MIROSLAV BROZOVIĆ MEHO (KARIJERA ZA GUINNESSA)!

napisao; DRAGAN MOLDOVAN

KARIJERA ZA GUINNESSA
miroslav brozovicZa sve vrijeme skoro pedesetogodišnjeg poznanstva, pa
suradnje i druženja koji su bili posebno intenzivni u vrijeme
njegovog posljednjeg, šampionskog trenerskog angažmana na
Koševu u sezoni 1966/67. pa do nastavka prijateljskih susreta
i ugodnih razgovora za dugogodišnjih penzionerskih dana i
ćaskanja uz kavicu u kafeu u blizini njegovog stana na Čengić
Vili, samo jednom sam s Miroslavom Brozovićem, popularnim
Mehom, došao „na riječ“.
Krajem prošlog stoljeća u razgovoru za jednu sarajevsku
tiskovinu s jednim od svojih novokomponiranih, poslijeratnih
biografa, na pitanje o odnosu i relaciji s novinarima za vrijeme
dugogodišnje igračke, odnosno trenerske karijere Broza je rekao:
– S novinarima nikad nisam imao problema. Nisam se nešto
puno družio s njima, ali bih ipak izdvojio druženje s Čićom
(Tomislav Čića, dugogodišnji novinar, dopisnik beogradskog
dnevnika Večernje novosti, op. p.) i Moldovanom. Naravno, neki
su se našli i da kritiziraju, ali to je bilo neznatno. Sve u svemu,
novinari su radili svoj posao, a mi svoj. Sutradan sam ga sreo na
Marijin dvoru i odmah „napao“:
– Lijepo si me pohvalio, sad me svi pitaju koliko stvarno imam
godina, suprugu mi provociraju da nije provjerila moj rodni list
prigodom vjenčanja!
Centar Sarajeva odzvanjao je od njegovog iskrenog,
dobroćudnog smijeha.
Pa šta hoćeš, zar ti to nije dobra reklama, kompliment čak, da
si se družio sa mnom!
A upravo je par tih riječi, da su „oni radili svoj, a ja svoj
posao“, pojašnjavalo naš, nikad narušen prijateljski odnos.
Istina je, ipak, da se Broza i nije previše zamarao i, rekao bih
čak, pretjerano zanimao što su o njemu novinari pisali sve dok
je to bilo u nekim korektnim relacijama, okvirima. Osnovno,
uvijek sam nastojao da svoj posao sportskog novinara obavljam
bez dodatnog „pametovanja“, pretjeranog kritizerskog odnosa
prema trenerima i nogometašima, odnosno sportašima. Posebno
sam pazio da ne pređem tanku granicu, zamku bespotrebnog
uplitanja i „analiziranja“ u specifi čan, stručni posao trenera, što
je, međutim, danas skoro pa u „opisu“ radnog mjesta svakog
novinara početnika.
Cijenio je to Miro, kako sam ga zvao, pa smo izgradili, mada nas
je djelio generacijski jaz od dvadesetak i nešto godina, specifi čan
prijateljski odnos s naglašenim, s moje strane, poštovanjem i
respektom prema nogometnoj legendi. Uživao sam u njegovim
opaskama, u njegovom “narodskom“ govoru, kao kad je govorio
Fazlagiću: pripazi onu “jedanaestkinju“, opasan je.
A još za života Miroslav Brozović – Meho bio je hodajuća
nogometna legenda Zagreba, Beograda, Sarajeva posebno. Kako
grada tako i istoimenog kluba.
Susretali smo se često i dulje vrijeme i nakon agresije na
BiH, nakon posljednjeg rata. Mada 85-godišnjak, imponirao je
svojom pojavom, gardom. Kad god bih ga susreo prva asocijacija
mi je bila: kakav je tek bi na terenu kao dvadesetogodišnjak.
