EMERIK BLUM…..VIZIONAR S POKRIĆEM

piše  JOSIP VRIČKO

VIZIONAR S POKRIĆEM

emerik blum
Sredinom prošlog stoljeća sa uzorkom proizvoda proizvedenog
u jednome anonimnom “pogončiću”, Emerik Blum je pokucao na
vrata već afi rmirane i goleme jugoslavenske fabrike, s prijedlogom
da se udruže. Primio ga je, baš kao što se prima neželjeni gost,
nekakav deveti referent. Ali, iako tako nisko rangiran, dozvolio
si je da gosta iz Sarajeva, koji je vodio fi rmu sa osamdesetak
radnika, otpravi s indignacijom – otkud je došao. Nije, međutim,
imao pojma s kim ima posla.
“Za petnaest, najviše dvadeset godina bit ćemo deset puta
veći ili jači od vaše fabrike, tada ćete vi dolaziti nama sa
sličnim ponudama”, odbrusio je Blum s vrata samozadovoljnom
ignorantu, kojega povijest, za razliku od njegova u ono vrijeme
anonimnog gosta, nije upamtila.
Dvadesetak godina od ovoga za Bluma neprijatnog događaja,
njegov je Energoinvest bio moćna obitelj sa 22.000 članova što su
radili u 35 fabrika, 6 rudnika, pet razvojno-istraživačkih centara,
tri projektantska biroa, mješovitim poduzećima sa stranim
fi rmama, 30 zastupništava u zemljama na svim kontinentima.
No, ni tada ovaj praški đak – diplomirao je Elektrotehniku
na Univerzitetu u Pragu – nije bio zadovoljan. Štoviše, tvrdio je
kako bi zadovoljiti se s postignutim bilo ravno samoubojstvu.
105
Sarajevo moj grad
106
“Težimo tomu i radimo tako da se u najskorije vrijeme po
svim obilježjima svrstamo u red najvećih europskih i svjetskih
fi rmi iz naše branše”, govorio je u vrijeme kada su mnogi dvojili
može li se više od onoga što je Energoinvest već postigao.
No, da nije puki navjestitelj svjetlije budućnosti, kao ovi
današnji što su nam obećavali kako ćemo jesti zlatnim kašikama,
pokazalo se ubrzo. Kada je, godinama se boreći s bolešću,
Emerik Blum preminuo u rano ljeto 1984. svi ovi ciljevi su bili
ostvareni. Kako?!
Odgovoriti na to pitanje, znači, u biti, objasniti kako se
postaje veliki čovjek. Moram priznati kako više vjerujem da se
veliki ljudi rađaju, i to, dakako, ne baš često. Ali, i da ih stvaraju
i životne okolnosti. Čini se kako je Emerik Blum postao veliki
Blum zahvaljujući i jednom i drugom. Život ga nije mazio. Možda
su njegovi najljepši dani bili oni dani sarajevskog dječaka koji je
rastao u skromnoj familiji. I kada je, po osobnom priznanju, bio
pravi mali sarajevski jalijaš, pa mu je majka Cecilija, za koju je
bio osobito vezan, više puta morala utuviti u glavu kako je batina
iz raja izašla. Otac Mihajlo vrijedni i samozatajni mašinovođa
bio je slab na sina jedinca. Baš zato majka i jeste bila zadužena
za prevaspitavanje.
Željela je, kao i sve majke svijeta, da od svoga sina napravi
pravog čovjeka. Blum se zato čitav svoj život sjećao majčina
snažnog autoriteta i gvozdene discipline koju mu je nametala.
Priznavao je, pak, da nije bilo lako obuzdati njegovu nestašnu
prirodu. Usto, na rane su ga sarajevske dječačke dane podsjećala
divna, mirisna jela. Netko bi pomislio kako je riječ o neobičnim,
kompliciranim, egzotičnim čak specijalitetima. Ali, ne. Tih su
godina Blumovi, kao i sve radničke obitelji, živjeli oskudno.
