KAKO JE ZBORIO ŠIBA…….

napisao;  MIŠO MARIĆ

KAKO JE ZBORIO ŠIBA

hajrudin siba krvavac
Jula ’89, na povratku iz Trebinja, svratim u Ston na kamenice.
Pred Kapetanovom kućom zateknem Borisa Dvornika, Miljenka
Smoju i Tita Kirigina, dugogodišnjeg predsjednika “Hajduka”.
Pred njima brdo praznih kamenica, gemištaju. Boris me s nogu
pita:
– Di mi je pape, kako je?
Kažem da je u Semizovcu, u Ešrefi noj vikendici, rashlađuje
se kraj vode. Smoje muči, kad objeduje il’ pije taj ne progovara,
a Kirigin se interesuje:
– Koga to Boris zove pape?
– Šibu Krvavca.
– As ti Gospe, on ni rođenog ćaću ne zove pape! – čudi se
Kirigin.
– Više mi je od ćaće – veli Boris.
Smazali smo još par duzina kamenica, zalili, oni za Split, ja
u Mostar.
Uveče, Šiba zove iz Trebinja. Mimoišli se, u “Leotaru” je, tek
se raspakovao.
– Mariću, klinče lipovi, zovi Ešrefu, zaboravio sam košulje.
Organizujem, proslijedim. Nosio je samo svijetle košulje,
zimi dvaput, a ljeti i po nekoliko puta tuširao se i mijenjao ih.
Bio je neobičan čistunac i pedantan čovjek, Šiba…
Vraćamo se iz mog Petrovca, porodično, ručaćemo. Zaustavimo
se u Jezeru. Razgleda restoran, veli:
– Nećemo ovdje, ćenifa blizu kuhinje,
Iza Jajca:
– Ne valja scenografi ja.
U Donjem Vakufu:
– Kockasti stolnjaci.
Večerali smo u Mostaru, u Drapšinovoj 15, a poslije okrenuli
po domaćoj “žilavki”. Nakon svake druge čaše obavezno je
govorio:
– Azra, sunce moje, osvježi mi ovu čašu.
Svijet Hajrudina Krvavca, od košulje, preko čaše, do filmskog
scenarija, morao je biti blistavo čist i sve na svom mjestu. Prvi
dokumenarac smo uradili zajedno ’78, a svake godine do rata još
poneki. On bi s Draganom Resnerom i ekipom snimio, montirao,
prebacio na beta-kasetu i onda bi vrtjeli, pa slagali tekst. Zakači
se za jednu riječ.
– Ima bolja, klinče lipovi, al’ se ne mogu sjetiti.
Sat vremena se ne možemo sjetiti. Leđa mi pucaju pred onom
“Betom”, ne ide, pobudalim.
– Nema – kažem, prekinemo…
Nakon dva dana zove, ponoć:
– Znaš, na vrh mi je jezika ona riječ.
Nije odustajao dok ne nađemo.
A pričao mi Refi k Beširević kako je, kao mlad organizator,
došao u ekipu “Valtera”:
– Jedno veče pravimo dispoziciju za sutra, Šiba nervozno
lupka prstom po stolu i veli: “Refiče, Refiče, ubijte ga s leđa.”
Zateče me, nemam pojma koga treba ubijati. – “Acu Mičića,
koknite ga s leđa i ćao đaci!”
Aco je dva dana kasnio na snimanje, Šiletu je to bilo
nezamislivo, izbezumio se i mada je Aco imao dužu ulogu,
sutradan smo ga u prvom kadru koknuli s leđa i tako je izašao iz
filma.
Šibu sam upoznao s kraja 60-ih. Pred mostarsku premijeru
“Valtera” ’72. Bilo je riječi da će režirati “Mostarski bataljon” po
Skenderovom scenariju. Jutro nakon premijere, sačekam ga na
recepciji “Bristola”. Mostarci su “Valtera” prihvatili nezapamćeno
dugim aplauzom, ali njega interesuje reakcija boraca. Kažem da
su već u restoranu, sabiraju se Meha Trbonja, Vasa Maslo, Tofa
Sefić; desetak njih. Kako se pojavimo, zovu za sto. Svi su bili
na premijeri, ali pričaju o utakmici popodne. Ko igra, ko neće
a trebao bi, glavni sudija je lopov, ni pomoćni nisu bolji, koliko
će “Rođeni” zavaliti gostima… Tek nakon pola sata, kao uzgred,
neko će:
– Odličan ti je ovaj Valter, Krvavac. Al’, jebi ga, mi smo u
Mostaru imali četeres Valtera.
