ČOBANIJA I GRAD KOJI JE OKRUŽUJE (II nastavak)

piše Mirza Hasanefendić

ČOBANIJA I GRAD OKO NJE

Poglavlje drugo

cobanija stara slika

Po nekoj, mojoj, geografiji Čobanija počinje oko mosta Drvenija, a završava nedaleko od starog skenderijskog mosta.  Čobanijski mostovi Drvenija i Čobanija su bili mostovi spajanja i ljubavi. Sa njih se nije nikada pucalo ni na koga, niti su bile bacane bombe na one koji su dolazili u grad. Most Drvenija bio je sarajevski most uzdaha, jer je spajao dvije srednje škole Prvu mušku gimnaziju (na desnoj obali Miljacke) sa Ženskom gimnazijom na drugoj obali.

Mnoge su se oči srele u ljubavnom zanosu, neke su se ruke srele i ostale za života, a neke su se srele samo u prolazu i nikad više.

Drvenija je dobila ime po svojoj japiji (građi), jer je skoro svo vrijeme bila pravljenja od drveta.

drvenija i nadosla miljacka

 

U proljeće je Miljacka često nadolazila poslije otopljenih snijegova i onda mala tiha riječica postala je okrutna koja je  odnosila most Drveniju.

Onda jedne godine, poslije ponovnog odnošenja mosta Drvenija, ”Hidrogradnja” ( firma sa sjedištem na Čobaniji) odluči da podari gradu novi most. Most je bio lijep, ali mu je baza bila betonska,a drvo je bila samo dekorativni element na istom, pa ga raja prozva Betonija umjesto Drvenija.

Gore uz brdo, malo poviše od rijeke, bilo je naše omiljeno mjesto gdje smo provodili dane i koje smo zvali ”Gaj”.  U ”Gaj” su sa prvim visibabama i kukurijecima dolazili učenici osnovnih škola, da sve vide u živo i ponešto uberu za herbar(ijum) u kojoj se nastojalo očuvati to cvijeće sa presovanjem između listova.

Nama, tada uzrasta ni djeca, ni momci, ni visibaba, ni kukurijeci nisu bili od značaja. Mi smo voljeli ”Gaj” zbog uskotračne pruge, kuda je prolazio legendarni parni voz zvani Ćiro. Ćiro je bio spor i mi smo uskakali u isti dokazujući se sami sebi i raji, vozeći se na otvorenim teretnim vagonima do stanice Bistrik. U toj kratkoj vožnji bio je prolaz kroz tunel ”Brdo džamija” ili smo je samo mi tako zvali,a poslije izlaska iz tunela svi smo bili crni kao čadže (dimnajčari) poslije najprljavijih dimnjaka. Mnoge su ”guze” ostale crvene poslije povratka kući na Čobaniju.

Voz je išao prema istočnoj Bosni, ali neki zlonamjerni ljudi su govorili za vozove koji su se vraćali iz tih krajeva, da sa njima dolaze ”Šveđani” i da kupuju tamo u rodnom kraju isključivo jednosmjerne karte. Kakve veze ima Švedska i istočna Bosna,šta to znači jednosmjerna karta, nije nama djeci bilo ništa jasno.

Ispod gaja, a u tada zvanoj ”Pionirskoj ulici” živio je naš drug Raka Marić, koji je bio običan, kao i svaki drug u našoj raji. Mnogo godina kasnije Raka Marić će postati jedan od najvećih balkanskih menadžera. U  istoj ulici je stanovala i porodica Šalaka, dva sina Velid-Vetko, Umid-Mido i sestra im Seka. Vetko je bio jedan od legendarnih tonaca Radio-Sarajeva, a brat Mido je kasnije postao doktor, koji se pronašao u farmaceutskoj industriji. U Pionirskoj ulici bila je smještena i gradska SOFK.a (Savez Organizacije Fizičke Kulture) gdje sam je na ”Dan mladosti” u maju 1969 godine primio Majsku nagradu u ime SD ”Pavle Goranin” (Prva gimnazija) koja je te godine bilo proglašeno za najbolje srednješkolsko sportsko društvo u gradu.

Inače taj putnički voz sa lokomativom parnjačom zvanom Ćiro je bio vrlo skroman, ali je ipak imao tri razreda (klase), pa si mogao da biraš; prvi razred kupei sa skajom, drugi razred kupei sa drvenim klupama,a treći razred onako đuture svi putnici bez pregradnih zidova koji su dijelili putnike. To je bio najpopunjeniji uvijek vagon, prvo jer je bio najjeftiniji, drugo je u njemu uvijek bilo puno prave raje koja se vraćala sa planinskih pohoda, a koja je svirala i pjevala i ne rijetko se iz torbi izvadi meze i poneka šiša rakije.

