MEJTAŠ, OPIS MJESTA…….

piše…..MILJENKO JERGOVIĆ
MEJTAŠ, OPIS MJESTA

mejtas
Mejtaš je trg nad gradom. S tog mjesta vidi se Sarajevo, ili
ono što je Sarajevo bilo sedamdesetih i osamdesetih godina. Ime
je dobio po kamenom kubusu, na koji se tokom dženaza namaza
polagao tabut. Mejtaš je kamen za mrtvaca.
Ali groblje nije bilo tu, na mjestu na kojem stojiš. Ono se
nalazilo s lijeve strane, na padini na vrh koje je sagrađen Dom
izviđača i opservatorija Čolina kapa. Tu je, još za našega
vremena, bilo sačuvano nekoliko nišana. Ali mejtaša, kamena za
mrtve, odavno nema i ne zna se što je sa njim bilo. Bit će da su
ga razbili u manje kamenove i uzidali u neku kuću.
U širinu, Mejtaš se prostire između Ulice Mehmeda paše
Sokolovića i Nemanjine. Na taj trg na brijegu stizalo se
Ulicom Mahmuta Bušatlije, koju su svi zvali starim imenom:
Dalmatinska. Usporedo s Mehmed pašinom na mejtaški trg
ulijeva se uska uličica Ivana Cankara, koja dijeli ugao s Ulicom
Miladina Radojevića. Usporedo s njom ulica je Ahmeta
Fetahagića, dalje, pogledom koji ide suprotno od kazaljke na
satu, još jedna je uličica: Mile Vujovića. Ona se na Mejtaš spušta
niz dvadesetak stepenica, pa prolazom kroz stambenu zgradu,
sagrađenu pedesetih ili šezdesetih godina, u čijem je prizemlju
samoposluga. Slijedi Nemanjina ulica, i na kraju Ulica Mustafe
Golubića.
106
Sedamdesetih, u vrijeme tvoga odrastanja, na Mejtašu je,
pri vrhu Dalmatinske, bila malena pumpa za lož ulje, s dvije
pumpne stanice od kojih je jedna uvijek bila pokvarena. Nafta
je tih godina bila jeftina, ili su peći naftarice ušle u modu, tek
većina Mejtašana grijala se na lož ulje. U kupovinu se išlo s
plastičnim kanisterima od pet, deset, dvadeset i dvadeset pet
litara. Obično su dolazile cijele obitelji: curice s kanisterima od
po pet litara, dječaci deset, majke dvadeset, očevi dvadeset pet
litara. Katkad bi se čekalo u redu i po pola sata, da se natoči
nafta.
Često bi, već sredinom rujna, naglo zahladilo, preko noći bi
došla zima, a nitko nije na vrijeme kupio lož ulje. Tako bi se
ranim jutrom, prije posla, u šest, pola sedam, nizbrdo, prema
Mejtašu, spuštale porodice s kanisterima. Očevi bi kašljali, s
cigaretom među zubima, matere bi po ulici skupljale djecu, a
spavačima bi, iza zatvorenih prozora, u san dolazio zvuk praznih
plastičnih kanti, koje se sudaraju u ritmu dječjih koraka. Bio je
to zvuk jeseni.
Zimi, kad dobro smrzne, i kad se niz Ulicu Miladina
Radojevića uglača zaleđena sanjkaška staza, trebalo je vještine
da se na vrh uznesu kanisteri s lož uljem.
Početkom osamdesetih je, valjda, svijetom zavladala još
jedna naftna kriza, lož ulje je poskupilo, narod se vratio drvima
i ćumuru, a pred Zimske olimpijske igre 1984. napokon je
provedena plinifi kacija Sarajeva, tako da je malo nakon Titove
smrti nestalo i pumpe za lož ulje.
Nad pumpom su rasla dva gorostasna jablana, iznikla davno,
još u otomanska vremena. Možda ih je posadio neki siromašak
koji se brinuo o mezarju, i od toga živio. Ili su se po Dudi-bulinoj
mahali naganjala balavurdija, pa su se zabavljali tako što su
jedni druge šibali po golim nogama tankim, vitim šibama. Tako
su se čeličili, i odrastali u buduće jalijaše, razbojnike i palikuće,
ili u askere, koji će braniti granice carstva i ginuti po Galiciji,
Slavoniji i Ugarskoj, braneći zemlju od krsta i od nevjernika.
