SARAJEVSKA ŽELJEZNIČKA STANICA I SPORTSKA IGRALIŠTA OD SOKOLSKOG SLETA DO OLIMPIJSKOG STADIONA!

boro spasojevicnapisao  BORO SPASOJEVIĆ (1929-2016)

SARAJEVSKA ŽELJEZNIČKA STANICA
I SPORTSKA IGRALIŠTA OD SOKOLSKOG SLETA
DO OLIMPIJSKOG STADIONA!
nova stanica boro

 

 

 

 

autor BORO SPASOJEVIĆ             ”NOVA ŽELJEZNIČKA STANICA”

U neka davna sretnija vremena bili smo zadovoljni sa mnogo
manjim materijalnim statusima, ali smo imali mnogo drugih
lijepih stvari, događaja, osjećaja. Vrlo često veličanstvenih i
neizbrisivih u sjećanju. Godine 1946. sagrađena je željeznička
pruga normalnog kolosijeka Brčko-Banovići (92 km). Za vrijeme
od 1. maja do 7. novembra 1946. g. kada je prošao prvi voz pruga
je puštena u promet, U normalnim mirnodopskim uslovima za
ovakav građevinsko-tehnički poduhvat trebalo je minimalno 3
godine, a omladina ga je sagradila za 6 mjeseci!? Entuzijazam
tadašnjeg stanovišta, a posebno mladog svijeta bio je najblaže
rečeno natprirodan. Takvo raspoloženje u to vrijeme dovodi
do prihvatanja još težeg zadatka, 3 puta većeg, izgradnje pruge
Šamac-Sarajevo duge 302 km, sa desetinama mostova, tunela,
propusta, itd. Pruga je završena za 193 radna dana. Svečani
voz krenuo je 15. novembra i stigao u Sarajevo isti dan. Voz
je dočekala, uz 100 hiljada građana, najviša državna garnitura
na čelu sa Josipom Brozom Titom koji je, burno pozdravljen,
svečano otvorio prugu zahvalivši se biranim riječima svim
brojnim učesnicima sjajnog podviga svjetskih razmjera.
Voz je stigao, ali trebalo je graditi Sarajevsku željezničku
stanicu i još nekoliko staničnih zgrada do Sarajeva. Pruga je bila
obećana, ali stanica i još neki objekti uz prugu nisu. Opsluživanje
putnika i osoblja vršilo se u barakama uz kolosijeke. Da
bi se mogla izgraditi stanična zgrada morala su se ukloniti dva
sportska terena.
Grad Sarajevo je u trenutku dovođenja pruge imao samo tri
sportska terena i jedan na Ilidži. Samo je jedan imao tribine sa oko
2000 pokrivenih sjedišta i nalazio se iza zgrade STS. Drugi je bio
u Pofalićima gdje su trenirali “Željezničar” i “Pofalićki”, a treći
je bio na Skenderiji gdje je sada privredni centar “Skenderija”.
Prvo pomenuto igralište iza zgrade Tehničke škole je izgrađeno
1934 g.  Na zemljištu uz Potok Sušica vlasništvo Žige
Hasage, Baruch Danijela i Simon S. D. Arona a prema projektu
prof. arh. Dušana Smiljanića za potrebe Sokolskog sleta koji
je održan u Sarajevu. Projekat je bio interesantan
za ono vrijeme. Rađen je vrlo kvalitetno tako da se je kada se
