TRIPTIHON O FERHADIJI…….

piše SLferhadijaOBODAN STAJIĆ

TRIPTIHON O FERHADIJI
KULTNA PROMENADA IZ 16. VIJEKA
Kako bi bilo divno kada bi mogli da govore i gradovi. Jer oni
su kao i ljudi: rađaju se, žive i umiru. Istina, imaju znatno duži
vijek od običnih smrtnika, a neki su i besmrtni, poput Damaska,
Atine, Istanbula, Rima… i uživaju u svojoj vječnoj lelujavosti.
Uz sve to, gotovo svi imaju i dušu.
Kako bi tek bila neponovljiva besjeda kada bi i Sarajevo
moglo da priča svoje drage i nedrage storije, a moć govora imale
i njegove ulice, parkovi, šadrvani, kao i znameniti hoteli, poput
“Evrope” (“Europe”). Posebno njegova kultna ulica Ferhadija
(koja se skoro pola vijeka zvala i Ulica Vase Miskina), gdje
se tako harmonično i graciozno stapaju Istok i Zapad i gotovo
prožimaju bogomolje četiri konfesije, čineći već i neponovljivu
kosmopolitsku sliku, uz ozvučeni glas mujezina i zvon crkvenih
zvona.
Ovo je triptihon o toj kultnoj sarajevskoj promenadi iz 16.
vijeka i njenim stanovnicima u posljednjih pola stoljeća. O
ulici koja “izvire” na Slatkom ćošetu, kod drevnog Bezistana,
a ulijeva se u Titovu ulici, kod “Vječne vatre”. Ali i o njenom
drugovanju sa ostalim ulicama stare četvrti, kojoj daje dušu.
218
ŽIVA ISTORIJA: Ime ulice seže u davnu prošlosti. Prvobitno
se tako zvala istoimena mahala, nazvana po Ferhadija džamiji,
koju je 1561/62. podigao bosanski sandžakbeg Ferhat-beg,
“iz roda domaće hrišćanske porodice Vuković-Desisalić”, kako
navodi znameniti hroničar Alija Bejtić. A kao što je ta divna
bogomolja bila ukras kroz minule vijekove, tako je i danas,
služeći vjernicima za molitvu, a dalekim namjernicima za
divljenje.
Tokom svoje duge, žive istorije, ulica je obogaćena i brojnim
drugim znamenitostima. Nekako u isto vrijeme niče i prekrasni
Gazi Husrev-begov bezistan, zvani i Veliki i Stari bezistan, koji
je s jedne strane bio povezan i sa Tašlihanom, a jednom kapijom i
do danas ostao okrenut Ferhadiji. Mnoge hodoljubnike podsjeća
i na sarajevsku mini Kapali-čaršiju u Istanbulu. A pod njegovim
svodovima ugnijezdile su se brojne radnjice, dok su nekadašnji
vanjski bedemi pod okrilje primili cijelu jednu stranu, isto tako
brojnih zlatarskih i sahačijskih radnjica.
Gotovo svaka kuća u Ferhadiji je priča za sebe. Jedna kuća,
jedna storija. Kako o graditeljima tako i o Sarajlijama koji su u
njima stanovali ili danas uživaju blagodati ove ulice. A valjda
nigdje u svijetu ne postoji promenada koja ima tako sladak
početak, davno nazvan Slatko ćoše, jer je svaki ugao raskrsnice
krasila slastičarnica. Danas su ostale “samo” dvije, “Ramis”
i “Damirović” (“MR”), dok preostala dva ugla zauzimaju
zlatarnica “Smaragd” i kafe “Slatko ćoše”.
Idući od tog “slatkog raskršća”, hodoljubnika dočekuju
brojne lijepe zgrade, a u obližnjoj Velikoj avliji, koja povezuje
Ferhadiju i Bašeskijinu ulicu, smiraj je našao i Muzej Jevreja
BiH, smješten u drevnoj sefardskog sinagogi iz 1580. U
neposrednoj blizini je i galerija “Novi hram”.
U nastavku šetnje kroz istoriju, slijedi već pomenuta
Ferhadija džamija, a potom Trg fra Grge Martića, kojim dominira
impozantna Katedrala, čije je posvećenje, kao stolne katoličke
bogomolje, obavljeno 14. septembra 1889. Među brojnim
istaknutim vjerskim velikodostojnicima bio je i biskup Josip
Juraj Štrosmajer, po kome je kasnije ime dobila i pobočna ulica,
koja se upravo preko Ferhadije ogleda sa Trgom. Katedrala je
bila i prvo veliko djelo poznatog mađarskog arhitekte Josipa
Vancaša.
