PREKARIJAT ILI SMRT RADNIČKE KLASE!

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

PREKARIJAT ILI SMRT RADNIČKE KLASE!

Kako i zašto izumire radnička klasa danas!

Rođen sam u jednoj državi i u jednom društvu gdje se držalo do radničkih prava; na stalni rad, stalnu platu, socijalnu i zdravstvenu zaštitu jednom riječju gdje se poštovalo ljudsko i radničko dostojanstvo i pravo na solidan život.

U obrazovanju dosta se spominjao proleterijat, kao zdrava radnička baza koja se je svojom revolucionarnom borbom uspjela izboriti za svoja prava za dostojanstven život.

Socijalistička Jugoslavija bila je primjerna socijalna država u kojoj su radnici, u samoupravljačkom socijalizmu, bili vlasnici sredstava za proizvodnju, a samim time su određivali svoj društveni status i imovno stanje.

Nije bilo nikakvih stranih ulaganja, pa nije bilo ni stranih gazda koji prvo daju malo para, pa poslije uzimaju sve čak i dušu, a strani bankarski krediti bili su limitirani da bi stvorili moderno robovlasničko društvo u kojem se ljudi muče.

Po definicija Karla Marksa proleteri su su ljudi koje prodaju svoju radnu snagu vlasnicima sredstava za proizvodnju, pa samim time su već u startu ”hendikepirani” tj predodređeni za eksploataciju od onih koji posjeduju materijalna sredstva. Momenat kada će se proleteri tj. radnička klasa osamostaliti i kada će prestati eksploatacija (ne)čovjeka po čovjeku nastaje kada radnici postano vlasnici sredstava za prizvodnju.

To se desilo, u SFRJ tj u samoupravljačkom socijalističkom sistemu, gdje su sredstva za proizvodnju bila društvena svojina, za razliku od komunizma sovjetskog tipa gdje je država bila vlasnik svih dobara. U toj varijanti društvenog vlasništva, npr jedna fabrika pripadala je radnicima koji su u njoj radili i postojala je ogromna radnička solidarnost u kojoj su radnici prije svega bili radnici bez nacionalnog ili vjerskog predznaka.

Imali smo taj društveni sistem, koji svakako nije bio idealan, ali je bio veliki pomak za život dostojan čovjeka,  što je nekom vani smetalo, a mi smo bili suviše ”ograničeni” da shvatimo tu igru, pa u krvavom ratu, pored mnogih stvari, i radnička klasa  raspade i popuca po nacionalnim šavovima.

Najveća snaga proleterijata bila je jedinstvo radničke klase, sjećate se legendarne parole ”PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE!”, to je bila revolucinarna pokretačka snaga  koja je ”obarala silu i nepravdu”, kada je bio ”uz druga …drug”, e tako su se stvarali uslovi za bolji život. Bilo je štrajkova i u socijalizmu, pa tako kada krenu rudari iz Kaknja u Sarajevo pješke, sazivaju se odmah razni sekretarijati u vladi, da se problem riješi prije nego što gnjevni rudari dođu u Sarajevo. Jedinstvo radnika bila je sila i snaga od koje je vlast drhtala i brzom reakcijom korigovala nepravdu.

Tako je bilo nekada u socijalističkom društvu, a danas su na vlasti ”žestoki” nacionalisti, koji su uspjeli širenjem mržnje da razvale zdravu srž radničke klase, pa oni sada mirno sjede i znaju da njihova demagogija dominantna i nema nikakve opasnosti od radničke klase.

Koliko je to zlo najbolje govore kada se poniženi radnici usude da bar malo podignu glavu, odmah im se prebacuje da su to jednonacionalni skupovi. Skupili se radnici u Sarajevu ili u Banjaluci, ili u dijelu Mostara, da protestuju za bolji život, a političari odmah to označe kao jednonacionalno okupljanje (a ne protest radnika za svoja prava), pa zavrište,  skupili se ”Zeleni štrumfovi” u Sarajevu ili ”Troprstaši” u Banjaluci ili ”Šahisti” u Hercegovini,   a radnici to prihvate, pa klapnu ušima i pokupe se kućama.

Ni radnici nisu više kao što su bili, pa radničke buntove ”podredili nacionalnim interesima”, a djeca im odoše na zapad da budu jeftina radna snaga.

