SEPETAREVAC, USPON

piše ……Miljenko Jergović

SEPETAREVAC, USPON
A sad polako, pa uz Sepetarevac.

mejtas
Ići ćeš gore dvadeset i četiri godine. Sve do ljeta 1993, kad
nakratko odeš u Zagreb, i više se ne vratiš. Dobro je što se nisi
vratio, danas to znaš, ali možda nije dobro što nisi otišao dalje.
Iako je i to samo igra slučaja, i tko zna što bi s tobom bilo, i da li
bi te, dušo, bilo, da se išlo dalje…
U Sarajevu sigurno ima strmijih ulica. Ponekom od njih si se,
jednom-dvaput, i penjao, ali nijedna te neće upamtiti, nijednoj
njezina strmina nije upisana u ime, kao Sepetarevcu. Iako Alija
Bejtić u svojoj knjizi to ne govori, nego kaže da se ne zna po
čemu je Sepetarevac dobio ime, izvjesno je da je tako nazvan
po sepetima što su ih na leđima gore nosili, sve do radnji na
Bjelavama – uglavnom – jevrejski nosači. Jednoga od njih,
Samuela, opisao je u svojoj pripovijetki sarajevski pisac i
liječnik za pluća Isak Samokovlija, i tako upisao Sepetarevac u
mapu književnoga Sarajeva, koja se nužno razlikuje od mape i
plana stvarnoga grada. Onaj prvi grad postoji onoliko koliko je
napisan, i postoje samo one ulice koje su žive u pripovijestima
i ponekoj pjesmi dobrih pisaca. Neke u stvarnosti male, između
kuća stisnute, jedva vidljive uličice i sokaci na književnoj mapi
grada važnije su i vidljivije od širokih gradskih avenija, blijedih
i bezimenih, koje vode prema izlazu iz Sarajeva. Sepetarevac
jedna je od takvih važnih ulica.
Ima i strmijih ulica u tom gradu, ali nijednoj strmina nije tako
opisana i opričana kao Sepetarevcu.
Koji se, dok ti uz njega polako ideš, zauvijek službeno zove
Ulica Miladina Radojevića.
ŽURBA STRAN(A)CA
Uz tu ulicu nitko ne žuri. Ili žure oni koji je ne poznaju, i nisu
odavde: mladići koji idu djevojkama u Ženski učenički dom u
Duvanjskoj ulici, ili u trgovačku i medicinsku školu, u Ulici
Lajoša Košuta, ili na Bjelave, Bog zna kojim i kakvim poslom.
Ali to je sigurno: da bi se uz Sepetarevac žurilo ne smije se
biti odavde, ili moraš biti jako ljut, pa da te huja uzbrdo tjera.
Svatko tko tu živi, i zna da će se i sutra penjati uz tu ulicu, ne
nalazi razloga za žurbu. Penjati se treba tako da se ne oznojiš i
ne zadišeš, da misliš svoje penjući se, da ti bude ugodno, da se
odmoriš.
Živjet ćeš tu tako dugo da ćeš se i ti, na kraju, naučiti tome
da se odmaraš penjući se. S kuhinjskog prozora, kada se malo
nagneš, vidiš ulicu. I gledaš ljude, svoje poznate i nepoznate
susjede, kako sporo uzbrdo mile. I ponekad sreću one koji se
ruše, survavaju, lete nizbrdo. Ima ljudi koji iz nekih svojih
unutrašnjih razloga ne žure ni nizbrdo, ali većina se obrušava
prema gradu, uživajući u nizbrdici kao da više nikada neće
morati nazad i uzbrdo.
Prvih pedesetak metara uspona je najteže, iako to nije
najstrmiji dio Sepetarevca. Valja se naviknuti, pronaći misao
koja će te držati sve do gore i olakšavati uspon. Prva kuća s
desne strane, na uglu s Ulicom Ivana Cankara, pripadala je ženi
koju su svi zvali Dalmatinka. Nikada nisi znao njezino ime. Ako
si ga i čuo, nisi ga povezivao s njom. Bila je udovica, sitnija žena
u šarenim gradskim haljinama, nikada pretjerano uređena. Jedno
od onih godišta iz vremena Prvoga svjetskog rata, u govoru joj
se čulo da je iz Dalmacije, ali nije na tome insistirala. Sreli biste
je dok bi onim velikim gvozdenim ključem otključavala vrata
avlije. Nona bi sa njom porazgovarala, ali nikada nisi stupio u tu
avliju. Nije bilo razloga.
