”ČOBANIJA I GRAD KOJI JE OKRUŽUJE” (III nastavak)

piše  Mirza Hasanefendić

ČOBANIJA I GRAD KOJI JE OKRUŽUJE (III nastavak)

Da li ”Papak” ”ovjerava” omladini ”putne naloge” za Njemačku!

Kako je ”Papak dobio ime u Sarajevu i ko je sve ”Papak”?

Kako naučiti u kafani da se mezi, a ne da se jede?

U prethodnom nastavku bilo je govora o ”Papcima”, a današnji tekst će dati jedan mali elaborat o nastanku imena ”Papci”i nekim primjerima ponašanja jednog gradskog Papka, neovisno do njegovog geografskog porijekla.

”Papak” je vrlo bitna pojava u našem gradu (i u cijeloj Ex-Yu), jer to je glasačka snaga političke elite na vlasti.

Pričao mi jednom jedan ”čo’jek” da je naziv ”Papak” dugovremenskog trajanja i da vuče korijene još iz tridesetih godina, pa nije nikakva novokomponovana lingvistička ”kovanica”, ni frustracija građana.

Priča kaže, da je nekada u Sarajevu (tridesetih godina) bio neki elitni restoran ”Kod Orla” apoteke (kasnije ”Prvi Maj”) i tu je dolazila gradska elita i sve neki otmen svijet. Gazda odluči jednog dana, na zahtjev posjetilaca, da uvede u jelovnik koziji sir. Naručio on kod nekog seljaka sa okolnih brda taj koziji sir, koji je ”domaćin”, sa drugim seljakom,  donio lično u restoran. Nekako potrefio baš u podne kada je restoran bio pun , koji su ručali.

Domaćin i komšija su radili i živjeli sa kozama i drugom stokom, pa su pokupili ”mirise” te iste stoke. Da bude još gore uz sve to nisu baš ni držali ni do lične higijene, pa kada su ušli u salu onako bučno i pomalo nasilno, to je tako strašno zasmrdilo da su mnogi gosti zatvarali noseve, a neki su i izašli da uzmu daha. U datom momentu iz kuhinje je izašao gazda i taj smrad ga je toliko zapuhnuo, da je viknuo glasno ” Šta je ovo?  Smrdi na papke, hebem ti ”Papke” i onoga ko vas dovede ovde?”.

Kažu gazda reče ”Papci’ i tako osta naziv papci za sva vremena za ljude koji imaju primitivno ponašanje, koji ne poštuju osnovne norme ponašanja u gradu i u društvu uopšte. Papak ima svoje ponašanje, koje je često uslijed manjka obrazovanja i društvenosti, apsolutno strano gradu i njegovim etičkim vrijednostima.

Tako papak ne poštuje ništa.On nikad ne ustaje trudnici ili staroj osobi u tramvaju, parkira auto ispred ulaza ili na uskom trotaru, pa tako tjera ljude da silaze na ulicu i tako im ugrožava živote, papak baca smeće sa balkona u neboderu jer on misli da je to najbolje, papak otima prednost  na stopu jer misli da je to pitanje ”ko je jači”, a ne reda i zakona, papak čuva kokoši na balkonu, pušta do daske muziku u po noći, boli ga čošak, papak okreće ja’nje na ražnju usred Ferhadije, papak pokušava da ugasi ”Vječnu vatru” pišanjem, papak vozi 100 na sat u gradu, pa prođe kroz crveno, a ako usput ponekog i pokupi, ma ko ga ”hebe” što prelazi ulicu kada on vozi po gradu, prne u punom tramvaju, ne plaća kartu u istom, nosa kalašnjikov u ruci po ulici i na taj način postaje ”bakterija” koja jede društvo i društvene vrijednosti.

janje u ferhadiji 1

Papak, ime zemljaka u opštini, pa diže kuću gdje god vidi zgodno mjesto, tj gdje mu se ćefne.