pedesetih godina igralište moralo dislocirati zbog izgradnje
Bulevara Borisa Kidriča, od stanice do Marin-Dvora, zapadna
tribina demontirala i prenijela na “Željin” stadion na Grbavici
gdje je izgorjela u ratu 92-95.
Do kraja rata 1941-1945. g. ovo igralište se zvalo “Slavijin
stadion” po fudbalskom klubu “Slavija” čiji vlasnik i mecena
je bio sarajevski trgovac Metodije Kuić. Sjećam se imao je na
Marin-Dvoru vrlo luksuznu delikatesnu radnju. FK “Slavija”
je imala dobar fudbalski klub koji se često nalazio među četiri
kluba ondašnje jugoslovenke lige. Čak su dvojica fudbalera bili
u državnoj reprezentaciji, Slavko Zagorac – bek i Mile Rajlić
centarfor. Doduše nakratko. Zahvaljujući visokom mjestu u ligi
pred II svjetski rat “Slavija” je na svom igralištu igrala utakmicu
za evropski kup sa budimpeštanskim “Ferencvarošem” u sastavu
Krstulović, Zagorac, Pavlić, Glavočević, Petković, Marjanović,
Vidović, Voves, Rajlić, Šalipur, Lazarević i pobijedila ga sa 3:0
(dva gola Šalipur i jedan Rajlić)! To nije bilo ni blizu dovoljno
jer su u Budimpešti “zijanili” sa 11:1. Bio je naravno kriv sudija!
U ta vremena isključivo fudbala, je i zanimljivost da jedno
od rijetkih igrališta ondašnjeg sporta igranja rukom tzv. hazena
igrala na prostoru iza južnog gola prema STŠ-u. Jedna od ekipa,
sjećam se, zvala se “Bohoreta” a glavni pokretač tog sporta bio
je ing. Bien A. Sport je nestao dolaskom II svjetskog rata.
I u II svjetskom ratu ovdje je bilo glavno igralište. Tu su
osim “Saška” (“Slavije” nije bilo) koji se preselio iz Kovačića,
igrali “Đerzelez”, “Sloga”, “Sloboda” i brojne vojne ekipe
kao npr. “Protuzrakoplovac”, “Domobran” i sl. Igrao se i tada
dobar fudbal, pamte se i fudbaleri D. Mustagrudić, Makon E.,
Habić T., Lovrić F., Domorodski J., Jusufspahić M. zvani Tripko,
Matijašević M., Giljanović, Volić itd. Većina njih je igrala i
poslije II svjetskog rata. Samo su se sada klubovi zvali drugačije:
“Sloboda”, “Udarnik” (fuzijom “Torpedo” pa “Sarajevo”),”
Željezničar”, “Pofalićki”, “Sloga” itd.
Poslije II svjetskog rata igralište je pripojeno S.D. “Željezničaru”
i po oslobođenju Sarajeva dobilo naziv “6. april” i do
poništavanja 1949. g. bilo je vrlo živ sportski centar. Bezbroj
smotri folkora, sletova, atletskih takmičenja (sjećam se trke na
stotinu metara u “mrtvoj trci” pobijedili su Drago Ančić (golman)
i Slavko Maksimović (čuveni primijenjeni umjetnik i maketar) u
vremenu 11,2! Tu su se spuštali padobranci, jedrilice, nadmetalo
u bacanjima kamena sa ramena, ručne granate, koplja, kugle itd.