Sve ulice, osim jedne, slivaju se u Ulicu Miladina Radojevića
s desne njezine strane. Prva nosi ime Fadila Jahića Španca. To
je vrlo duga ulica, jedan od onih vijugavih sokaka koji sijeku
sarajevske strmine, spajaju penjališta. Od Sepetarevca pruža
se sve do Hajduk Veljkove. U stara doba prolazila je kroz
dvije mahale: Sarač Ismailovu, koju se kasnije zvalo Donja
Saračeva, i Kasim katibovu, koja se s vremenom stopila u Više
Husrevbegove banje. Od turskih vremena, kroz austrijska i
kraljevinska doba, pa i za Nezavisne Države Hrvatske, ulica je
nosila ime po nekom Hadži Sulejmanu. Ne pamti se tko je bio
taj, ali vjerojatno je stanovao u toj ulici.
Ime po kojoj ćeš je ti zvati ulica je dobila u lipnju 1948.
Nazvana je po bijeljinskome stolaru i idealistu, predratnome
partijskom ilegalcu Fadilu Jahiću, koji je 1936. iz Bijeljine odlazio
braniti Republiku. Pravio je prozorske okvire, vrata, šamlice i
krovne grede, i onda se, nošen vjerom, zaputio u Andaluziju, u
Granadu, u Kastilju, Barcelonu, pa je, ratujući, stekao nadimak
koji je bio čest po našim provincijama – Španac. U tom nadimku
bilo je i zvanje, i znak vjere. Lijepo bi bilo vjerovati da je hadži
Sulejman bio sličan Fadilu, da je bio hadžija onako kako je on
bio Španac. Nešto je slično u te dvije titule i nadimka. Do njih se
teško dolazilo, samo u velikoj vjeri.
Poslije je Fadil Jahić Španac bio komandant pa politički
komesar slavnoga Majevičkog odreda. Poginuo je 20. veljače
1942, u borbi, opkoljen četnicima, zajedno s drugim partizanskim
herojem Ivanom Markovićem Ircem. Bilo je to na Majevici, u
Vukosavcima.
Nakon što si prošao prvi uspon i Ulicu Fadila Jahića Španca
slijedi jedini ravniji dio Sepetarevca, pedesetak koraka dug,
prije one velike strmine, koja počinje nakon skretanja za Ulicu
Džemila Krvavca. Od turskoga vakta do naših dana, i ova je ulica
nosila svoje staro ime: Vejsilagin sokak. Ne pamti se, naravno,
ni tko je bio Vejsilaga, iako je, za čudo, u tvoje vrijeme baš u
toj ulici stanovao jedan stariji Sarajlija, imenom Vejsil, kojeg
su komšije od milja ponekad zvali Vejsilaga. Nije to bilo zbog
imena sokaka, ime Džemijala Krvavca dobro se primilo, pa ga
se nitko nije ni sjećao, nego je uz starca Vejsila nekako dobro
išlo to – aga, i u ritmu i melodiji, a možda i u smislu.
U toj ulici, u jednoj naherenoj turskoj kući od ćerpiča, koja
samo što se nije srušila, a stajala je u avliji sa česmom i s onom
fi nom okruglom kaldrmom, stanovao je sa ženom i sinom naš
hauzmajstor Vjenceslav Šulc. Predratni zrakoplovni mehaničar
na vojnom aerodromu u Rajlovcu, koji je, prije nego što je
početkom osamdesetih umro, popravljao sve kvarove u vašoj
kući, osim kad bi se pokvario televizor. Tada bi se zvalo majstora
Fišekovića.
Iako o njemu nisam mnogo znao, napisao sam o hauzmajstoru
Šulcu knjigu pjesama. Bio sam njime impresioniran, nakon što
ga više nije bilo. A tebi je sasvim obično bilo uz njega živjeti.
Nisi znao da u drugim životima nema zrakoplovnih mehaničara
u mirovini, koji se bave popravkama svih pokvarenih stvari.
Djeca takvih saznanja nemaju i ničemu se ne čude. Vremena
čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane.
NA BROJU 23
Džemil Krvavac bio je činovnik u Direkciji pošta u Sarajevu.