Jednom, odmah poslije rata, sjedimo u ”Dva ribara” i gledamo tramvaj koji je u povratku i poslije četiri godine ponovo kruži gradskom prugom.

Grad kao da je ”potrefila” biblijska poplava i sve neki novi ljudi na našim ulicama. Samo te nove ”utopljenike” ne smješta Noa u barku, nego Alija i Jupo Ganić u ”oslobođene” stanove.

Oko nas zuje neke četvrtaste face i pričaju jezik sličan našem, ali opet nije naš, onaj sarajevski, a bogami ima ih pričaju i meni nekim nejasnim jezikom. Idu ono tako okolo i sve nešto mjerkaju kuće i prazne prostore gdje bi se mogla podići  kuća.

Odjednom kaže Hašak:

”Znaš trebalo bi da ovi tramavaju voze 24 sata bez zastoja????????”

Mi pitamo. ”A zašto ?”

” Pa da ovi ‘papci” koji mjerkaju slobodne placeve, ne bi počeli graditi kuća i na pruzi preko noći!”

Mada je to bilo pretjerivanje, nama je bilo šega, a onda  će se na ne neki, doduše, blaži način potvrditi ova haškova provala, jer će ”Papak” uz pomoć zemljaka podići kuću gdje god on zgodno mjesto nađe i gdje joj mjesto nikada nije bilo

Vezano za onu priču o gazdi i nastajanju riječi ”papak”, ta imenica se uvijek veže za ljude koji dolaze iz ruralne sredine i vjerovatno se zbog manjka navike da na suživot sa drugim ( ovde se misli na socijalni suživot, ne  na međunacionalni, jer ”Papak” nema naciju tj, pripada svima) tako ponaša da izaziva odbojnost sredine u kojoj živi, a što njega, koji je sišao sa ”vukojebina” u grad, zaboli  ”čoše”.

Ali da ”Papak” ne mora uvijek da bude geografska odrednica, ruralnog porijekla, potvrđuju i neki primjeri ponašanja ”vrlo kvalitetnih” gradskih ”Papaka”.

Po ulicama mog djetinjstva šetali su ponekada ljudi koji su znali tako odvratno pljuvati po ulicama poslije čega ti se povraćalo ili nisi mogao bar dva- tri sata ništa jesti. Mi u raji smo to zvali ”hrakanje”, a papke koji su hrakali smo zvali ”Tuberani”, jer smo bili , kao djeca, uvjereni, da boluju od tuberkuloze. Ako si ga slučajno krivo pogledao, a nisi bio spreman za belaja, tog ”Tuberana” kako hrače, onda si mogao od njega čuti prijetnju; ”Šta me gledaš, ako te hraknem zahrđačeš”. Da li to je bio vrh njegove intelektualne moći ili samo prijetnja, neznam! Ono što znam je da dotični nije bio sišao u Sarajevo, nego je bio nazovi ”građanin” Sarajeva. Ovo je potvrda da je i sam grad dao dobrih papaka.

Nije ovo jedini primjer papanluka u gradu i na Čobaniji. Tih godina 1967 bokser Bane Toskić otvorio je prvi kafić po imenu ”Gong” na Čobaniji u ulici Ivana Mažuranića.  Kafić je bio radost za mladost Sarajeva, ali noćna mora za komšije u ulici. Gosti su stajali na ulici do tri sata ujutro, pili alkohol, derali se i naročito glasna muzika nije ljudima u toj ulici jednostavno davala da spavaju k’o ljudi.

Na tada kultnom mjestu u gradu skupljali su se poznata lica sa TV, muzičke i filmske scene i slična ”elita”. Iza tog paradiranja ”slavnih” bilo je dosta i ‘papanluka. Naime, poslije popijenih više piva ili sličnih stvari, bila je potreba da se isprazni mokraćni mjehur. Gong je imao toalet, ali iz nekog razloga, mnogi su išli u obližnje haustore i ”zapišavali” iste, praveći džinovske smrdljive lokve. Ako se doda na ovo legenadarna gazdina izjava ”Šta ti piješ, a šta ti pije pi…?” jasno da je ovo mjesto, i pored svoje prestižnosti, dijelom bilo i vašar snobizma i papanluka. Kako se vidi iz priloženog i mlada ”gradska elita” nije bila imuna na papanluk.