– Mariću, nikad neću režirati film o Mostaru – veli čim smo
izašli.
Film o Mostarskom bataljonu nije snimljen, ’92. smo imali rat
bez partizana. Kokali su nas s brda, a ni oni iznutra nisu tetošili.
11. jula, bolnije od granate, strefila me vijest s Radio Sarajeva
umro Šiba. Uz pomoć radio-amatera probio sam se u program da
Ešrefi , rodbini i Sarajlijama izrazim saučešće.
Od tada do danas Hajrudin Šiba Krvavac je moj najveći
neprebol u ratu. Stotinu puta sam se nakanjivao da zapišem bar
poneka sjećanja na njega. Nisam. O majci svojoj, Desi, kojoj
je rat pokupio dva muža i ostavio dva sina i o Šibi Krvavcu
nisam se usudio pisati. Uvijek isti strah: neće ličiti na ono kako
ih osjećam, kakvi su bili. Godinu po Mileninom rođenju, ’82.
kupio sam kameru “osmicu” da sačuvam kako nam raste. Tu
kameru i petnaestak fi lmova spasio mi je prijatelj s Lištice, Milan
Ivanković. Na svakom filmu kćer je veća, “Mostarske kiše”
raspjevanije, a Šiba umorniji i tužniji. Snimano u Drapšinovoj
prizemno, u Mostaru, na VIII spratu u Vojvode Putnika u
Sarajevu, u Semizovcu, na Oštrelju, u Tučepima… Ide juli, juče
sam vrtio trake, skinuo ponešto. Jutros sam obukao jedinu bijelu
košulju, istuširao se, obrijao i sjeo za PC. Leđa mi zaštekala, već
je sedmica, kljukam se tabletama, ali moram vam prenijeti bar
dio onog šta je i kako je zborio Šiba.
O djetinjstvu:
– Sjećaš li se one slastičarne na Pilama u Dubrovniku? Mali
prhki kolači, čajni. Baš su bili dobri kolači. Ti su se kolači u
svoje vrijeme mogli kupiti u Sarajevu, u “Dušeku”. A mi djeca
nemamo para, pa kupimo za dinar kore, znaš ono što se odbacuje?
Te su kore najljepši kolači moje mladosti. A sad, kad je pun sto,
ja ne smijem. Šećer. Jeb’o sve kolače kad imaš šećer!
O nadimku:
– Bio sam mršav k’o prut i zato su me nazvali Šiba.
O ratnoj mladosti:
– Ja sam četiri puta izlazio iz okupiranog Sarajeva u partizane,
po specijalnom zadatku. Slao me i Valter Perić. Onda sam otišao
u zatvor i jeb’o im majku fašističku. To zna cijelo Sarajevo. Bili
smo zanesenjaci. Najviše izginulo. Da se sad podignu, rekli bi:
ponovo nas zakopajte da ne gledamo u što se izvrgava ona ideja
u koju smo vjerovali i za koju smo ginuli.
O Golom otoku:
– Kako ne znaš zašto me naš prijatelj Ismet Kreso zove
dvomotorac!?
Dvomotorci su ibeovci. Mene je rezolucija zatekla u
Beogradu, bio sam student prve generacije Više diplomatskonovinarske
škole. Okupe nas u amfi teatru, dođe Đido. Optuže
mi cimera da je za Staljina. Svi ćute, ja ga branim; sto odsto sam
ubijeđen: nije kriv. Sutra pokupe i njega i mene i na Goli otok.
Držali nas tamo šest mjeseci, puste. Vratimo se u Beograd, on se
isto veče ispari. Nakon tri dana javlja se na Radio Budimpešti:
pljuje po Jugoslaviji i Titu. I mene popljuje…
O filmskom početku:
– Kad sam se vratio iz Beograda, tumaram po Sarajevu.
Jednog dana sretne me Finci, bio je ministar za kulturu, pita: “Bi
li ti, Krvavac, radio na fi lmu?” “O fi lmu znam ono što sam vidio
na platnu, ne bih” – rekoh mu.
“Mlad si, naučićeš!” – veli i tako sam počeo na fi lmu.
O Titu:
– Stari je naš volio cugnuti. Svi pravi džekovi su volili cugnuti.
O kućnoj pomoćnici:
– Ja ti kažem, nije oprala ove bidone, ostao je deterdžent,
sve će se vino pokvariti. Ostarila je, ništa više ne radi, snaha
nekad pospremi. Ali ona još uvijek ima ključeve, ostavim joj
pare svakih petnaest dana… Kako ću je otpustiti kad sam je od
rahmetli matere, Mejre, naslijedio?