boro1
Prvi poslijeratni navijači na stadionu

Prva javna utakmica košarke sa postavljenim koševima blizu
tribina odigrala se između dvije ekipe S.K. “Sarajeva” 1947. g.
Poznati sportski atletski radnik Mato Petrušić sa potpisnikom
ovih redova i kasnijim profesorom na DIF-u Emilom Novakom
vodio treninge za osposobljavanje za desetoboj kao prve u BiH.
Dosta toga se naučilo, ali nije bilo vremena zbog škole, a ni
sredstava za kakve bolje rezultate. Vrhunac kvalitetnog sporta
na ovom igralištu prekrivenom šljakom bili su osim srednjoškolske
lige od 14 učesnika, 4 državna prvenstva u velikom
rukometu ekipe “Milicionara” u kojoj nijedan član ekipe nije
bio milicionar, nego sami studenti i đaci. Doduše bio je jedan
profesionalni vatrogasac, naš drug iz Italije, Gessi Corado.
Sjećanje na mjesto gdje će se podizati velika željeznička
stanica, po mnogima najveća na Balkanu, nije prestalo sa igralištem
“6. aprila”. Lokacija stanice je određena tačno na velikoj
Braunovoj ciglani koja je bila već napola srušena i na
mjestu tzv. Braunovog jezera koje je nastalo od podzemnih voda
200 i kišnice. Mnogi su tvrdili da je jezero ostatak velikog ledničkog
jezera, iz vremena glacijala, sarajevsko-zeničkog, što je bilo
prilično neuvjerljivo, iako su prilikom kopanja podzemnih skloništa
od avionskog bombardovanja u brdu Bakarevac pokraj
“jezera” pronađeni fosilni ostaci prahistorijskih riba. Za nas
djecu Jezero je bilo interesantno jer se u jednom dijelu uz brdo
moglo plivati a Bembaša i Ilidža su bili daleko, a avioni sa
bombama su svako malo nadlijetali i bacali bombe po gradu.
Ponekad smo ujutro znali zateći svezane, vjerovatno strijeljane
tokom noći, mrtvace kako plutaju po “našem” dubljem
dijelu Jezera. Nismo se mnogo nervirali već smo ih sohama i
granama odgurali u plići dio i učvrstili nečim da ne dolaze u
“naš” kupališni dio. Jednom nas je vojska otjerala pa smo iz
područja Merhemića (obližnji voćnjak, ciglana i porodična kuća)
preselili na kupalište Jezero po kome i danas dječija klinika nosi