Istina, iako uz pomoć štapa, hodao je žustro, uspravan. Bio je,
skoro svakodnevno, „gost“ u svom klubu, u zdanju koševskog
premijerligaša gdje mu se pogled zaustavljao na zidu, odnosno na
slici „njegove“ šampionske generacije NK Sarajavo iz 1966/67.
I oni mlađi fanovi, koji na travnjaku nikad uživo nisu vidjeli
te nogometaše, znaju napamet imena igrača s kojima je njihov
trener, učitelj, Miroslav Brozović darovao gradu na Miljacki i
Bosni i Hercegovini prvu titulu prvaka Jugoslsvije. Pa, vrijedno
je opet ponoviti: Sirćo, Fazlagić, Muzurović, Bajić, Jesenković,
Prljača, Prodanović, Šiljkut, Musemić, Blažević i Antić uspjeli
su, nakon što je to pošlo za nogom igračima Vojvodine prethodne
sezone, razbiti neprikosnovenu, tzv. “veliku četvorku“, razbiti
supremaciju Zvezde, Dinama, Partizana i Hajduka koji su
sve do sezone1965/66. međusobno, uz obilatu pomoć sudaca,
logistike, politike pa i naših “šanerskih“ podvala raspoređivali
na te četiri adrese domaće titule i odličja.
A da je popularni Meho uistinu bio osobita, raritetna
nogometna ličnost u povijesti ovih prostora, da je imao karijeru
dostojnu Guinnissove knjige rekorda, potvrđuju više nego zorno
neki biografski podaci, priznanja i trofeji koje je tijekom igračke
i trenerske karijere osvojio i dobio.
To je već za rubriku „vjerovali ili ne“: Brozović je igrao u
dresu čak četiri državne reprezentacije – Kraljevine SHS, NDH,
SFRJ i najbolju selekciju Bosne i Hercegovine. Čak u tri, od
četiri pomenute reprezentacije, nosio je kapetansku vrpcu!
Bio je kapetan Građanskog, poslije Drugog svjetskog rata i
kapetan Partizana s kojim je, u prvom poslijeratnom prvenstvu
osvojio „duplu krunu“, i prvenstvo i Kup SFRJ.

miroslav brozovic 2
Bio je kapetan reprezentacije Jugoslavije koja je na
Olimpijskim igrama u Londonu osvojila srebrnu medalju.
Jedno je vrijeme bio istovremeno i igrač i trener Sarajeva.
Kao kormilar koševske momčadi osvojio je sa svojim učenicima
naslov prvaka Jugoslavije u sezoni 1966/67. Kao prvi tim iz
Bosne i Hercegovine kome je takav podvig pošao „za nogom“.
Brozović spada u omanju skupinu nogometnih stručnjaka,
trenera u gradu na Miljacki koji su trenirali oba sastava ljutih
sarajevskih rivala, dakle i Sarajeva i Željezničara. U toj skupini
su još: Slavko Zagorac, Mića Ruždić, Josip-Pepo Bulat, prof.
Munib Saračević, te u novije doba češki stučnjak Jiri Plišek.
U karijeri je odigrao preko 1.000 utakmica, za reprezentaciju
SFRJ odigrao je 17 utakmica. U tri navrata bio je trener
Sarajeva, nekoliko godina i savjetnik. Prvi put stigao na Koševo
neposredno nakon Olimpijskih igara u Londonu 1948. godine.
Imao je tada 31 godinu, bilo je predviđeno da će biti samo trener,
no kako je igrački fond bio oskudan, nastavio je igračku karijeru
sve do 1954. godine. Prestao je igrati u 38. godini kad propisi
više nisu dozvoljavali da trener može biti i aktivni igrač.
Ali, da ne preskačemo pojedine segmente prebogate, čudesne
igračke i trenerske karijere popularnog Broze, Mire ili Mehe kako
ga je zvao najveći broj poznanika i prijatelja, pođimo redom.
