidji . „Odgojen skoro kao ateista, imao sam čudan i mističan osjećaj. Bilo je poslije podne i zadnje zrake sunca osvjetljavale su sveštenika koji je stajao u vrhu oltara. Djelovao je nestavrno u tom sjaju i kako sam prilazio on se počeo krstiti. Jedva je izustio: Armido …tvoj sin je tvoj original, nikada nisam vido da dvoje ljudi toliko liče jedno drugom. A onda komplimenti , glasna priča, osmjesi. Jedna stranica istorije vezana za Ćanu i njegov život zatvorila se.

stara raja na okupu

Stara raja na okupu

Ćano je često na relaciji Padova – Sarajevo gdje mu sin vodi mali Motel kao porodični biznis, pa ako ga sretnete popričajte, biće mu drago. Uz jedan oprez ,rijetko će te sresti tako skromnog čovjeka koji niti voli da se hvali, a još manje ističe.

cano i slobo

Pokušao sam ga razuvjeriti da svi znamo njegov doprinos u muzici kao pionira, ali on kaže „ Posmatraj me kao dečka iz onog perioda ,zaljubljenog u novu muziku i čarobni instrument -Bubnjeve,te kao prosjećnog muzičara koji se na kratko uključio u dogadjaje jedne značajne epohe našeg grada.A onda kao hiljade drugih nastavio svojim putem kroz život”.

U današnjem vremenu nisam siguran koliko je skromnost vrlina. Ova priča ubjedjen sam govori suprotno.

luciano na probi

Da ne zaboravim, sjetio se on svog omiljenog hobija pa svira i dalje u muzičkoj grupi sa nekom varijantom „Dobro Naštimanih Staraca“, pojedinaca koji su kao i svi mi počeli svirati prije 50-tak godina i stvarati u muzici što se moglo . Zovu se „Le Catene“, u prevodu lanci.

Lanci u punom sastavu

Svoje dileme i životne lance davno je raskinuo.

Napisao u Sarajevu

Novembra 2017.godine

LJubo Pavlović

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.