”ARAP MAHALA”

napisao HAJRUDIN SOMUN

ARAP MAHALA….

MUKE STAROG ČOVJEKA VRATITI U DJETINJSTVO!
Ovih godina rijetko ko me obradovao kao Goran Mikulić kad
me lani upitao bih li mu nešto napisao o jednoj staroj sarajevskoj
ulici za monografiju koju priprema za proljeće 2013.
Malo sam razmislio dok me pamet ne odnese u ranu mladost
kada sam u klasičnoj gimnaziji napisao, kako se to tada zvalo,
literarni sastav o Džininoj ulici u kojoj sam, tada davno, stanovao
kao podstanar. “Bih, kako ne bih, biće to Džinina ulica”,
odgovorio sam i dodao: “A mogu li ja to malo šire od Džinine,
pošto sam u tom kraju živio još kao dijete i sklanjao se pod strehe
da me ne pogode bombe koje su po njemu istresali engleski
bombraderi kad bi promašili Jajce kasarnu na Vratniku?” Nisam
dugo čekao na potvrdan odgovor.
Tako evo još jednom krećem s Baščaršije prema Kovačima,
onim strmim sokačetom u kojem su se nekad, a možda i sad,
kupovale oklagije i sinije, razlijegao miris pržene kafe, a na
njegovom dnu, na onom trokutu iznad Čekrekčijine džamije
zvanom Telali, ispod velike topole, pazarnim danom, prodavale
razne stare stvari. Prije gotovo stotinu godina, pjesnik i znalac
orijentalnih jezika Safvet-beg Bašagić se tu zatekao i kupio, za
dvije krune, knjižicu na perzijskom jeziku za koju je kod kuće
otkrio da je manuskript Rubaija Omera Hajama iz šesnaestog
vijeka. S trga na kojem su nekada kovači potkivali konje,
umjesto dalje prema Vratniku, skrene se u prvu ulicu lijevo,
Džininu, koja, zajedno sa paralelnom Očaktanovom izbija
pod pravim uglom na Mejlijinu, iz koje se, opet, može popeti
prema Požeginoj ili malo spustiti pa Arapovom stići sve do
ulice onog istog Safvet-bega Bašagića koji je Hajamove rubaije,
već poznate širom svijeta, prvi preveo s perzijskog na neki od
južnoslavenskih jezika. Kao što će se kazati, neke od pobrojanih
ulica su zadržale stara imena, a neke dobila nova.
E taj cijeli kraj koji se s Grlića brda spuštao prema Baščaršiji
u prvim vijekovima osmanske vladavine narod je zvao
Arap mahala. Takvih mahala, kojima bi po anglosaksonskoj
urbanističkoj klasifi kaciji odgovarali kvartovi ili četvrti, bilo
je do prošlog vijeka u Sarajevu oko šezdeset. I svaka je imala
po nekoliko sokaka i ulica, osnovnu školu ili mekteb, javnu
česmu, džamiju ili bar mesdžid, muslimansku bogomolju bez
munare, a one u donjem gradu i pokoju crkvu i jednu sinagogu.
Arap mahalu su hroničari starog Sarajeva zapisivali kao Mula
Arap-atik (staru) mahalu, pošto je imala i Arap-atik džamiju, u
kojoj je vjerovatno neki Arap bio hodža, a za hodže se u to doba
često upotrebljavao i perzijski termin “mula”. Bila je u Sarajevu
i Arap-džedid (nova) mahala i džamija. Mora da su te mahale
nazvane po Arapima koji su stizali u Bosnu i smještali se po
sarajevskim blagim padinama, mirsnim baštama i oko potoka i
voda o kojima su u Arabiji mogli samo sanjati kao o džentskim
perivojima. Oni su dolazili da služe osmanskim vlastima,
predvode molitve i prenose islamska znanja i mistiku. Ili, a bilo
je i takvih, da trguju damašćanskim svilama, ljutim sabljama,
vezenim šamijama, indijskom surmom i arabljanskom knom
kojima su lijepe Bosanske, primajući novu vjeru, pokrivale ruse
kose, krasile plave oči i njegovale bijele ruke.
