ZABORAVLJENI ”SARAJLIJA”, ČOVJEK I DRŽAVNIK……

piše MIRO LASIĆ

ZABORAVLJENI „SARAJLIJA“, ČOVJEK I DRŽAVNIK
branko mikulicZa mene je pokojni Branko Mikulić (1928-1994) bio i
ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, jer su s njegovim imenom isprepleteni izuzetno važni, de facto civilizacijski iskoraci napravljeni krajem šestdesetih, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u BiH, koje s punom odgovornošću zovem „Periklovim dobom“ u razvoju BiH, ma koliko bio svjestan teških manjkavosti propaloga jugoslavenskog sustava samoupravnog socijalizma.
Priča o sustavu socijalističkog samoupravljanja iziskuje
zasebne elaboracije, ali se usuđujem ustvrditi da se u ideji široke
participacije radničkih i narodnih slojeva skriva veliki demokratski
potencijal, koji će možda jednoga dana iskoristiti društva visoke
materijalne i duhovne razvijenosti. Još je kompleksnija priča o
modelu jugoslavenskoga federalizma. Na nesreću, upravo ono
što se s teškom mukom probilo u Ustav SFRJ iz 1974. godine,
to jest jednakopravnost naroda i njihovih republika, postalo je
predmetom sporenja i osporavanja u akademskim i političkim
narativima, u prvome redu većinskog srpskog naroda, što je u
konačnici i iznjedrilo nesretni Memorandum SANU i „otp0nac”
na pištolju srpskog nacionalizma“ po imenu Slobodan Milošević,
koji će povesti SFRJ u hegemonističku avanturu bez izlaza. U
potonjem raspletu najteže je nastradala upravo BiH, i to ne samo
putem tzv. dvostrukoga udara izvana, nego i trostrukoga udara
iznutra nekompetentnih i avanturistički raspoloženih srpskih,
hrvatskih i bošnjačkih političkih elita. Njihova odgovornost
za ratna događanja je nejednaka, ali za potonji preustroj BiH u
poluprotektorat međunarodne zajednice je skoro pa podjednaka.
Zapravo se u iščezlom i zaboravljenom „Brankovom
vremenu“ radilo o rijetkim povoljnim povijesnim okolnostima
u životu Bosne i Hercegovine, kada su Bosanci i Hercegovci
svih vjera i nacija bili popriličito jednakopravni među sobom
i s drugim narodima unutar granica Titove Jugoslavije.

branko mikulic 1

No, da bi se takvo što postiglo bilo je potrebno da se unutar federalnih
i republičkih vladajućih nomenklatura dogodi destaljinizacija
koja će voditi deunitarizaciji i SFRJ i BiH u njoj. Potom se
radilo o hrabroj i smislenoj viziji, kao i enormnim naprezanjima
mlađe bh. političke garde, čiji je Mikulić simbol, da se BiH
izvuče iz svijeta nerazvijenih društava i iz polukolonijalnog
statusa unutar SFRJ. To se dogodilo putem afi rmacije bh.
državnosti, u avnojskim i zavnobihovskim aršinima, na jednoj,
te putem izgradnje velikih poslovnih sistema i prestruktuiranja
proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, na drugoj
strani. Radilo se pri tomu i o planskoj disperziji pogona velikih
bh. poslovnih sistema i u najsiromašnije općine, čime su se
ispravljale pogreške iz unitarističke i staljinističke faze života
FNRJ i BiH u njoj prema pojedinim krajevima i narodima.
K tomu se radilo i o izgradnji solidnih prometnica za te bh.
i jugoslavenske prilike. Povrh, ili prije svega radilo se i o
opismenjavanju i kulturološkom uzdizanju BiH putem izgradnje
„hiljade škola“, jačanju postojećeg i osnivanju novih sveučilišta
(u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli), osnivanju jakoga radio i
televizijskoga centra (RTV Sarajevo), osnivanju Akademije
nauka i umjetnosti BiH, što je sve rezultiralo i u političkoj
emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji.