I kad su se dobro išibali, u akšam, jednoga proljetnog dana, ne
misleći što čine, zaboli su šibe u vlažnu i toplu zemlju. Iz tih
su šiba izniknula dva golema mejtaška jablana, zdrava i jaka, u
koja su, za ljetnih oluja, često udarali gromovi. Govorilo se da
privlače gromove, jer sigurno rastu na nekoj dobroj vodenoj žili.
Pod kraj povijesti mejtaške pumpe za lož ulje, jablani su se
naglo počeli sušiti. Vjerojatno se prošupljio nesolidno sagrađen
betonski spremnik, zemlja se natopila naftom i otrovala ova
dva čudesna stabla. Došli su komunalci s kamionima, i sjekli ih
dugo, danima i tjednima, jednoga ljeta početkom osamdesetih.
Kada smo se vratili s mora vidik je bio prazan i pust, poput usta
bezubog čovjeka. Jablana više nije bilo, ni priče o njima. Djeca
koja su tih godina odrastala po Mejtašu danas su već navršila
tridesetu, i ne sjećaju se da su tu ikada rasli jablani. Ti jablani su
u podsvijesti starije braće i očeva. Izniknut će, opet, na Sudnji
dan.
Još jedan jablan stoji pri vrhu Ulice Ahmeta Fetahagića.
Golem i raskošan, otomanski spomenik, nišan među drvećem.
Prošloga ljeta, krajem srpnja, dan je bio sunčan i čist, nigdje
oblačka. A onda se najednom u pola sata natmurilo, tresnuo je
grom u vrh tog jablana, i po komšiluku sagorio bijelu tehniku.
Majci je ubio kompjutor, za koji, ionako, više nije mogla sjesti.
Došao je komšija informatičar i odnio ga na popravku, da bude
kad ona ozdravi. Kompjutor je nakon desetak dana vraćen,
popravljen. Ona je umrla, a da ga više nikada nije uključila.
Gromovi nam više neće udarati u jablane, jer nas više tamo
nema.
Najveća i najljepša zgrada na Mejtašu, koja stoji između
Mehmed pašine i Ivana Cankara, siva dvokatnica s gipsanim
ukrasima u obliku menore i Davidovog slova. To je jedna od
sedam sarajevskih sinagoga, Il kal di Bilava, koju su, malo
po dolasku Austro Ugarske, za svoje potrebe sagradili članovi
jednoga sefardskog dobrotvornog društva.
Tada je, preko puta, na mjestu samoposluge, još uvijek
stajala Dudi-bulina džamija. Bila je to stara i trošna, sirotinjska
mošeja, bez kulturno-historijske vrijednosti, ali važna u životu i
trajanju jedne gradske mahale. Kasnije je nekoliko puta gorjela
u požarima, stradavala i urušavala se, sve dok je u neka doba,
valjda za Kraljevine Jugoslavije, nije nestalo.
Sinagoga je tu postojala sve do Drugoga svjetskog rata. A
onda su sarajevski Jevreji, ime po ime, preselili na drugu obalu
Miljacke, na lijepi i tužni spomenik na Vracama. U školi smo
učili da su ih poubijali ustaše i Nijemci, ali žalosna istina je
da su, između ostaloga, Jevreji stradali i od velike komšijske
ljubavi.
Sedamdesetih, u nekadašnjoj sinagogi bile su društvene
prostorije i nekoliko sirotinjskih stanova. Jedan je Slavenko, od
nas dvije godine stariji, imao prozor nad kojim je stajalo gipsano
Davidovo slovo.
Na uglu Cankareve, ispred sinagoge, telefonski je stup, na
koji su, pribadačama, prikivane smrtovnice. Bilo ih je zelenih,
crnih i onih najtužnijih, plavih. Zelene muslimanske, crne
kršćanske i ateističke, s crvenom petokrakom zvijezdom, plave
su bile smrtovnice mladih ljudi.