Kad su Osmanlije već odavno prepustile Bosnu Austrijancima
i Ugarima, Arap-atik mahala se više nije zvala tako.
Ona se, kako bi se danas reklo, reducirala na jedan od njenih
sokaka koji je postao Arapov sokak. On se i danas zove Arapova
ulica, koja je proživjela sve političke mijene kroz koje je cijela
Bosna prolazila u proteklih stotinjak godina. Malo se ipak zna,
vidim po zapisima i spisima sarajevskih ulica, zašto je Arapova
ulica dobila, mijenjala i sačuvala svoje ime.
Tu već počinje spona tog kraja Sarajeva s vlastitim sjećanjima,
u kojima se isprepliću prizori i priče iz djetinjstva čije
porijeklo i istinitost sve do danas pokušavam odgonetnuti. U
uvodu za svoje Legende iz starog Sarajeva veliki zaljubljenik u
svoj šeher i njegovu prošlost Vlajko Palavestra kaže: ”Usmena
prozna kazivanja, tradicija, a među njima i legende, formirani
su, ponekad, i tako što su se memoratska pričanja, uspomene
na ljude i događaje, sjećanja i zapamćenja, dopunjavala i
ukrašavala tradicionalnim elementima bogatog fonda usmenih
predanja dublje starine i šire rasprostranjenosti, epske poezije,
običaja, a naročito narodnih vjerovanja i praznovjerica, koje
su bile prisutne u svakodnevnom životu ljudi tog vremena.”
Palavestra se više bavio usmenom narodnom tradicijom starijeg
perioda Sarajeva, povezujući često topografske nazive s pričama
starih generacija na koje su se pozivali domaći i strani hroničari,
dok je na drugoj strani Alija Bejtić, arhitekta, istoričar i veliki
znalac kulturnih spomenika Bosne i Hercegovine, u knjizi Ulice
i trgovi Sarajeva egzaktno istraživao imena tih naziva, njihove
promjene, povlačenje i ustupanje pred savremenim kriterijima.
Ja bih ostao negdje na sredini, oslanjajući se na ono što su dugi
istražili o toponimima kojima se posvećujem, ali dodajući i
nešto novo što sam u dugom međuvremenu saznavao, dajući tim
saznanjima lični pečat bez kojeg ovaj mali rad ne bi imao ni
smisla.
Pred kraj Drugog svjetskog rata, mi sarajevska i muhadžirska
djeca tog kraja, čekali bi da vidimo jednog starog čovjeka koji je
po izgledu i odijevanju odudarao od svih drugih ljudi. Jedva smo
čekali da vidimo kada izlazi iz svoje avlije. Kad bi za sobom
zatvarao kapiju s velikom halkom, ugledali bi najprije njegove
crne čakšire s turom koji se širio i skupljao kao harmonika, i
kakve su nosile sarajevske zanatlije po Baščaršiji. Ali kad bi se
okrenuo, ukazalo bi se šarenom čalmom i podrezanom bradom
uokvireno tamno lice kakva nismo mogli sresti ni kad bi nas
poveli na Baščaršiju. Znali smo već da je to Hadži Arap, i da je
to to što kažu da je neko crn k’o Arap, ali ništa više od toga. Kad
ga jedne zime nije dugo bilo, ispričaše žene kako je, izlazeći iz
Kulina bana u Požeginu, pao na ledu i slomio kuk, pa će teško
preživjeti, što obično biva sa starima kad im se to desi, a Hadži
Arapu je odavno preko stotinu godina. Još su djecu ružile što su,
spuštajući se na ligurama niz Kulina bana, utabala snijeg, pa bi
po ledu koji se caklio kao staklo pali i mnogo mlađi od Hadži
Arapa.