Poznavao ga je čika Budo Dimitrijević, muž tvoje tete Mile,
Jergovićke. Budo je bio solunski borac, nositelj Karađorđeve
zvijezde i Ordena svetoga Save, ugledan i vrlo cijenjen
poštanski službenik. A u ono vrijeme, između dva rata, pošte
su, nakon željeznica, bile najvažnija civilna služba. U pošti su
radila gospoda. “Sve što radiš, sine Džemile, radi tiho. Neće
za tvoju stvar biti koristi ako budeš radio tako da svi čuju i
znaju šta radiš, a za tebe će biti štete. Poslušaj me, tiho radi,
sine Džemile…”. Džemil je od čika Bude bio mlađi petnaestak
godina, ali kako on i teta Mila nisu imali djece, sve je mlađe on
zvao sinovima. Bio je apolitičan, u komunizam se nije razumio,
kralja je poštovao, moj pra-tetak Bude Dimitrijević, ali Džemila
nije uvjerio. Rodom Hercegovac, negdje od Gacka, novinar i
publicist, prozaist u pokušaju, Džemil Krvavac uhićen je po
ustaškome redarstvu 12. studenog 1941, da bi šest dana kasnije
bio deportiran u Jasenovac. Pao je u proljeće sljedeće godine,
u većoj skupini logoraša, pri jednom od neuspjelih pokušaja
pobune. Čika Bude ga je spominjao sve do kraja. Onda je i on
umro, a Džemil, nesretnik, sasvim se pretvorio u jednu ulicu.
Nakon što se prođe Ulica Džemila Krvavca, slijedi najstrmiji
dio Sepetarevca. Tu bi vozači prebacivali u prvu – što u fi ći nije
bilo tako jednostavno, jer se auto morao prvo zaustaviti da bi
se ubacilo u prvu, a zatim krenuti pod ručnom kočnicom, što
je bio jedan od delikatnijih zadataka za vozačkih ispita u tim
godinama – dok bi zimi, kad padne snijeg, zamrzne se po
kolovozu, a djeca ga sankama pretvore u savršeno glatku i
klisku ledenu ploču, ovaj dio Sepetarevca bio skoro neprelazan.
Penjali bismo se, držeći se noktima za fasade, mlado i staro,
jednako. Starija gospoda, strogi očevi na povratku s posla, tu
bi gubili svoje autoritete, u teškim planinarskim cipelama, sa
šeširima, u odijelima i dobrim kaputima, pokušavali su ostati
ozbiljni, ali uzaludno, jer je ozbiljnost vodila k očaju, na tom
najnezgodnijem dijelu Sepetarevca, od broja devetnaest do broja
dvadeset i tri.
TI SI STANOVAO NA BROJU 23.
Tu kuću su krajem pedesetih sagradili braća Trklje, Branko i
Obrad. Desetak godina kasnije Obrad je svoju polovicu prodao
i preselio se u Beograd. Vi ste se 1969, usred ljeta, dok su svi
bili na moru, useljavali u njegov stan. Profesor Branko Trklja
predavao je ekonometriju i druge predmete na Ekonomskom
fakultetu. Miran i tih susjed, introvertirani neženja, nezdravo
uredan i čist čovjek. Nosio je neku tajnu, nikada ništa o njoj
nećeš saznati.
Prije nekoliko godina čitao sam sabrane kratke priče Franza
Kafke, debelu knjigu s dovršenim i nedovršenim prozama, vrlo
različitim, ali odreda tjeskobnim. Na nekoga me je podsjećao
glavni lik svih tih priča. Dovršio sam knjigu, a nisam se mogao
sjetiti na koga. Onda mi je sinulo: pa Branko Trklja! Tko zna što
bi bilo, i kakvim bi ga očima gledao da si tu knjigu čitao dok
je bilo vrijeme… Osamdesetih, kada je otišao u penziju, prodao
je stan i preselio se u Osijek, selo iza zapadnih sarajevskih
predgrađa, gdje je u miru živio sve do rata. Umro je u izbjeglištvu,
u nekom kolektivnom smještaju, negdje u istočnoj Bosni. Imao
je dubok glas, nikada se nije smijao.
Niže vas bila je garaža Franje Hauptmana, a ispod garaže
trokatnica na broju 21. Stara, vrlo nesolidna i oronula turska
zgrada, od žute, nepečene cigle. Nakon što su već prošli svi
ratovi, krajem devedesetih, odvojio se od kuće i srušio zid kuće.
Iz vaše spavaće sobe vidio se presjek – bokocrt – kuće na broju
21, od prizemlja do tavana. Nekoliko mjeseci kasnije kuću su
srušili.
Još niže, preko puta Džemila Krvavca ulice, stanovala je
Milojka. Sama, u kući staroj, turskoj. Jednoga proljeća objesio
joj se sin.
