ČAROBNI GRAD!

napisao;  ZUKO DŽUMHUR

zuko dzumhurČAROBNI GRAD
Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi
koji imaju svoju prošlost Sarajevo ima svoju prošlost. Svoju
povijest, dugu priču o rođenju, postanku i nastanku. U podnožju
moćnog i šumovitog Trebevića na lijevoj Ishaković podiže svoj
konak, dvorac – saraj – po kome, od tada, stara Vrhbosna, dobi
novo ime – Saraj ovo – polje oko dvora, saraja – Sarajevo.
Ima jedna čudesna zemlja na ovome lijepom i Šarenome
svijetu. Ta zemlja je Bosna ponosna. Bosna je na Balkanu, Balkan
je na jugu Evrope. U zelenim šumovitim njedrima te brdovite
zemlje Bosne ima jedan čarobni grad. Taj grad se zove Sarajevo.
Sarajevo, šeher Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine.
Na domak grada Sarajeva su bistri i hladni izvori rijeke Bosne
po kojoj je čitava ova lijepa zemlja dobila svoje ime.
Nekada, veoma, veoma davno ova rijeka zvala se je Bosante
ili Bosanius. Čeljad što je oko rijeke živjela bili su Bošnjaci.
Pored ovih bogatih i hladnih izvora u tamnim šumama na
početku prostranog i plodnog polja u staroj bosanskoj državi u
srednjem vijeku bila je jedna od najvećih i najbogatijih sretnih
župa – župa Vrhbosna.
Kud god pošli sa ovoga mjesta na kome je bila stara župa
Vrhbosna, pratiće vas slika neobične zemlje Bosne i svuda će
vas slijediti opojni šum njezinih hladnih vrela ukraj sretne župe.
84
Noseći u sebi sjenovitu tišinu prastarih nepomičnih stabala
što su se ko zna kada i u koje doba kao nekakvi radoznali
putnici ogrnuti bogatim zelenim kabanicama, zaputili sa vrhova
visokih planina niz blage travne padine i skamenili se, pravije,
zdrvenili se i zauvijek ostali u mjestu očarani i opijeni ljepotom
i basnoslovnim sjajem grada na vidiku.
Taj grad na stranama okolnih brda i u prostranom polju oko
rijeke ima svoju divnu dušu.
Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi
koji imaju svoju prošlost.
Sarajevo ima svoju prošlost, svoju povijest, drugu priču o
rođenju, postanku i nastanku od mlađeg kamenog doba,
naseobina staroga Rima i dolaska raznih slavenskih plemena
do bogumilskih nekropola, trgova, stare Bosanske crkve. Ovaj
grad ima i svoj duh. Taj duh, taj vječiti duh Sarajeva, to je duh
sarajevske na daleko čuvene trpeljivosti, pažnje i uvažavanja.
Na jedva stotinjak metara zračne udaljenosti uzdižu se, postoje
i traju bogomolje i muslimanske, i katoličke, i pravoslavne, i
jevrejske.
I tako u dugim vijekovima različiti hramovi, drugačijih propovijedanja
i obreda, tako daleko, a tako blizu jedan drugome, da
ih nadlijeću i pod njihovim strehama cvrkuću iste ptice, stoje i
obstoje bez nerazumnih mržnji, razaranja, geta i pogroma.
Kao što ima i svoju dušu, i svoj duh, Sarajevo ima u njedrima
i svoje veliko srce.
To je njegovo srce kojim se ludo voli, osjeća, uzdiše i
stoljećima i danju i noću pjeva o ljubavi.
I sarajevske pjesme sevdalinke i zvuči harmonika, ćemaneta,
tambura i sazova u slatkim trenutcima vedrih opuštanja i životne
radosti, imaju nešto duboko sjetno i suzno.
I prošli sretni i nepovratni dani i mladost u sarajevskoj pjesmi
ožive u uzdasima i jecanju i sve u ovom gradu ima prizvuk neke
85
nježne tuge, i krajolici i čeljad, a ovaj čovjek je često i pored
sve svoje prividne tvrdoće i ukočenosti blag, nježan u dubini
svoga srca poput kakvog velikog i dragog djeteta.
