ČOBANIJA I GRAD KOJI JE OKRUŽUJE (IV dio)

piše Mirza Hasanefendić

ČOBANIJA I GRAD KOJI JE OKRUŽUJE (IV dio)

”Zavrnider Muradife pipu”; mjesto i značaj školskog druga (drugarice) i ”velikog odmora” u obrazovanju, ”Nemoj nas direktore, matere ti, više motivisati!”

 

Kada preseliš iz jednog dijela grada u drugi, među prvim stvarima, koje trebaš uraditi je upisati dijete u novu školu. Poslije mog preseljena na novu poštansku adresu, roditelji su me upisali u ”Zmaj Jovinu” školu, kraj ”Prve gimnazije”. Nova škola, nove ”face”, novi školski drugovi, novi nastavnici, sve novo ,  samo dobri stari i jedinstveni nastavni program jednak u svim školama. Mi smo učili u školama, te na taj način odgajani u tom pravcu, koliko je važan anti-fašizam, koliki je značaj bratstva i jedinstva za očuvanje normalnih među ljudskih relacija i samu osnovu društva. Učili smo evoluciju o nastanku svijeta i ljudskog bića, slavili smo zajedničke praznike ”Prvi maj”, ”29 Novembar” i za te praznike obavezno išli na more, najčešće u Dubrovnik.

Vjeronauka nije bila prisutna u školama, pa hodnicima škola našeg djetinjstva nisu ”lutali” ni đavoli, ni šejtani, ni anđeli, ni meleci, niti smo molitvama tražili od njih pomoć u bilo čemu, jer smo vjerovali sami u svoje vlastite mogućnosti.

Oni koji su više vjerovali u neke natprirodne, superiorne nebeske sile mogli su ići u vjerske škole nedeljom prije podne. Svi oni koji danas kažu da je vjera bila zabranjivana su, u najmanju ruku rečeno, kvarni lažovi i ”guzne mazalice” vjerske političke elite na vlasti.

Neka podjela učenika na nacionalnoj i religijskoj osnovi je bila je teško izvodljiva iz jednog najobičnijeg razloga, jer uglavnom nisi ni znao koje ti je vjere ili nacije bio drug (drugarica), pa se nisi mogao ni djeliti na bilo kojoj osnovi u toj jednakosti. Logika je jednostavna, ako ne vidiš nikakve razlike među rajom, uz to si bio odgojen kao titov pionir da voliš sve, nije bilo mjesta ni za kakvu mržnju.

U osnovnoj školi smo imali užinu, tj na velikom odmoru si dobijao šolju čaja, kakao i sendvič sa sirom ili salamom, po tvojoj vlastitoj volji. Današnja šuplja priča pojedinaca iz partije na vlasti da se u školi nudila samo ”krmetina” je notorna laž.

Kakve su danas škole, kakvi su nastavni programi to čitalac i sam zna, pa autor ne želi gubiti vrijeme na ta mjesta razdora, mjesta gdje usađuje prva klica mržnje i prva podjela me¸u djecom djeci u formiranju, koji u budućnosti treba da <ive yajedno i grade jaku i jedinstvenu državu.

Mi nismo imali vjeronauku u školi i učili smo darwinovu teoriju da je čovjek nastao evolucijom od čovjekolikog majmuna  tj da su svi ljudi na taj način jednaki. Danas djecu uče da je čovjek djelo svevišnjeg stvoritelja i da svaka religija propovjeda ljubav među svim ljudima, a nikada nije bilo više mržnje, nasilja, otimanja i razaranja. Ovo nije samo u mojoj rodnoj domovini, nego u cjelom svijetu, ja ovo ne shvatam pa u šali kažem izgleda da ona darwinova teorija nastanka čovjeka od majmuna  danas u cijelom svijetu ide u obrnutom smjeru.

Posebna stvar je kvalitet nastave u školama i posebno na fakultetima. Danas niču privatni fakulteti poput gljiva na sve strane u razno-raznim kasabama, selima i zaseocima.Uglavnom sve su to privatne obrazovne institucije, koje obično u većini slučajeva nemaju ni kadra, ni uslova za visoko školovanje, pa na svojoj poštanskoj adresi, prodaju poput trgovine mješovitom robom  lijepo odštampane diplome.