„Eto slučajno sam se rodio u Mostaru (1917.). Otac mi je bio
željezničar, strojovođa iz Bribira kod Crikvenice, majka Čehinja.
Priroda očeva posla selila nas je iz mjesta u mjesto pa sam zato
uvijek govorio da sam se slučajno rodio u Mostaru gdje sam,
kao petnaestogodišnjak počeo igrati u domaćem JŠK-u. Čudno
je, pričao mi je kasnije, da sam karijeru počeo kao napadač, a na
prvoj utakmici postigao sam tri gola”, prisjeća se Broza.
Ubrzo je prešao u momčad Zrinskog što mu je bila, imao
je običaj reći, tek usputna stanica. Nekoliko dobrih, efi kasnih
nastupa i par afi rmativnih napisa u tisku, zaintrigirali su „skaute“
tada uglednog zagrebačkog kluba „Građanski“ čiji dres je, više
nego uspješno, nosio punih deset godina, od 1935. do 1945.
godine.
“Kako sam stigao u Zagreb, prilijepiše mi nadimak Meho,
kao, eto, stigao Bošnjo, a ja rođeni Mostarac. No, nisam se ljutio,
nadimak mi je ostao čitav život, više sam ga prihvatio kao znak
intime, prijateljstva…”
Za mlađe poklonike nogometa treba reći da je Građanski bio
jedan od najboljih sastava u regionu, bila je to momčad koja
je osvojila dva naslova državnog prvaka tadašnje Jugoslavije,
prvo odigrano1923. godine, ali je i zatvorila šampionski krug,
Građanski je naime, bio prvak i u posljednjem prvenstvu
odigranom pred sami početak Drugog svjetskog rata, u sezoni
1939/40. Mlađim generacijama ova imena ne znače mnogo,
no u to vrijeme: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek,
Lechner, Kokotović, Woelfl , Lešnik, Antolković, Cimermančić,
Matekalo… odnosno sastav Građanskog, bili su itekako cijenjeni
širom nogometne Europe.
Još se rat (Drugi svjetski, op. p.) nije bio ni završio, a Brozović
se obreo u Beogradu gdje je „dekretom“ formirana jaka armijska
momčad Partizan, od ponajboljih nogometaša brojnih drugih
gradova i momčadi. Tu ga je ponovo dočekao Glaser, suigrač i
vratar Građanskog za koga je Broza uvijek tvrdio da je najbolji
čuvar mreže koga je ikad gledao. Ostat će upamćeno i zapisano
da je, kao kapetan Partizana, Brozović prvi u poslijeratnoj
povijesti Jugoslavije, primio veliki srebrni pokal maršala Tita,
namijenjen pobjedniku Kupa, iz ruku izaslanika predsjednika
Republike, general-majora Radomira Babića.
Zanimljivo je da se, stjecajem okolnosti, odnosno zahvaljujući
tadašnjim propozicijama, bio je to prvi i jedini put da se u
Miroslav Brozović – Meho
najmasovnijem nogometnom natjecanju, dodijelio plasman
od 1. do 4. mjesta, u završnici Kupa 1946/47. sudjelovali su i
nogometaši Sarajeva, kluba koji će uskoro postati nerazdvojani,
posebno uspješan segment igračke i trenerske karijere ove
nogometne legende. U prvoj polufi nalnoj utakmici Partizan je
glatko pobijedio novosadsku Slaviju (kasnije Vojvodinu) 4:0, dok
su u drugoj utakmici „avijatičari“, odnosno momčad Naših krila,
za koje je izvjesno vrijeme branio i čuvar mreže Željezničara,
kasnije i Sarajeva Drago Ančić, odigrali neodlučno 0:0 protiv
Sarajeva. Ždrijebom je izvučen drugi fi nalist, bio je to sastav
Naših krila koji je u fi nalu poražen od beogradskih crno-bijelih,
sastava Partizana predvođenog kapetanom Brozovićem, 2:0.