Ne znam da li je igdje na ovom svijetu ljubav ljudi tako spojena
sa tugom kao u Sarajevu, divnom gradu velikih ljubavnih zanosa.
Istina da velika ljubav i tuga čine jedno isto, nigdje nije tako
uočljiva kao u šeher Sarajevu. Ovaj grad je središte bosanske
pjesme i svirke, prijestonica zanosnog sevdisanja, zagledanja,
ašikovanja i begisanja.
Sa imenom koje danas nosi, ovaj grad na obalama rijeke
Miljacke nastajao je polovinom petnaestog stoljeća poslije
propasti srednjevjekovne bosanske države pokopane u dugim
i žestokim sukobima i ratovanjima zavađenog i nesložnog
bosanskog plemstva, najvećma u službi i dosluhu čas jednih, čas
drugih vanjskih sila i gospodara.
Dugo su se o Bosni gramzivo otimali i kraljevi mađarski, i
pape rimske i turski sultani.
Bosna “šapatom pade” kao zrela kruška u krilo vladara kuće
Osmanlija.
Dolaskom Turaka, u prvoj polovici petnaestog vijeka, počeo
je na obalama ove rijeke nov, ali i drugačiji život i bi udaren
kamen temeljac novome gradu.
Novi gospodari zemlje stadoše podizati utvrđenja i zgrade
namijenjene svojim kojekakim potrebama.
Ovaj kraj nalazio se je na jednom važnom i veoma prometnom,
zvanom bosanski, drumu, što je vodio iz duboke unutrašnjosti
Balkanskog poluotoka u bogate zemlje Bosne, Dalmacije i
Hrvatske.
Na ovome sretnom mjestu poče da cvjeta trgovina i svakojaki
zanati. Sa zanatima uz dušu, duh i srce ovoga grada, javiše se
zlatne ruke Sarajeva.
Te zlatne ruke su kalile, i kovale, i kalajisale, i šarale, i plele
i kuhale…
86
Prvi osnivač ovoga grada na rijeci Miljacki bijaše posljednji
vojvoda zapadnih strana i sandžak-beg bosanski Isabeg
Ishaković. Za trideset godina svoje sretne vladavine podigao je
Isabeg cjeli niz lijepih građevina, mahom u javne i dobrotvorne
svrhe.
Isabeg podiže svome gradu i prvu džamiju i dade joj carevo
ime. Isabeg do male muslimanske bogomolje sa drvenim minaretom
sagradi i prvo javno gradsko kupatilo.
Časni osnivač grada na Miljacki podiže most, a blizu toga
prvoga mosta na rijeci i veliko javno prenoćište – han Kolobaru.
Do hana Kolobare Isabeg sagradi svoj bezistan, veliku
pokrivenu robnu kuću.
Na prilazima svoga grada, na Bendbaši, napravi musafi rhanu,
prenoćište za siromašne putnike i namjernike, a nedaleko od
konačišta nizvodno devet vodenica,
U podnožju moćnog i šumovitog Trebevića na lijevoj obali
Miljacke Isabeg Ishaković podiže svoj konak, dvorac – saraj –
po kome od tada stara Vrhbosna dobi novo ime – Saraj ovo –
polje oko dvora, saraja – Sarajevo, kako se od davnina ovaj grad
među nama zove. Sa dolaskom novih gospodara u Bosnu među
njezine stanovnike hrišćane i bogumile, došla je i jedna nova
vjera – islam.
Sa novim gospodarima nadolazili su stalno i sve novi i novi
zanati, nove vještine i umijeća, nova jela, drugačiji običaji,
navike i mjere. Pod ovim izuzetno lijepim podnebljem sreo se
Zapad sa Istokom i nastavili su da zajedno žive, sukobljavaju
se, prožimaju, nadopunjavaju, prkose, popuštaju jedan drugome,
ipak čuvajući svoju dušu, vjeru i običaje i mire se u ovoj Zemlji
Bosni i u ovome gradu Sarajevu.