Nakon što prođeš taj najveći uspon, kod broja 25 malo je
raskrižje. Lijevo se, jednom kratkom i bezimenom uličicom,
spušta prema Ulici Ahmeta Fetahagića, a desno je Abdićeva. Na
uglu Abdićeve i Sepetarevca lijepa je Čarkadžijina trokatnica,
sagrađena u novija doba, možda malo poslije Drugoga svjetskog
rata. Ne znamo tko ju je projektirao, ali na njezinom obliku, na
balkonima i stubištu osjeti se duh modernizma.
Abdićeva ulica odvajkada nosi to ime, nazvana po muslimanskoj
porodici koja je tu, prije dva-tri stoljeća imala nekoliko
kuća. Danas se proteže između Ulice Miladina Radojevića i
Drvarske, a do početka dvadesetog stoljeća nastavljala je i dalje,
današnjom Bulbulinom, koja je 1900. dobila ime po nekom
Bulbuliji, koji je tu stanovao.
Nakon Abdićeve, uspon se nastavlja, ali se gubi niz kuća
s lijeve strane, i neko vrijeme kuće su ti samo zdesna. Tu kao
da se Sepetarevac prepolovio, već si vrlo visoko nad gradom,
okreneš li se, vidjet ćeš ga cijelog, ako nije studeni ili prosinac,
ako magla i smog nisu pritisnuli dolinu.
Dalje ćeš morati sam, jer ja više nisam siguran, dok se po
sjećanju penjem. Nemam plana Sarajeva, ničemu mi više ne bi
koristio, tako da, prije izbijanja na Bjelave, pamtim još samo
jednu ulicu. Tristotinjak, možda i više koraka od Abdićeve,
dolazi Hadži Hajdarova.
KAKO SU SE IZRAVNALI KALENDARI
Taj vrlo stari i lijepi sokak, zaklonjen, skriven i uščuvan,
zračio je duhom nekoga prošlog vremena. Kada bi došao u
Hadži Hajdarovu, učinilo bi ti se da si ušao u muzej. Tako je
ta ulica mirisala, tako su izgledali ljudi koji su u njoj živjeli.
Mogao si tada povjerovati da oni nikada ne silaze u grad. Njihove
žene su već jako stare, kreću se u dimijama, a na glavama
nose marame, po kojima su prosuti smeđe zlatni ornamenti, a
oni su s francuzicama, u okračalim odijelcima boje tinte, ili u
zamrljanim molerskim hlačama i kutama, s kapama načinjenim
od jučerašnjeg Oslobođenja. U Hadži Hajdarovoj godina sigurno
nije ni 1975, ni 1979, nego neka barem stoljeće ili dva starije.
I ne znamo kada je vrijeme tu počelo teći mimo vremena u kojem
smo mi živjeli, ali to je, izgleda, bilo davno. Neke od prvih mina
i granata, koje su na ovaj kraj udarale u travnju i svibnju 1992,
pale su po Hadži Hajdarovoj. Time su se kalendari izravnali,
nestalo je vremena u kojem je živio ovaj sokak.
Dugo se krivo mislilo da je ulica dobila ime po divani katibu,
ili dvorskom bilježniku Hadži Hajdaru, koji je utemeljio Bijelu
džamiju na Vratniku. Ovaj Hadži Hajdar je, međutim, bio stariji,
i bio je sarač na čaršiji. Bogat i pobožan čovjek, nešto je htio
iza sebe ostaviti, pa je sagradio džamiju, oko koje se formirala
mahala, u šesnaestom stoljeću nazvana Mahala sarača Hadži
Hajdara. Ona će postojati još u austrijska doba, pod imenom
Gornja saračeva mahala.
Nakon što si prošao Hadži Hajdarovu, Sepetarevac će uskoro
naglo saviti na lijevu stranu, i onda izbiti na Bjelave.
Ta duga i strma ulica, u kojoj su automobili nekada bili
rijetki i koja je, otkad pamtiš, bila jednosmjerna, iako su na
raskrižju prema Kevrinom potoku šoferi često čupali znak i
tako je proglašavali za dvosmjernu, pripadala je, kao i svi strmi
sarajevski sokaci, ljudima koji su oko nje živjeli. Nitko se, bez
velike potrebe i iz čista mira, nije uz nju uzverao. U Sarajevu ti je
mogao proći život, a da nijednom ne kreneš gore, da se nijednom
ne ispenješ na njezin vrh. Pogotovo zato što se do Bjelava i
Višnjika dolazilo nekim i pitomijim i ravnijim putevima, gdje
bi se penjali u manjoj samoći, i ne bi te s obje strane ulice
pritiskale prijeteći nadvijene kuće i ljudske sudbine u njima.