Nešto niže je zgrada nekadašnje pravoslavne bogoslovije,
zanosno djelo češkog arhitekte Karla Paržika, koji je Sarajevu
podario mnoga divna zdanja, od Narodnog pozorišta, Evangelističke
crkve (gdje je danas Akademija likovnih umjetnosti),
aškenaške sinagoge do znamenitog Zemaljskog muzeja. Nažalost,
dogradnjom novog dijela zgrade Ekonomskog fakulteta
nestao je nekad prekrasni ulaz u bivšu bogosloviju, što ide na
dušu arhitektama novijeg doba. Dijelom je zaklonjen i pogled
na Sabornu crkvu, čije je osveštavanje obavljeno davne 1871.
godine, a za njenu izgradnju prilog od 500 dukata dao je i sam
kormilar sa Bosfora, sultan Aziz.
Ansambl nezaobilaznih objekata u Ferhadiji upotpunjuju
i Gradska tržnica, svečano otvorena 1. novembra 1895, kao
i Vakufski neboder, čija je izgradnja počela 1940, ali je zbog
ratnih zbivanja završena tek 1947. Sa vrha tog prvog sarajevskog
nebodera, koji dva ulaza ima iz Ferhadije, a treći iz Ćemaluše,
smjera predivni pogled na grad i Trebević.
Dok se ovovremeni namjernik divi svim tim zdanjima, malo
ko može i pretpostaviti da je upravo ovom ulicom nekada prolazila
prva linija sarajevskog tramvaja, daleke 1885, povezujući
centar grada sa Željezničkom stanicom, dok je konjušnica bila u
današnjoj Štrosmajerovoj ulici! Sarajlije su se tako među prvim
Evropljanima vozile tramvajem.
PAŽLJIVI KOMŠILUK: Gotovo da nema značajne ličnosti,
koja je posjetila Sarajevo, a da nije promenadila i ovom ulicom.
Još u doba bivše Jugoslavije, koja je bila među liderima nesvrstanih,
postojalo je nepisano pravilo da svaki suveren, šef
države ili premijer iz islamskog svijeta obavezno posjeti i drevnu
Begovu džamiju. A put do te znamenite bogomolje obavezno je
vodio i Ferhadijom, odnosno tada Ulicom Vase Miskina, kroz
špalir oduševljene mase.
Dobro se sjećam, prilikom svake te posjete dovodio sam na
svoj balkon nenu (prezivala se Rašidkadić) sa drugog sprata. Ta
dobroćudna vremešna komšinica nije se razumjela u politiku,
ali su joj ti lideri značili nešto posebno, tim prije što je njen
sin Meho radio u jednom predstavništvu u Libanonu, u Bejrutu.
Kao radoznali dječak i sam sam uživao gledajući Sukarna,
Nasera, Menderesa, Bajara, Ben Belu, Bumedijena… kao i
brojne krunisane glave.
Tri posjete ostale su mi, ipak, u posebnom sjećanju. Prvo
Gamala Abdela Nasera. Upravo dok je prolazio ispred našeg
balkona, podigao je glavu i uz osmijeh mahnuo neni i ostalim.
Za nenu je to bio trenutak vječnosti i narednih desetak minuta
samo je ponavljala “Aman jarabi”.
Dvije naredne posjete urezale su mi se u sjećanje, jer su,
vremenom, srušile moju predodžbu da su moćni nedodirljivi
i svemoćni. Prvo me je u to razuvjerila tužna sudbina turskog
premijera Adnana Menderesa. Nije prošlo mnogo vremena,
a bio je uhapšen i osuđen na smrt na Jaši adi, jednom od
mramornomorskih otoka, da bi potom bio i pogubljen. A zatim
sam na “alžirskom” primjeru još bolje shvatio koliko je varljiva
slava.
Jer valjda najveću ushićenost Sarajlije su tokom tih posjeta
iskazale prema egipatskom predsjedniku Naseru i alžirskom
lideru Ben Beli. Klicalo se gotovo do nebesa. Slučaj je,
međutim, htio da Ben Bela uskoro bude smijenjen i na vlast je
došao dotadašnji ministar odbrane Huari Bumedijen, a jedna od
njegovih prvih posjeta bila je upriličena Jugoslaviji i, naravno,
Sarajevu. I gle čuda. Gotovo isti onaj svijet koji je koliko juče
klicao Ben Beli, sada je oduševljeno pozdravljao Bumedijena.