staro sarajevo
U ovom gradu cvjetala je trgovina. Još od prvih desetljeća
Sarajlije su se isticale kao umješni i glasoviti trgovci.
Središte toga trgovišta i starih i novih obrta bila je i do danas
ostala stara i čuvena Baščaršija.
87
Sarajevska čaršija bila je skup bijesnih, živopisnih sokaka
po kojima su bili raspoređeni prema vrsti i porijeklu robe koju
prodaju, ili zanatske radionice prema srodnim ili istim zanatima
što se tu obavljaju.
Bili su, tako, sokaci sarača, bravadžija, nožara, bazerdžana,
zlatara, samardžija, sabljara, pekara, šećerdžija, jorgandžija,
luledžija, kujundžija, oružara, kovača, sasvim slično kao i danas
u nekakvoj suvremenoj robnoj kući što je izdijeljena na odsjeke
sa različitom robom i potrepštinama.
Noću su čaršiju čuvali od iznenadnih požara i krađa naročiti
čuvari – noćobdije, ili pasvandžije.
Ova čaršija je vjerno dijelila sudbinu svog grada. U sretna
i berićetna vremena bijaše tu zlatni majdan iz koga je izviralo
blagostanje, spokojstvo i bogatstvo Sarajlija, To bogastvo bilo
je na velikom glasu, na takvom glasu da mu se strani putopisci
ne mogu načuditi. Opet u crnim danima, mjesecima, godinama
kad bi se osim raznih boleština kuga i morija gradom i čaršijom
razbjesnio najveći dušmanin – požar, stradali bi i patili opet
zajedno.
Po padinama oko čaršije nicale su prve mahale sa malim
kućama zagledanim u okolna brda, svoje avlije i bašče, u
Miljacku, u Baščaršiju, vodenice na rijeci, hanove, Carevu
džamiju, namjesnikov saraj i jablanove.
Narodna pjesma Husrev-begu “stavlja u usta” slijedeće
stihove:
“… Ja načinih medrese i imareta,
Ja načinih sahatkulu, do nje džamiju,
Ja načinih Tašlihana i bezistana.
Ja načinih tri ćuprije posred Saraj’va.
Ja načinih od kasabe šeher – Saraj’vo”
88
Dolaskom Husrevbega na položaj novog namjesnika zemlje
bosanske, počinje i nova era neimarstva u kojoj Sarajevo od
kasabe, gradića, varošice postaje grad – šeher Sarajevo.
Iako je u Bosnu došao već ovjenčan velikom ratničkom
slavom sa izuzetnim i časnim zvanjem Gazija, pobjednik, ipak
se u ovome gradu još više proslavi svojim prosvjetiteljstvom,
neimarskim i kulturnim radom da ga smatramo punim pravom
najvećim, najuspješnijim i najslužnijim carskim namjesnikom i
dobrotvorom minulih vremena Bosne i Hercegovine. Za njegove
davne mudre i pravične vlade Sarajevo je postalo ponosom
Bosne i čežnja svih Bosanaca i Hercegovaca.
Husrevbeg je u slavu Allaha i njegovog poslanika Muhameda
podigao veliku džamiju. Pored džamije sagradio je medresu,
visoku vjersku školu zvanu Kuršumlija, po olovnim kubetima
kojima je pokrivena. U medresi zvanoj Kuršumlija sricali
su znanje i kasnije za svoj narod mnogo učinili mnogi učeni,
rodoljubivi i sposobni ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.
Pored svoje velike bogomolje i visoke vjerske škole podigao
je sahat kulu sa časovnicima na sve četiri strane.
U blizini je bilo i njegovo veliko prenoćište, kameni han i
njegov raskošni bezistan, onovremenska robna kuća pokrivena
olovom i snabdjevena svakojakom robom i sa istočnih i sa
zapadnih strana što je u karavanima pristizala u šeher Sarajevo.
U Bosni postoji predanje po kojem je neimar Gazi-
Husrevbegovih građevina i njegovih zadužbina bio čuveni
graditelj Sinan. Ako taj graditelj ovih zadužbina i nije bio čuveni
neimar Sinan, onda je to sigurno bio neki izuzetno daroviti đak
iz njegove škole.