Već smo napomenuli da je kršni Mostarac bio i kapetan
jugoslavenske olimpijske reprezentacije koja je na OI u Londonu
1948. godine osvojila srebrno odličje. U fi nalu, Jugoslavija je
poražena od sjajne selekcije Švedske koju je predvodio, tad
čuveni trojac Gre-No-Li (Gren-Nordal-Linkoln) na čuvenom
Wembleyu s 1:3, uz nazočnost čak 60.000 gledalaca. Kapetan
Brozović predvodio je sjajnu reprezentaciju: Lovrić, Brozović,
Stanković, Z. Čajkovski, Jovanović, Atanacković, Cimermančić,
Mitić, Bobek, Ž. Čajkovski, Vukas…
Kad je u pitanju trenerski segment Brozovićeve karijere, on
je, kao i dobar dio igračkog, neraskidivo vezan, kako vremenski
tako i mjeren rezultatskim uspjesima, za Koševo i momčad
Sarajeva. U tri navrata popularni Meho bio je kormilar Sarajeva,
od 1948. do 1954. bio je i igrač i trener, više puta bio je i stručni
savjetnik u klubu. Zanimljivo, prije nego se drugi put vratio na
Koševo (1958.) u svojstvu trenera, bio je učitelj nogometaša
Željezničara, Rudara (Kakanj), Famosa, Borca (Banja Luka)
odakle je, naslijedivši Aleksandra Atanackovića treći put sjeo na
klupu njemu najdraže momčadi, na startu sezone 1966/67.
Po mnogo čemu bila je to specifična sezona, bar je počela
„naopako“ i ne vjerujemo da je bilo tko, pa i među onim
najzagriženijim navijačima, predviđao šampionski epilog
te sezone.
Naime, pred start prvenstva, u ljetnom prijelaznom roku, klub
su napustili Džemaludin Mušović i Aco Ristić, dva standardna
prvotimca, popularni Muše bio je i reprezentativac. Čelnici
Hajduka vješto su ih krili na jednom otoku na Jadranu dok ih
nisu registrirali. Već nakon 6. kola standardni vratar Refi k
Muftić i reprezentativni branič Svetozar Vujović privremeno
su se oprostili od suigrača, otišli su u JNA. Njihov oproštaj još
pamtim zbog izvrsne partije vratara Muftića kome je to bila jedna
od najboljih, ako ne i najbolja utakmica u dresu Sarajeva. Na
Koševu je gostovala Olimpija. Popivoda, Oblak, te nekadašnji
igrač Sarajeva Arslanagić i ostali „zmajčeki“ igrali su odlično.
Sarajevo je, na kraju, slavilo pobjedu – 2:1 uz dosta napora i
sreće, ali i zahvaljujući nevjerovatnim obranama svog vratara
koji je, među ostalim, obranio i udarac s 11 metara protivničkom
igraču Čehu. Izvještavao sam s te utakmice, pamtim da sam
vrataru Sarajeva dao čistu „devetku“. Nije to bio i kraj nedaćama
Brozovića i njegove momčadi, prvenstvo a i karijeru, ispostavilo
se kasnije, završio je u 8. kolu, na utakmici protiv Rijeke na
Kantridi, nenadmašni Asim Ferhatović – Hase. Sarajevo je
povelo već u 3. minuti golom Musemića, na kraju bilo je čak
4:0 za sastav s Koševa no pobjeda je skupo plaćena, na početku
utakmice zbog ozljede, nakon grubog starta protivničkog
igrača, teren je napustio popularni Hase. Naknadno, ozljeda se
zakomplicirala, došlo je do sepse pa su liječnici jedva spasili
nogu Ferhatoviću, ali karijera mu je bila defi nitivno okončana.
S „tehnikom“ Franjom Lovrićem, Brozović je, međutim,
strpljivo gradio ciglu po ciglu do konačnog šampionskog zdanja.