Iz tog vremena ostalo mi je mnogošta nejasno oko tog starog
Arapina. Kad sam kasnije, kao gimnazijalac, ponovo stanovao
u tom kraju, čuo sam da je Hadži Arap umro, u najmanju ruku
u stodesetoj. I da se od onog pada na ledu u Kulina bana nikad
nije sasvim oporavio. Nije mogao više daleko ići, a pogotovo ne
na Ćabu. Razjasnilo mi se i to zašto bi išao na Ćabu kad je već
bio hadžija. On je, već kao hadžija, a imao je više od šezdeset,
krenuo prema Bosni iz Arabije, gdje je rođen oko 1850. Došao
je najprije u Pljevlja, koje se još zvalo Taslidža i u kojem je dva
i po vijeka bilo sjedište herecegovačkog sandžaka. Vjerovatno
negdje tokom Prvog svjetskog rata tu će se zagledati u lijepu
Asimu i zatražiti joj ruku od roditelja. Ona će mu tamo 1920.
roditi prvog sina Muhameda, a zatim i kćer Fatmu. Niko živ
ne zna, a možda Hadži Arap nije ni želio da se zna, da li se
prije toga ženio i da li je koje dijete ostavio za sobom tamo u
arapluku. Zapisao se u pljevaljske knjige kao Halid Gandura,
ponijeviši to prezime po plemenu kojem je pripadao ili po
ganduri, dugačkoj muškoj tunici kratkih rukava koja se nosi po
arapskom svijetu od Arabije do Maroka. Prije će biti da je ono
prvo, jer i po Arabiji, muslimanskom svijetu, sve do Amerike, i
danas ima takvih prezimena.
Pravilo je da onaj musliman koji sredi stanje u familiji i
zaima toliko da može obaviti hadž u Meku, a ne može se na tako
dalek put usuditi zbog starosti ili nekog drugog razloga, može to
uraditi i pomoću posrednika, bedela. Tako će i naš Hadži Arap
dok je još bio u Pljevljima ići u Meku i Medinu kao bedel. Za
dosta bedela to je znao biti i unosan posao, jer se usput štošta
trgovalo i trampilo. Preselio se u Sarajevo, gdje su ga hafi zi
pozvali da vodi baš Arap-atik džamiju, a Vakufska mu direkcija
dala kuću u blizini. U mahali se pričalo kako je, videći gdje je
došao, a došao je ljeti kad u baštama zriju i mirišu jabuke, rekao
komšijama: “Znate li vi da vi živite u dženetu!”, na što bi mu
odgovorili: “Sačekaj ti dok ne dođe zima, pa ćeš vidjeti!”
U Sarajevu je Hadži Arap dobio sinove Jusufa i Huseina,
i kćer Selmu. Sinove će dati na zanate i u tehničke škole, a
neće se usprotiviti ni kada svi priđu antifašističkom pokretu.
Prvi Muhamed bio je najaktivniji. U Komunističku partiju
Jugoslavije primljen je već 1941, ali je kao ilgelani partijski
radnik uhvaćen i odveden u Jasenovac, gdje je ubijen. Po njemu
će se 1948, kada su socijalističke gradske vlasti davale nova
imena sarajevskim ulicama i trgovima, Arapova preimenovati
u ulicu Muhameda Gandure. Vjerovatno se nekim partizanima
nije sviđalo da ostane Arapova, ali su, htjeli ne htjeli, u tom
slučaju učinli pravdu i prema sinu i ocu Ganduri. Kad se završi
još jedan rat u Sarajevu, protivnici partizana ukinuće imena ulica
u starom Sarajevu data po bivšim komunistima. Tako će oduzeti
ulicu i Muhamedu Ganduri, ali će na taj način i oni, htjeli ne
htjeli, nagraditi i njegovog oca vraćajući ulici ime Arapova. Bez
obzira na to što je ona to ime nosila i prije nego se Hadži Halid
Gandura doselio u Sarajevo, svijet iz tog kraja je povezivao
samo s Muhamedovim ocem. Bilo bi više pravde i za jedne i za
druge da je uz Arapovu ostalo i ime porodice Gandure.