U vremena nosača Samuela, išlo se od sinagoge na Mejtašu,
do jevrejskih radnji i dućana na Bjelavama, teškim, mukotrpnim
putem, svakoga dana po više puta. O čemu se mislilo, ne znam,
je li se ičemu nadalo, osim da se preživi još jedan dan ili još
jedna godina, ne znam ni to, ali taj uspon morao je za jevrejsku
sirotinju imati neki dublji, metafi zički smisao. U tom hodočašću
sa sepetima na leđima protekli su njihovi životi, i uskoro će
sve već biti kao da ih nikada nije ni bilo. Jedino sjećanje, i ono
nesigurno, u imenima je ovih ulica.
A Bjelave, Bjelave su ravne i široke. Jednom davno, u
predotomanska doba, bile su to Bilave, selo, koje će selom ostati
i nakon što nastane Sarajevo. Tek kada je 1530. neki hadži Alija
podigao bogomolju, selo će se pretvoriti u gradsku mahalu,
koja je, piše Alija Bejtić, u katastarskom defteru upisana ovako:
“mahala hadži Alijina mesdžida, poznata pod imenom Bilave”.
Na Bjelave se išlo do pekare kod Krunića, po kruh i kifl e,
a u vrijeme Ramazana i po somune. Onih godina kada te
svakoga jutra Nona vodila na Očnu kliniku na vježbe – bio si
razrok, bolovao si od strabizma, pa bi te posjeli za jedan hladni,
gvozdeni uređaj s dva okanca, i onda bi, gledajući kroz njih,
trebao papagaja uvesti u kavez, papagaj je bio zelen, s velikim
žutim kljunom – išli ste zaobilaznim putem, preko Bjelava, da
kod Krunića kupite prve jutarnje kifl e.
OSJEĆAJ I PERSPEKTIVA
I sad jasno osjećam okus tih kifl i, i često se tako ponadam,
kada u nekome stranom gradu na istoku u pekari kupim kifl u,
da će se taj okus ponoviti. To je jedna od onih izgubljenih stvari
koje tražim i kada na njih ne mislim…
Sredinom osamdesetih, otvorilo se po Sarajevu mnogo pekara,
narod se prozlio od dobra života, pa mu više ni svaki kruh nije
126
bio dobar, nego se tražio bolji, i pekari su jedni drugima postali
konkurencija. Tako se po mahali najednom raširila glasina o
Krunićevoj pekari: u kasno doba noći, pričalo se, kada nitko ne
vidi i ne gleda, neki mu donose prasad, i on u pećima za somune
tad peče krmetinu. Naravno, nije u tome moglo biti ama ni zrnce
istine, znao je to tko god bi malo porazmislio, ali glasina je svoje
obavila već i time što se nesretni pekar na sve načine morao
pravdati da ne radi nešto što su, ionako, svi znali da ne radi.
I sigurno se osjećao krivim, jer čovjek se osjeti krivim kada ga
za nešto optužuju, koliko god optužba bila nevjerojatna. Nije
kriv pred onima koji su ga lažno optužili, nego pred onima koji
su u te optužbe iskreno povjerovali…
U ta doba smijao si se i čudio. Svi su se oko tebe čudili: kakvog
sve svijeta ima, šta su sve ljudi spremni izmisliti. Danas, kada se
toga sjetiš, hvata te jeza. I ništa ti, odjednom, više nije smiješno.
Sve je stvar čovjekova osjećaja i perspektive. Ono što je nekada
bilo smiješno, danas ti djeluje kao strašni nagovještaj nečega što
će se tek dogoditi. Ustvari, nečega što se već dogodilo, i sada je,
kao i sve drugo, prošlost.
Istina je, međutim, i jedno i drugo. Smijeh, kao i jeza. Ali
kada bi se pisao roman o Sarajevu osamdesetih, taj roman bi
morao biti napisan iz onog starijeg osjećaja, kada je priča o
krmetini u Krunićevoj pekari djelovala kao neka gruba šala, ali
ipak samo šala

Objavljeno august 2018 napisao Miljenko Jergović preuzeto iz knjige SARAJEVO MOJ GRAD  izdavač RABIC  Sarajevo!

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.