Između Miladina Radojevića i Ahmeta Fetahagića duga je
katnica, sagrađena u austrougarska doba. Dvorišna kapija vodila
je prema stanu u prizemlju, u kojem je živio moj školski drug
Behaudin, sin starog bjelobradog hadžije, s mnogo braće i sestara.
Lijevo od kapije, uz Behaudinove prozore, obućarska je radnja,
u kojoj su svi popravljali cipele ili stavljali gumu na pete. Do
obućara je bila zelenara “kod Alje”. Iako je bila u takozvanom
društvenom vlasništvu, pripadala je nekoj trgovačkoj tvrtki iz
Kiseljaka, svi su tu radnju identifi cirali s njezinim poslovođom.
Aljo je bio prosijed, mršav muškarac, u plavoj radničkoj kuti, i
nabavljao je najbolje voće i povrće, bolje nego u svim drugim
zelenarama u okolini. Ili se na Mejtašu i okolici vjerovalo da je
tako? Možda su širom Sarajeva tih godina ljudi vjerovali da je
baš u njihovoj piljarnici najbolje voće i povrće u gradu?
Kod Alje se dolazilo u kupovinu i na stajanje. Na pijacu
Markale išlo se jednom ili dvaput tjedno, obično petkom, bila
je to velika kupovina, ali kod Alje se dolazilo svakoga radnog
dana, po kilo jabuka, dvije-tri mrkve, bamiju… Na stajanje su
dolazile žene u šlafrucima, s maramama na glavama, ispod
kojih su izvirivali plastični, ružičasti i plavi vikleri, ali i muški
svijet, umjereni alkoholičari, bubrežni bolesnici, sitni činovnici
u depresijama i ranim invalidskim mirovinama. Razgovarali su s
Aljom o zdravlju, žalili se na stalna poskupljenja, na “skupotinju”,
kako bi to govorili došljaci i doseljenici iz pasivnih krajeva. U
zelenari su se prepričavali bezazleniji tračevi, tko je umro, tko se
odselio, tko je slomio nogu na poledici, a onda bi se saznavalo i
da se neki bivši komšija javio iz dalekog svijeta u koji se davno
odselio, s Alipašinog polja, iz Beograda ili iz Kalifornije, to je,
zapravo, bilo svejedno, jer je u to vrijeme bilo dovoljno da se s
Mejtaša odseliš na Alipašino polje, pa da te godinama ne sretnu
i da desetljećima ne prošetaš Mejtašom.
Sarajevo je grad koji se oduvijek spušta prema vrlo uskoj
dolini jedne planinske rječice. Sve je tu uzbrdo, uspušeš se i kad
pomisliš koliko su Pothrastovi visoko, gdje je samo Sedrenik,
gdje su Jarčedoli, tako da se ljudi, u pravilu, ne vraćaju u mahalu
iz koje se jednom odsele. Nemaju više tu šta da traže, a nikome
se baš uzbrdo ne šeta, jer to onda i nije šetnja nego planinarenje.
A zašto bi čovjek planinario usred grada? Tako je, barem, bilo
sedamdesetih i osamdesetih. Kako je danas ne znam. Sve ono
što nam je trebalo, škola, banka, robna kuća, ambulanta, nalazilo
se u dolini.
Zato je ljudima kod Alje bilo jednako čudo sresti nekoga tko
se odselio na Alipašino polje ili na Novi Zeland.
Samoposluga je otvorena početkom sedamdesetih. Velika,
svijetla i raskošna, s blagajnicama svježih frizura, u snježnobijelim
radnim ogrtačima. Izgledale su kao doktorice. Stotinjak
metara dalje, na početku Nemanjine, ubrzo zatim otvoren je i prvi
mini market. Mini marketom su se nazivali manji dućani, koji
su nadrasli granap, ali nisu dorasli do samoposluge. Početkom
osamdesetih, ispred samoposluge je postavljen i prvi novinski
kiosk.
