SARAJEVSKI ZAPISI….”ŠTA JE NAMA BIO HAŠAK?”

piše Mirza Hasanefendić

Mala čobanijska minijatura sa ”memli strane grada”!

SARAJEVSKI ZAPISI……”ŠTA JE NAMA BIO HAŠAK?”

Malo priče o običnim Sarajlijama, o kojim nisu pisale novine, niti su bili na TV ekranima, a opet imaju svoju ”sliku” u galeriji gradskih likova!

cobanija1

Ako si Sarajlija u dobu ”zrele mladosti” onda si možda poznavao Haška sa Čobanije? Možda si ga poznavao, a ako i nisi imao priliku za to imačeš priliku u ovoj priči!

Kada bi me pitao kako da ti ga opišem? Neznam kako da ti odgovorim; možda je tome najbliži lik legendarnog lika ” Dobrog vojaka Švejka” poznatog pisca Jaroslava Hašeka. Poput dobrog vojaka Švejka i junak naše priče Hakija Kapetanović zvani Hašak bio je dragi, ”zbunjeni i debeljuškasti lik, dobar i plemenit, koji je volio mnogo da priča, pomalo i da izmišlja u pozitivnom smislu da bi zabavio raju u Trasi i okolo nje”. Ne rijetko je znao od ”mrtve atmosfere” da napravi pravu zezanciju. Znao je i da malo pretjera, ali nama nije smetalo ili da citiram onu poznatu pjesmu ”Pričaj onu meštre Ivo, svuda nebo sivo, dodaj neku nama nije vjeruj krivo”!

Hašak se pojavio u našoj čobanijskoj raji malo pokasno i bila je poprilična generacijska razlika između Haška i nas, mi smo bili srednjoškolci, a on je bio već imao oko dvadeset pet godina. Ustvario on se nije pojavio pokasno, on je bio na ulicama Čobanije davno prije nas sa adresom u tadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici, ali je radio nekoliko godina u inostranstvu i, kako je raja, pričala donio je ”gutu lovu” sa tog rada.

Po povratku nije ništa radio, nego je čitave dane provodio zajedno sa nama ”zgubidanima” u Trasi i okolo nje. Iako je bio stariji, mi smo voljeli sa njim da sjedimo i slušamo njegove provale.

U tom periodu krajem šezdesetih godina, bio si neka poznata faca u raji, ako si svirao dobro gitaru, igrao dobro ”lopte” tj. fudbala ili bio neki malo žešči momak  ‘brz na šaci”. Za ovo prvo si bio rado gledan djevojačkim očima, za drugo si bio ”faca” u raji, a za ovo treće su svi htjeli da ti budu jarani, bilo da su se tebe bojali, bilo da su se lažno krili iza tvog imena kao tvoji ”šatro” bliski jarani koje si ti spreman štititi.

Hašak nije pripadao ni jednoj od ove tri grupe; za gitaru nije imao sluha, tj. imao je uho za muziku ”k’o gluho krme”, za lopte ga nije bilo jer bi mu radijus kretanja bio onaj obilježeni krug na centru fudbalskog igrališta, a pogotovo za marisane nije bio jer njegovo dobro srce nije moglo nikada nikog udariti.

Iako nije imao nijednu od traženih osobina, Hašak je bio vrlo poznata faca i sa njim su svi voljeli sjediti i praviti zezanciju.

Hašak je bio pomalo osebujan i ekstravgantan tip, i bio je prvi muškarac u Sarajevu koji je javno farbao kosu, što je za to vrijeme bilo totalno neprihvatljivo, Da bude stvar još gora Hašak je farbao kosu u jarko crvenu kosu, pa da si i htjeo da se praviš da to ne vidiš nisi mogao. Zbog tog vremena i izvejsne doze primitivizma tog doba, bio je predmet ogovaranja po sjedeljkama u salonima i kafenisanjem po minderlucima, gdje je bio etiketiran k’o ”onamo onaj”.

Za razliku od ovih tračeva, Hašak je volio da se hvali o svojim uspjesima kod ženskog svijeta. On je imao brata Skendera, zvanog Skenda, koji je bio vrlo zgodan, možda jedan od najljepših momaka u gradu u tom periodu i koji je bio rado gledan od ženskih očiju, ali je on imao ljubav svog života. Hašak je  o svom seksualnom životu i ličnim ”kvalitetima” volio da izmišlja nevjerovatne priče, ma bio je pravi Minhauzen, pa je tako tvrdio da je mogao da skine metalnu petobanku sa koljena (vi već znate na šta je mislio), ali mu je Skaka dohakao.

Imao je jednu mnogo zgodnu prijateljicu, koju je na neki način uspio da nagovori da ga svaki put kada dođe u raju puljubi u usta, prođe i kaže ”Ćao ljubavi”. Nikada ga niko nije vidio sa njom da je izašao zajedno, a na pitanje o njoj, on bi reci da je neka tajna veza i da to nije za priču i pokazivanje. Nama je pričao da ima još nekoliko takvih veza, ali da sve je to bilo sakriveno nekom tajnom, nešto poput švalerancije. Pričao je ublehe kakve je htio, vjerovali smo mu stariji je bio.

U bifeu u Trasi bio je vrlo popularno igrati šah, gdje su kibiceri pratili igru i komentarisali. Tu je bio često i Hašak i kada bi neko odigraj neki glup potez on bi reci ”Ovo je potez za notes”,  pa bi onda izvadi onaj mali blok notes iz džepa i k’o fol zapiši nešto. Kasnije je kada bi neko odvali u raji neku glupost ili napravi budalaštinu, Hašak bi izvadi ponovo notes, pa bi reci ”Ovo je potez za notes” i tako ostade u raji izraz za neku neviđenu glupost izraz ”Ovo je potez, za notes”.