Ja sam postao stanovnik Čobanije u svojoj dvanaestoj godini, a prije toga sam živio od svog rođenja u mahali, tačnije na adresi Sumbul česma 10. To je bio prelijep kraj, na sjeverno-istočnoj strani grada, dio grada koji je građen još u turskom vaktu (dobu). Kako je bio utemeljen u tom periodu, to je bio ”urbanistički” građen prema standardima tog doba, a to hoće reči da je svaka cjelina od nekoliko ulica imala obavezno svoju pekaru i džamiju. Mi smo imali dvije pekare; kod džamije i u ulici Očaktanum ili Očaktanovoj kako su je ljudi iz tog kraja grada zvali. Imali smo u osnovnu školu u blizini, koju su svi zvali Arapova škola po Arapovoj ulici u kojoj je bila smještena.

Inače ta ulica, i danas i nekada, se zvala  Arapova. Ta ulica  je tipična priča o besmislenosti raznih ideologija koje su voljele mijenjati imena ulica, da bi  simbolički rečeno poput cuka, koji ”zapišavanjem”, označavaju svoju teritoriju i oni tako markiraju svoje ”ulice”, da se zna da su oni tu gazde i da drugi (nacionalno i ideološki različiti) nisu baš rado viđeni i spominjani.

Autor ovog teksta nema namjeru nikoga da vrijeđa, nego više simbolički i alegorično prenosi sliku ponašanja svih balkanskih političkih ”buzdovana” kada se dokopaju vlasti.

Nekada davno još u Kraljevini SHS, ulica se zvala po nekom Arapinu, koji je došao iz rodne daleka Arabije. Živio je  najprije u Tasliđi (nekada Pljevlja tada sjedište hercegovačkog sandžaka. Evo  još jednog rada ljubitelja promjena istorijskih imena), a onda se nastanio u sarajevskoj mahali. Bio je imam u džamiji, i za razliku od ovih hibridnih vjerskih službenika, posvetio se vjeri i činjenju Bogu ugodnih dijela. Bio je spreman svima pomoći i zato ga je ”mahala” voljela i dala , po njemu, ”vječno” ime sokaku Arapova mahala. Imam Arap imao je sina Muhameda Ganduru (porodično prezime), koji je bio totalna suprotnost ovim današnjim Arapima koji polako okupiraju Sarajevo. On je bio revolucionar i partizan koji se borio protiv fašizma, tj Nijemaca i ustaša, zašto je i položio svoj život. Provaljen od komšiluka, nije baš ni komšiluk uvijek pouzdana  institucija lijepog suživota, završio je u Jasenovcu, gdje je bio streljan.

Po dolasku ”crvenih drugova” ulica je promjenila ime u ulicu Muhameda Gandure, ali je narod nastavio da je i dalje zove Arapova ulica. Neznam da li po ocu vjerskom službeniku ili sinu heroju i revolucionaru, ali to nije ni bitno jer je ostalo u familji.

Po dolasku na vlast ovih novo komponovanih ”mumina”, zelenih štrumfova, prva stvar koju su uradile, i prije brige za narod koji je stradao u ratu, je bio da iscrtaju svoju teritoriju, pa su promjenili ime ulice. Muhamed Gandura je bio revolucionar i to im je smetalo, pa su ulicu ”preimenovali” u Arapovu ulicu. Pošto je i sam  Muhamed nosio nadimak Arap, a ljudi su i prije i poslije tu ulicu uvijek zvali Arapova, u narodnom nazivu te ulice se nije ništa promjenilo, sve je ostalo isto. Ustvari ovo je priča o besmislenosti promjene mnogih ulica, i to je , za mene, više priča o markiranju svoje teritorije.

Čestiti vjernici, nije k’o ovi danas genetički modifikovani ”mumini”, opirali su se tiho ateizaciji nove političke ideologije, na svoj miroljubivi način.

Tako je jednom prilikom, jedan ”crveni” politički aparatčik, skupio vjernike u petak pred džumu, pa im počeo pričati o ”opijumu naroda zvanom religija”, kako treba pristupiti Komunistikoj partiji i na taj način prihvatiti ateizam kao svoju vrijednost.

Kada on završi, usta jedan dedo, pa reče: ” Druže daj mi tu crvenu knjižicu”. Mladi agitprop bio je oduševljen brzim prihvaćanjem njegovih ideja, pa reče ”Čestitam druže, ali šta te je navelo da tako odmah prihvatiš moje izlaganje!”

Dedo mrtav hladan odgovori: ”Ma vidim da se ovo tvoje izlaganje oteglo, a ja moram za po sata ići na džumu, pa,ko velim da ne zakasnim”.