Pored nacionalnog samoubistva radničke klase, posebna je opasnost ”nova lažna radnička klasa” ili  PREKARIJAT, koji je izmišljen u kapitalizmu, ali svoje monstruozne tragične posljedica i vrhunac zla doživljava u BiH, gdje su radnici manji od makova zrna.

Za one koji nisu baš bliski sa ovim pojmom PREKARIJAT malo pojašnjenje.

”PREKARIJAT je teška opstojnost na poslu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koja utječe na materijalno i psihološko stanje. Taj naziv je nastao od latinske riječi PRECARIUS što znači nesiguran i nastavka IJAT što bi trebalo da liči na izgovor PROLETARIJAT! Izgovor sličan prekarijat i proleterijat, ali razlika kosmička između ove dvije društvene klase.

Za vrijeme socijalizma moglo se ”uživati” u teško, revolucionarnim jedinstvom svih radnika (tu nije bili nikakvog mirisa i ukusa nacije) stečenim vrijednostima na radnička prava i socijalne prednosti poput stalnog radnog odnosa sa punim radnim vremenom, sa besplatnim socijalno-zdravstvenim uslugama, besplatnim lijekova, sigurnom penzijom, garantovano osmočasovno radno vrijeme, topli obrok, godišnji odmor sa regresom, sindikalno organizovanje, kasu solidarnosti, ….i još mnogo preko toga… E u današnjem Prekarijatu ništa nema toga, nema ni posla ni gore navedenih pogodnosti, sve pojeo mrak u kojem dominira nacionalizam i mržnja proistekla iz istog, a te dvije ružne riječi ne mogu nahraniti gladnog radnika i  njegovu porodicu.

fabrika stakla

Prekarijat, ta maligna društvena pojava, uvela je nova radna mjesta, pa tako postoje rad ne određeno vrijeme, parcijalno radno vrijeme recimo dvadesetak sati sedmično, rad na poziv (sjedi kući pored telefona i čekaj odavde do vječnosti kade će telefon zazvoniti da radiš odmah istog dana osam sati, jer neko nije došao na posao), topli obrok funkcioniše po sistemi ”to ti dođem” ili pomalo uličarski rečeno ” od šake do lakta”, plaćanje za zdravstveno-penzioni fond u ogromnoj većini isto funkcioniše, po sistemu to ti dođem i tako dalje, toj nepravdi nema kraja…..

E sad ako si malo drčan, ili  jednostavno nisi po volji gazdi ili ulagačima (čak i strancu u tvojoj rođenoj državi) slijedi ti puna noga u ”dupe”, tj ostaješ na ulici bez posla.

Neki jetim će se pitati, pa šta je sa kolegama sa posla, gdje je njihova solidarnost, da zaštite da ostaneš na poslu.

Koje ”ba” kolege i koja ”ba” solidranost?

Pa oni jedva čekaju da ti vide leđa, jer će oni možda zauzeti tvoje mjesto ili će dobiti malo više sati na poslu?

Kod ”radnika proleterijata” solidarnost je bila na prvom mjestu, kod ”radnika prekarijata” na prvom mjestu je borba za goli opstanak, tj da ostane na poslu po bilo koju cijenu, pa i po cijenu odricanja najnosnovnijih ljudskih moralnih normi.

Prekarijat uništava i najmanju ideju zdrave radničke konkurencije, ko će biti bolji radnik, ko će ispuniti više normu,…..NE, on ubija sve vrijednosti današnjoj radničkoj klasi, u kojoj su radnici postali moderni robovi svojih gazda i koji su zbog nesigurnosti posla spremni prihvatiti bilo koju platu i učiniti bilo šta samo da ne ostanu bez posla. Vrijeme prekarijata je vrijeme zla, pa ljudi moraju raditi ponekada i po nekoliko mjeseci đabe, dok gazda ”razmišlja” hoče li ga i kada zaposliti. A radnici su se umjesto solidarnih kolega, pretvorili u gladijatore koji se bore za koske koje će im baciti gazda… Kada to svu tu prekarijatsku ”radničku” klasu još poliješ odozgo žestokim nacionalizmom i mržnjom izašla iz njegovog šinjela, nekada nepoznatim pojavama radničkoj klasi, onda ti jasno da je radnička izumrla, a politička elita na vlasti može mirno spavati……jer radnička klasa se pretvorila od nekadašanje revolucionarne avangarde u umiljatu pudlici koja  jede zahvalno mrve iz gazdine ruke, uspavana samoubilačkim nacionalizmom elite na vlasti!

Januar 2018  napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.