”ČOBANIJA I GRAD OKO NJE” (”Umorna sjećanja i posrnule vrijednosti društva”)

piše   Mirza Hasanefendic

”Umorna sjećanja i SONY DSCposrnule vrijednosti društva”!

” ČOBANIJA I GRAD OKO NJE ”

(Prvo poglavlje)

Kada te neki Sarajlija pita iz koje si raje, pa ti kažeš sa Čobanije, a njemu to šega. E, vidiš to nekom od  njih to budi određene asocijacije, pa mu dođe nešto šegavo u tom starinskom imenu jednog da najstarijih dijelova grada.

Valjda hoće da ispadne duhovit pa te pita kako se nazivaju ljudi sa Čobanije, vjerujući valjda de će čuti na svoje samozadovoljstvo  jedan njemu drag  i blizak naziv ”Čobani”. Ne vidi u svom cinizmu da su Čobani na političkim i sličnim funkcijama, a njihove ovce su pretežno na biračkim spiskovima.

To ime budi nekom ”kreativnijem” sarkastične asocijacije, pa jedan novinar reče da ga to ime (Čobanija) asocira  na ”Pastirski rock” od ”Bijelog dugmeta”.

Al’ haj’……nema politike u ovu moju butigu ( legendarna izjava brice iz čuvene TV serije ”Naše mali misto”)

Negdje odmah po završetku rata, dok sam bio u Sarajevu, pita me u tramvaju jedan novodošli izlegao iz šinjela partije na vlasti i iz ”Jupovog ešalona”, sa akcentom blagog ukusa i mirisa rodnog brdsko planinskog kraja.

” A Oklen si ti zemljače?”.

”Iz Sarajeva” rekoh.

Ali taj ne popušta: ”Ama ne pitam te oklen si sada, nego oklen si doš’o?”.

Vidim, sve mi je jasno, ali hajde da ubijem vrijeme pa nastavljam ovu geografsku igru pogađanja. ”Sa Čobanije momčino”.

Ne da se nečiji zemljak  (moj nije) pa nastavlja monolog:

” Pa more bit’ da smo ti i ja ondak zemljaci, jer to ime me podseti na rodni kraj i na ovce.  Vidiš kada sam ja kren’o autobusom za Bosnu i Sarajevo, znaš šta me je najviše veselilo ???? Seo ti ja iza šofera, pa gledam u onaj retrovizor , pa kako put odmiče, one moje livade i planine sa svakim kilometrom sve dalje i dalje, a mojoj radosti nigdje kraja, pa se  ja osećam nekako sve veći i veći Bošnjak i Sarajlija. Fino je nas pozvala partija na vlasti.” Dođite ovde  i vazda glasajte za ”našu vlast”,pa će te biti veći Bošnjaci od ovih nepouzdanih  domaćih Bosanaca”! Evo mi dođosmo i dok je nas  biće i ove vlasti  tj. glasača za njih. Dok je nas nema im podera”

Nisam, u tom momentu, ni pomislio koliko ovaj novodošli govori istinu i da će to biti usud BiH da o njoj u ”podobroj” mjeri odlučuju oni koji nisu ni vidjeli Bosnu prije 1996, a čija demagogija će postati politička odrednica partije na vlasti.

Bila je ovo ”japija” na kojoj će biti građena današnja vlast.

Naravno da je ista stvar i sa druge strane ”nepostojeće” linije razgraničenja naroda, samo su njihovi glasači došli preko grane sa juga i zapada.

U Hrvata bolesna glad za zemljom, pa ih nikad nije bilo manje u BiH, a nisu nikad više držali zemlje pod svojom kontrolom. Nema ko to da naseli; odoše im svi mladi u ”Germaniju”, livade ostadoše neobrađene, a gradovi pusti i pojedini političari to nazivaju odbranom nacionalnih interesa!!!!!!!!!

Inače tih poslijeratnih dana u  cjela BiH je postala veliko ”gradilište”. Ovo se ne odnosi  na građevinske radove, nego prevashodno na rušenje starih  i građenje novih društvenih vrijednosti.