taj naziv. To je bilo malo dalje a i skuplje jer su se i ulaznice
naplaćivale ako se nismo švercovali. Možda ima nečeg natprirodnog
u opredjeljivanju za lokaciju našeg kupanja i budućeg
stadiona “Koševo” koji je kao i mi iz blizine “našeg jezera”
dislociran na skoro istu lokaciju!
Da bismo zaokružili priču o Sarajevskim igralištima, spomenimo
da je bilo fudbalsko igralište “Saškovo” na mjestu današnje
franjevačke, teologije (projektant arh. Lovrenčić Franjo). Od
1947. do 1992. g. (tu su bili Šumarski i Poljoprivredni fakultet
na Grbavici.
Takođe je postojalo fudbalsko igralište na Skenderiji na
mjestu privrednog centra “Skenderija”. Tretiralo se za vrijeme
kraljevine Jugoslavije kao igralište radničkog kluba “Hajduk”.

FK Hajduk Sarajevo
Radnički fudbalski klub Hajduk

Igrale su se utakmice nižeg ranga. Osim “Hajduka” tu su trenirali
i igrali timovi “Đerzeleza”, “Mahabija”, “Petra Kočića” i dr.
Iza II svjetskog rata Skenderija će na određen način, do njenog
ukinuća, preuzeti dobar dio sportskih aktivnosti sa “6. aprila” pa
i stadiona “Koševo”.
Od pedesetih godina “Skenderija” pod imenom “22. decembra”
tretirala se kao mirnodopski vojni sportski centar. Osim društvenih
prostorija (stan čuvara, ugostiteljski objekt) tu su bile
barake sa svlačionicama i tuševima. Uz šljakom pokriveno
fudbalsko igralište i tribinama za 300-tinjak gledalaca, bila su
tu odbojka, košarka i tenis igrališta. Bila je tu i prilično neobrađena
atletska staza od cca 300 m. Najviši rang takmičenja
bile su jedno kratko vrijeme fudbalske utakmice savezne lige i
rukometne utakmice. Internacionalne, i saveznog ranga u velikom
rukometu. Funkcionisalo je igralište do šezdesetih, kad je
počela izgradnja privrednog centra “Skenderija”.
Na početku spomenuto o gradnji željezničke pruge Šamac-
Sarajevo sadrži podatak da je predviđena i izgradnja željezničke
stanice Sarajevo i da je to razlog da se ukloni stadion “6. april” o
kome smo pisali. Već 1946. g. od maja mjeseca započeta je akcija
i traženje lokacije za novi stadion uz uslove prema projektnom
zadatku: da mora imati najmanje 30.000 mjesta, što bi omogućilo
održavanje velikih sletova, fudbalskih utakmica i reprezentativnih
atletskih takmičenja. Objekat kakav je trebao jednom
evropskom gradu kakvo je Sarajevo i kakvo će biti. Najbolje
rješenje nađeno je na Koševu. Livada sa prirodnom kosinom od
vrha, gdje se nalazila jedna od desetak austro-ugarskih tvrđava,
do Koševskog potoka koji je meandrirao i tekao prema utoku u
Miljacku. Kvalitet terena, kontranagibi slojeve supstrata, stvarali
su idealnu mogućnost potpunog ukopavanja stadiona u brdo. Na
početku odlučivanja o lokaciji došlo je do nesporazuma između
organizatora gradnje i ljekara obližnjih bolnica. U glavnom zbog
galame i buke gledalaca koja bi smetala bolesnicima a s druge
strane mogućim otpacima i bakterijama iz bolnice i moguće
zaraze gledalaca. Dileme je moralo rješavati i visoko partijsko
rukovodstvo. Na dogovorenom sastanku sa predstavnicima
bolnica i sportskih radnika prisutni drug Avdo Humo saslušavši
argumente i jednih i drugih, pitao je: Je li to sve? Odgovor je
bio da jeste. Rekao je “da se gradi”, uzeo tašnu i izišao! Tako
je započet grandiozni projekat koji ni do danas nije potpuno
završen. Iako je za ZOI 84 bio totalno obnovljen, nije bilo para
za pokrivanje tribina za sjedenje cca 15.000. Osim Koševskog
potoka koji je trebao biti sveden u armirano-betonski kanal
(sl. 6) do ušća u Miljacku, problem je bilo i pravoslavno
tzv. “bolničko groblje” za koga je trebalo dobiti dozvolu za
ekshumaciju i prenos na novu lokaciju. Iako ovo nikad nije do
kraja riješeno, načelnik službe za urbanizam grada Sarajeva,
ing. Emanuel Šamanek izdao je dozvolu za izgradnju u koševskoj
dolini na zemlji Ćurčića, površini 40 ha. Na usvojenoj lokaciji
nalazilo se gradsko kupalište “Jezero” sa drvenim kabinama,
Ćurčićeva privatna kuća, restoran i spomenuto pravoslavno
groblje sa drvenom kapelom i niz drugih manjih objekata. Prvi
idejni prijedlog stadiona izradio je besplatno ing. arh. Vaso
Todorović, praški student. Kao inženjer učestvovao u projektovanju