Hajrudin Šiba Krvavac
O muzici:
– Najviše volim šargiju. Šargija ima dvije žice. Jedna se zove
zujalica, druga basiralica, jesi li to znao, Mariću, klinče lipovi?
Na toj zujalici i basiralici sve svoje sanje, sve svoje ljubavi,
sve svoje skrivene želje za ženom, sve svoje tuge ispjevali su
bosanski čobani ljepše nego svi ovi sadašnji koji komponuju
gledajući kroz dinar. Prijatelj si im, nemoj im ovo slučajno reći,
oni su glavna ideologija zemlje i moćniji su od CeKa… A i violinu
volim. Samo su štrajh violine i jecaj šargije muzika.
O poeziji:
– Krležu sam volio: “Vidio sam daljine maglene i kalne…” I
Puškina sam volio i još sam volio pjesnika koji nikad nije napisao
pjesmu, Turgenjeva. I Vitmana sam volio. I Izeta Sarajlića: “Bilo
ih je 28… Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo
ljubavi…” Ja znam kad je ta pjesma nastala. Tada smo se Kiko
i ja družili svaki dan i sad smo prijatelji… I Skendera, velikog
Skendera od primula do soneta. I tvoje petrovačko rodoljublje
volim, jer ne nosi dividende u dolarima i šoka Zupca, koji je isto
moj brat i pravi džek. I tebe, Ešrefa, volim. Ti nisi pjesnikinja, ti
si meni ono što je Danteu bila Beatriče Portinari…
O kameri:
– Zumaš, Mariću, jel’ de ? Dočepao se Krajišnik kamere, boli
ga plajvaz. Vidim ti po tom sočivu kako se otvara i zatvara taj
zum. Gledaj kako pulsira ta kamera! Svaka je kamera, ustvari,
srce koje pulsira. A moje srce pulsira stotinu otkucaja u minutu.
Kad ti bolničari izmjere takav puls, onda te stave na drvenu
klupu i vele: lezi i miruj, bog te jeb’o!
O infarktu:
– Letim za Moskvu na premijeru “Valtera”. Slijećemo na
Šeremjetevo, osjetim bol u grudima. Sjetim se kako kod Andrića
umire Alihodža, sve u bobu isto. Pomislim: zdravo diko!
O najdražoj sceni i Kini:
– Najdraža scena mi je ona u sajdžinici iz “Valtera”, s Radom
Markovićem. Sve sam satove po Sarajevu pokupio… Onda
volim onu iz “Mosta” s Borisom i pjesmom “Bela, ćao.” Kad
smo sletili u Peking na reviju mojih fi lmova, na aerodromu
nas je dočekao hor od nekoliko hiljada Kineza s “Bela, ćao.”
Vele: sviđa nam se ova jugoslavenska partizanska pjesma. A
kad nas je ministar kulture pozvao na prijem, insistirali smo da
bude prisutan i glumac koji je sinhronizovao Valtera. Ležao je u
zatvoru od kulturne revolucije, ali su ga doveli.
O Partiji:
– Neću više ni u kakvu partiju. U koju god pođem otišla je u
materinu.
O dvije ovce:
– Gasi tu igračku, čeka nas Džavid (Husić) u Klubu, a moramo
još svratiti do mesara da platim ovce… Ma, za kurban, klinče
lipovi. Ide kurbanski Bajram, nek’ istranžira dvije, pa pošalje…
Rahmetli Derviš, stari moj, slao nekoj sirotinji, i nisu više
sirotinja, ali ja nastavio…
O kući u Trebinju:
– Napravio sam tu kuću kraj vode; bože moj, što je lijepa
Trebišnjica! Prvo veče zanoćim, ne da mi se zaspati. Razmišljam:
stalno ćeš, Šiba, morati u isti krevet. Obučem se, pa u “Leotar”.
Uzmem sobu, a ujutro sam otišao u Opštinu i prodao im kuću.
Nisam se cjenjkao. Koliko rekli, prihvatio. Plaćali su u mjesečnim
ratama. Nekad je to nešto vrijedilo, a kako je sad ova infl acija
dobijem za kutiju cigara i šibicu. A davno sam prestao pušiti.
Hajrudin Šiba Krvavac
O domaćim izdajnicima (sav zajapuren, otresa rukama od
sebe):
– Nemoj mi, nemoj mi pominjati taj ološ! Ustaše i četnici
nisu klasni neprijatelji, to su šuftovi… Što ih nema u mojim
fi lmovima? Zar tu najveću bruku u našoj istoriji da pokazujem
svijetu? Fuj!