Ma koliko se danas pripisivalo drugima, upravo su Branko
Mikulić i njegovi suradnici odlučujuće doprinijeli i emancipaciji
bosanskohercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti (iako
nacionalno ime nije bilo najsretnije odabrano), te tim putom i
ravnopravnosti sva tri naroda koji su stvorili BiH i čija je ona
bila i uvijek će biti domovina. Svemu pobrojanom treba dodati
sjajnu organizaciju XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu,
1984. godine, taj „labuđi pjev“ i BiH i SFRJ prije užasne, krvave
jugoslavenske disolucijske priče.
U zadanom ambijentu i okruženju, manjkavom političkim
i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet
socijalizma, trebalo je, dakle, imati „malo soli u glavi“ i viziju,
znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko
Mikulić je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku
volju i organizacijski talent da ideje sprovede u život. To je
najtransparentnije došlo do izražaja u vrijeme XIV. zimskih
olimpijskih igra Sarajevo ‘84. O tomu bajkovitom vremenu
svjedočim u drugim zapisima pa ću ovdje tek spomenuti da
o tom „uzletu u nebo“ i Sarajeva i BiH svjedoči u jednom
sarajevskom predgrađu tek malena uličica s Mikulićevim
imenom i nešto malo uspomena sačuvanih u Muzeju XIV.
ZOI Sarajevo ‘84. Kao da se netko želio narugati jednom od
najznačajnijih Sarajlija 20. stoljeća…
S pokojnim Brankom Mikulićem sam surađivao oko pet i pol
godina, od jeseni 1983. do proljeća 1989. godine. Sa samo 29
godina života i pet-šest godina radnoga iskustva me moj tadašnji
pretpostavljeni, pokojni Ismet Kreso, uostalom i sam Hercegovac,
usudio predložiti tadašnjem najmoćnijem političaru u BiH za
“šefa kabineta”. Pripreme za XIV. zimske olimpijske igre su
bile u punom jeku, a Mikulić je bio i član Predsjedništva SR
BiH i predsjednik Organizacionog komiteta XIV. ZOI Sarajevo
’84. Poslije uspjelo organizirane i izvedene Olimpijade nije ni
bilo dvojbi tko će biti član Predsjedništva SFRJ iz BiH, mada
su mnogi pretendirali na tu uglednu poziciju. Okrznut aferom
s vilom na Bjelavama (srećom u nju je odbio useliti), Branko
Mikulić je poslije Olimpijade bio u očima javnosti oličenje
uspjelog organizatora i izvršitelja, kakvoga je Jugoslavija,
zahvaćena strukturnom krizom, trebala. Jedne me prigode poslije
Olimpijade upitao hoću li s njim u Beograd, pa će tadašnji moj
pristanak značiti da narednih sedam-osam godina imam prigodu u
saveznim institucijama u Beogradu biti svjedokom “pat pozicije”
u kojoj su se našli kvazi-Titovi nasljednici. Oni u pravilu nisu
razumjeli vrijeme poslije Tita, niti su umjeli reformirati zemlju
u krizi. Neki od njih su se, čak, uključili u političke igre koje
su vodile rasturanju i skončavanju SFRJ. Rijetki su bili političari
tipa Branka Mikulića, koji su se suprotstavljali avanturističkim i
podmuklim planovima o preustroju zemlje.
Branko Mikulić je učinio što je i koliko je mogao pristavši
da zamijeni ugodnu poziciju u Predsjedništvu SFRJ za mjesto
predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, koje je po defi niciji “na
vjetrometini” i trn je u oku i unitaristima i separatistima. Tako je
za treptaj oka Jugoslavija završila u reprizi Drugoga svjetskoga
rata, s nešto promijenjenim ulogama “domaćih izdajnika” i
uz problematičnu asistenciju međunarodne zajednice. Branko
Mikulić je mogao jedino časno otići s jugoslavenske političke
scene, upozorivši u Skupštini SFRJ, 28. prosinca 1988. godine
kada je podnosio ostavku: “Ako ovako nastavimo, pojest ćemo
se međusobno kao žuti mravi!”
Po mojemu sudu, Branko Mikulić je nedvojbeno najvažniji
političar hrvatskoga roda, podrijetlom iz BiH, svih vremena, te uz
tragično preminulog Džemala Bijedića i najvažniji bh. političar
u jugoslavenskim razmjerama. Njima se i nekim drugima mora
upisati u dobro modus vivendi unutar BiH i SFRJ, dakako u
avnojskim i zavnobihovskim formulama „bratstva i jedinstva“,
koji je i vodio jednakopravnosti BiH unutar SFRJ. Upravo su te
politike i te ljude prezrele i odbacile etno-nacionalističke elite
tijekom posljednjih jugoslavenskih ratova, jer im ta formula
suživota i jednakopravnosti nije odgovarala.