Inače propagatori ateističkih ideja, imali su svoje posebne metode borbe pritiv religije. Pričao mi jednom jedna čo’jek, doduše sumnjivog kredibiliteta, da se na nekom seoskom vašaru povela priča o Isusu. Neki pop je pričao da je Isus prisutan svuda, što je iritiralo neko udbaša, pa ovaj upita popa : ” A je li Isus prisutan i u podrumu mog komšije?”. Pop reče : ”Naravno sine i podrumu tvog komšije”.  Na ovo mali provokator skoči trijumfalno : ” Lažeš pope, jer moj komšija nema podrume!”

U tom dijelu grada, u mahalama, su živjeli uglavnom ljudi koji su imali svoje dućane na Čaršji ili su bili radnici u fabrikama ili činovnici u državnim službama. Guzonje nisu stanovale u tom kraju.

Ja ne bih mogao da nabrojim sve ljude koji su stanovali u toj mahali, ali se sjećam imena familija, koji su bile prve moje komšije; Mujagići, Grozdanići, Hrve, Zagorice, Rezakovići, Idris ( gazde kafane Tunel, ”kod Sulje i Ferida”).

Istakao bih familiju Grozdanić iz posebnog razloga zbog meni dragog jarana Fahre. Fahro je bio moj drug iz ‘Arapove škole”. Nekih kasnih godina, doselio je i on na Čobaniju. Imao je divnu ženu, sa kojom je dosta dugo očekivao dijete i onda je jednog dana stigla prelijepa curica. Ona je rasla u skladnoj porodici, jedinica obožavana od svojih roditelja. Onda je stigao rat, krvav i strašan. Dok su zeleni štrumfovi bili zauzeti mjenjanjem imena ulica, agresori su sa brda bombardovali. Jedan dan, prividno miran, mala princeza je izašla sa svojim vršnjakom da se igra na suncu pred Trasom.

Mjesto je bilo izgledalo relativno zaštičeno, između visokih zgrada, u blizini nije bilo nikakve vojne prisutnosti i vojnički gledano bilo je vrlo teško realizovati balističku putanju granate. Nažalost sve je ovo bilo samo teorija, i granata sa brda je stigla, ubivši na mjestu dvoje djece.

Ovo sam napisao sa željom da podsjetim građane na ove dvije nevine dječije čobanijske žrtve.

Inače, živjeti u mahali i na Čobaniji nije bilo isto. Već u startu u mahali ti si bio avlijaner,a na Čobaniji si bio haustroče i to ponešto mijenja.

Svaka kuća u mahali, imala je pozadi iza kuće veliku baštu, a neke od tih bašta su imale i vlastite bunare. Ljudi koji su radili u državnim službama su nedeljom pomalo obrađivali svoje bašte, sijući mladi luk, krastavce, paradajz, salatu, boraniju   ..itd. Naravno da su bašte bile pune i raznog voća, jabuka, krušaka, trešanja i nama posebnon dragih dudova. Sve je to bilo na blagim padinama grada, pa ako neko to pogleda iz helikoptera, to sve je ličilo na prelijepi mozaik divnih bašta u zelenilu, kao raj na zemlji. Bio je to zdrav period života, malo rada u baštici, zdrava domaća hrana iz iste bašte, posao bez stresa, posao siguran, radnik i službenik su  bili poštovni.

U tok kraju bilo je mnogo čestitih vjernika, koji su tiho obavljali religijske obrede, posvećeni Bogu i dobročiniteljstvu i za njih vjera je bila duhovnost, a ne prilika za stjecanje materijalnih  dobara.

U to doba bio je u džamiji Mekteb i mnoga djeca su išla nedeljom na vjeronauku. Ja nisam išao u Mekteb, ali mi je pokazao jednom prilikom jedan jaran knjigu zvanu ”Ilmihal”  (štampana službeno u Sarajevu) koja je bila vjerska knjiga ispisana na maternjem jeziku tj. u džamiji se koliko je to bilo moguće održavao maternji jezik u religiji, a ne arapski. Tužno, a možda sam ja i u zabludi, ali nekako kao da su ”crveni drugovi” vrše držali do maternjeg jezika u životu pa i u religiji, nego ovi vjerski veliko dostojnici.

Za vrijeme Kurban Bajrama, kurban se klao u baštama, iznutrice su zakopavane u zemlju, a oprana koža se nosila u otkupnu stanicu kod ”Tip-Topa” na Baščaršiji. Niko ni u snu nije pomislio da baca kožu i iznutrice po ulicama ili drugim javnim mjestima.
Poslije rata gradu se nametnula posebna, vrlo agresivna ”sekta” nazvana u raji ”Papci”, koji žele sebe da predstave kao građane, a to nikada neće postići i njihova veza sa gradom ostaje samo njihova poštanska adresa u gradu.

kurbani

Ta sekta , gore nazvana ”Papci”, kolje kurbane,a iznutrice i kože baca ”kroz prozor” tj ostavlja svuda po ulici. Ima ih što se vidi na slici da bacaju ove organske otpatke u vodo-zaštičenoj Zoni na Vrelu Bosne, bez obzira što raspadanje ovih otpadaka može ugroziti stotine hiljada Sarajlija, koji piju vodu sa ovog izvorišta. Ja mislim da su ovi džaba klali kurbane , jer vjerujem da je to nepoštovanje žrtvovane ovce kao božijeg hajvana, pa je to protiv Božije volje. Na taj način ova sekta zvana ”Papci” ustvari pretvara tradicionalni sveti obred  žrtvovanje ovaca, u bogohuljenje, tj u masakr ovaca.

