NIKOLA TEŠKI RADNIK!

napisala EDINA KAMENICA

nikola teski radnik

ZABORAVLJENA SARAJEVSKA
LEGENDA – NIKOLA TEŠKI RADNIK
Iznad džamije u Balibegovici, na, kako je odvajkada od
milošti zovu, memli strani Sarajeva, odmah uz glavnu zaobilaznicu,
kamene stepenice vode do kuće Seada Čalkića.
Dočeka nas u toj Ulici Tale Ličanina, nekada Mustafaginoj,
na dnu Brdo džamije, sunčana avlija i još svjetlija terasa gdje
vam se čini da tu sjedeći možete dohvatiti svaku zgradu u gradu.
A, opet, izmaknuti ste dovoljno daleko od njega, pa uživate i u
blizini Trebevića.
Nismo došli Čalkiću zato što je on jedan od osnivača Društva
s nazivom Trebević, kojem je cilj oživjeti ovu, kako reče,
najpitomiju planinu oko Sarajeva.
“Nikad na Trebević nije došao vuk, a ja pamtim, u Titino
vrijeme, da su vukovi na Jahorini rastrgli jednu desetinu vojnika”,
govori Čalkić, na kojeg smo, čitalac nam mora povjerovati,
slučajno naišli, no prof. Tomislavu Krzyku, urbanisti i našoj
ekipi pružio je informacije koje danas zaista rijetki znaju, a
odnose se na jednoga neobičnog Sarajliju, porijeklom Čeha:
Nikolu Mestyaneka ili, kako kažu neke knjige, Mestijaneka ili
Meščaneka, sina Barbare i Karela, rođenog u Trenčinu 1889.
godine.
Prof. u mirovini Krzyk napisao je za posljednji broj
Snješke, časopisa Društva bosansko-češkog prijateljstva, tekst
o Mestyaneku, poznatijem kao Nikola Teški Radnik, koji je
predstavljao, kako to kaže Krzyk, “eho mišljenja, smijeha i
podsmijeha naroda”, a inače je bio po zanimanju stolar.
ČESI U SARAJEVU
Krzyk je završio rukopis na kojem je godinama radio, a čiji
radni naslov sve govori: “Česi u Sarajevu”. Jedan od tih Čeha je
i Mestyanek, kojeg je naš sagovornik viđao kao dijete.
“Dobro ga se sjećam. Uvijek je nosio cilindar na glavi,
a u ruci letvu”, kazuje Krzyk, koji je, ipak, o Nikoli Teškom
Radniku, sarajevskom Švejku, dodaje, najviše podataka našao u
knjizi novinara Lea Korošeca, a Korošec je opet knjigu napisao
na osnovu policijskog dosjea o Mestyaneku, koji sadrži nekoliko
stotina dokumenata.
“Ne, Nikola nije bio izgrednik, nikome zla nije uradio, nikad
kavgu nije zametnuo, ali bi vrlo često svojim provokativnim
nastupima naljutio i vjersku i civilnu vlast, a isto se ponašao
i kada je Sarajevo palo pod vlast NDH i Nijemaca, što ga je
na kraju stajalo i glave”, govori Krzyk, naglašavajući da se u
Korošecovoj knjizi spominju dva mjesta na kojima je živio
Nikola, poznatiji s nadimkom Teški Radnik. Jedan je na Širokači,
dugi u Ulici Ligure 8.
Izvor “Oslobođenja” nije imao dilema. Njegova majka mu
je, još dok je bio mali, pokazivala u pravcu Čalkićeve kuće,
objašnjavajući da je tu živio neobični čovjek, kojeg je znala
cijela mahala.
“Volio bih uslikati to mjesto”, rekao nam je Tomislav, pa
smo se tako zajedno zaputili ispod Brda džamije i zakucali na
Čalkićevu kapiju.
Sarajevo moj grad
“I ja sam nekada živio na Brdo džamiji, to je nekoliko
minuta odavde, a Nikola i njegova sestra Mara su nam bili prve
komšije”, govori Sead Čalkić i odmah nas vodi tamo gdje su
nekad stanovali brat i sestra Mestyanek.
Ali, na mjestu gdje je bila drvena baraka, sada je garaža.
“Sve do tamo duboko u bašti je njihovo i, čuo sam, ova se
parcela još vodi na njih”, napominje Čalkić, samo godinu stariji
od Krzyka. I on se sjeća Nikole. Kako ne bi, svaki dan ga je
viđao.
“Čak sam, možda zahvaljujući Nikoli, dobio sestru i možda
je naša porodica ovako i brojna zbog njega”, smije se Čalkić,
pa priča.
NIKOLIN SAVJET U PRAVO VRIJEME
On je rođen 14 mjeseci nakon brata, majka je vrlo brzo
ponovo zatrudnjela i odlučila je riješiti se te trudnoće. No, njen
muž se s tim nije slagao, deset godina su čekali prvo dijete i on
je bio sretan.