Pa, ipak, i u poznim godinama Emerik se sjećao krumpir-čorba
i šufnudli. Sklonost ka običnoj, narodnoj kuhinji pratila ga je
cijeli život. Tako je, primjerice, uživao kuhati grah u rijetkim
trenucima koje je mogao posvetiti samo sebi i najbližima. Budući
da nikada za svoga radnog vijeka nije koristio godišnji odmor, to
je uz lov – najčešće petkom – bila jedina prilika za opuštanje. A
baš je lov, možda i ponajviše, pokazivao pravu Blumovu prirodu.
“Vukovi su moja najdraža meta, a u malog i bespomoćnog
zeca ne bih mogao da pucam”, svjedočio je i na neizravan način
objasnio karakter čovjeka koji nikada nije prezao da stvari
i pojave nazove pravim imenom, da svakome skreše u lice
ono što misli. Iz današnje perspektive, kada se ona, Brozova
Jugoslavija uglavnom doživljava kao nekakva diktatura gdje
se slušao samo Najveći sin, gotovo nevjerojatno zvuče riječi iz
‘72. godine tadašnjeg generalnog direktora Energoinvesta na
račun Saveznog izvršnog vijeća. Na pitanje novinara beogradske
Politike što očekuje od SIV-a, bez ikakva ustezanja odgovara.
„Prije svega, dosljednost i istrajnost da se dogovoreno i
ostvari. Ja sam, primjerice, pogriješio što sam 1965. kada je
počela privredna reforma vjerovao SIV-u. Od nas je traženo da
što više izvozimo i – izvozili smo. SIV, međutim, nije izvršio
svoju obvezu u pogledu kreditiranja izvoza. I danas nas ta teškoća
pritiska. Tako to ne ide“, bio je rezolutan ranih sedamdesetih.
Što je, budući da je praktički tek ugušeno Hrvatsko proljeće,
bilo osobito hrabro. Bilo je to, naime, vrijeme kada nije bilo
naročito pametno talasati. Slijedom čega nije teško razumjeti
zašto su ga gotovo svi u Energoinvestu zvali Gazda. Ali, kada
su to izgovarali energoinvestovci, u intonaciji nema onoga što se
pod tom riječju izgovara. Nema straha…
Blum je bio autoritet, “porodični” kult i zakletva. “Rekao
je gazda”, to je svih njegovih godina u Energoinvestu imalo
posebnu snagu među radnicim, stručnjacima i rukovodiocima
ovoga poduzeća. To što je on, Blum kazao, nije ono što netko
Emerik Blum
107
Sarajevo moj grad
108
drugi može da misli i kaže. Tako, primjerice, i ove riječi, koje
su ranih sedamdesetih, malo prije negoli će skresati SIV-u ono
što je zaslužio, zvuče gotovo nestvarno.
“Poneko mi prigovora da neki moji potezi nisu uvijek u skladu
sa principima samoupravljanja. Smatram kako to nije točno.
Forma nije legitimacija za razvijeno samoupravljanje. Sadržaj je
važniji”, tumačio je i tako odgovarao kritičarima. Bez pardona!
Vratimo se ponovo mladim Blumovim danima. Kao
srednjoškolac naglo je odrastao i pokazao kako je spreman na
težak put koji je stajao pred njim. Već kao devetnaestogodišnjak
Blum je nastavio školovanje u Pragu na Visokoj tehničkoj
školi, ali već sljedeće godine, tadašnje su jugoslavenske vlasti
tražile da ga protjeraju iz zemlje zbog pripadnosti naprednom
studentskom pokretu.
I baš u Pragu je doživio sudbonosni susret. Prilikom jednog
hapšenja, u policiji je sreo studenticu glazbe, Ruskinju Matusju.