Nekada smo čitali, danas ponegdje nepoželjnog, pisca Branka Čopića knjigu ”Osma ofanziva” u kojoj on piše o kolonizaciji Vojvodine naseljavanjem seljaka iz Krajina. Nema ništa strašno u tome što ljudi idu za boljim životom, ali strukturni problem je u tome što oni u masovnoj kolonizaciji gradova ne usvajaju lokalne postojeće vrijednosti, nego svojom masom nameću svoje vrijednosti kao glavne. To ih vraća u društvenom smislu na početak, na vrijednosti i okruženje sa kojim su živjeli u svojim pasivnim krajevima, samo su promjenili poštansku adresu,a sve ostalo je ostalo isto. U toj varijanti niko nije dobitnik u društvenom smislu, ni grad, ni novoformirani građani.

Jupo se bio nekako tih dana  dao u ”trošak”. Nameračio se on na lijepu  luksuznu vilu u Koševskoj ulici (ma naučilo to na luksuz u rodnom brdsko-planinskom kraju). Na kraju  je kupio istu pojeftino od nekog Ćorovića. Sve bi bilo ”potaman” da se tu nije ”pojavio” nepozvan onaj  dobri ”Božiji čovjek” Slobodan Kovačević, koji je malo kvario tu ”nirvanu”. Svaki pravi Sarajlija poznavao je Slobodana Kovačevića, tog dobroćudnog div koji je šetao gradskim ulicama i tako zaustavljao prolaznike pitajući ih kako se prezivaju. Kada bi reci oni prezime, ako je bilo sarajevsko, onda bi on ispričao sve o korijenima te porodice. Ne rijetko za njim je išla bulumenta malih ”fakina” koji su ga, onako ogromnog, prozivali. Slobodan je bio onaj što se u narodu kaže ”Božiji čovjek”. U islamskim knjigama piše da su ”ljudi koji su rahat od pameti” pod božijom zaštitom. Jupo vjerovatno, prije 1992. godine,  nije čitao vjerske knjige, pa je ovaj ”Božiji čovjek” završio tamo gdje mu nije bilo mjesto.

Izađoh na Čobaniji, tj na stanici  kod ”Glavne pošte”, ali nečiji zemljak (moj nije) nastavlja da melje: ”Bogami si ti dobro stojeći u SDA kada si ovde ”oslobodio njihov” stan u strogom centru Sarajeva”.

Nisam imao niti volje, a još manje želje, da ovom ”građaninu u nastajanju” objašnjavam da u Sarajevu još uvijek žive, iako na izumiranju, autohtone Sarajlije, napredno orijentisani ljudi i da za te ljude istorija BiH i Sarajevo ne počinje od pojave nacionalističkih stranaka.

Na polasku mu htjedoh reči; ”Ma volim ti ja tu tvoju partiju koja te je dovela na asfalt k’o Bajro mater”, al’ on neće shvatiti taj stari izraz u sarajevskom žargonu, pa je uzalud njemu objašnjavati.

Većina tih novih građana, poput njega,  neće nikad shvatiti kako to da je zemlja okrugla, a ljudi seksaju na svakom čošku zemlje!

Da propušteni časovi u školi i nedostatak znanja nisu isključivo geografska odrednica, najbolje to potvrđuje gradonačelnik Sarajeva, čija je familija jedna od najstarijih gradskih. Spominju se preko tri stotine godina života u gradu, a on nije naučio neke osnovne stvari u životu. Čitav taj istorijski period familija je pošteno i časno živjela radeći u brijačnici, šišajući, prodavajući pijavice i obrezujući djecu ili kako se to u narodu kaže sunećenju djece. Bila je posvećena vjeri, a ne politici.

Prodavali su i pijavice, koje služe, po starinskoj medicini, da smanje krvni pritisak bolesnom. Oni su već odavno prestali prodavati pijavice, jer danas to i nema svrhe; nema tih pijavica koje ti mogu oboriti krvni pritisak onoliko koliko ti mogo podići današnji ”građani u nastajanju”!

Inače kada smo kod familije Skaka, stari Abdulah-efendija Skaka se spominje i u jednoj čobanijskoj legendi. Bio jedan naš jaran, koji je svagdje ”turao” onu mušku stvar, pa mu se ”ljubavni mišić” razbolio. Bio on kod doktora, koji mu je rekao da mora uraditi obrezivanje, ako hoće da spasi ćunu. Njemu to nije nikako odgovaralo, em je bio već u zrelim godinama, hem nije bio musliman. Bolnica je to radila, ali se njemu nije išlo tamo, jer će ga neki vidjeti i puče priča po gradu. On zato odluči i pozove Skaku, da to uradi. Abdulah-efendija to uradi profesionalno i diskretno. Jaro je bio zadovoljan misleći da niko neće znati!!!! Ali zaklela se zemlja raju, da se sve tajne saznaju, pa i on bi tako provaljen.