“Upravo dok su se njih dvoje malo bučnije raspravljali,
naišao je Nikola Teški Radnik, koji bi rijetko kad pozdravio,
jednostavno je bio takav, ali ovaj put je zastao i nazvao majci
dobar dan. Inače, uvijek je bio uredan, a kada to kažem, onda
ne mislim da je na njemu bilo sjajno odijelo. Odjeća je bila
zakrpljena, ali čista. Tako je to tada normalno bilo u Sarajevu.
Pitao ih je oko čega se svađaju i otac mu je bez ustručavanja
rekao istinu, a Nikola se okrenuo mojoj majci pa joj rekao:
‘A ko će se brinuti o tvojim sinovima, ko će im prati, ko će
im peglati pantole, razmisli!’ Tada se osokoljeni otac okrenuo
majci, pa joj kazao kako je sami Bog poslao Nikolu da joj kaže
kako jeste. I, majka je odlučila zadržati dijete, a poslije je rodila
još tri sestre i jednog brata. Bili smo baš velika porodica”,
sjetno zaključuje Čalkić, a onda Tomislav i Sead jedan drugog
podsjećaju na Nikoline podvige.
Nikola Teški Radnik
“Bila je velika glad u Sarajevu, ’42, ’43, ljudi su u redovima
stajali pred Markalama, čekajući da kupe mrvicu mesa, a drugi
redovi su bili formirani zbog narodne kuhinje, čekalo se satima
na svoju porciju. Naišao je Nikola i pitao: ‘Narode, znate li
zašto nema mesa?’ Na sadašnjem Trgu Alije Izetbegovića, dobro
se sjećam toga, stajao je drveni obelisk s orlom, njemačkim
simbolom, i on je pokazao na orla: nema mesa dok god je ta
orlušina ovdje. Neko ga je prijavio i vrlo brzo su ga opet uhapsili
i pretukli. Nije bilo ni prvi, ni posljednji put”, kazuje Krzyk.
Nikola je, opet, jednom, na Obali zaustavio njemačku kolonu
i viknuo je: “Halt!”, vojnici su stali, a okupljeni svijet se kriomice
smijao. Ofi cir koji je predvodio kolonu prišao je ljutito Nikoli i
pitao ga šta hoće, a on je objasnio: “Zaustavio sam vas da vam
pokažem kako vas je do sada, osim Rusa, zaustavila još jedino
moja malenkost”. Poslije je nastavio hladnokrvno: “… i tako,
silan Reich konačno se zaustavio u svom nadiranju.”
Njemački ofi cir nije vjerovao svojim ušima i naredio je
vojnicima da ga bace u Miljacku, što su oni i učinili. Kada je
izašao iz rijeke, onako promrzlog su ga toliko isprebijali da je
dopao bolnice, u kojoj je i umro 6. marta 1943. godine.
DOŠLO POLA SARAJEVA
Tomislav Krzyk je kao sedmogodišnjak prisustvovao Nikolinoj
sahrani, Sead nije, ali jeste njegov otac: “Došlo je na
groblje Sv. Mihovil pola Sarajeva”, kazuje Krzyk, prisjećajući
se još jedne anegdote vezane za Mestyaneka.
“Uzeo je pijetla i otišao u Biskupiju, te tamo objasnio da je
donio pijetla, jer zabranjeno je višeženstvo, a pijetao se toga ne
drži. Istjerali su ga van, ali ostao je pijetao, koji je izbačen kroz
prozor. On je od svega pravio šalu ili predstavu, a pozornica
mu je bila ulica, gostionica. Za sebe je govorio da je on jedini
slobodan građanin, jer uvijek govori što misli, no meni je tata
Sarajevo moj grad
pričao da su neki, bogatiji, koristili Nikolu u svojim predizbornim
kampanjama, kako mi to danas kažemo. Nikola je puno
pio i nije bilo teško takvog ga uvući u svoju igru, ali je trijezan
Nikola bio oličenje iskrenog, etički primjerenog čovjeka, koji je
iskazivao ono najdublje što je narod mučilo”, govori Tomislav,
navodeći neke Nikoline mudrosti.
“Ovom zemljom vladaju samo lopovi koji pod parolom
narodnih otaca kradu Bogu dane, a narodu pare. Nikola je
hodao sa svijećom po sudu, pitali su ga, šta traži, odgovorio je:
‘Tražim poštenog sudiju.’ Uzeo je jednom kantu sa smećem,
otišao je u park i tu je svojom letvom mutio smeće i onda ga
istresao na cestu. Šta si mutio, pitali su ga, a on je objasnio:
‘Pravio sam krizu vlade.’ Onda je smeće opet vratio u kantu,
napomenuvši: ‘Formiram novu vladu, od istog smeća’”, smije
se Krzyk, pominjući potom slučaj s ministrom saobraćaja
Spahom, koji je uveo motorni voz Sarajevo – Beograd (zvali
su ga Ludi Sarajlija), a Nikola je na bistričkoj stanici zaustavio
taj voz, objasnivši: “Ovom vozu nešto fali…” Šta, pitali su ga, a
on je rekao: “Fes Spahe,” kazuje Krzyk, dodajući da se brojne
paralele mogu povući između razloga za Nikolino reagovanje i
današnjih naših opštih razloga za nezadovoljstvo.