Kakav je kvalitet te nastave, to i sami građani znaju, je najbolje opisan u ove dvije šaljive priče o novom privatnom školovanju.
Prva priča kaže; Putuje autobus i stane u nekoj kasabi, koja je nekada imala samo jednu srednju školu, a danas je univerzitetski centar . Šofer najavljuje odmor za ručak   pa kaže: ”Odmorićemo jedan sat. Ko hoće može otići na ćevape, a ko hoće može otići na fakultet da položi jednu godinu nastave!”

Druga priča kaže; Digao profesor učenika pa ga ispituje: ” Ko je napisao knjigu ”Derviš i smrt” ?”

Student šuti, vrti očima, traži pomoć razmišlja, ali nikako da progovori.

Dodijalo to profi, pa kaže : ”Meša Selimović”, a student na ovo sjede.

Profesoru ništa nije jasno, pa ga upita: ”A što si sjeo”

On odgovori: ”Ja mislio profesore, da ste prozvali drugog studenta!”

Profesor se mudro zamisli, pa ”zaključi”. ”Obzirom da si prisutan na nastavi, pokazao disciplinu i ipak si trudio, dajem ti prolaznu ocjenu!”!

E ovako to izgleda ”na priliku” u tim privatnim školama. Ono što je posebno, meni, zanimljivo je da u tim školama nema niti jednog jedinog ponavljača, sve neki, ”hebo te”, odlikaši i štreberi, sve diplome sa najvišim ocjenama. Sve po principu koliko para, toliko i odlikaša, vrlo dobrih i dobrih. Dvojkaši i kečevi su nepoznate pojave u privatnim školama.

Nema naših ”dobrih” ponavljača i njihovih legendarnih provala tipa ; ”Toliko sam puta ponavaljao u školi, da sam na kraju školovanja išao sam sebi na roditeljske sastanke!”.

Ili, ona , kada otac ruži sina, što puši u osmom osnovne škole, a on kađe : Pa i ti si tata pušio u osmom razredu!”. Otac, višestruki ponavljač, na to kaže:” Jeste, ali sam ja imao osamnaest godina u osmom razredu!”

Ovo je bila moja uporedba, na satiričan način, kvaliteta privatnih i društvenih škola, pa autor ostavlja svakom pojedinačno da se odredi prema školstvu nekada i danas.

Neosporno, u društvenim školama, školski kriteriji su bili strožiji pa se i propadalo dok se ne ”utvrdi” dobro gradivo i nije se moglo (ne)znanje kupiti. U školi se prolazilo u ogromnoj većini na znanje i rad, ali bilo je i pojedinačnih slučajeva na ”kondiciju” tj dugo vremenski sa više ponavljanja. Ali lova nije imala nikakvu vrijednost i u slučaju provale potencijalnog slučaja pokušaja kupovine ocjena ili diplome, slijedili su zakonske kazne i moralna osuda okoline. Okolina danas to prihvata kao normalno, a kako li će, možda, tu istu okolinu jednog dana npr. liječiti doktor sa kupljenom diplomom ili možda djecu tog istog profesora; e to je velika nepoznanica……….

Nekada kada si u školu u ”Titino vrijeme” ti si imao školskog druga i ”veliki odmor”. Pošto ovi današnji studenti  u većini slučajeva ne idu u školu, samo jednom po diplomu, oni ne mogu imati školskog druga, pa samim tim neznaju koji značaj školsko druga i radost ”velikog odmora”. Školski drug je tu da ti pomogne, da te zabavi sa nekom svojom provalom,da…….

Bogatstvo je dobar školski drug! Tako sam ja imao školskog druga Edu Kulenovića, koji je bio vrlo duhovit i pravio provale.

cesma

Tako jednom prilikom udarila ljetna žega, pa se napravio red na one dvije česme, koje stalno teku, kod Begove džamije. Red malo ”tukne” na papke, a u redu stoji uredno moj školski Edo i u neko doba dođe red na njega da se napije.On se dobro napi, pa se sage i kroz ono malo otvoreno prozorče (a tamo nema nikada nikoga jer voda teče bez prekida) pa glasno viknu: ”Zavrnider Muradifu pipu, grehota da se voda rasipa, napili smo se….”. Moj brate kada nastade, panika, frka i dževa, a papci zakukaše: ” Ne zatvaraj Muradife, laže pas mu mater……!”.

Inače, škola ”Zmaj Jovina” nije bila na Čobaniji, nego je bila u ”graničnom području” sa druge strane mosta Drvenija.