Na uglu Mehmed paše Sokolovića, uz sinagogu je stajala
telefonska govornica. U početku, izdužena staklena kućica, s
crnim telefonskim aparatom i debelim imenikom, koji je izgledao
kao neka raskupusana enciklopedija. Sedamdesetih, telefoniralo
se na kovanice, a kada je, malo pred Titovu smrt, započela
ekonomska kriza, s njom i infl acija, kupovali su se žetoni za
telefoniranje, metalni, okrugli, s rupom na sredini. Kasnije će
ih zamijeniti plastični žetoni, a krajem osamdesetih pojavit će
se kartice za telefon. Tada više nije bilo kućice za telefoniranje.
Umjesto nje pojavio se komad pleksiglasa, koji bi jedva zaklonio
onoga tko telefonira. Tada su već nestali i imenici.
Obiđimo još jednom, posljednji put, pogledom svih sedam
mejtaških ulica. Leđima smo okrenuti prema gradu, stojimo
nasred trga, promet je rijedak, jedva da naiđe koji auto, nema
ni taksi stajališta ispred sinagoge (pojavit će se tek krajem
osamdesetih), nisu postavljeni ni semafori…
Mehmed paše Sokolovića najstarija je i najšira mejtaška
ulica. Prva nam je s desne ruke. Nekada je povezivala Banjski
brijeg, ili Nalčadži hadži Osmanovu mahalu, s Dudi-bulinom
mahalom, današnjim Mejtašom. Alija Bejtić, u knjizi Ulice i
trgovi Sarajeva, koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva,
piše da je Mehmed pašina ulica prosječena, po današnjoj svojoj
trasi, a vjerojatno prvi put i temeljena, još u šesnaestom stoljeću.
Zvala se, u gornjem dijelu Banjski brijeg, jer se nalazi iznad
Gazihusrefbegova hamama, ili banje. Prvi put je, piše Bejtić,
ulica tako nazvana 1931. godine.
Ivana Cankara stari je, sirotinjski sokak, od kućica koje su
načinjene od čerpića. Te žute cigle od nepečene gline topile su
se, stoljećima, na svakoj većoj kiši, ali se do dana današnjeg
nisu sve rastopile. Sarajevo je, velikim stojim dijelom, i to onim
davnijim i sudbinskijim, sazidano od blata. Priče ovoga grada su
od blata, kada ih pričaju Isak Samokovlija i Ivo Andrić. Jedna
od Andrićevih priča zbiva se u Ulici Ivana Cankara, na Mejtašu,
pokraj sinagoge. Nekada, ulica se zvala Tuzlina, po vratničkoj
porodici Tuzlo, iako se ne zna što su Tuzle radile na Mejtašu,
kada nisu živjeli tu, pogotovo u ovoj najsirotinjskijoj mejtaškoj
ulici, po Ivanu Cankaru nazvanoj početkom pedesetih.
Naša ulica nazvana je po Miladinu Radojeviću, narodnome
heroju, Hercegovcu, rodom iz Stoca, o kojem postoji lijepa priča.
Školovan čovjek, državni činovnik i član ilegalne Komunističke
partije Jugoslavije, organizirao je ustanak na Trebeviću. Poginuo
je rano, već u jesen 1941, boreći se kod Kalinovika prsa u prsa
s ustašama. Oni su ga i pokopali, ali su ga seljaci iz sela Šivolje
noću potajno iskopali i sahranili ga, uz pravoslavni obred, na
svome groblju.
Tu smo se doselili u ljeto 1969, iz one zgrade gospođe Emilije
Heim pokraj Narodnog pozorišta.
Moj djed Franjo Rejc živio je tu samo tri godine. Umro je
u ranu jesen 1972. Ali i u te tri godine samo smo ljeti bili tu,
a zimi, u jesen i na proljeće živjeli smo u Drveniku. Međutim,
kada bi se vraćao iz grada taksijem – a morao se vraćati taksijem
zbog svoje astme – i kada bi taksistu rekao svoju adresu, znao
bi vozi li ga neki “stari Sarajlija” ili netko tko se u Sarajevo
doselio. Stari Sarajlija bi na spomen Ulice Miladina Radojevića
upitno uzvraćao:
– Sepetarevac?
– Da, Sepetarevac.