Ostao sam zbunjen, kao i nena sa drugog sprata, koja je samo
govorila: “Moj sinko, svašta u dunjaluku”.
Mi, dječaci i djevojčice iz Ferhadije, kao i obližnjih ulica,
imali smo dosta bezbrižno djetinjstvo, a krasilo nas je i divno
drugarstvo. Nikad se nismo dijelili po tome ko je koje vjere ili
nacije, već ko je bolji drugar (jaran). A takvi odnosi vladali su i
među našim roditeljima. Radovali smo se svim blagdanima. Jer
to su bili praznici sviju nas. Sjećam se tih divnih prazničkih dana
i iz svoga doma. U jednoj sobi sjedili bi Mutevelići, Prnjatovići,
Zečevići, Davidovići, Oreli, Omanovići, Basarići, Begovići,
Lekići, Nikići, Hamzići… a u drugoj mi, djeca. Naravno, darovi
su pripremani i za ostalu dječicu koja nisu bila tu. (Zanimljivo
je i da smo gotovo svi mi poletarci išli u muzičku školu, a do
zvjezdanih operskih visina kasnije se vinula Milica Zečević –
Buljubašić, koja danas živi u Beču).
Isto je bilo i kada bi mi išli u posjete. Tako bi mi uvažena
hanuma Mutevelić, supruga Asim-bega Mutevelića, već po
dolasku dala do znanja da za “sladokusca Bobana” nema
ograničenja kada su u pitanju baklave i hurmašice. Neprijatno
su se osjećali jedino moji roditelji.
Za dječije igre imali smo u našoj četvrti više “stadiona”
kao iz snova. Park (prinčeva) ispred Saborne crkve, parking
plato ispred bivšeg Doma JNA (gdje smo, pod neonskim
osvjetljenjem, igrali noćne fudbalske utakmice), a zimi nam
je “na raspolaganju” bila i opustjela ljetna bašta “Evrope”
(znamenitog hotela otvorenog davnog 12. 12. 1882, ujedno i
vječne zadužbine Gligorija Jeftanovića). Kauboja i Indijanaca
igrali smo se na zidinama tada oronulog Bezistana. Najviše nam
je “u goste” dolazila ratoborna raja iz tadašnje Hajduk Veljkove
ulice. A kada bi trebalo da uslijedi “mir”, uloga posrednika sa
maslinovom grančicom uglavnom je dodjeljivana poeti Rešadu
Hadroviću i meni, pošto smo bili valjda jedini dječaci u okruženju
koji se nikada nismo pomlatili.
Samo mi, raja iz Ferhadije, imali smo i jedno tajno igralište.
Iza istoimene džamije. Glavne vedete bili su Hajro, Ejub (zvani
Špiro), Mustafa Demir, Nijo, Patak, Ante, Kemo, mlađani
Pečenković… te golman Samija Žubi, a u gledalištu su bile
djevojčice iz ulice. Za njih je ulazak u taj naš fudbalski hram bio
malo nezgodan, jer su morale da preskaču betonsku džamijsku
ogradu. Ali ipak su je lako savladavale, uz pomoć nas, kavaljera.
Najvažnije fudbalske utakmice ipak su igrane noću, ispred
bivšeg Doma JNA, a okupljale su “zvijezde” iz cijelog kvarta.
U publici je redovno bio i neponovljivi profesor Prve gimnazije
Borislav Mihačević, koji je mogao da se divi golmanskim
bravurama Tonče Gavranovića ili majstorskim potezima Sole,
Sene, braće Šahinagić, Lile, Soniboja… sve do braće Kostić,
koje smo zvali Pele i Garinča. Za razliku od nas “fudbalera”, na
igralištu Prve gimnazije “Metalac” već je “danonoćno” trenirao
budući košarkaški maestro Bogdan Tanjević.
Imali smo i jedno rezervno fudbalsko igralište. U dvorištu sa
tri ulaza: iz Miskinove (Ferhadije), Titove (Bašeskijine) i Trga
fra Grge Martića. Sada su tu “ustakljene trgovke”.