Od ovog do sada rečenog ima nešto u hronikama o sarajevskim
ulicama, ali ima i onoga što sam i sam iskopao ili čuo. Tako
sam, tragajući za podacima kojima bih objasnio neka nejasna
mjesta iz života Hadži Arapa Gandure, naišao u novinama na
jednu smrtovnicu iz 2009. godine, u kojoj se javlja da je Hadži
Husein Gandura, sin Halida, preselio na Ahiret i da će se dženaza
obaviti na mezarju Grlića brdo. Među ožalošćenima se pominje i
familija Gandura iz kraljevine Saudijske Arabije. Time se htjelo
posredno, ali ne i dovoljno jasno, manje upućenima kazati da se
radi o saudijskom porijeklu porodice Gandura. I druga su Hadži
Arapova djeca u poodmakloj dobi pomrla, unučad su se rasturila,
ima jedan Muhamed koji se bavi biznisom u Švajcarskoj. Samo
sam od nevjeste mu iz drugog braka sina Jusufa mogao razabrati
još ponešto iz njegovog života. Ali nikada do kraja. Tako mi
je gospođa Sabaha, kad sam je upitao da li zna išta o životu
Hadži Arapovom dok je živio u Arabiji, i da li se tamo ženio,
pošto je vjerovatno bio u sedamdesetim kad je došao u Pljevlja,
odgovorila:
“Ja znam samo ono što mi je rahmetli Jusuf pričao i što sam
slušala u njegovoj familiji, ali izgleda da Hadži Halid nikada
o tom svom životu tamo nije govorio, pa smo mi mislili da se
on nije ni ženio ni imao djece dok nije u Pljevljima dobio sina
Muhameda.”
Pošto nije bila rijetkost da iz vjerski učenih muslimanskih
porodica djeca idu u Titove partizane, ipak mi je bilo neobično
da je tako bilo i sa sinovima Hadži Arapovim. Na pitanje da li
je i njen suprug Jusuf bio u partizanima, njegova udovica mi je
odgovorila: “Jeste, jašta je, do kraja. Svi su oni bili napredni.
Imali smo jednu kartu koju je Muhamed poslao Jusufu, valjda
dok je još bio u zatvoru, eto nestala je sa mnogim stvarima koje
su nam se rasturile u ovom ratu, na kojoj mu je napisao – Čim
budeš mogao, brate, idi u partizane.” A zna li nešto više kako
je Muhamed uhvaćen, upitao sam. “On je bio ilegalac, poznat
među radnicima. Spavao je kod kuće. Jedne noći, kad su došli po
njega obuko se i, kažu, samo rekao ocu: “Babo, odvedoše me!”
Pričalo se da su ga prokazale komšije.
Zna se da su ustaše Muhameda Ganduru deportirale u
Jasenovac, ali se ne zna tačno kada je i kako tamo završio. I
Alija Bejtić, pišući o ulici koja je dobila po njemu ime, imao dva
izvora. Prema jednom, on je ubijen ili obješen 1942, a prema
drugom 1944. “Ne znamo ni mi,” kaže gospođa Sabaha Gandura,
“prije će biti da je ubijen ranije.” A za Hadži Arapa sigurno tvrdi
da je umro 1958, i da nije imao više od 110 godina, iako se
i drukčije pričalo. Tragajući po ovim novim sveznajućim ali i
ubitačnim društvenim mrežama, našao sam kako je 28. januara
1955, australijski list The Daily News prenio iz Beograda
Reutersovu vijest da je, “prema izvještaju dobijenom iz Sarajeva,
Bosna, izvršena operacija kuka nad Ibrahimom Gandurom, koji je
u svojoj 121. godini vjerovatno najstariji stanovnik Jugoslavije.”
Pogriješili su ime i godine života, ali je tako i jedna svjetska
agencija potvrdila ono čega sam se sjećao, kako je Hadži Arap
iz moje rane mladosti pao na utabani snijeg, na uglu Požegine i
Kulina bana, i kako će mu taj pad, kako su tada govorile žene u
komšiluku, biti “sevep smrti”.
Vratiću se polako prema Džininoj, ali se moram malo
zaustaviti u toj Kulina bana ulici, kako je još zove stariji svijet iz
tog kraja, ili Mejlijinoj, kako se sada zove po jednom pjesniku
iz turskog doba. Uostalom, preko nje se mora proći ako se želi
186
ući u bilo koju poprečnu ulicu stare Arapove mahale. Kulina
bana su ove nove vlasti Sarajeva s pravom spustile dolje u grad
i umjesto uske, strme i tijesne ulice, dali mu cijelu desnu obalu
Miljacke. One vlasti između svjetskih ratova očito su imale
drukčije poglede na istoriju Bosne kada su Kulina bana strpale
u sokak na čijem su gornjem kraju trgovci vezali konje, a onima
koji nisu nikada kročili u Bosnu, davali najduže sarajevske ulice.