Branko Mikulić je, dakle, više od dvije decenije davao pečat
bosanskohercegovačkom razvoju i samobitnosti unutar SFRJ, da
bi pri samom kraju života nemoćno promatrao kako sve ono za
što su se on i njemu slični zalagali odlazi u nepovrat u obliku
dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA, čiji je vrh
počinio klasičnu izdaju političkih i ljudskih načela uzimajući
stranu velikosrpskog hegemonizma i nacionalizma, sa svim
konzekvencama toga izbora. Dakako, u potonjim sukobima
nije bilo nevinih, ali nisu u njima bili svi podjednako krivi,
niti su podjednako postradali. Najviše je stradala BiH kakva je
bila u Brankovo vrijeme, ponosna i samosvojna. „Kost u grlu“
i hrvatskim i srpskim i bošnjačkim nacionalistima, zapravo
svima onima kojima je oduvijek smetala njezina multietničnost,
bolje rečeno višenacionalnost. Oni su izveli svojevrsni udar
protivu svestrana prožimanja i poštivanja sviju samobitnosti bh.
sastavnica, što i jest suštinska odlika politike koju je simbolizirao
Branko Mikulić i zbog čega je BiH u njegovo vrijeme i dostigla
svoje emancipacijske vrhunce.
Ispratio sam ga početkom travnja 1994. godine s vojnog
dijela frankfurtskog aerodroma da umre par dana poslije u tada
još uvijek opkoljenom Sarajevu. “Ide da umre u Sarajevu”, rekla
mi je u Frankfurtu am Main njegova kćerka Planinka. I bi tako.
Branko je i bukvalno otišao umrijeti u gradu koji se nikada nije
umio ophoditi sa svojim najvećim ljudima.
Do mojega posljednjeg susreta s Brankom Mikulićem u
hotelu Sheraton u Frankfurtu am Main došlo je na njegovo
inzistiranje. Proveli smo našu posljednju, skoro pa surealističku
noć nabijenu emocijama u suptilnim političkim razgovorima
o surovoj, borniranoj bh. ratnoj zbilji. Ustvari, Branko je –
uzglavljen na jastucima i pogledujući povremeno na žutu
kovertu s još uvijek neobjavljenim njegovim rukopisom na
noćnom stočiću – govorio dok se ne bi umorio, a ja sam – u
stolici pored njegova uzglavlja – nastojao zapamtiti što mi
govori. Branko je od dolaska na aerodrom do smještanja u
hotelsku sobu u aerodromskoj zgradi, iako potpuno iscrpljen,
poluživ, u rukama stiskao podeblju žutu, veliku, poluzatvorenu
kovertu. Ona je bila pri ruci, u neposrednoj blizini uzglavlja, i u
hotelskoj sobici u toj našoj posljednjoj zajedničkoj noći. „Njegov
politički testament“, pomislio sam. „Počeo sam je pisati sa
prvim granatama koje su pale na grad…“ započeo je Branko
„priču o knjizi“ koja još to nije. „Neće se dopasti niti jednoj od
tri strane…“, Branko se vrlo brzo umarao, utonuo bi u san, pa bi
nakon pet, deset, petnaest minuta, probudivši se, nastavljao točno
tamo gdje je stao. „Od Garašaninova Načertanija, preko raznih
karađorđevićevskih zabluda o Jugoslaviji, analize Moljevićevog
i drugih spisa četničkih ideologa u Drugom svjetskom ratu,
pa do ovih današnjih nesretnika…“ skicirao je Mikulić srpske
zablude o Bosni i Jugoslaviji. „Od pravaških zabluda o Bosni
i Muslimanima, preko ustaških sramota u Drugom svjetskom
ratu do ovog umišljenog mudrosera iz Zagreba, čija je ambicija
Banovina Hrvatska…“ izložio je potom kostur analize hrvatskih
zabluda o Bosni i Hercegovini. „Ni Alijinima se ne može dopasti.