Park ispred Saborne crkve, naslonjen jednom stranom na
Ferhadiju, služio je za zajedničke igre djevojčica i dječaka, a
posebno je bila popularna igra eberečke ebertute. Djevojčice
su “prozivale” svoje simpatije a dječaci birali svoje. U to doba
nekadašnja zgrada bogoslovije još nije bila unakažena zdanjem
Ekonomskog fakulteta, a na suprotnoj strani umjesto “Svjetlosti”
bile su kuće Bratovića i Kantardžića. Park je krasio i polukružni
kameni podzid sa fontanom, poput one kod Ali-pašine džamije.
A o redu i miru brinuo se i revnosni parkaš, koji je vodio računa
i da park uvek bude dotjeran i umiven.
Kružna asfaltna traka služila je za takmičenja aeromodelara,
kao i za bicikliste. Mnogi se vjerovatno i danas sjećaju aeromodelara
Mirze Jamakovića i braće Đukić, Alije i Mubedžela,
dok su najbolje bicikle imali sin Emerika Bluma, zatim Suad
Bratović i Branimir Lekić, sin poznatog fotografskog para
Štefi ce i Čedomira Lekić. Zanimljivo je da je Branimirov ujak,
Nikola Drakulić, bio lični fotograf indonežanskog predsjednika
Ahmeda Sukarna.
Inače, u to doba sarajevska šampionka u hula-hopu bila je
nenadmašna Nada Potočnik, kasnije poznata novinarka Nada
Salom, koja je stanovala preko puta parka, iznad slatičarnice
“Ki-ki”. Skoro dva sata znala je da vrti čak devet kolutova oko
svog vižljastog tijela i to pred brojnom publikom. Neki su čak
znali da prošetaju do Baščaršije, zatim do Vječne vatre, ali
kada bi se vratili Nada je, na njihovo iznenađenje, i dalje vrtjela
hula-hop, u ritualnom zanosu.
I pored svih tih silnih igrališta, fudbalske utakmice nekada
smo zakazivali i u nekadašnjoj Ulici Vase Pelagića, današnjoj
Vladislava Skarića. “Novogradnja”, kako se i danas zove najduža
zgradu u toj ulici, još nije bila dovršena (zidala se poput
Skadra na Bojani), a oko Ferhadija džamije bile su trgovke, gdje
se sada nalaze ljetne bašte. Ulicom bi, iz pravca hotel “Evrope”
(pošto je u Pelagićevoj tada bio i glavni ulaz), prošao tek po
koji automobil, malobrojnih stranaca. Ipak, ulica je bila ulica i
milicija je povremeno prekidala naše igrarije.
U to doba najstroži milicioner u Sarajevu bio je svakako čuveni
Jažić (Jaža). Kada bi on noću, u službenom plavom fi ći, prošao
Ferhadijom i nastavio Saračima i baščaršijskim uličicama, cijeli
kvart bio je miran kao bubica. A komotno ste mogli iznijeti i
drago kamenje, bezbjedni da ga niko neće ukrasti. Uglavnom je
dežurao noću, ali ponekad i danju.
Tako se jednom prilikom pojavio upravo u trenutku dok
je u toku bila naša utakmica. Svi su se razbježali i sam sam
ostao sa loptom u ruci čekajući “strašnog” Jažu. Nije u pitanju
bila nikakva luda hrabrost, već jednostavno znatiželja bliskog
susretanja. Dok su ostali dječaci izvirivali iza obližnjih uglova,
Jaža mi je prišao, pomilovao po glavi i samo rekao da je za naše
dobro da ne igramo fudbal na mjestu gdje možemo i nastradati.
Tih njegovih očinskih riječi sjećam se i danas. Djelovale su
pedagoški i više nikada nisam zaigrao fudbal u Pelagićevoj ulici.
Za naš kvart bila je vezana još jedna interesantnost. U
Ferhadiji i u obližnjim ulicama – Titovoj (Bašeskijinoj),
Koturovoj i Štrosmajerevoj – bilo je mnogo porodica sa po tri
sina. Idući od Slatkog ćošeta Ferhadijom, te paralelnom Titovom,
to su bila braća Bilalagić (Mustafa, Ekrem i Fuad), Pizović,
Salihagić, Šahinagić, Jakić, Lačević, Alihodžić (jedan od njih je
i automobilski as Sead), Demir (Ibrahim, Mustafa i Hamdija),
Kulić, Kostić, Efendić, Spahić, Kalamujić, Pirić, Huseinović…
Istovremeno, u Zlatarskoj ulici radila su trojica Hamzića, dok se
u Štrosmajerovu doselio jedan od popularne braće Musemić…
Najviše sinova imala je porodica Bajramović – pet.