Inače ovi genetski modifikovani vjernici; zeleni štrumfovi, a ista je stvar i sa kockastim šahistima i sa orlovskim troprstašima, tvrde kategorički da je svaka vjera i svaki vjerski obred bio zabranjen u titovo vrijeme i da se i zato išlo na Goli otok.

Kažu kada daš nekom izgladnjelom koji nije godinama jeo, da jede, a on navali na hranu kao lud i na kraju mu ista dođe glave. E sad ”moreš” misliti kako je bilo teško ovim kojima je, kako kaže troglava ažadaja, bila zabranjivanja vjera, a  mnogi od nih su bili partijski lideri i sjedili na partijskim sastancima. Kao posljedica toga su izostali sa svih džuma ili misa, u vremenu kada se nije karijera parvila u vjerskim objektima. Sada ti bivši ”crvendači ” željni da nadoknade propuštene džume i mise, navalili da ‘konzumiraju” religiju u prevelikim  količinama, pa mi nekako to sve više liči da im se isto piše kao i ovom izgladnjelom, tj da im se jednog dana obije o glavu ta silna količina religije.

Sa dolaskom nacionalista, devedestih godina,saznao sam za moje ”strašne”

zablude;  kako sam živo u ”mraku”, da to nisam znao, a da su se mnoge moje komšije i rođaci se izlagali životnoj opasnosti upražnjavajući religiju.

Uh ”hebote”,  nisam znao da su mi mnoge komšije bile ilegalci, tj radili su su zabranjene stvari, išli u vjerske objekta i molili se Bogu. Logično gledano to su ilegalne stvari, a onaj ko se bavi ilegalnim radom logikom stvari je ilegalac. Koliko je meni poznato nijedan moj komšija nije zagalavio murije, a ni suda, zbog obavljanja vjerskih službi. pa se pitam da li su one legendarne izreke ”OZNA SVE DOZNA” i ”UDBA TE PRATI KAO SUDBA” ustvari bile samo ublehe.

Koliko su bile OZNA i UDBA bile ”neinformisane”, kada su im vjernici išli po džamijama i crkvama, klali kurbane, slavili Božiće i slave i radili još mnogo drugih vjerskih ”zabranjenih” aktivnosti, a oni ni ”mukajet”. Ma ”hebem” ih ”ćorave” kako nisu vidjeli da im toliki vjernici idu u džamije i crkve! Neka su vala išli, kad oni nisu ništa ”vidjeli”!”.

Onda dođe devedestih godina na vlast troglava aždaja, urlikajući kako smo živjeli u mraku, pa upali svjetlo. To svjetlo ”zaslijepi” toliko narod, da isti totalno ”oslijepi’, pa ne može sebi ni dan-danas da dođe i da ”uživa” u svjetlosti života što mu donesoše nacionalne stranke.

Ali nije UDBA samo  spavala, znala je ona biti i zločasta, bar tako kaže onaj pisac Avdaga. Dobar je to pisac, ali ima ”šuhveli” sjećanja, Priča on kako ga je UDBA privodila, zbog  slobode govora. U neko doba taj pisac, preko nekog svog šatro lika, Nurije, izražava ”na priliku” svoje stavove pa hoće da zabrani dijaspori da iznose svoje političke stavove u Bosni, nalazeći da nije njihovo da se kvartaju u izbore, tj u vlast. Meni ovo malo ”tukne” na UDBU, a vama?

Moj dobri Avdaga, ti iznosi svoju kandidaturu za poslanika i plivaj u ustajaloj bari političkih obećanja,a za mene ne brini.  Mene lično ”ta zabrana” ne pogađa ni po kom  osnovu, jer ja sam poodavno digao ruke od Bosne, pa niti koga hvalim, niti kritikujem, nego meni ovaj tvoj lik ”Nurija”  ”pravo” šega. Ja ti se držim  one narodne, ”Sam pao, sam se ubio”.

Naravno da je istina da je  bilo žrtava UDBE. Bilo je i udbaša na platnoj listi, ali ima udbaša koji su to ostali po navici ili po inerciji i dan-danas.

Nekako se otegla ova priča, ali sve ima svoj kraj pa i ona.

Oktobar 2018 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.