Nekim komšijama bi to dojadi, pa bi zvali ”Narodnu miliciju”.

Intersantno je da poslije poziva milicija, odjednom se cijela ulica isprazni, a gosti ispare. Dođe milicija, a nigdje nikoga (”Đe su ba gost isparili?”), pa još izruže onog koji je zvao.

Važno je ”kanuti” gdje treba ili imati zemljaka na pravom mjestu i ”mirna Bosna’. ‘Kada drotovija ode, opet se odnekud pojave oni isti gosti na ulici.

Ono što je posebno zanimljivo, približno ista stvar se ponavlja i dan-danas, gdje ja kafana ”Luka Čobanija”. Papci se parkiraju u zabrani, muzika i gosti na ulici do ponoći. Kada dođe (sada) Policija, sve mirno i nigdje nikoga, opet ”lažni poziv”.

Mjenjaju se društveni sistemi na vlasti, Narodna Milicija postaje Policija , ali sistem rada i talovi gazda ostaju na snazi. Svi se nešto kunu u snagu religije, a tamo je najveća religija ”lova” (novac) i sve ostale religije služe, prije svega, materijalnim interesima ovoj glavnoj tj lovi.

Ma papak ti je k’o tijesna cipela,, žulja te cijeli dan, a ti moraš da ih nosiš jer nemaš drugog izbora. Ja meraka, kada ih skineš (izuješ) sa nogu, a ti prodišeš, jer u tvojoj initmnosti nema papaka. To ti možda pomisliš, a onda upališ TV ,  a tamo ponovo vidiš ”Papke” u svim segmentima društva, pa zaključiš da je papak postao masovna pojava, koja će te preplaviti.

Još gori vašar ”papaka” je na tzv . socijalnim medijima, npr FB, to je katastrofa, gledaš, pa se pitaš ko pusti ove silne individue iz ludare ili su se upravo skinuli sa ”šprice”.

U ta  stara vremena papak je bio pojedinac i ipak se vremenom ”šlifovao”, jer je bio okružen gradskom rajom. Bio je jednostavno rečeno na putu ”rehabilitacije”. Danas su na žalost ”Papci” nepopravljiva pojava, jer postaju masovna pojava i oni se neće nikada ”šlifovati”, a gradu su nametnuli svoje ”vrijednosti”. Oni su danas na putu razmnožavanja jer ih je, svakim dano, ima sve više.

Nažalost danas je ”Papak” postao elita i on postaje ”izvjesnost” koja će još godinama određivati tvoju sudbinu i ”praviti putne naloge za Njemačku” tvojoj djeci, ako živiš na Balkanu. U socijalizmu ‘Papak” je bio na margini, a u demokratiji, sa preseljenjem naroda, postao je centrifugalna sila koje pokreće, vrti i drži u svom vrtlogu svu vlast.

U ovom pisanom serijalu o ”Čobaniji i gradu koji je okružuje” autor nastoji uvijek napisati neku zajedničku temu Sarajeva i Čobanije, dok drugi dio posvećuje isključivo priči sa same Čobanije. Danas je ulica Čobanija (   (nekada Tome Masarika)  postalo mjesto gdje se prodaje nezdrava brza hrana, a nekada davno to je bilo mjesto boema sa čuvenim kafanama ”Dva ribara” i ”Pozorišna kafana”. ”Pozorišna kafana”  je bila mjesto boema gdje se skupljala elita sarajevskog glumišta. O tome fino zapisa teatrolog i pisac Duško Andžić u knjizi ”Sarajevo moj grad”, a koja ide ovako;

pozorisna kafana

‘  ‘Sjećam se Adema (Čejvana). Nakon odigrane predstave u

Narodnom pozorištu, gotovo redovno bi, umjesto u pozorišni

bife, dolazio kod nas. Kada nečim nije bio zadovoljan, ćutao bi.