Miroslav Brozović – Meho
Govorilo se tada da je prvenstvo osvojeno s „dvanaest i pol“
igrača, standardna postava od jedanaest sigurnih mijenjala
se samo zbog ozljede i kartona. Bila je to „beton“ momčad s
granitnom obranom koja je ispoštovala Brozin credo: „Ne mogu
proći i lopta i protivnički igrač“, s „dva Boška na dva ćoška“
(Prodanović i Antić) s centarforom Musemićem, Sarajevo je
ubrzo postalo bauk za sve protivnike. U prvom dijelu prvenstva
koševski prvoligaš pretrpio je samo jedan poraz, protiv OFK
Beograda u Beogradu – 1:3, ali je jesen završio na čelnoj poziciji
s četiri boda prednosti ispred prvih pratitelja, Partizana i Dinama.
U zimskoj pauzi oprostio se iskusni Ibro Biogradlić od aktivnog
igranja i preuzeo ulogu tehničkog referenta. Konačan trijumf
doveden je u pitanje pomalo senzacionalnim porazom na Koševu
protiv Zagreba – 2:3, na koji se nadovezao i neuspjeh u Nišu –
0:1. Pobjeda u Beogradu protiv Crvene Zvezde (3:1) donekle
je „pokrila“ pomenute poraze, no uslijedio je novi neuspjeh, u
Novom Sadu protiv Vojvodine – 2:4. Pred gostovanje u Zagrebu
na Maksimiru, u pretposljednjem kolu prvenstva Dinamo je ostao
jedini konkurent Brozovićevom sastavu u utrci za naslovom
prvaka. U derbiju čitavog prvenstva, pred oko 50.000 gledatelja,
Fazlagić i suigrači uspjeli su sačuvati mrežu netaknutom – ostalo
je do kraja 0:0. I baš u takvim, najvećim iskušenjima, Brozović
je potvrđivao epitet vrhunskog stratega. Iako mu je nedostajalo
nekoliko igrača, nije posegnuo za nekim od „standardnih“ rezervi,
ubacio je u igru debitanta Milana Makića koji je bio upravo došao
iz Unisa (Vogošća). Broza mu je stavio „devetku“ na leđa, ali
je Makić kao vezni igrač, obavio lavovski dio posla na sredini
terena. Treba li uopće napomenuti da je bio veliko iznenađenje,
totalna nepoznanica za sve protivničke igrače, posebno za trenera
Dinama, proslavljenog Branka Zebeca koji je nakon utakmice
prišao Brozi i upitao ga: “Meho, odakle ih, majke ti, vadiš, tko
ti je ona ‘devetka’, na što je trener Sarajeva šeretski dodao: „Ma,
ne znam mu ni ime“, što i nije bilo daleko od istine. Vrijedno je
ovom prigodom napomenuti da je Brozović imao nevjerovatan
„nos“ da igrača postavi na mjesto, poziciju koja mu je najviše
odgovarala. Primjera radi, Svetozar Vujović je, do dolaska iz
Radnika (Hadžići), igrao na poziciji krilnog napadača. Već nakon
par treninga povjerio mu je Broza ulogu lijevog braniča na kojoj
je popularni Vuja bio jedan od ponajboljih igrača u Jugoslaviji,
odnosno s Fazlagićem na desnoj strani, godinama su bili najbolji
branički prvoligaški tandem.
Bilo kako bilo, u posljednjem kolu, na Koševu je gostovao
Čelik i Sarajevu je bila neophodna pobjeda za prvi naslov prvaka
jedne momčadi iz BiH. No, pojedini igrači kao da su prerano
počeli slaviti, Zeničani su poveli 2:1 i, donekle, prepali navijače.