Susret je doista bio zanimljiv – djevojka mu je tražila pero da
ispuni prijavu i on joj je spremno želju ispunio. Mnogo kasnije,
sad već gospođa Blum je tvrdila kako je već iz tog prvog
kontakta, gotovo iz prvog pogleda shvatila kako iza te uglađene
spoljašnosti toga jugoslavenskog studenta živi izuzetno
interesantna osoba. Oboje su, dakako, zahvaljivali praškoj
policiji što im je omogućila da se sretnu…
Stanovito vrijeme poslije izgona Blum je živio u Madžarskoj
i Austriji. No, i tamo ga je, također, stigla jugoslavenska,
monarhistička ruka, pa je protjeran, zapravo vraćen u rodni grad
– gdje je u internaciji proveo tešku godinu. Ubrzo zatim, Blum
nastavlja, pa iznova prekida studije u Beču, te ih, po odsluženju
vojnog roka, završava ‘39. u Pragu. Teški studentski dani su u
stanovitoj mjeri utjecali na to da, u vrijeme kada je počeo graditi
Energoinvest, inzistira na mladim obrazovanim ljudima. Sjećajući
se jednom prigodom kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća,
Blum je, kao jedan od ključnih momenata, spomenuo rivalstvo
s “Radom Končarom”. Shvatio je taj vizionar da je za dvojicu
tijesno na domaćem tržištu. Izlaz je doslovce bio u inozemstvu.
Trebalo se zato rekonstruirati, tako da se pola proizvodne prodaje
na stranom tržištu, a pola kod kuće. Kada je krenuo u ovu, za ona
teška vremena, pravu avanturu, Energoinvest je imao 600-700, a
potkraj šezdesetih, dakle ni deset godina kasnije 1.500 inženjera
i tehničara. I zato bi se za ovoga čovjeka, izrazite pronicljivosti i
sređenosti, sa veoma škrtom ali britkom riječi, koji je prije ličio
na profesora fi lozofi je ili medicine nego na inženjera i direktora,
moglo kazati da je uvijek izazivao male revolucije svuda gdje se
pojavio. U svemu što je radio želio je da se domogne najviših,
ekskluzivnih sfera.
Vrativši se u Sarajevo, od srpnja ‘39. do lipnja ‘41. radi
kao elektroinženjer u Centralnoj direkciji državnih rudarskih
preduzeća. Ali, potkraj lipnja te godine ponovo je uhapšen. I
tada počinje Blumova kalvarija, logoraške godine u Gospiću, na
Pagu, u Kropaji, Staroj Gradišci i Jasenovcu.
U ustaškoj tvornici smrti, u zloglasnom Jasenovcu dijelio
je, od kraja ‘41., sudbinu tisuća Sarajlija, od koji je malo tko
preživio. Sjećajući se mnogo kasnije tih dana, Blum je svjedočio
kako mu je išlo na ruku to što je bio stručnjak. Usto, misli kako
mu je pomoglo – čak! – i to što su ga tretirali kao Židova, a
ne komunistu. Ipak, vjeruje da je presudilo to što nikada nije
podlijegao panici. I kada je bilo najteže, tražio je – i vjerovao
– u izlaz!
Nedvojbeno je da su ti logoraški dani bili vrijeme kada se
kalio čovjek koji će, pa gotovo bi se bez pretjerivanja moglo
Emerik Blum
109
Sarajevo moj grad
110
kazati, izmislio Energoinvest. Ti su ga dani, ma koliko teški,
naučili i strpljenju. U vremenu kada je već cijeloj gospodarskoj
Europi bilo jasno s kim ima posla, Blum, u to vrijeme već
ovjenčan i Legijom viteza časti Francuske, mirno je tumačio
formulu svoga uspjeha i uspjeha, sad već, sarajevskog giganta.
“Svi odlučujući potezi su dugoročni. U gospodarstvu nema i
ne može biti – juriša. Juriš je kaos ako traje duže od dva-tri dana.
Što se tiče rizika, mora se znati ova istina: što je fonda znanja
veći, rizik je manji.”