Zanimljiva je u tom smislu priča o jednom kočijašu, koji je
ostao bez posla, a Nikola ga je nagovorio da ode ministru Spahi,
kako bi ga ovaj zaposlio na željeznici, što se i desilo.
MRTVI NA IZBORIMA
“Postao je kondukter, ali kakav. Umjesto da je pregledavao i
poništavao karte, on ih je sve pokupio, tamo negdje ih poništio i,
kada ih je vraćao, davao je svima druge, nastala je zbrka. Nikola
je htio poručiti šta sve stranačka pripadnost radi tadašnjem
društvu, a što i mi osjećamo na svojoj koži. On je htio ukazati i na
praznovjernost naroda, pa je preko svojih sugrađana iz gostione
Nikola Teški Radnik najavio kraj svijeta i, kako su ga mnogi smatrali vidovitim, začas
se to gradom pronijelo, svijet je probdio noć po džamijama, a
ujutro su vidjeli da su prevareni”, kazuje Krzyk, dodajući da
se i u to vrijeme govorilo o neriješenom hrvatskom pitanju u
Sarajevu, a Nikola je po ulicama vikao: Mrtvi ustaju i pojavljuju
se u biračkim spiskovima. “Sve nam je to i sada poznato, zar ne?
Kao i atmosfera na skuštini pogrebnog društva, u Radničkom
domu, gdje je danas Kinoteka. Predsjednik tog društva je parama
članova društva pravio odijelo i radio mnoge stvari, privatne, što
se i danas dešava, članovi Društva su htjeli znati gdje im pare
idu, a Nikola je stalno ustajao, postavljao pitanja, podstrekavao
masu na proteste”, kazuje Krzyk.
Nikola Teški Radnik je dobivao penziju, 275 dinara iz
Čehoslovačke, no 1939. godine, kada je njegova rodna zemlja
okupirana, nije je dobio, pa je stoga otišao u Konzulat Njemačke:
Rekao im je “vi ste glavnicu uzeli (misleći na Čehoslovačku),
a šta je sa pasivom, šta je sa mnom?”
No, kako je tadašnja mahala s gotovo cjelokupnim muslimanskim
stanovništvom primila dvoje katolika među se?
“Bolje nego danas. Danas stranke zavađaju i rođenu braću,
svaka vuče na svoje, a sirotinji je sve gore. Poštivali su se prije
ljudi, karakteri su bili, sada nema karaktera. Pare su posuđivane
u četiri oka. Kad ću vratiti? Kad imadneš, tako je bilo”, prisjeća
se Sead, a Tomislav ga pita da li je u blizini bila gostiona u koju
je zalazio Mestyanek.
“Jeste, dolje je bila, na desnoj strani Bistrika, srušena je, tu se
nalazila i stanica policije, sada je zgrada tamo. A taj je gostioničar
držao rakiju, koja je smrdjela na izmet, jer je pravio rakiju od
šljiva koje nisu imale dovoljno slada, a đerizi su bili tada, pa on
zahvati koju lopatu đeriza, da bude jača rakija”, smije se Sead,
napominjući da se Nikolina sestra Mara nije udavala. Prosila je,
a i svijet im je davao sam od sebe. Niko ne zna ni kada je umrla,
ni gdje je sahranjena. Izuzev Nikolinog, na groblju Sv. Mihovil
nema nijednog drugog groba prezimena Mestyanek.
Do Nikolinog groba nas je doveo upravnik ovog groblja
Bruno Paškovan.
NA GROBLJU
Na vrhu spomenika kamen je opasno prepukao, slika,
nekada vrlo oštra, sada je izblijedjela, ali Nikolin lik se nazire.
Saznajemo da je 2003. godine članarinu za ovog umrlog platila
Ljiljana Testen.
“Nismo ni u kakvom rodu. Otkako znam za sebe, od tate
sam slušala o Nikoli i kada sam vidjela da je njegov grob
zapušten, uplašila sam se da možda neće biti zatrt, pa sam platila
članarinu i obratila sam se pismom ondašnjoj Gradskoj upravi
s prijedlogom da pronađu način za očuvanje tog groba”, govori
nam Testen, u početku odbijajući da joj pominjemo ime.
“Nije to vrijedno pomena, Nikola je legenda Sarajeva, a
postoji i to češko udruženje, možda bi i ono moglo nešto učiniti”,
smatra Testen.
Paškovan nam kaže da nema nikakve bojazni za sahranjene na
groblju Sv. Mihovil: “Ono je pod zaštitom države i tu nikakvih
iskopavanja, pa i kad se ne plaćaju takse, neće biti. Skoro svaki
je grob jedan kulturno-historijski spomenik, jedna zanimljiva
priča.”
Ova s Nikolom ipak jeste posebna i pravo je čudo kako se
niko još nije dosjetio da život sarajevskog Čeha Mestyaneka s
gradskih ulica i trgova prenese na pozorišnu pozornicu, na kojoj,
evo, kao da vidimo Teškog Radnika kako uzvikuje: “Misao
niko nije uspio da okuje, a glas jeste.”
Edina Kamenica

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.