– Rekoh sam sebi „odnese vrag šalu“, i, tada se to još moglo,
odem iza našeg gola i žestoko, verbalno, a što da krijem bilo je
i psovki, prodrmam, probudim naše igrače. Na kraju bilo je više
nego uvjerljivih 5:2 i tom pobjedom ovjerili smo prvi naslov
prvaka BiH – govorio mi je iskusni trener mnogo godina kasnije.
Ipak, iz te sezone ostala je i jedna „rana nezaliječena“, bezbroj
puta s uzdahom znao je Brozović reći: “Eh, još samo da smo te
sezone osvojili i Kup.”

sarajevo prvak yu
A veliki, pobjednički, srebrni pokal izgubljen je na pomalo
„šanerski“ način, na prevaru. Prvi put, fi nale Kupa nije se igralo
u Beogradu, stadion JNA bio je zauzet zbog neke manifestacije.
Finalisti su bili Hajduk i Sarajevo. Splićani do tada nisu nikad
osvojili trofej u najmasovnijem natjecanju, i sve su poduzeli da
ga se domognu. Kako je ždrijeb odlučivao gdje će se utakmica
igrati, u Splitu ili Sarajevu, na ždrijebanju u Splitu, domaćini su
na obje cedulje bili napisali „Split“ i ubacili u vazu što, pomalo
naivni, predstavnici Sarajeva nisu mogli pretpostaviti. U fi nalnoj
utakmici, u Splitu normalno, Hajduk je pobijedio 2:1, no kako
je Sarajevo tada imalo uistinu izvanrednu momčad, i danas sam
ubjeđenja da se fi nale igralo u bilo kojem drugom mjestu na
Koševo bi došla „dupla kruna“.
A, evo kako je prevaru kod određivanja mjesta gdje će odigrati
fi nale Kupa svojedobno u jednom razgovoru za splitski dnevnik
Slobodna Dalmacija opisao Ivica Hlevnjak, zvani Bukle, tadašnji
kapetan, prvotimac Hajduka:
– U Javora (ugledni splitski restoran, svojedobno pandan
beodradskoj Maderi) se izvlačilo ko će biti domaćin fi nala, Split
ili Sarajevo. Dobro se objedovalo, a onda su se u pehar stavile
dvi ceduljice. Tito Kirigin (tadašnji predsjednik Hajduka) je
predstavniku Sarajeva, bija je to jedan simpatičan debeljko reka:
evo, vi izvucite ko će biti domaćin. Sarajlija je miša, izvuka jednu
ceduljicu, na njoj je pisalo Split. On (Sarajlija) je odma reka: Što
jest, jest, sve je bilo pošteno, vi ćete biti domaćini! A Tito Kirigin
mi je šapnija: “Bukle, brzo skidaj onu drugu ceduljicu.“ A znaš
li zašto? Zato jer je i na njoj pisalo: Split! U fi nalu smo dobili
Sarajevo sa 2:1, bio je to naš prvi osvojeni Kup, golove su zabili
Miro Ferić i Zlatan Obradov, a za Sarajevo Musemić.
Da dodam još, u sastavu Hajduka igrali su u pomenutom
fi nalu Mušović i Ristić koji su to ljeto postali igrači Hajduka.
Iako je to bila sezona puna iskušenja za momčad sa Koševa,
Brozović se trudio kako je znao i umio da pred svaku utakmicu
maksimalno motivira nogometaše. Znao je reći: “Ove frajere
morate dobiti”, ne omalovažavajući nimalo protivnika,
jednostavno tako je dizao moral svojoj momčadi. Poznato je,
Brozović je razgovore i prigovore s igračima počinjao na „vi“,
a završavao na „ti“, ponekad i sa psovkom. Poznata je anegdota
pred jednu utakmicu protiv Rijeke kad se obratio Fazlagiću:
– Vi ćete, Fazlagiću, posebno paziti na Bursaća, on je jako
zajeban igrač, ne smije ti proći…
– Ali, Broza, Bursać više ne igra u Rijeci…
– Nema veze, moraš „pričepiti“ Vukoja, i on je zaje…an!