U svojim bitkama imao je podršku sredine koju je osvajao
svojim idejama. Ali, životni putovi nisu uvijek bili glatki. Bilo je i
dana krize i neshvatanja, kada sklonost dnevnom miru, komforu,
osrednjosti, nije mogla da prihvati nove prodore. Često je, u
takvim danima, pominjao Andrićevog Pijevca – kmeta Simana,
koji je platio glavom, jer je pjevao prije ostalih. No, upornost
inženjera Bluma nikada nije posustajala i uz pomoć onih koji
su mu vjerovali u tamom vilajetu stvarao je i stvorio modernu
privredu.
U vremenu kada je današnji Energoinvest, baš, uostalom, kao
i drugi nekadašnji bosanskohercegovački giganti, samo blijeda
sjena, oni koji se sjećaju Blumova gospodarskog čuda, sa sjetom
prizivaju ovoga vizionara s pokrićem. Baš kao i oni koji se sjećaju
Bluma gradonačelnika i fali im njegova posvećenost Sarajevu.
Posvećenost gradonačelnika, ili, kako se ta funkcija tada zvala,
predsjednika Skupštine grada na kojoj je rodni grad pripremao i
pripremio za Zimske olimpijske igre ‘84,, koje je, nažalost, jer ga
je bolest prikovala za krevet, gledao samo na malim ekranima. I
kad je dužnošću i poslovima bio odvojen od grada, kada nije bio
izravno uključen, zanimao se, brinuo, radio, domišljao.
Činio je to uvijek po osobnom htijenju, prije i poslije funkcije
prvog čovjeka grada, iz ljubavi i iz duboke sraslosti s gradom,
čiji život nije odvajao od vlastitog. Za njega nije bilo važno
zaduženje već lično ubjeđenje i opredjeljenje, uvjerenost da je
nešto dobro, svijest da se sve veliko i naizgled daleko treba znati
sačekati, strpljivo i dugo unaprijed raditi, znati pravi trenutak od
koga se može očekivati rezultat.
Pa, ipak, kad je, već pri kraju života, govorio o
gradonačelničkim danima, odavao je čovjeka koji nije dokraja
bio zadovoljna urađenim. Mislio je kako su ti mandati prekratki
da bi se nešto značajno moglo uraditi. Taman se čovjek, govorio
je, upozna s problematikom grada i porazmisli što da predloži
i učini, a ono predsjednički mandat istekne. Njegove riječi o
birokratizaciji izrečene potkraj ‘83. kao da se odnose na današnje
Sarajevo, gdje, inače, gradonačelnike biraju po stranačkoj
podobnosti i, uglavnom da uhljebe poslušnike do mirovine.
Emerik Blum
Emerik Blum
111
Sarajevo moj grad
112
“Birokratizacija je toliko snažna, ljudi lutaju za najobičnija
uvjerenja od Poncija do Pilata”, govorio je o tome, ni do danas,
neiskorijenjenom zlu. Osobito mi se čini zanimljivom njegova
opservacija, pomalo i fi lozofska o čaršiji, koja se u vremena
kojih se sjećao, bavila intrigama i klevetama da razbije dokolicu.
U Blumovo doba, tvrdio je, to je najčešće naopako i destruktivno
opolitičena priča na koju pristaju razni pojedinci… i koja ima za
krajnji cilj da razara.
Danas je, pak, čaršiju, onu sarajevsku teško defi nirati.
Uglavnom se o njoj govori pejorativno. Naročito o onoj političkoj
čaršiji, odgovornoj za to što ovaj grad razoren. Prevladao je u
njemu čaršijski, zapravo ćaršijski mentalitet u svome najgorem
opliku.
Eh, da nam je sada jedan Blum…, kazat će zato njegovi
suvremenici. A to je možda više od svih onih brojnih odlikovanja
što ih je sa života zaslužio.
Udruženje studenata iz Praga podrijetlom iz Bosne i
Hercegovine danas s ponosom nosi ime ovoga svoga zemljaka.
Ulica Emerika Bluma je na sarajevskoj Grbavici. Zapravo,
negdje na Grbavici..OBJAVLJENO JULI 2018 napisao JOSIP VRIČKO

knjiga SARAJEVO MOJ GRAD 2018  izdavač RABIC SARAJEVO

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.