I hram i vjersku školu u Husrevbegove zadužbine podizao
je neimar po uzoru na carske bogomolje, medrese, bezistane i
karavansaraje u središtima velikog carstva samo nešto u manjem
obimu, – ili vjerno i darovito oponašajući svoje sjajne uzore.
89
Sarajevske mahale množile su se i narastale pentrajući se po
zelenim padinama svojim strmim i krivudavim šefteli sokacima
među sve prostranijim, ljepšim i svijetlijim kućama okruženim
baščama u beharu, katmerima, jasminima, jorgovanima, ružama
i svakojakim slatkim voćkama. Oko mahala nicala su vremenom
i sarajevska groblja okićena bijelim nišanima u zelenoj travi
ih među voćkama i stogovima sijena – najveselija groblja na
ovom svijetu, ako se tako može ikako reć za mjesta vječitog
počinka nekadašnjih ljudi. Često to bijelo visoko kamenje
ispisano krasnopisom arapskih znakova većma podsjeća na
neku veselu povorku svadbene bratije i naćerlejisanih jarana
Što je klateći se krenula dalje prema uzavreloj čaršiji da
nastavi gozbu i veselje, nego na ledene posmrtne spomenike
što prolaznika strogo opominju da sve i svako ima svoj kraj i
završetak na ovome svijetu. Na lijevoj obali Miljacke nicale su
kamene magaze Franačke čaršije ili Latinluka, skladišta starih
čuvenih dubrovačkih trgovaca za koje je Sarajevo bilo veoma
važno trgovačko i prometno središte za njihovu so i svakojake
ostale espape što su ih prodavali i izvozili po bliskim i dalekim
zemljama prostrane carevine. U blizini Latinluka bila je i jedna
mala i skromna katolička crkva.
Najraniji zapis koji se odnosio na staru pravoslavnu crkvu pet
stotina koraka dalje od katoličke crkve na desnoj obali rijeke uz
samu Baščaršiju, potiče iz daleke 1516. godine.
U tom drevnom zapisu pominje se i pravoslavni sveštenik
koji živi i radi u Sarajevu.
Dvadeset godina kasnije spominje se pored sveštenika i škola
za pravoslavnu djecu koju su podučavali crkveni oci. Pravoslavno
crkveno slikopisanje imalo je jedno vrijeme u ovom
gradu svoje malo središte u kome su pisane ikone po narudžbi i
za mjesne potrebe i za darove drugim parohijama i crkvama.
90
U čestim požarima od kojih je naročito stradala bogata
sarajevska čaršija i obližnji sokaci, gorile su često i hrišćanske
bogomolje što, opet, na svoj gorak način govori o drevnom
zajedništvu ovoga svijeta i u dobru i u zlu.
Veliku čast, radost i dobrobit ovom gradu učinili su svojim
dolaskom i naseljavanjem Jevreji, prognani od zatucanih katoličkih
kraljeva iz Španije.
Ovi daroviti, preduzimljivi i sposobni ljudi donijeli su Bosnu
i u Sarajevo i nove vještine, i nova nepoznata jela i začine, i
način gradnje i stanovanja, i nove vezove, i nove svirke i pjesme.
Golem je i nemjerljiv prilog koji su uljuđenosti, privredi i
trgovini ovoga grada dali Jevreji, naši zemljaci koji su živjeli i
radili među Sarajlijama slobodno bez prezira, nipodaštavanja,
pogroma i geta pokoravajući se poput ostalih građana zakonima
svoje nove domovine i svojim rabinima po sarajevskim
sinagogama.
Njihova Hagada je svojevrstan oblik književnog stvaralaštva
nastalog i razvijenog stoljećima. Osnovna namjena ove jedinstvene
knjige nije samo da propovijeda, već da pouči onoga ko
je čita. Ona se sastoji od molitve, dogodovština, objašnjenja,
psalmi i himni, a u središtu je kazivanje o izlasku i oslobođenju
Jevreja iz Egipta. Paskalnim Hagadama posvećeni su mnogi stari
rukopisi, a među svim Hagadama najčuvenija i najdragocjenija
je sarajevska Hagada.