Tako je to s preimenovanjima sarajevskih ulica, poslije onog
ili ovog rata. I ne samo sarajevskih. Slično je bilo u prošlom
vijeku i u drugim evropskim gradovima, posebno tamo gdje su
se mijenjali politički režimi. Na ovim balkanskim prostorima tih
ratova i promjena ipak je najviše bilo, pa i preimenovanja ulica i
drugih toponima nazivanih po ljudima koji su bili po volji ovom
ili onom režimu. Bolje sreće imaju sarajevske ulice ili krajevi
koji ne nose imena poznatih ljudi, nego im je narod davao imena
po prirodnim oznakama, kao što je Koševo, Širokača, Čekaluša,
Sedrenik, Bistrik ili Podhrastovi, ili po zanatima po kojima je
Baščaršija podijeljena.
Džinina ulica, u koju sada ulazim sa zapadne strane, ravna je
i položena u pravom uglu s Mejlijinom. Nije dobila ime ni po
bosanskim banovima, ni po Arapima, nego po staroj sarajevskoj
porodici neobičnog prezimena Džino, u kojoj se pričalo da se
doselila u Bosnu iz ugarskog Budima, 1687, kada su se otuda
morali povući Osmanlije i kada se još Budim nije bio preko
Dunava vjenčao s Peštom. Odatle su, uzgred, došle i brojne
druge muslimanske porodice, poput Budimlića, Pešta, Peštelića,
a ko zna jesu li, kao i Džine, bile slavenskog, mađarskog ili
turskog porijekla. Ulica je dva vijeka bila poznata kao Džinin
sokak. Austrougarske vlasti su je zapisale kao ulicu Džine
Hadži-Salihage, pa je ostala kao Džinina sve do danas, izuzev
socijalističkog perioda kada je, nije mi jasno zbog čega, bila
prekrojena u Sandžačku. Mora da je taj Hadži-Salihaga bio
samo imućniji od drugih i imao najveću kuću u sokaku, pa se
on po njemu zvao, kao što se paralelna ulica iznad Džinine i
danas zove Očaktanum, po nekom imućnom Očaktanu, za koga
negdje piše da je bio i lihvar. A iznad nje, opet, ulica je Saburina,
nikome to nije naumpalo da se zapita, ali evo jeste meni, da nije
i taj Sabur bio arapskog porijekla, pošto su se Arapi namještali
po okolnim sokacima. A i prezime mu upućuje na sabur koji
su svi stranci koji su vladali i motali se po Bosni preporučivali
njenim žiteljima kad bi se našli u ratu ili nekoj drugoj nevolji. U
toj ulici je i Saburina škola u koju sam išao u prvi osnovne. Kad
neko hoće da kaže kako dobro poznaje taj kraj Sarajeva, rekne
“Išao sam i ja, bolan, u Saburinu!” Za tog Saburu najpoznatiji
bosanski hroničar iz turskog doba, Mula Mustafa Bašeskija,
kaže: “Debeljko Ibrahim Sabura, zvani Bego, bogataš, 500 kesa
imetka, išao na Ćabu 1777-78.”