velikog stadiona za 100.000 gledalaca u Pragu. Kad
je ovdje došao uključio se i bezrezervno je učestvovao u svim
pripremnim radovima i na projektnom zadatku. Kod odabira
lokacije pomogao mu je prof. A. Trumić. Posao oko izrade
detaljnog projekta preuzeo je arhitekt Anatolij Kirjakov iz
Urbanističkog zavoda BiH-e sa saradnicima početkom 1947. g.
Za izvođenje i nadzor radova angažovano je tadašnje
građevinsko preduzeće “Drum” iz Sarajeva. Opremljenost ovog
preduzeća mehanizacijom i stručnom radnom snagom bila je
više nego skromna. Nešto se mehanizacije dobijalo povremeno
od Ministarstva građevina BiH-e. Tada smo prvi put u životu
vidjeli buldožer. Gledali smo u njega kao u čudo iako je bio
prilično mali i malog kapaciteta. Ali u svakom slučaju je mnogo
više mogao iskopati zemlje od desetine lopata i krampi sa kojima
se uglavnom kopalo 1947. godine rađeni su zemljani radovi, čišćenje terena,
široki otkopi brda sa buduće tribine. Završetkom građevinske
sezone prekinuti su zemljani radovi. Nastavilo se sa pripremama
za sljedeću građevinsku sezonu u kojoj je Stadion trebao biti
osposobljen za održavanje prvog fi skulturnog sleta 20. juna
1948. g. Za vrlo veliki obim radova neophodna je bila brojna
fi zička radna snaga. Prvobitno je odlučeno da se mobiliše
omladina fi skulturnika grada i unutrašnjosti Republike. Koristeći
iskustva omladinskih radnih akcija sa pruga Brčko-Banovići i
Šamac-Sarajevo formirano je pet brigada sa oko 1.000 brigadira.
Smještaj je predviđen i odrađen rekonstrukcijom postojećih
kabina na Jezeru a postojeći restoran uz renoviranje preudešen
je za potrebe brigadira. U brigadama je bila odabrana omladina
iz svih krajeva BiH-e, istočne i srednje Bosne, Hercegovine i
Bosanske krajine koja je iako je dolazila iz raznih dijelova
BiH-e veoma brzo ostavljala utisak kao da rade odavno skupa ili
kao da su kao radna jedinica došli sa druge radne akcije!
Formiran je zajednički štab omladinskih radnih brigada
na čelu sa komandantom Salkom Aljovićem (koji je zaslužan
i za podatke u ovom tekstu), Zagom Lukić, Juditom Albahari,
Mirkom Kamenjaševićem, Feisa Jovom, Nikolom Stojanovićem,
Sabrijom Cicom, Fuadom Dugalićem, Temagom Mustagrudićem,
Duškom Gaševićem, Salemom Bašićem, Jovom Drecunom,
Reljom Gavrićem i Zdravkom Mičevićem.
I pored velikog zalaganja svih učesnika, radnika i omladinaca,
obzirom na ogromnu količinu radova i potrebe za stručnim
i KV radnicima došlo je upozorenje stručnog rukovodioca
Eduarda Kšika, odličnog stručnjaka i vrsnog radnika, da se
radovi neće moći završiti sa ovim brojem radnika. Organizovani
su kursevi obučavanja i stvaranja tesarskih, zidarsko-betonerskih
KV radnika. Za tesare bio je zadužen KV brigadir Ivan Bogner
a za zidarsko-betonske radnike bio je Šefko Tuce. Bez obzira
na ove poteze obuke, ne mogavši podnijeti da će se njegova
predviđanja o nezavršetku radova obistiniti do zadanog roka,
Eduard Kšik je podnio pismenu ostavku. S obzirom na takvu
situaciju, kad više nije bilo vremena ni mogućnosti za organizovanje
nove radne snage, Štab omladinskih brigada predlaže
predstavnicima izvođača radova da se izrade detaljni dinamički
planovi za dane i sedmice za ukupan preostali dio radova do
završetka a omladina će odlučivati kako će te zadatke izvršavati.
Uz nevjericu, predstavnici preduzeća su te planove i napravili.
Uz nevjerovatni entuzijazam počela je svakodnevna borba. Nisu
bili rijetki slučajevi da se opet vraćalo na rad nakon 2-3 sata
odmora ili spavanja. Za pojedine radove formirane su udarne
grupe od nekoliko uspješnijih brigadira koje su upućivane na
eventualne zastoje i “uska grla”. Čitav grad je učestovao u tom
divovskom pothvatu. U popodnevnim časovima svakodnevno
su dolazile brigade iz preduzeća, ustanova, iz pojedinih kvartova
i ulica po više stotina ponekad i od hiljadu učesnika svrstanih
u brigade Narodnog fronta. U jednom trenutku se shvatilo da
se nadsvođenje Koševskog potoka mora produžiti zbog sleta,
za još 50 m2. To je značilo kopanje kanala širokog 20 m do
dubine od preko 6,0 m na nivo donje ivice temeljnih stopa u vrlo
tvrdom glinenom supstratu.