Pokušao sam ući u genezu njegove zablude o Bosni kao državi s
posebnim pravom za muslimanski narod…“, izložio je na kraju i
supstrat bošnjačke, muslimanske i bosanske tragedije i zabluda.
No, Brankovoj knjizi nije bilo suđeno da se pojavi u
suludim vremenima. „Samaranch ju je htio odmah objaviti na
francuskom…, ali hoću da se prvo pojavi na našem jeziku… Naći
će se već neko…“. Nitko se nije našao da objavi Brankovu knjigu
do dana današnjega, na sramotu onih koji drže rukopis u svojim
rukama, ma kakva kvaliteta bio.
O „Brankovom vremenu“, ograničenom u pogledu političke
pluralnosti, protivurječnom i kompleksnom u svakom pogledu,
morat će se, ipak, pisati studije, pa i o Brankovoj osobi. Jedan od
najlucidnijih bh. umova, književnik Ivan Lovrenović, koji nikada
nije posebno mario bilo kojega komunističkog funkcionera,
svojedobno je nepristrasno upozorio da bi novi vlastodršci, a
Alija Izetbegović u prvom redu, morali priznati Branku, i nekim
drugima, ako već ništa drugo, onda makar istinsku „probosansku
ulogu“.
…Ujutro smo mogli još samo dopratiti Branka do američke
vojne baze u Frankfurtu kako bi odletio zauvijek američkim
transportnim avionom u opkoljeni grad, u svoju zemlju. Grad
i zemlju koji ne umiju cijeniti svoje ponajbolje sinove i kćeri.
U kojima se uspjeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi
i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu
velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. U daljini su se samo
žarile njegove velike, pametne oči. „Kao žeravice“, pomislio
sam, osjećajući danima potom pogled koji je otišao preko oblaka
za Sarajevo, u ono što je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek
sa svojim umrlim iluzijama i nadama. Isplakao sam se deset dana
kasnije … Umro je 12. travnja 1994. godine i sahranjen na groblju
Sv. Josipa u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom
sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda.
U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom
„Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj
nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo.
Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo
pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić
1928-1994“. Autor ovoga nekrologa bio je Brankov višegodišnji
suradnik i prijatelj Hrvoje Ištuk, koji će i sam nedugo potom
otići s ovoga svijeta. U uistinu antologijskom eseju „Nesuđeni
socijalistički car“, u BH Danima od 25. listopada 2005., bh. i
hrvatski pjesnik Mile Stojić je navedene riječi krivo pripisao
književniku Aliji Isakoviću, ali je glede Branka Mikulića i
njegova vremena točno zaključio: „Njegovo je vrijeme prošlo,
jer je u ruinama završila država Jugoslavija i njezin politički
sustav, tako da se svaki njezin dosljedni borac i zatočnik danas
gleda kao biće dostojno prezira i zaborava. Komunisti su se
uglavnom premaskirali u nacionaliste i međusobno poklali, iza
dimne, krvave zavjese grupa je kriminalaca preuzela resurse koje
je godinama stvarala radnička klasa, nacionalizam se ustoličio
tamo gdje je bio socijalizam, ukratko: sve se promijenilo da
bi sve ostalo isto. Samo su oni koji su ostali dosljedni osuđeni
na odumiranje. Pa ipak, pored priče o Mikuliću, velike priče o
našem vremenu, redaju se bezbrojne sage o kvarljivom ljudskom
materijalu, o huljama što su se zbog materijalnih dobara odrekli
vlastitih života…“
Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu gospodina Gorana
Mikulića (vlasnik i ravnatelj Rabica, nije u srodstvu s Brankom
Mikulićem) da napišem podsjećanje na čovjeka koji je uradio
toliko mnogo dobroga za Sarajevo i BiH da bi potom bio posve
svjesno odgurnut od strane dominantnih političkih i akademskih
elita u zaborav. Pri tomu se ne zna koji je od tih narativa i
tobožnjih elita više nepravedan prema prošlomu vremenu i
ljudima poput Branka Mikulića. Uz notornu ignoranciju srpskih
elita, najbolnija je ipak ignorancija ovako važnoga čovjeka
hrvatskoga roda od strane hrvatskih političkih i akademskih
krugova. Oni se, de facto, ne umiju kompleksno odnositi prema
kompleksnom vremenu recentne bh. povijesti i položaju Hrvata
unutar BiH i SFRJ, pa zbog njihovih “ideoloških naočara” i
izostaje objektivni govor o dosezima i ograničenjima, uspjesima
i greškama politika i protagonista prošloga sustava. Ništa
pravedniji nisu ni bošnjački narativi i politike koje ignoriraju ili
omalovažavaju istinske borce za ravnopravnu BiH u prošlomu
sustavu, posebno kad nisu prave vjere i nacije, ma koliko uradili
za međuratnu afi rmaciju Muslimana/Bošnjaka, ma koliko bez
njihovih politika ne bi moglo biti ni međunarodno priznate
države Bosne i Hercegovine u trenutku disolucije bivše SFRJ.