Na drugoj strani, bogato žensko potomstvo krasilo je porodicu
Hasanbegović sa pet kćeri: Muneverom, Munibom, Munirom,
Muberom i Mirsadom, dok su Ždralovići imali četiri. Nažalost,
zapamtio sam imena samo Zlate i Minke. Po četiri kćerke imale
su i familije Buljugić iz Ferhadije (čiji je brat Maho bio jedan
od predvodnika “male raje”), kao i Smailović i Kapetanović iz
Štrosmajerove. Zanimljivo je da su sve četiri sestre Smailović,
Violeta, Mejra, Vila i Dika, zajedno sa bratom Vedranom, stekle
slavu kao muzički stvaraoci. A u nedalekoj bivšoj Ulici JNA,
sada Zelenih beretki, preko puta Saborne crkve, stanovale su i tri
prelijepe sestre Hadžihasanović, sa dva brata, od kojih je mlađi
Nedo bio jedno vrijeme i bubnjar Indeksa.
Inače, najbrojnije potomstvo u četvrti imao je poznati taksista
Karamehmedović, zvani Karameha, iz Jelića ulice, koji se više
puta ženio… Uvijek je imao najbolji automobil, a taksi-štand se
tada nalazio uz pločnik pored same Katedrale. Sarajevo je tih
ranih pedesetih godina prošlog vijeka imalo svega dvadesetak
taksija i samo tri štanda, a u to vrijeme “nestašice” automobila
među taksistima se pojavio i vozač minijaturnog topolinija. I on
je, kao i Karameha, stanovao u Jelića ulici. Ta mala ulica koja
spaja Ferhadiju i Bašeskijinu, nazvana je, kako navodi Bejtić,
“po jednom od braće Jelića, Gavri ili Jefti, koji su bili čuveni
predokupacioni trgovci ćurčijskom robom”.
Zvučaće možda nestvarno, ali u našem kvartu poznavali
smo se gotovo u dušu, mada nismo bili providure. U doba
naše mladosti nije bilo Interneta i više smo bili okrenuti jedni
drugima. Ko, naprimjer, nije poznavao braću Selimović, koji su,
kao i Plavi anđeo Jasna Šamić, stanovali u vakufskom nebodoru?
Ili ko u kvartu nije poznavao braću Muzičke, sestre Koprivice,
zatim Almu i Maju Baruh, ili Čišiće, Muteveliće, Hoziće,
Žubije, Zvizdiće, Dimitrijeviće, Čadeže, Karamehmedoviće,
Abduzaimoviće, Rustambegoviće, Konjičanine, Pašiće, Demire,
Likiće, Hasanbegoviće, Besaroviće, Komljenoviće, Špiritoviće,
Ivaniševiće, Stajčiće, Begoviće, Kosanoviće, Rakočeviće,
Demirdžiće, Pape, Konjhodžiće, Kurtaliće, Hadžaliće,
Lukiće, Tanoviće, Bibere, Mehmedoviće, Aščeriće, Vujoviće,
Filipoviće, Basariće, Konjikušiće, Musliće, Rašidagiće… Ili
naše sugrađane koji su stanovali preko puta Muzičke škole,
braću Lapendu ili sestre Azru i Svjetlanu Kapić. Ili nedaleke
Muftiće i Mušanoviće, Ostojiće, Serdareviće i Gavrane, čiji su
prozori gledali na Katedralu i Gazi-Husrev-begov hamam. Ili
Gribajčeviće, Subotiće, Vidoviće, Mrkiće… iz Bašeskinije, te
Periće i Dželiloviće iz okruženja Novog hrama. Nismo svi bili
iz iste ulice, ali smo se gotovo svakodnevno sretali, makar se
neki lično i ne poznavali.
U našoj ulici nalazila su se i ateljea takvih velikana kao što
su bili Ismet Mujezinović, Roman Petrović, Mario Mikulić…

Upravo je u ateljeu, s pogledom na Trg fra Grge Martića i “pola
Ferhadije”, nastao i čuveni opus Mikulićevih slika posvećen
našoj kultnoj ulici. Posebno impresivno djeluju one nastale
tokom kišnih dana. Dok ih gledate, na momente vam se čak
može učiniti da čujete i huk same ulice, kao i eho svake kišne
kapi. A iz ateljea svoga oca Maria, njegov sin Goran, nekada
je imao privilegiju da, kao sa kakvog balkona, gledna i ljetne
fi lmske projekcije na Trgu, na džinovskom platnu postavljenom
na fasadi zgrade iznad apoteke “Stari Grad”.