 

Do supstrata se kopalo kroz rasutu pokrivku, sloj ilovače sa neekshumiranim posmrtnim ostacima
ukopanih na Bolničkom groblju. I to sve ručno krampom i
lopatom. Poslije toga je dolazilo betoniranje temelj stopa i dna
kanala, opet sve ručno. Jedina mehanizacija bile su betonske
mješalice koje su radile danonoćno. Prevoz materijala (zemlje,
betona, cementa) odvijao se drvenim civarama ili pojedinačnim
metalnim japanerom.
Autor ovih redova kao omladinac i pripadnik frontovske
brigade Crni Vrh – Gorica učestvovao je preko 3 mjeseca,
posebno u gradnji ovog dijela nadsvođenja Koševskog potoka.
Vladao je neopisiv takmičarski duh. Tako je jedan radni dan
takmičeći se za prelaznu zastavu sa jednom snažnom frontov
skom gospođom Bartl prevozeći civarama cement uspio
pobijediti tek kad je uz dvije vreće cementa na civarama stavio
i treću na ramena i u nekoliko tura prevezao veću količinu
od nje.
Koliko je dobrovoljaca dolazilo, vrlo često je bio problem
nedostatak alata (krampi, lopata, kolica, fosni za staze za vožnju
kolica). Frontovske brigade su redovno odmjenjivale brigadire
kako zbog alata, tako i zbog odmora i prisustvovanju kursevima
i drugim obavezama. Sve teškoće su prevaziđene uz mnogo,
mnogo patriotskog žrtvovanja (danas nepoznat termin). Dana
29. maja 1948. godine održana je velika
i svečana smotra omladinskih radnih brigada koje su održale
riječ i dale Stadionu njegov izgled. Prvi fi skulturni slet u
oslobođenoj Bosni i Hercegovini mogao se održati u zakazanom
terminu 20. juna 1948. godine sa preko 12.000 učesnika. Slet
je održan na šljunčanoj podlozi. Ali odmah nakon sleta poslije
svečanog ispraćaja brigadira kućama ostalo je 50 dobrovoljaca
koji su nastavili radove postavljanja humusa i busenovanje
terena. Ovom grupom je rukovodio istaknuti sarajevski
omladinac Slavko Pantić u to vrijeme republički prvak u boksu.
Teško je prebrajati sve ljude koji su se posebno angažovali
i koji su posebno zaslužni što je došlo do prihvatanja ideje o
izgradnji i do konačne realizacije, za šta je trebalo mnogo
sredstava i vremena. Uvijek su bezrezervnu podršku davali uz
naprijed spomenutog Avde Hume, Cvijetin Mijatović, Niko
Jurinčić, Hajro Kapetanović, Rato Dugonjić, Arif Tanović, Novak
Mastilović, Braco Kosovac i drugi. Ipak većina sagovornika i
aktivnih učesnika bezrezervno daje prednost Danetu Olbini
koji je direktno učestvovao u cjelokupnoj organizaciji rada.
Svaki dan od početka izgradnje, najmanje tri puta dnevno je
bio na gradilištu i vodio računa o svemu od ishrane brigadira
do potrebnog alata i mehanizacije. Uz takav istinski odnos od
vrha do zadnjeg brigadira mnogo je postizano i uz prihvatanje
saznanja da se radi za sebe, svoju zemlju i svoje Sarajevo.
Dalji radovi na izgradnji stadiona i njegovom opremanju u
svrhu vrhunskog funkcionisanja stvorili su od njega objekat
vrhunskog kvaliteta i to ne samo u našoj zemlji. (sl. 9)
Univerzalni stadion “Koševo” bio je poprište i domaćin najvećih
sportskih priredbi, sletova, fudbala, atletike, velikog rukometa,
kulturno-umjetničkih priredbi visokog ranga, političkih
mitinga itd. Konačno, stekao je zasluženi atribut “olimpijski”
otvaranjem ZOI 84. Bez ovog objekta i grad i Republika bili bi
siromašniji. Smatram da je neophodno vratiti stvari po pitanju
imena na početak tj. Olimpijski stadion “Koševo” treba da nosi
samo to ime i nijedno drugo. Uostalom svetost tog imena ne
može nadmašiti nijedno drugo ime jer je pojam olimpijskog
najviša poruka i iznad toga više nema. Mnogi gradovi svijeta
dali bi milione da mogu bar jedan sportski objekat nazvati
olimpijski. Doduše, kod nas više ni jedan objekat ne nosi
olimpijsko ime! Mi imamo svoje privatne olimpionike.
Stadion “6. april” bivši stadion “Slavije” poslije oslobođenja
dodijeljen je “Željezničaru” koji je tu bio domaćin. Na ovom
stadionu su se, kako je već rečeno, osim fudbalskih utakmica
odigravala i odvijala mnoga takmičenja u raznim sportovima.
Igralište je bilo u funkciji sve do 18. juna 1950. g. kad je počelo
njegovo uklanjanje zbog izgradnje Bulevara Borisa Kidriča od
Nove željezničke stanice do Marin-Dvora.
Godine 1949. na inicijativu RSD “Željezničar” koji je odlučio
da poslije rušenja “6. aprila” počne graditi svoj stadion, bez
veze sa Koševom, odobrena je lokacija na Grbavici i izgradnja
je otpočela.