Hašak je imao jarana Zorana Savića, koji je bio zubar u ”Hitnoj pomoći” (noćna služba), a Zoka je imao žutog fiću, koji je bio neki znak prestiža jer nije bilo mnogo onih koji su imali vlastito auto. Zoka je bio vrlo nagodan čovjek, pa ja davao da auto svima koji su htjeli da nauče da voze. Bio je vrlo prisupačan za raju nekada je davao besplatno, a nije ni lovu odbijao. Mnogi od nas su svoju prvu promjenu brzine na auto-mjenjaču učinili u zoranovom fići. Nekih kasnijih godina kada su dozvoljene i privatne obuke vozača, Zoka je počeo da se time bavi, pa je među prvima u gradu, ugradio duple komande u fići tj pedale na podu na mjestu suvozača. Naravno da ovo ogromna većina građana nije znala, pa su Zoran i Hašak pravili haos po gradskim ulicama i unosili paniku. Naime, Hašak bi sjedi pozadi, onako širok zauzmi cijelo sjedište, a Zoran bi sjedi na sjedište suvozača. Imao je kontrolu na pedalama, a onda bi (imao je dugu ruku) pružio lijevu ruku diskretno (nevidljivo izvana) nisko ispod volana da se to ne vidi, pa bi oni  tako ”bez vozača kreni u vožnju gradom”. Mnogo ljudi su u tome vidjeli auto bez vozača, svi su to gledali i proširila se priča po gradu, kako ima ”nako” auto koje ide bez šofera. Kažu da je neka baba, ne pješačkom prelazu, kada je vidila auto bez šofera zamalo nije pala u nesvijest, počela da se krsti, a kasnije je pričala da je vidjela auto bez šofera i da je to sotonska posla!

Hašak je inače po profesiji bio geometar i radio je privatno. U neko doba njegov brend ili njegov zaštitini znak je bila uvijek ”pozlaćena” muštikla i nošenje ispod pazuha knjige ”Zakon o udurženom radu” koju je k’o fol često otvarao i čitao. Pitali ga ljudi što nosa tu knjigu stalno i šta to čita, a Hašak bi reci da traži rupe u zakonu.

Inače, kao privatni geometar je bio vrlo nagodan i poznat kao ”geometar kod kojeg svi dobijaju”. Bio je vrlo nagodan i htjeo je svima da ugodi, pa kada on mjeri i premjerava onda su svi u prvom mjerenju svi dobitnici. On je bio toliko nagodan, da je znao dodijeliti istu parcelu objema spornim stranama u sporu. Ovo je naravno završavalo na sudu koji nije dijelio haškovo mišljenje, pa je onda dolazilo do psovanja i prijetnji, a Hašak nije bio dostupan javnosti u tom periodu.

Haška sam lično, između ostalog, zapamtio po jednom zimskom kupanju u Miljacki. Igrali smo fudbala u Januaru pored Miljacke, na mjestu današnje srpske ambasade u Sarajevu, pa nam je lopta otišla u Miljacku. Bio je moj red, pa sam obukao one velike gumene čizme Brizela, hrabro zagazio i pokupio loptu na drugoj strani rijeke kod stare štamparije ”Oslobođenja”.

Pregazio sam cijelu Miljacku i vratio se ponovo na čobanijsku stranu rijeke, ali se pojavio problem povratka na ”kopno”. Naime u tom periodu su komunalni FAP-ovi istresali pokupljeni snijeg sa sarajevskih ulica na obali između mostova Čobanija i Skenderija, pa su se tu napravile cijele planine, pune leda i teške za penjanje. Nisam uspjevao nikako da se popnem, pa se počeo svijet skupljati. Došao je i Hašak da vidi šta se događa, pa se možda nageo previše ili je prešao  ”graničnu liniju”, pa je sletio na strašnjici niz klisku strminu i bubno pored mene u Miljacku. Prešao sam cijelu Miljacku tamo i ovamo, ali sam ostao suh kao barut, ali kada je Hašak ”bubno” u rijeku, polio me je vodom i kompletno me pokvasio kao da sam se okupao. Bilo je mnogo hladno i nije bilo baš vrijeme za kupanje. Ja sam bio ljut, a Hašak je ostao, mrtav hladan, u sjedećem položaju u koritu Miljacke u odijelu sa kravatom, muštiklom u ustima sa zapaljenom cigarom. Slika je bila nestvarna, fini gospodin sjedi i puši, u Miljacki u mjesecu Januaru.

Kasnije je neko donio neku žici pa su mene lako, a Haška malo teže izvukli uz zaleđenu strminu i tako nas spasili od smrzavanja.

Možda će se neko pitati, zašto i čemu ova priča o Hašku, kada on nije vjerovatno baš mnogo poznat na nivou grada? Autor je sa ovim tekstom imao želju da oživi i ostavi u sjećanju životni sarajevski put i nekih ljudi koji su na širem planu ostalo nepoznati javnosti, ali su ipak imali svoje mjesto u detaljima gradskog života naše mladosti. Ako je uspio u tome onda je pisac sretan, pa ako ga neko ”prepozna” i doda koju još bit će to uspješan tekst! Oni koji nisu imali priliku da poznaju Haška, sada su upoznali još jedan drag lik sarajevskih ulica koji je dijelio gradske ulica sa njima, a koji ne nažalost otišao tamo odakle se nike ne vraća i koji je na kratko ponovo ”prohodao” čobanijskim ulicama u ovoj priči!

Decembar 2017 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.