Djeca sa Čobanije išla su nekada u ”Devetu osnovnu školu” na obali Otokara Keršovanija. ( Tu je prve rečenice napisao i moj drug vrsni pisac i novinar Mugdim Galijašević Galija), gdje je kasnije bila biblioteka ”Hasan Kikić”, a danas je iranska ambasada.

cobanija

 

 

Fotografija Čobanije, sa kućom davno  prije nego što su ”postojale” ni ”Deveta osnovna škola”, ni Biblioteka ”Hasan Kikić”, a ni današnja ”Iranska Amabasada”

Inače kad spomenuh Galiju, vidjeh na njegovom postu jednu noviju sliku Čobanije, tačnije bivše ulice Dobrovoljačke (danas mislim da se zove Hamdije Kreševljakovića). Gdje ima ulica, ima i kuća, a gdje ima kuća tu ima ljudi, koji žive u njima.

cobanija galija

 

 

 

 

 

 

Ulica Hamdije Kreševljakovića (nekada Dobrovoljačka)

fotografija preuzeta iz albuma Mugdima Galijaševića Galije

Tako je, desno u maloj bosanskoj kući, (koja je i danas na istom mjestu) živio naš jaran Rizo Koldžo i njegov rođak Sepi. Rizo je bio dobar momak, dobar jaran i vrstan golman, koji je bio poput mačka; bacao se , pravio parade i bilo mu je teško dati gol. Sanjao je huk velikog stadiona i imao je sve preduslove za to, ali jedan uslov imao nije. Bio je visok samo malo više od sto šezdeset centimetara, a prečka na pravom golu je na visini 2,44 m, pa tako zbog par centimetara jedan životni san nije ostvaren. Ako nije postao golman, Rizo je postao vrstan krojač pa je u Švedskoj , neznam grad, otvorio prestižni krojački salon u tom dobu  ( sedamdeset i neke), otišavši na privremeni rad sa kojeg se nije ni dan-danas vratio. Njegov rođak Sepi, bio je fudbaler koji obećava, ali nažalost nije ni dostigao željene visine. Sepija sam vidio, ima tome nekoliko godina, otvorio je bio antikvarnicu u svojoj ulici. Prošle godine ista je bila zatvorena, teška su vremena jer ljudi niti imaju para, niti imaju naviku da čitaju knjige.

Ako Rizo nije uspio kao golman, onda je njegov komšija Predrag Babić nastavio tamo gdje je on stao. Predo je bio vrstan golman u juniorima Sarajeva, branio je iako dosta mlađi za sve naše selekcije Čobanije  (koje su obično igrale pod imenom Skenderije), pa se sjećam i nekih velikih pobjeda kojima je veliki doprinos dao sjajni golman Predo Babić.

Sa lijeve strane druga stambena zgrada po redu je priča o jednoj od najvećih sarajevskih ljubavi. U toj zgradi su živjeli dva brata Jožanc; Bruno i Franjo zvani Braco. Bruno je bio lijep momak i rado gledan djevojačkim očima. Franjo je bio nešto robusniji i bio je bliži raji. Mi raja, smo voljeli Franju, ali naši roditelji i komšije nisu baš voljeli njegov motor. Naime Franjo je imao veliki motor, koji je kao i svaki motor pravio mnogo buke pa kada ”zagrmi” u po noći po Dobrovoljačkoj ulici, taj bi probudi sve živo i mrtvo. Franju sam mnogo volio, ali iskreno govoreči mislim da je ”malo” pretjerivao sa tim motorom. Tako bi dođe u ”Gong” kod Baneta sa motorom iako je stanovao 300 metara od kafića.

Franje je imao svoju veliku ljubav Enu Hozić. Ena je bila moja školska drugarica, jedan anđeo koji hoda, mila, draga i sva nježna, osoba koju moraš voliti kao druga i prijatelja.

Bila je to velika ljubav, stalno nerazdvojni. Viđali smo ih često kada bi prođi na motoru Čobanijom. Franjo čvrsto drži guvernalu, a Ena pozadi njega priljubljena uz njega, kao da se boji da će je neki zli vjetrovi odnijeti, a iz njih je izbijala neka sreća i radost života.

Nažalost, jednog toplog ljetnog dana, negdje na putu za more desila se strašna stvar. Motor u punoj brzini, naglosu škripanje kočnica,  tup ufar……. pa zavijanje milicijskih sirena i sirena kola hitne pomoći zavijale., zatim je zavlada vječna tišina. Ostala je tragična priča o velikoj izgubljenoj ljubavi, negdje na putu prema Jugu.