Već sam negdje zapisao da nemam dokaza za tvrdnju da je
pokojnog “druga Branka” više ubio osjećaj nemoći da se nešto
poduzme u smislenoj obrani Bosne i Hercegovine od njezinih
vanjskih i unutarnjih osporavatelja, nego opaka bolest kojoj nije
bilo lijeka, kako su rekli liječnici u švicarskoj Lausanni, gdje
je kratko pred smrt boravio u bolnici. Bitku za Jugoslaviju je
izgubio – kao i mnogi čestiti ljudi – već onda kada se morao
povući s pozicije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, pod
pritiskom Miloševićeve političke kamarile i njegovih brojnih
tadašnjih istomišljenika u BiH. Danas su se mnogi od takvih
jednostavno preustrojili, pa umjesto unitarne SFRJ zagovaraju
unitarnu BiH, kao da u višenacionalnim zemljama načelo „jedan
čovjek – jedan glas“ može donijeti nešto dobro. Takvi ni prije
dvadesetak godina nisu bili u stanju misliti izlomljenu prošlost
svoje zemlje, njezine nacionalne i religijske identitete, u njihovoj
plurimorfnoj ljepoti, pa nisu zbog toga u stanju ni danas misliti
fi lozofi ju i praksu složenih identiteta i alteritata, međusobnog i
uvažavanja sviju, što bi moglo biti rješenje i za bh. kvadraturu
kruga. Uostalom, sugeriramo ideološki i politički, nacionalno
i vjerski neostrašćenim Bosancima i Hercegovcima, kojima
su podsjećanja na Brankovu osobnost, njegovo i naše vrijeme,
i namijenjena, da kritički promišljaju sve tzv. komunističke
jednostranosti, ali i da ulože napor pa promotre i rezultate koje su
tadašnje bh. političke elite postigle u zadanom jugoslavenskom
i svjetskom ideološko-političkomu okruženju. Potpisnik ovih
redova je uvjeren da bi se tim putom mogla iščitati i formula
bh. opstojnosti, koja se nedvojbeno krije u upućenosti jednih na
druge, u međusobnoj povezanosti u ekonomiji, u oslanjanjanju na
vlastite resurse, te – što je najvažnije – u jednakopravopravnosti
na svim razinama. Ovi redovi ne zagovaraju, dakako, ni
uskrsnuće jednostranačkog sustava ni društvenog vlasništva,
ni modela socijalističkog samoupravljanja. Ali, imaju za svrhu
potaknuti kritičko promišljanje ideja i modela bh. samobitnosti
i održivosti, upravo kritičko-povijesnom revalorizacijom
političkih i gospodarskih ideja i prakse koje su demonstrirali
ljudi poput Branka Mikulića i Džemala Bijedića i još par drugih
ličnosti koje su obilježile drugu polovicu 20. stoljeća i u BiH
i u SFRJ. Predlažem, dakle, da se Bosancima i Hercegovcima
tipa Branka Mikulića posveti dužna pažnja organiziranjem
znanstvenih konferencija i na druge načine. Pokojnog Branka
Mikulića mogli bi se, primjerice, prisjetiti već za 30. obljetnicu
XIV. ZOI, u veljači 2014., i/ili za 20. obljetnicu njegove smrti, u
travnju 2014., na primjeran, dostojanstven način!

Priča iz knjige ”SARAJEVO MOJ GRAD (2) IZDAVAČ RABIC SARAJEVO

Objavljeno juli 2018 napisao Mile Lasić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.