povise kovaca
Poturajući se kao gimnazijalac samac od gazdarice do gazdarice
po ulicama oko Arapove mahale, u Džininoj sam našao
sobu u jednoj staroj kući sa doksatom. Gazde su te kuće negdje
odselile, a jednu malu mračnu sobu mi je izdala njihova rodica
koja je stanovala na donjem spratu. Ta bi mi ulica ostala kao
životni podatak koji se ne dijeli sa svakim, jer sam u njoj
poznavao samo niskog rasta, a blagog profesora arapskog
jezika, Nevesinjca Mehmeda Merzića. I ta soba bi meni samo
nešto značila po tome što sam je napustio kad više nisam mogao
trpjeti da mi Ahmed, sin žene koja mi je uzimala kiriju uporno
krade med i jabuke koje mi je otac donosio s Drine. Imala je ona
ipak još nešto što prevazilazi značaj i te kuće i njenih stanara
i podstanara. Postarija udovica mi je, saznavši da moji žive u
Goraždu, rekla: “Pa otuda je i Alija Hodžić bio, on je stanovao u
toj sobi dok sam ja bila dijete.” Kad se iza rata pričalo o poznatim
partizanima i herojima, pa i o Aliji Hodžiću iz Goražda, po kome
će se nazvati i velika tekstilna fabrika “Alhos”, ta žena je sve to
povezala tako što se, osim njegovog imena, sjetila da je taj Alija
bio neki čudan šnajderski kalfa koji je govorio ukućanima da
nipošto ne govore u komšiluku ko kod njih stanuje.
Meni je tako Džinina ulica postala još više bliska kad mi je
Alijin najmlađi brat Lutvo, moj prijatelj od djetinjstva pa sve
do danas, potvrdio da je Alija mogao stanovati u tom kraju kad
je došao u Sarajevo da radi kod nekog privatnika kao krojački
kalfa. Rođen je 1920, baš kao i Muhamed Gandura, sin Hadži
Arapov, a mogli su se još negdje sretati, jer je Alija Hodžić
tada bio aktivan u sindikatu tekstilnih radnika, pa je ubrzo, kao
ilegalac, primljen u SKOJ, a onda i partiju. I braća Alijina su
se dali na zanate, pa su radili kao vrijedni i dobri odžačari i
aščije. Samo je najmlađi završio škole, upisao se na medicinu u
Sarajevu i postao profesor na medicinskom fakultetu i direktor
Dječije klinike.
Malo ko i u istočnoj Bosni vjeruje da Alija Hodžić nije
bio narodni heroj. A nije po svoj prilici zato što je taj kraj bio
zapostavljen od političara koji su određivali ko jeste, a ko nije
bio heroj. Tako to biva poslije ratova, da o onima koji su poginuli
mogu da sude samo preživjeli. Rodoljub Čolaković je jednom
zapisao – “Najbolji od nas su pali.” Alija Hodžić nije proglašen
herojem, ali se o njegovom junaštvu pričalo čim je počeo ustanak.
Primljen je i u pokrajinski komitet KPJ. Već 1941. dobio je
zadatak da izvrši diverziju na željezničkom mostu, na Bistriku.
Trebalo je da popusti šarafe na šinama, ali je neko vidio da nešto
radi oko pruge, pa je javio ustaškoj policiji. Uhvatili su ga i
strpali u Belediju, zatvor kod sarajevske Vijećnice. Znam da je
odatle nekako pobjegao, pa i danas volim da priupitam njegovog
brata doktora Lutva kako je to bilo i šta se dalje događalo. “Jeste,
ubrzo je uspio da pobjegne, i to preko oluka, i da nekako stigne na
Romaniju, gdje se odmah pridružio partizanima.” Na Romaniji
se krije jedan od mogućih razloga zašto Alija Hodžić nije poslije
oslobođenja proglašen herojem. Prema svjedoku važnom u
pokretu, iz samog vrha partije mu je zamjereno što je tražio da
se ne čeka, nego odmah stupi u borbu s četnicima na Romaniji.
A o ranjavanju na Romaniji 1942. šta kaže Lutvo? “Teško je
ranjen u nogu, pa su mu je morali amputirati običnom pilom. To
je uradio neki stomatolog iz Beograda. Kad su četnici češljali
šumu poslije povlačenja partizana, Alija nije mogao da hoda.
Našli su ga kod nekih partizanskih jataka i predali Nijemcima, a
ovi ustašama.”
Znam da je propao još jedan bijeg, pa pitam i o tome brata.