– Ma ne igra ni on.
– Slušate li vi, Fazlagiću, što ti govorim! Uostalom, svi su
njihovi napadači zaje…ni!
Nikad nije krio da je srcem i dušom vezan za bordo boju, da
su mu Sarajevo i Koševo najveća i jedina nogometna ljubav. U
sjeni njegovog dugogodišnjeg igranja i trenerskog angažmana
i uspjeha na Koševu, pomalo je zaboravljena činjenica da je tri
sezone bio i trener Željezničara. Imajući u vidu njegovu ljubav
prema Koševu i Sarajevu, znao sam ga „ubosti“ opaskom da
mu je boravak u Želji „mrlja“ u trenerskoj karijeri, te da su ga
„njegovi“ poslali po zadatku, da izbaci Želju iz Prve lige.
– Nemoj zaje…ti, uvijek sam bio profesionalac, Sarajevo je
moja jedina ljubav, ali gdje god sam radio želio sam tom klubu
najbolje, pa i Želji.
U sezoni 1956/57, Željo je, takve su bile propozicije, nakon
ispadanja iz Prve lige igrao ne u Drugoj, nego u Zonskoj ligi.
Plavi su igrali u Drugoj zonskoj ligi, u A skupini. Broza je
došao na kormilo u takvoj, nimalo zavidnoj situaciji na kormilo
“plavih”. Kao prvak A skupine Željo je igrao s Lovćenom,
prvakom B skupine (u Sarajevu 2:0, a Cetinju 0;0 ) i kao prvak
Druge zonske lige igrao u kvalifi kacijama s prvacima preostale
tri zonske lige: Borovom, Splitom i Radničkim (Kragujevac).
Zanimljivo je da je mrežu Lovćena na pomenute dvije utakmice
na čudesan način branio Vasilije Radović – Čiko koji je nakon
kraćeg vremena prešao na Grbavicu gdje je ostao narednih 15
godina. Iako je poražen u oba susreta s Borovom, Željo je u obje
utakmice pobijedio Split, a neodlučen ishod i pobjeda protiv
Radničkog bili su dovoljni da se: S. Vrebac, Kočan, Kranjac,
Ubović, (Matić), Radojčić, (M. Vrebac), Imamović, Dizdarević,
(Kusturica), Bukvić, Ibrahimpašić, (Bjelogrlić), Trbić, (Faćuka)
i Pašić s trenerom Brozovićem vrate u Prvu ligu.
Naredne sezone, 1957/58. Željezničar je zauzeo vrlo dobro
8. mjesto. Međutim, u trećoj sezoni Brozovićevog „mandata“
na Grbavici, Željezničar je, kao pretposljednja momčad, ispao
iz Prve lige. Nedostajao mu je samo jedan bod da zadrži status
prvoligaša. Ni uvjerljiva pobjeda u posljednjem kolu protiv
Sarajeva od 4:1, nije pomogla “plavima” da se zadrže u „visokom
društvu“, a zanimljivo je da je Sarajevo tek s jednim bodom više
i jednim mjestom ispred Željezničara, obezbijedilo ostanak.
Nakon toga, Broza je svoje mjesto na klupi starijeg sarajevskog
prvoligaša prepustio trolistu: Stanković, Bajrami, Tadić. Ipak je
ta sezona donijela i nešto dobro “plavima”, Brozović je ubacio
u prvu momčad Dragu Smajlovića – Mišu, buduću zvijezdu Yu
nogometa, reprezentativca i jednog od ponajboljih nogometaša
u povijesti kluba.
Izuzetna nogometna pojava na prostorima Jugoslavije i BiH,
Miroslav Brozović, popularni Meho, zatvorio je životni krug 5.
listopada 2006. godine u Mostaru, gradu na Neretvi gdje je sve i
počelo i… završilo.
Objavljeno juli 2018 napisao Drago Moldovan

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.