O buržoaziji:
– Uništili smo jednu buržoaziju, a sad se stvara nova,
govnarska!
U pola pjesme »Zapjevala sojka ptica«:
– Bebo, Azra, Ešrefa, prestanite pjevati, treba plakati. Tri sata
plača svakidan. Prvu investiciju koju bih napravio u Jugoslaviji
bilo bi 8 zidova plača, da budu najunosnije investicije za sljedećih
50 godina. Druga investicija bi bila: sve poškopiti. Da ništa ne
rade, nego samo da rade. Treća: uzeo bih zajam od 20 milijardi
dolara i napravio konkurs da svako pravi svoj fi lm. To bi bilo
bolje, nego za ove lopove koji su potrošili sve. Bar bismo imali
filmsku industriju, ovako imamo klinac.
O penziji:
– Čim se dočepaju vlasti, ovi Alijini će mi uzeti penziju, jer
sam pravio film o skidanju zara i feredže. Ovo što mi je dala
socijalistička vlast pojela inflacija, pa kad mi ovi uzmu neću
imati za čim žaliti.
O smrti:
– Sva mi je ušteđevina 14.000 dolara na trebinjskoj banci.
Kad pandrknem, nek’ uzmu koliko treba za skroman pogreb.
Ne želim nikakvih oficijelnih govora, neka me sahrane po
muslimanskom običaju. I kada oni zadnji čučnu i kažu: “Hoćemo
li mu halaliti – halalolsum”, pa svi odu, a ostanu hodže da se
mole, da tada grune “Internacionala”. Ponovo da se svi vrate i
oproste se sa mnom po komunistčkom običaju. A pod zelenim
pokrovom u tabutu biće lutka koju će položiti u mezar. Kad se ta
komedija završi, da moji snimatelji i prijatelji uzmu moj stvarni
prah, pospu po Hutovu blatu i zdravo diko!
Telefonom:
– Sad sam provjerio, još sutra ide autobus iz Mostara, pakuj
Azru i Milenu i šalji ovamo. Ako ti moraš ostati, ostani i čuvaj
tu glavu, sve je poludilo. Ja neću iz Sarajeva. Zvao me Bato
(Živojinović) iz Beograda, Murat (Kusturica) iz Herceg Novog,
da mogu lakše do Kamenice i Radovanovića, ovo me srce
zajebava. Odlučio sam: neću nigdje! Nisam dezertirao pred
fašistima u onom, neću ni u ovom ratu. Ešrefa je namirila torbu
lijekova, šta bude s ostalima, biće i sa mnom.
U predsmrtnom intervjuu na Radio Sarajevu:
– Nedavno sam govorio sa prijateljima ovdje, da priželjkujem
da se, kao iz magnovenja, javi neki pokret obnove Sarajeva i
Bosne i Hercegovine, jer njegovi ljudi su uvijek znali da naprave
čuda. I ne sumnjam ni jednog trenutka da se čuda napraviti neće
i da će se sve rane Sarajeva na najljepši način zaliječiti i da
će Sarajevo, po onom svom starom istorijskom običaju, uvijek
izaći novije i ljepše.
Novo i ljepše Sarajevo nije dočekao. Dok su mu ugrađivali
pejsmejker 11. jula ’92. srce nije izdržalo. Već dugo se utrkivao
sa životom, znao je da je privremen, a nikad nije prestao biti
sarajevski skojevac. Antifašizam je za njega bio religija. Obračun
s fašizmom nastavio je u filmovima. Šesti igrani, “Konvoj za El
Šat” nije snimio, a vjerovao je da će biti najbolji. O kolegama, i
ljudima inače, sem fašista, nacionalista i kriminalaca, za preko
30 godina nisam čuo da je izgovorio ružnu riječ.
Hajrudin Šiba Krvavac
Dva sam čovjeka sreo u životu koji su od mana napravili
vrline: Miku Antića i Šibu. Mika je tako lijepo, zarazno mucao,
Šiba psovao. Njegove psovke su bile nevine. Posljednjih godina
ostalo mu je još samo to čulo nevinosti, potreba da voli ljude i
mučnina pred dolazećom nečovječnošću.
Das ist Šiba.
2004.
Mišo Marić

Objavljeno august 2018 iz knjige ”SARAJEVO MOJ GRAD” izdavač RabicHAJRUDIN SIBA KRVAVAC

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.