Na slici se vidi i možda najrobusnija zgrada na Čobaniji (nije najviša , ima i viših zgrada). To je bila zgrada Hidrogradnje, velikog i uspješnog jugoslavenskog preduzeća, koje pravilo ogromne investicijske programe širom zemlje, a još više vani i posebno mnogo u arapskom svijetu.

Kada spomenuh izgradnje velikih  brana u arapskom (muslimanskom) svijetu

, pade mi napamet jedna malo tendeciozna, ali istinita, uporedba nekadašnjeg vremena i današnjeg. Nekada su se veliki poslovi u arapskom svijet dobijali, prije svega, zahvaljujući ateisti (bezbožniku) Titu i operativcu Jevreju Emeriku Blumu, a ove današnje bosanske nebeske hadžije ne mogu dobit u arapskom svijetu ni da naprave poljsku halu. Ne volim ljude nabrajati po vjeri i naciji, ali ovo sam naveo da se vidi još podvala politizacije vjere tj obećanja partija na vlasti da će vjera otvoriti silna gradilišta u ”bratskim muslimanskim” zemljama.  To je još jedna karika podvala vjerske elite na vlasti, u dugom lancu obećanja za bolji život. Nekakva lažna solidarnost vjerske partije sa muslimanima svijeta je samo šuplje obećanje, a zna se ”Obećanje je naivnom radovanje!”.

Hidrogradnja je u svom postojanje, kao fizički objekat, imala određene kontraverze u čobanijskom komšiluku. Kada su ušli ,tada u baštu, buldožeri 1963 godine i počeli da kopaju duboko svi su znali da će to biti nešto golemo. I zaista ”izrasla” je impresivna zgrada Hidrogradnje, koja je svojom robusnošču izdominirala krajem, zatvarajući mnogima predivan pogled na Trebević ss jedne strane, a drugima sa druge strane pogled na Miljacku. Ljudi su psovali i Hidrogradnju i onog koji je nasadi u našem komšiluku.

Onda dođe, nesretna i krvava 1992, pa počeše brđani da nas granatiraju sa brda. Mi koji smo bili u sjeni Hidrogradnje, bili smo na neki način dijelom zaštičeni od granata sa brda, pa nije bilo tako strahovith razaranja. Isti oni ljudi koji su psovali gradnju Hidrogradnje, u podrumu su sada bili sretni što je ista izgrađena na ovom mjestu. Svojom posturom Hidrogradnja je sigurno spasila neke živote Čobanlija. Ovo je ustvari bila priča kako nekada i stvari koje ne voliš mogu ti valjati u životu.

Druga ratna priča je priča o Hidrogradnji i njenom direktoru Drini. U jednom periodu na početku rata Čobanija je bila manje granatirana i to je bilo tako  do pojave direktora Hidrogradnje na TV. U tim teškim depresivnim vremenima svaka pozitivna vijest je dobro došla za psihološku motivaciju, pa je direktor Drino rekao da je uprkos ratu Hidrogradnja uspjela da nastavi radove u inostranstvu i ostvaruje prihode. Kod brđana, koji patološki mrze svaki uspjeh, pa makar i privredni, onog koji ne djeli njihovu političku i nacionalnu viziju, ovo je izazavalo velike frustracije. Počeli su masovno i ne selektivno granatiranje cijelog dijela kvarta oko Hidrogradnje.

Raja sjedi u podrumu psuje Brđane, a neki spominju i Drinu: pa kažu:” Nemoj nas, matere ti, direktore više motivisati”

Ovu priču zavrašavam sa tužnom pričom o kraju  ”Hidrogradnje”. ”Hidrogradnja” je radila punom parom prije rata, radila je i za vrijeme rata, a onda se ugasila poslije rata  poput i drugih giganta širom BiH , kada su vjerske mafije uzele vlast.

Ne samo da su ostavili na ulici radnike, bez plaćenih penziono-socijalnih doprinosa, nego se preko medija lagali i javnost. Tako prilikom jednog protesta radnika pred direkcijom ”Hidrogradnje” protiv namjernog uništavanja giganta, slučajni prolaznik, zatečen događanjem, pita jednog radnika : ” Ma zašto protestuje, kada vam ide dobro!”. Radnik mu odgovara: ” Kako ja to neznam?”. Prolaznik mrtav hladan kaže: ” Vidi se da ne gledaš dnevnik!”.

Ovo je tipična manipulacije medija za prilog liku i djelu političke elite na vlasti.

Ovo bi bilo sve za danas, a o ostalim stvarima u nekom narednom tekstu!

Oktobar 2018  napisao Mirza Hasanefendić

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.