Cijeli kvart bio je toliko inspirativan za slikare da su u
njemu stvarala još dvojica besmrtnika, Todor Švrakić i Vojo
Dimitrijević.

ferhadija vedo hamsic
Dok je Švrakić kroz prozor svoga ateljea mogao da posmatra
Katedralu, Dimitrijević je mogao da pogledom smjera prema
Sabornoj crkvi i parku ispred nje, kao i obroncima Trebevića s
jedne strane, ali i Ferhadiji s druge. Švrakić je ostao upamćen i
po tome što je još davne 1907, zajedno sa Perom Popovićem i
Brankom Radulovićem, organizovao i prvu likovnu izložbu ne
samo u Sarajevu već i u BiH.
Teško je nabrojati i sve poznate ljekare, profesore, inžinjere,
trgovce, novinare, zanatlije… koji su svakodnevno prolazili
Ferhadijom, tada još Miskinovom. U sjećanjima vremešnijih
Sarajlija još su ostala dvojica uglednih ljekara Štajnberg i
Mehmedagić, kako sa svojim tašnicama, prvi brzih koraka a
drugo po istilahu prolaze pored svojih sugrađana. Prvi je stanovao
u Ulici Pariške komune, a drugi u Čukovićevoj (današnjoj ulici
Muvekita). U kvartu je, na početku bivše Vuka Karadžića a sada
Pehlivanuše, stanovao i ugledni ljekar Mušanović. Njegovim
stopama krenuo je i sin Mirza, čiji je dedo, po majčinoj strani,
takođe bio doktor. A Mirzina sestra Nađa, udata Mehmedbašić,
jedna je od najboljih TV novinarki koje je dalo ovo podneblje.
Uz to, uspješno se ogledala i kao autorka sjajnih dokumentarnih
fi lmova. Preko puta Jevrejskog muzeja, stanovala je i ugledna
doktorica (ginekolog) Aida Softić, udata Stevanović, čiji je sin
Zoran bio jedan od sarajevskih šereta.
Mnogi su bili obradovani i kada se počelo pisati kako je
stomatolog iz Ferhadije Fahrudin Zejnilagić otkirio tabletu
protiv raka. Nažalost, nada je bila kratkog vijeka.
ČAROBNI DANI: Ferhadija je posebno živopisna tokom
proljetnih i ljetnih dana. Valjda nigdje pod sarajevskim nebeskim
svodom ne možete sresti toliko vedrih lica, uz veseli ljudski
žamor i žubor riječi. Posebno romantično djeluje noću, kada se
čini da je pola Sarajeva izašlo na ugodnu promenadu. A tu su još
i brojni stranci, kao i pristigli dio sarajevske raje, razasute širom
ustalasanog globusa.
Već od sutona teško je naći slobodno mjesto za predah u
nekom od brojnih kafi ća, od Slatkog ćošeta do Vječne vatre, a
vidljivi su i dugi redovi za sladoled kako pred stastičarnicom
“Egipat” tako i drugim.

16684361_1299021790188627_7596173664351623312_nPosebno je romantično sjediti na Slatkom
ćošeti i posmatrati čarobno osvijetljenu Sahat-kulu, koja na
sve četiri strane otkucava neko svoje vrijeme već vijekovima.
I to uz nezaobilazni salep, bilo iz “Ramisove” ili Demirovićeve
slastičarnice. Ramiz Nezirović (nekada Nezirovski), po kome
je prvi “slatki butik” i dobio ime, bio je porijeklom Goranac,
uostalom, kao i mnogi poznati sarajevski slastičari.
Odavno je počivajući, ali je ostao u dragom sjećanju vremešnih
Sarajlija, baš kao i simpatični čičica Mulaosmanović, koji je
preko puta njegove slastičarnice, kod Agića, prodavao novine.
Bio je to valjda najdotjeraniji prodavač novina, uvijek u kao
snijeg bijeloj košulji ukrašenoj kravatom i sa prepoznatljivim
fesom. Kao što su ostali u sjećanju i trafi kant Džipa, piljari,
braća Atagić, Hamdija i Ibrahim, te kišobrandžija Aljević. Svi
su oni nekada radili u okruženju Slatkog ćošeta.