boro3

Tadašnje vladajuće garniture bile su više naklonjenje
“Sarajevu”. Čak su u jednom trenutku u želji da ojačaju “Sarajevo”
da bi moglo igrati u saveznoj ligi, od “Želje” dekretom odlučili
da bukvalno otmu nekoliko kvalitetnih igrača. Tim nezdravim
potezom stvorena je prilično nategnuta i nezdrava atmosfera.
Moglo bi se reći da i danas “Željini” navijači to nisu oprostili
“Sarajevu” iako je ono bilo najmanje krivo za tzv. “političko”
rješenje pojačanja dekretom. Što iz poleta, što iz inata 1949. g.
maja mjeseca na mjestu tzv. Poštanske garaže na Grbavici
prema projektu već poznatog arh. Anatolija Kirjakova otpočinje
gradnja uz inicijativu i podršku sindikalnih i omladinskih
organizacija svih željezničkih kolektiva Sarajeva koje su to
vrijeme imale oko 15.000 radnika i učesnika. Sve je to bilo
još teže nego na koševskom stadionu iza kojeg je stajao grad i
politika. Društvo nije imalo sredstava za plaćanje buldožera niti
svog alata. Radnici-akcijaši sa sobom su nosili svoje krampe,
lopate, stare šerpe, lonce jer nije bilo ni ručnih kolica. Malo je
popravilo situaciju kad je uveden dekoviljski kolosijek i kad se
posuđenim vagonetima navlačila zemlja za tribine na stajanju.

boro 4 izgradnja grabavice radna akacija
Videći ove napore društva, ubrzo se masovno priključuju
akciji frontovci i omladina, zatim i stanovnici okolnih naselja,
prijatelji, društvo i ljubitelji sporta iz raznih preduzeća. Za samo
prva dva mjeseca akcijaši su dali 12.000 dobrovoljnih radnih
sati najviše poslije redovnog radnog vremena i nedjeljom
i praznikom. Do mjeseca oktobra iste godine svi radovi
neophodni za funkcionisanje terena (drenaža, kanalizacija i sl.)
bili su završeni. U novembru je posijana trava. Da bi radovi i
dalje funkcionisali formiran je odbor za izgradnju stadiona
u koji su ušli Miladin Draškić predsj., Dragutin Doko i Anto
Karačić. Odbor je odlično odradio posao pa je poslije završetka
zemljanih radova izvršio raspored radova po željezničkim
radnim jedinicama i prema njihovoj struci tako da su radnici
čvora u Doboju iskopali i utovarili 50 vagona lomljenog kamena
za drenažu fudbalskog terena. Radnici čvora u Višegradu iz
Rzava i Uvca izvadili i utovarili 40 vagona šljunka za betonske
radove (ograda, stepenica, betonskih elemenata itd. i sl.). Sekcija
za održavanje pruge Mostar iz Neretve su izvadili i dopremili
35 vagona šljunka.
Materijal je dovezen na Alipašin Most odakle je odvožen
i istovaran iznad stadiona kraj pruge. Radnici Ložionice su
dovozili šljaku za lakoatletske staze i pomoćno igralište.
Oni su takođe uveli vodu u svlačionice. Od običnih buradi
(metalnih) pravljeni su bojleri “domaće” proizvodnje sa
ugrađenim grijačima. Takođe je razvedena voda oko travnatog
terena. Državni ministar saobraćaja Todor Vujasinović je odredio
sredstva i dao nalog Željezničkom građevinskom preduzeću
br. 1 Sarajevo za izradu betonskih elemenata za stajanje, betonskih
stubova za vanjsku ogradu oko stadiona. To je osobito
zdušno i na vrijeme odradio i organizovao direktor preduzeća,
ing. Bato Mihajlović. Pokazujući cijelom gradu, republici, pa i
državi kako se sve može kad se hoće i da dogovor kuću gradi,
navešću još jedan primjer sjajne solidarnosti od koje se može
mnogo naučiti, završiću priču o Željinom stadionu primjerom
radnika u željezničkoj radionici “Vaso Miskin – Crni”, koji su
radeći i poslije radnog vremena na opravci parnih lokomotiva,
vrijednost prekovremenog rada doznačili na žiro-račun SD
“Željezničar”.
Izgradnja stadiona trajala je od maja 1949. godine do 13.
septembra 1953. godine. Stadion je kompletiran i sa “drvenim
tribinama sa stadiona “6. april” koje su kako je već spomenuto
izgorile u ratu 92-95. g.
S.D. “Željezničar” je završavanjem stadiona imao dvostruko
slavlje; svečano otvaranje novog “svog stadiona” i plasman
u Drugu saveznu fudbalsku ligu. Otad je Grbavica imala svoj
život i stvarala svoj profil i boju do šampionskih visina i trajne
pripadnosti svom klubu, na način koji će dugo biti primjerom
dolazećim generacijama, i ne samo u sportu.

Objavljeno juni 2018  napisao Boro Spasojević

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.