Tada smo ćutali i mi. Srećom, to se događalo vrlo rijetko. Češće

je dolazio nasmijan i oran da nam tumači istoriju svijeta, što mu

je bila omiljena tema. Od Persije do početka drugog svjetskog

rata. O tome, šta se poslije toga događalo, nikada nije pričao,

ali ne vjerujem da to nije razumio. Neki tvrde, da je nakon tog

rata, iz partizana izašao kao dvadesetdvogodišnji major UDB-e.

Demobilisao se, kažu, a da nikada nikome nije rekao zbog čega

i zašto. Srećom, neki komesar je poznatom odlukom: Odavde

dovde – hor, a odavde dovde glumci!, otišao u glumce, što je

zaista i bio cijelim svojim bićem. I još, što mogu da potvrdim

bez greške, volio je da pijucka i mezi. U pravom smisli te riječi.

Nikada ga nisam vidio pijanog, za razliku od mnogih koje

jesam, mada se to i nije uzimalo za bog-zna-kakvo zlo, jer je, u

ono vrijeme, rakija bila jedino stimulativno sredstvo dostupno

običnim ljudima. Lažem! Sad sam se sjetio. Bio je i Vlahov, to

je pio Rejhan, i nije ga štedio. Tako smo i mi, valjda misleći da

na taj način najlakše kupujemo pristupnicu tom društvu, počeli

i da pijemo. Bez iskustva i potrebne tehnike, alkohol je na nas

djelovao tragično. Izbuljenih očiju, tumarali smo spotičući se i

trabunjajući koještarije koje ni sami nismo razumjeli. Vidjevši

nas valjda jednog dana takve-nikakve, Adem uprije prstom

u Nedima (Đuherića) i mene: Vas dvojicu da vidim sutra u

Pozorišnoj kafani oko jedan! Kao da nas je sunce ogranulo. Pa

zar je moglo biti veće nagrade dvojici mladih ljudi, što nešto

čeprkaju po tim daskama koje život znače, nego da ih svijet vidi

kako sjede u Pozorišnoj kafani sa Ademom Čejvanom? Ko će

dočekati to: sutra u jedan!? Ipak. dočekasmo. Topao i mirisan

proljetni dan. Bliži se kraj sezone. U bašti, za jednim stolom,

Žalica i Safet vjerovatno smišljaju novu dramu, za drugim, neke

balerinice veselo kikoću ne skidajući očiju sa Adema, za trećim

Dragče i čika Vlajko Ubavić upravnik Narodnog pozorišta, svako

za sebe čitaju Politiku, i odmah uz Miljacku, za svojim stolom,

Adem. Čeka nas. Mahnu nam, i mi sjedosmo. Priđe konobar.

– Šta ćete?

– Rakiju! – šta drugo, kao iz topa i uglas odgovorismo.

– I još…?

– Ništa.

– Ne može!

– …Onda koktu – piće naše mladosti.

– Tek to, ne može!… Dobro, onda ću ja poručiti. Pero, donesi

mi namještaj, sa tri čašice!

Nismo to baš razumjeli, ali zar je to uopšte bilo važno? Važno

je, da sada sve one balerine, za onim stolom, koje su do tada

samo Adema gutale očima, sada moraju da gledaju i u nas. Važno

je, što sjedimo, ’vako mi – ’vako Adem, za istim stolom. Što svi,

koje treba vidjeti u ovom gradu su tu i nas dva među njima. To

je važno. Ne mora baš sve ni da se razumije!