Raja, malo vesela-malo zlobna, odluči da posjeti sunetliju i da mu donese darove. Sunetlija malo neobičan, pa i darovi neobični; gajba pive i flaša loze. Ode raja pa fino zakuca na vrata,a sunetlija izađe u pidžami, pita raju šta hoće. Kada raja reče da dolazi na čestitanje,a on načisto izludi pa poče da psuje i baca pivske flaše. Raja pobježe, a sunetlija se uhvati flaše sa lozom, da se dozove i da sebi dođe.

Sadašnji gradonačelnik grada provali da on vodi borbu protiv antifašista. Da  elitni SDA kadar nije baš poltički dobro informisn  potvrđuje njegov poziv da se u Sarajevu podigne spomenik Johnu Mc Cain-u kao velikom prijatelju i zaštitiniku muslimana. Vjerovatno zbog silnih obaveza, jer grad je velika obaveza, isti je ”prespavao” ratove u Libiji, Iraku i Siriji, gdje su poginule stotine hiljada muslimana, a glavni ratni podstrekač svega toga  je bio upravo taj njegov ljubimac, prijatelj muslimana i heroj.

Ima neka tajna veza između ”građana u nastajanju” i nekih rođenih Sarajlija.

Ja znam koja je to tajna veza, a znate i vi samo se pravite da neznate.

Ma svi vi znate da je ta tajna veza politizacija vjere i zajednički interes u ”talovima”.

I to je tako po cijeloj BiH samo se mjenjaju boje vjere, pa i pravoslavlje i katoličanstvo se politiziraju i daju svoj doprinos lopovskoj eliti na vlasti.

Inače, vratimo se našoj glavnoj temi, Čobaniji.

Hajde da odgovorimo onima koji vide tamo  Čobane, da na Čobaniji žive ljudi koje ja zovem Čobanlije. Taj dio grada dobio ime još davne 1557, a što govori  da je čobanijski kraj , praktično nastao u isto vrijeme i sa rađanjem grada.

Na tom mjestu je te 1557 godine Čobani Hasan vojvoda podigao most i džamiju pa se to može uzeti kao ”datum rođenja”Čobanije.

Čobanija, kao i njen most, puni se neobičnih priča, jer to je bio idealno strateško mjesto za skoro sve životne i društvene aktivnosti. Pa ako si imao sreće da stanuješ na Čobaniji onda  ti je sve bilo blizu i na ruku; više osnovnih škola, srednje škole, fakulteti, nekada staro igralište na Skenderiji, kasnije SC ”Skenderija”, blizu ti je bio FIS, čuvena TRASA gdje su počele mnogo grupe od jugoslavenskog značaja, prvi kafić GONG (kasnije su došli i drugi) …… i sve je to tebi bilo dostupno za 5 -10 minuta hoda.

Kada si živio na Čobaniji nije ti trebala godišnja GRAS-ova karta, samo ti je trebala dobra volja za živjeti život i sve ti je bilo pred tobom, a tebi je ostalo da to sve uzmeš i uživaš u životu.

Austro-ugarska vlast je industrijski izgradila Sarajevo i svuda su i danas u gardu prisutni simboli i znaci njenih uspjeha, ali čobanijski most sadrži i jednu priču o neuspjehu austrijskih graditelja.

Ovo je usitinu rijetko, ali je ovo istina.

Naime, 1886 Austrija je izgradila novi željezni most na Čobaniji, Nažalost most je ” držao vodu samo dok majstori odu” i zbog loše urađenog potpornog zida, most je ”potonuo” odma poslije otvaranja. Dvije godine kasnije napravljen je današnji most, koji još uvijek stoji čvrsto.

Da li ovo gore priča o neuspjehu austro-ugarskih inžinjera ili je i tada bilo ”tala”, tj hapanja  materijala ( po sistemu ” Đe je ba nestalo ”ono” jarane”) ili ugrađivanje manje količine materijala od zahtjevne (opet svemoćna riječ TAL)……..Đavo će ga znati!

Septembar 2018 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.