“Ustaše su ga smjestile u bolnicu na Koševo, gdje je liječen
nekoliko mjeseci,” kaže. “Preko amidže mu je nuđeno da će ga
pustiti ako izjavi da nije član KPJ, ali on nije pristao. A kad su
ilegalci organizovali bjegstvo ranjenih boraca s Koševa, Alija
nije mogao s njima, jer nije imao štaka. Poslije te akcije preostale
ranjenike odveli su u Jasenovac. Bila je to već 1943. Na ulazu
u logor, kako su nam pričali preživjeli svjedoci, prozvao ga je
komandant fra Fočić Filipović i naredio da ga likvidiraju na
licu mjesta. Položili su ga na skelu, jedan ga je udario maljem,
a drugi nožem rasporio stomak kako bi odmah potonuo kad
ga gurnu u Unu. Kad je partija htjela da ga razmijeni za neke
važne njemačke zarobljenike, jednostavno im je odgovoreno –
likvidiran je.”
Tako je završio Alija Hodžić, a po nekoj neobičnoj podudarnosti
ili sudbini, u istom tom logoru i možda u isto vrijeme
okončao je i Muhamed Gandura. Po Aliji Hodžiću bila je
prozvana jedna mala sarajevska ulica iznad Baščaršije, ali je
i njoj vraćeno staro ime, Kečina. A meni je, eto, bilo suđeno
da provodim đačke dane u sobici u kojoj je dvadesetak godina
ranije kao kalfa i ilegalac stanovao Alija Hodžić. Ta sobica u
Džininoj broj 20 imala je u ta vremena prozorčić s tri željezne
šipke ugrađene u zid vodoravno, visoko probijen, baš kao u
zatvorima, pa se moralo popeti na stolicu da bi se pogledalo na
ulicu. I sada je isti taj prozorčić i svaki put kada prođem tom
ulicom i nehotice iza njega ugledam sebe iz gimnazijskih dana.
Blago se spuštajući niz Džininu ulicu naiđe se na Džininu
džamiju, kako je narod zove, iako je nije podigao nikakav
Džino. Vlajko Palavestra piše da je “u sarajevskoj mahali
Šejh Faraha živio neki Peltek Husamuddin, kuća mu je bila u
Džininom sokaku iznad Kovača”.

mahala1                                      Akvarel jedne tipične sarajevske mahale

Tu je u 16. vijeku podigao i džamiju

Tom džamijom zabavio se posebno Mehmed Mujezinović u svojoj trotomnoj
Islamskoj epigrafici u Bosni i Hercegovini. Tog istaknutog
profesora konzervatora i prevodioca Bašeskijinog Ljetopisa s
turskog posebno je zanimao grob, ili mezar Mustafe Muhibije,
istaknutog sarajevskog islamskog pravnika, naučnika i pisca iz
19. vijeka. On je snimio taj fi no oblikovani nišan s uklesanim
epitafom i hronostihom, tarihom. Ima nekoliko prevoda tog
epitafa s turskog, ali ja ću navesti onaj koji je sačinila zagrebačka
turkologinja Tatjana Paić-Vukić u svojoj knjizi Svijet Mustafe
Muhibbija, sarajevskog kadije. Evo kako glasi: “Ah, smrti /
Glavni pisar šerijatskog suda sarajevskog / Hadži Muhibbi
efendija bijaše duha sufi jskog / Mišlju i spomenom Boga uvijek
se za onostrano spremao / Rekavši Vječni, čašu života je iskapio
/ Uz potpun tarih nešto vas molim, braćo / Za dušu mu Fatihu
proučite, od srca, iskreno / 7. šabana 1270.” (5. maja 1854.)
Slučaj je, opet, htjeo da se sin profesora Mehmeda, Mustafa
Mujezinović, političar i diplomata ovih najnovijih bosanskih
vlasti, nastani u Džininoj ulici, u kući iz koje se vidi pola
Sarajeva. Po zakonu, kakav je vladao i u Stambolu, svaka je
kuća podignuta za turskog vakta morala imati pogled na šeher,
pa je tako bilo i u Džininom sokaku. Mustafi je otac pričao
da je graditelj onu džamiju u Džininoj ulici podigao vlastitim
sredstvima u svojoj bašči, “jer mu se desilo da je dva jutra
uzastopno prespavao sabahski ezan i zakasnio klanjati ga na
vrijeme i u džematu.” I Mustafa je, tražeći u Epigrafi ci uzor za
nišan koji je kanio podignuti svom ocu Mehmedu, nasumice
naišao upravo na sliku mezara sarajevskog kadije Muhibbije.