Franjevci su došli u Bosnu da pomognu bosanskom biskupu
u progonu bogumila. Bogumili su bili mnogobrojni i snažni u
svojoj Bosanskoj crkvi.
U samostanskom arhivu fojničkom čuva se Ahdnama, povelja
sultana Mehmeda Drugog Osvajača koja ima veliki povjesni
značaj.
Između ostalog u toj povelji Mehmeda Osvajača stoji:
91
“Ja sam zapovijedio da franjevce u zemlji Bosni niko ne
smije uznemiravati, niti sprječavati, niti se miješati u poslove
njihove crkve”.
Odvajkada je sigurno, i u ovome gradu bilo i kljakastih i
ubogih, i gladnih, i golih, i suludih i nesretnih, ali u ovome gradu
živjeli su i nadahnuti, daroviti, mudri i učeni. Ovdje su uvijek
živjeli mladi, zaljubljeni i razdragani.
Bilo je u ovome gradu i opakih tvrdica i bezdušnih zelenaša
i vjetropira, ali i isposnika, i bekrija, ali i domaćina – i svi su
oni u sva vremena posigurno morali diviti čudesnoj ljepoti
ovoga grada, trajnosti i plemenitoj i uzvišenoj namjeni njegovih
zadužbina, opojnosti njegovih pjesama sevdalinki i ludosti
njegovih igara.
Stari sarajevski pjesnik Mejli kaže: “Vrtovi lijepi, voda
zdrava i ljepotice mila lika, sve na jednom mjestu. Nema nikakve
mahane Sarajevu, ne daj Bože! Neka ga uzvišeni Bog čuva od
svih nesreća! Neka bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga
bude bilo!” – sa svojom silom i ordijom.
Koncem sedamnaestog vijeka veliki dušman đođe do šeher
Sarajeva. Taj veliki prokleti dušman ovoga grada bio je princ
Eugen Savojski. On zauze, orobi, opljačka i popali Sarajevo.
Silno su stradale nedužne Sarajlije, njihovi domovi i njihova
čeljad. Opljačkane su i zadužbine.
Nepoznati ljetopisac zapisa da je te nesretne godine opljačkana
i zapaljena pravoslavna bogomolja. Zapisano je da je
tada srušena i Husrevbegova sahatkula. U jednom ljetopisu
zabilježeno je i ovo:
“…Stanovnici su pobjegli u planine i pustare… Božja je
odredba bila da naši dušmani spale onaj lijepi grad, kuću po
kuću…
Izjednačiće se i bogati i siromašni”
92
A, kakav je to grad bio svjedoče stihovi pjesnika Nerkesija:
“Ovdje se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu
mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti”. I poslije
dugo i dobro upamćenog razbojničkog upada princa Eugena
Savojskog, pljačke i potkradanja Bosne i Sarajeva se nastavljaju,
samo na drugačiji i podmukliji način.
Još za turske vladavine i sudanije, fratar Ivan Franjo Jukić
zalagao se u svome listu “Bosanski prijatelj” još polovicom
devetnaestog stoljeća za osnivanje jednog bosanskog muzeja, da
razni pohlepni stranci ne iznose i dalje iz ove zemlje i ovoga
grada, veoma rijetke dragocijenosti. Fra Ivan Jukić počeo je već
tada otkupljivati vrijedne starine i molio je svoje zemljake da mu
pomognu u ovome plemenitom poduhvatu. Na sreću i Sarajlija
i naših gostiju, ostala je u gradu knjižnica čije je temelje udario
Husrevbeg. Njegova biblioteka najstarija knjižnica na čitavom
Balkanu. U toj knjižnici čuvaju se knjige i rukopisi na arapskom,
turskom i perzijskom jeziku.
Zadnja desetljeća turske uprave u ovoj zemlji i u gradu
Sarajevu prošla su u čestim potresima, bunama, nasilju i
neredima.
Tako zapisa rahmetli Zuko Džumhur, mlađima u amanet.

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.