Bilo je to sjećanje. Mom Nonetu je bilo neobično važno da
ljudi imaju sjećanje. Nije imao ništa protiv onih drugih, onih
koji su zaboravljali ili su se odnekle doselili, samo mu je bilo
važno da oko njega postoje oni koji se sjećaju, i bilo mu je draže
da ga taksist pogleda onim kosim taksističkim pogledom i kaže:
Sepetarevac? Nego da samo šuti i vozi ga u Mile Radojevića
ulicu. Njegov život bio je u sjećanju. Nikada nije sagradio kuću,
nije zaradio veliki novac, nije mu život nanio sreće. Sadašnjost je
bila, uglavnom, žalosna, budućnost je bila prijeteća. A prošlost,
prošlost je bila raskošna i bogata pričama. Zato su bili važni i
taksisti koji su znali upitati: Sepetarevac? Pokazivali su da se
i oni sjećaju, da je i njima sjećanje važno. Bili su mu braća po
sjećanju.
Uz Dudi-bulinu džamiju tekao je potočić, koji bi u proljetna
doba i s jeseni narastao u bujicu. Ali ljeti mora da je bilo lijepo, uz
tu plitku živu vodu, na Mejtašu, na ledini, gledati grad u vrijeme
ljetnih ramazana, prije nego što se kandilji popale. Taj potok se
u svome gornjem dijelu zvao Kevrin potok, a samo stotinjak
koraka niže Mejtaša mijenjat će ime u Buka potok. Kevrinim
su ga zvali po porodici Kevra, zanatlijama limarima, koji su
živjeli tu, negdje kraj potoka. Godina 1934. i 1935, u vrijeme
velikih komunalnih zahvata u gradu, kada su prekriveni i neki
drugi sarajevski potoci – recimo, Bistrički i Koševski potok –
nestalo je i tog potočića, a na njegovom je mjestu prosječena
ulica koja će se do poslije rata tako i zvati: Kevrin potok. A onaj
dio, ispod nekadašnjeg mezarja i livade ispod Doma izviđača,
gdje se potok zvao Buka, nastat će Ulica Stake Skenderove.
Šezdesetih godina Kevrin potok mijenja ime u Ulicu Ahmeta
Fetahagića, koju komšiluk i dalje zove po Kevrama. Ne iz
tvrdoglavosti i velike dosljednosti, pa ni zbog sjećanja do kojeg
je Nonetu i njegovim taksistima bilo toliko stalo, nego da
bi se razlikovali od ljudi izvan naše mahale. Naime, samo su
Mejtašani, ili Mejtašlije, Kevrin potok tako zvali. Nije to bilo
jedno od onih jakih toponimskih imena, koja su preživljavala i
promjene carstava, i izmjene stanovništva, i humana i nehumana
preseljenja: Kevrin potok Sarajlijama je bio, uglavnom, mimo
ruke, važan onima koji su tu stanovali.
Nazvali su ga po Ahmetu Fetahagiću, čije je ime ponijela i
jedna gradska škola – u kojoj sam kao osmoškolac pobijedio na
republičkom takmičenju iz geografi je i zemljopisa – predratnome
studentu i španskome borcu, jednom od velikih partizanskih
junaka Drugoga svjetskog rata, koji je poginuo baš na Božić
po gregorijanskome kalendaru, godine 1944, kod sela Izačić,
nekoliko stotina metara od mjesta na kojem se danas nalaze
granične rampe između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U Ulici Mile Vujovića, maloj, neuglednoj, nikakvoj, u
tom ćorsokaku, koji je u dnu završavao stepenicama, niz koje
se spuštalo na Mejtaš, kroz kratki pasaž, zapišan mjehurima
mahalskih pijanaca i očajnika, stanovali su, u jednom suterenu,
Nađa i Šerif s djecom. Nađa je bila Zehrina kći, a Nona, kako
u životu i nije imala bolju prijateljicu od Zehre, prenijela je
prijateljstvo na njezino dijete. Išli smo kod Nađe i Šerifa u
posjete, barem jednom mjesečno. Na neravnom, obijeljenom
zidu, pod niskim stropom njihove dnevne sobe, visila je tapiserija
na kojoj je bila prikazana Ćaba. Golemi crni kamen, a oko njega
poput mrava sitni ljudi. I sve to ukrašeno ornamentima. Sjedili
bismo tu, ušuškani i zaštićeni, na niskim sećijama i stoličicama.