“Takav sam nišan podigao na mezaru svog oca”, kaže. Priča me
navela da još jednom obiđem i bolje osmotrim tu džamiju i njen
harem, koji mi se u djetinjstvu činio mnogo većim. Sada sam
siguran – ni manje džamije, ni manjeg harema, ni manje i ljepše
drvene munare nisam vidio. Kao i sve ostalo, djetetu se sve čini
mnogo veće nego što će gledati i samjerati u zrelo doba. Ali nije
samo u tome stvar. Dovoljno je nasloniti se na prozore zahrđalih
demira i shvatiti da je imao pravo taj koji je prenio narednim
Sarajlijama, sve dok nije stiglo do Vlajka Palavestre, kako je na
tom prostoru mogla biti kuća i bašta tog Pelteka Husamudina i
kako je, da bi se okajao pred Bogom zato što je prespao dva rana
sabaha, tu podigao džamiju i harem s nekoliko nišana koji se i
danas drže uspravno.
Vraćajući se iz nekadašnje Arap mahale, koja se vremenom
mjerenim vjekovima svodila i dijelila na sokake i ulice, silazim
na Kovače. Mogao sam sići na Baščaršiju i sa zapadnog kraja
Arapove ulice, niz Safvet-bega Bašagića, ali nisam, jer bih tada
morao reći da se ta dugačka ulica decenijama zvala Miloša
Obilića, što bi me odvelo sve do Kosova. Ovako je bolje, bliža mi
je Džinina ulica, a i lakše mi je bilo kroz nju proći. U nju i danas
odem kad dobijem poziv za prijem ili večeru kod njemačkog
i britanskog ambasadora, kojima su za rezidencije izdali svoje
ili kupljene obnovljene i adaptirane kuće novopečeni bosanski
bogataši – ili lihvari, kao što neko reče za onog Očaktana iz
turskog doba. A u njihovoj blizini je i ambasada Palestine, u koju
znam svratiti.
Ne znam šta bi rekla Anka Žuljić, draga profesorica književnosti
iz gimnazije za ovaj moj zakašnjeli “literarni rad” o
svojoj ulici. Možda bi imala primjedbe na neke stvari oko
Arapove mahale, ni meni nisu do kraja jasne. Ali se nadam da
bi mi na kraju ipak dala peticu, kao i onda, prije više od pola
vijeka kada me pohvalila kako sam tišinu i mir ulice kroz koju
sam svako jutro prolazio narušio samo granom koja bi provirila
kroz demire na zidu džamijskog harema, pa bih se o nju očešao.
A niz Kovače se radije spuštam kako bih još jednom, po koji li
put, zastao na onom njihovom uskom prolazu prema Baščaršiji,
u kojem i danas miriše kafa koja se prži u starim mlinovima
i ima radnja u kojoj se mogu naći rukom istesana oklagija,
sinija, nanule, sita i rešeta, sepeti, čak i dubak. Na tim Telalima
jedan je telal, ispod jedne od dvije visoke topole, usred Prvog
svjetskog rata držao iznad glave knjižicu i vikao “Jedna kruna,
samo jedna kruna!” Safvet-beg Bašagić je zastao, uzeo knjižicu,
pa kad je vidio da je rukom ispisana na perzijskom jeziku, dao
dvije krune i požurio kući da bi otkrio kako se radilo o jednom
od veoma rijetkih manuskripata Hajjamovih rubaija o ljepotama
i prolaznosti života. Ima kasnijih prevoda na južnoslavenske
jezike, ali njegov nije samo prvi, nego i najljepši, a za ovu priliku
o mijenama imena ulica i ljudi kojih na ih nastanjuju odabrao
bih jednu:
“Budi spreman, svuda vlada udes ljudi,
Sretna zvijezda samo katkad zemlji sudi,
Od opeke što se od tvog praha pravi,
Palate će se bi zidati drugi ljudi.”

objavljeno 2018 napisao Hajrudin Somun

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.