Jednostavno, Ferhadija je dvostruko predvorje. S jedne strane
za drevnu Baščaršiju, a s druge za moderni dio grada. Njihova
spajalica. Tu, kao na dlanu, imate svijet u malom, susret Istoka i
Zapada, i stoga vam se, ako ste već sudbinski vezani za nju, čini
i da nikada ne spava. Jer tu život teče od izlaska sunčevih zraka
do ranih jutarnjih sati.
A još kada se vidi i sav onaj prelijepi mladi svijet, raznoliko
obučen, daleki namjernik može pomisliti i da je zalutao. Kao da
je stigao u neku bezbrižnu oazu. Sve to zbunjuje mnoge strance.
Umjesto najavljenog životnog sivila, spoznaju drugačiju sliku
(makar i prividnu) i odavde se vraćaju puni divnih utisaka.
Sarajevo, naravno, nije nikakva Arkadija, ali način života i
ritam, koji daje posebno Ferhadija, oduvijek je predstavljao i
nešto posebno. Ono što su Jelisejska polja Parizu, Plaka Atini,
Nevski prospekt Sankt Peterburgu, Vaclavske namjesti Pragu,
Stradun Dubrovniku, Knez Mihailova Beogradu, Ilica Zagrebu
… to je Ferhadija za Sarajevo.
Naravno, da i ovaj grad ima i svoje drugo lice, ali koji ga
nema. I on ima svoje brojne nevesele građane koji jedva
sastavljaju kraj s krajem, kao i one koji kao da su “došli s drugog
svijeta”. Ali u ljetnoj vrevi, to lice se manje vidi od onog vedrog.
Stranci, gledajući prepune kafi će i zavidan vozni park, parkiran
u obližnjim uličicama, jednostavno ne mogu da povjeruju da u
Sarajevu, kao i u cijeloj BiH, ima toliko nezaposlenih. Uostalom,
nije li to boljka, istina manjeg intenziteta, i nekih najrazvijenih
evropskih država?
A kao što su očaravajuća ferhadijska podneva i noći tako su i
jutra, prije nego što krene moćna rijeka ljudi… Dok na Sahat-kuli
otkucava 11 sati, po srednjoevropskom je tek negdje noko osam.
Mladići u obližnjim kafi ćima već raspoređuju stolice, a vječna
Ana iz “Egipta” dovozi svježe kolače, mada su tu slastičarnicu
proslavili sladoled i tahan-halva. Temelje toj slavi udarili su Anin
djed Tomo sa sinovima, “povezujući” tako, kao Makedonci,
Bosnu sa Egiptom! A oni koji duže pamte sjećaju se doba i
kada je led, u malim “santama”, dovožen specijalnim kolicima,
kao i starog Goranca Numana, koji je pravio kolače u obližnjoj
čikmi…
Zanimljivo da ni rodonačelnik “Egipta”, Tomo, ni njegovi
nasljednici, nikada, ni po cijenu basnoslovne nagrade, nisu
željeli da odaju tajnu spravljanja svoga sladoleda, koji mnogima
dođe i kao prva jutarnja kafa. Kao što tajnu svojih specijaliteta
ne otkriva ni poznati ćevabdžija Tarik Hodžić, nekadašnja
fudbalska zvijezda Željezničara, Galatasaraja i Liježa, čija
je radnja, na dvadesetak metara od Slatkog ćošeta, ukrašena
fotosima znamenitih gostiju. Makar i ne bila u samoj Ferhadiji,
ona je tu, pored nje… stapajući se u zajedničku priču.
Sarajevo jednostavno ima dušu, a posebno Ferhadija… čija je
storija beskrajna, kao i svih znamenitih ulica, kvartova i gradova.
Zaista, šteta je što nemaju dar govora. Ali, možda je njihova
šutnja i najrječitija i najgromoglasnija. Ona odaje i spokoj, jer
i u najgora vremena Ferhadija je znala da sačuva obraz i svoju
mozaičnost u svakom pogledu. Zato je nimalo nije začudilo i što
su njenu najveću svetinju, Ferhadija džamiju, u minulom ratu,
kada joj je bila zapaljena kupola, zajedno spašavali i muslimani
i hrišćani…

Objavljeno august 2018 napisao Slobodan Stajić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.