Nona je razgovarala s Nađom, a ja sam čika Šerifa ispitivao o
njegovom motoru. Imao je veliki crni motocikl s prikolicom.
Njemački. Uspravan, crn čovjek, s klerkgebelovskim brčićima,
Šerif je bio ozbiljan čovjek iz mog djetinjstva. Umro je mlad. Ali
tada su se već bili preselili, negdje u Novo Sarajevo, tamo gdje
žive ljudi koje više ne srećemo.
Mile Vujović, po kome je ulica nosila ime, bio je učitelj,
Sarajlija sa Nadkovača, kulturno-prosvjetni referent Užičke
partizanske brigade. Poginuo na Zelengori, travnja 1947. su mu
kosti prenesene na groblje kod Lava, da leži tu na svom.
Nemanjina ulica je, kao i Mehmed pašina, prosječena još u
šesnaestom stoljeću. Bila je sokak u Kulin hadži Balinoj mahali,
koju će narod pamtiti kao Čekalušu. A Čekaluša nije dobila
ime po čekanju, ni po čekačima, kao što bi se danas pomislilo.
Izvorno, to je bila Čegaluša, i vjerojatno je, piše Alija Bejtić,
dobila ime po Čegaleu, kako su zvali velikoga vezira Rustema
pašu, koji je sagradio Brusa bezistan i onaj čudesno lijep mostić
na rijeci Željeznici.
Rustem paša umro je 1561, a ako ne laže mletački bailo
Navagere, bio je rodom iz nekog zaseoka vrlo blizu Sarajeva.
Kako je u to vrijeme i ovo bio samo jedan sarajevski zaseok, koji
se zvao Bilave, možda je tu i rođen veliki vezir Rustem paša.
Istina, tu priču kvari Hazim Šabanović, ozbiljan povjesničar i
istraživač, koji na osnovu dokumenata tvrdi da je Rustem paša
rodio u Hercegovini, u Bijelom Polju kod Mostara, kao rođeni
brat onoga Karađoz bega, po kojem će se nazvati i ona čudesna
mostarska džamija, kojoj je Skender Kulenović posvetio još
ljepši sonet.
Po Stefanu Nemanji, osnivaču slavne srpske dinastije, ulica
je nazvana 1919, jedne od onih naših godina koje su smatrane
godinama oslobođenja, da bi, potom, bile proglašene za godinama
porobljenja.
U Nemanjinoj postoji jedna vrlo strma čikma. Čikme su
apendixi, slijepa crijeva, crvuljci sarajevskih ulica i sokaka. U
Nemanjinoj čikmi, u stanu od jedne sobe, sa zahodom na hodniku,
odrastao je moj otac. U jadu i siromaštvu neprijateljskog djeteta.
Tu je živjela njegova mati, moja baba Štefanija. Samo sam
jednom bio kod nje.
I na kraju, prije nego što ćemo zatvoriti puni krug:
Ulica Mustafe Golubića. Nekada se zvala po hrvatskome i
jugoslavenskom političaru Anti Trumbiću, a u lipnju 1948,
dvadesetak dana prije Rezolucije Informbiroa, imenovana je
po uhodi i Kominternovom atentatoru Mustafi Golubiću. U
toj ulici nalazi se nekoliko lijepih austrougarskih ladanjskih
vila, oronulih i propalih, i Dom milicije, iznad Velikoga parka,
mezarja koje je u austrougarska doba pretvoreno u vrlo lijep,
dobro uređen i osmišljen park, kojem su novojugoslavenske
vlasti dodale i javni zahod. Nisu mislili o tome da je to nečije
groblje. Sarajevo je puno grobalja, ali i nestalih ljudi, imena, a
pomalo i nestalih naroda.
Nema ih i neće se vratiti.

Juli 2018 napisao Miljenko Jergović

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.