A, namještaj se sastojao od tačno: pet deka travničkog

sira, pet deka sudžuke, tri pera mladog luka, jednog ovećeg

paradajza i bokalić od dvije deci rakije sa tri čašice, otprilike

veličine naprstka. Adem usu svima, bez da je i kap prolio, što

nije bilo ni malo jednostavno, obzirom na veličinu onih čašica.

Nazdravismo, i krenu istorija. Ne sjećam se da sam ikada od

njega čuo istu priču, a ne vjerujem ni da je pamtio šta je kome

pričao predhodni put. Problem je bio jedino, što kada on priča,

nikada nisi mogao naći priliku gdje bi ga mogao prekiniti. Sve

je to nekako teklo iz njega, kao pjesma, kao vrhunski izgovoren

monolog, koji dopušta samo aplauz, i to na kraju. Dok smo ga

slušali, Nedim i ja smo u dva zalogaja spucali ono meze, a da

toga nismo ni bili svjesni. Kada je završio uvodni dio, Adem

pokvasi grlo srkom rakije i krenu da nabode zalogaj. Kao da se

malo začudi, ali mahnu Peri, koji je budno motrio na sve u bašči,

i šaretom mu dade znak da donese sve isto. Kao da je samo to

čekao, za tili čas, Pero sve isto spusti na naš sto.

Pet deka travničkog sira, pet deka sudžuke, tri pera mladog

luka i oveći paradajz – namještaj. I, istorija krenu dalje, tačno

sa mjesta na kome se zaustavila. Na isti način zanimljiva i jasno

rečena. I, sve se ponovi. Adem završi drugo poglavlje, ovlaži

grlo rakijom i krenu da nabode meze, ali na tanjiru opet – ništa.

Nedim i ja smo se pobrinuli za to. Dade Peri nekakav drugačiji

znak i ovaj priđe.

Petre, dajde ovoj dvojici da ručaju, za onim stolom tamo, pa

kad ručate, vi se onda vratite ovamo da mezimo i nastavimo

priču.

Znali smo da smo negdje pogriješili, ali nismo baš bili sigurni

gdje. Važno je da nam je rekao da se vratimo. Odosmo za onaj

sto. Bogami pojedosmo po tripice i vratismo se. Prije nego je

nastavio sa istorijom, samo sada nekakvim drugim glasom koji

nije ličio na žubor planinskoj potoka, upita nas da li smo shvatili

kakva je i kolika razlika između jela i mezeta. Reče, tim glasom

koji obavezuje, da nikada u životu ne naručujemo i ne pijemo

golu rakiju, nego vazda sa sirom, a najbolje je sa travničkim. Bez

svega ovog drugog još i može, ali bez sira – nikada! Jer, koliko

god rakija u čovjeku ubije bjelančevina, toliko ih sir nadoknadi.

I ne treba puno, dovoljno je pet deka, jer sir ne treba jesti, nego

pustiti da se mrva topi u ustima. Gola rakija je džehenemska

hurija, reče. I još reče da, onog trena kada prospeš makar suzu

rakije, kada je sipaš, prestani da je piješ, jer je počela da plače

za tobom.  (preuzeto iz knjige ”Sarajevo moj grad”).

Vremenom kafane se , sa tihim odlskom velikana glumišta, pomalo gasila i počeli su sve više dolaziti neki ljudi koji nisu imali nikakvih boemskih pretenzija , nego su im prioritet bili maligani. Konačni, smrtni udarac, ovoj nekada uglednoj kafano, dala je demokratija i proreligiozna vlast.

Naime, poslije ovog zadnjeg rata ”Pozorišna kafana” je vrlo brzo zatvorena ili jeftino prodata, pa je u zgradu kafane uselila neka turska knjižara koja je više ličila na seosku trgovinu mještovite robe nego na knjižaru.

Opet jedna duga priča, ali šta ćeš kada nam je život bio bogat, pa imamo ogroman kapital u sjećanju!

Oktobar 2018m napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.