ČOBANIJA I GRAD KOJI JE OKRUŽUJE (V dio)

piše Mirza Hasanefendić

ČOBANIJA I GRAD KOJI JE OKRUŽUJE! (V dio)

Hibridna veza između demokratije i vjere nudi nam više vrsta bračnih zajednica. Kako pokopno društvo ”Složna brača” sahranjuje BiH već dvadest osam godina, a Bosna nije umrla još i ne zna se kada će i dali će uopšte!

 

U mom prethodnom tekstu, spomenuh dvije teorije o postanku čovjeka. Jedna, vjerska, kaže da je svevišnji stvoritelj kreirao čovjeka,  a druga , darwinova teorija, kaže da je čovjek nastao od čovjekolikog majmuna. Drugu sam učio u školi, a prvu su mi pričali stariji ljudi.

Ali da prihvatanje jedne ili druge teorije može dovesti do bračnih problema dokazuje i dole ispričana storija, a koja kaže;

U jednom ”ideološki miješanom braku” pita sin mamu: ”Kako smo mi nastali?”. Mama odgovara : ” Stvorio nas dragi Bog!”. Sin se ne predaje, pa nastavlja: ”Ali tata kaže da smo nastali od majmuna!”. Majka koristi priliku da ga vikne mužu, pa kaže: ”Tata je potpuno u pravu, njegova familija je nastala od majmuna!”.

Ideološka borba ili familijarna zlobnost; pitanje je sad?

Pazi sada ovo; ”Ideološki miješani brak!”. Ovo je nešto novo, što je donijela demokratija. Hibridna i neprirodna ”bračna veza” između vjere i demokratije donijela je nevjerovatno veliku ponudu na ”tržištu” bračnih zajednica. Mješoviti brakovi (????????….), poligamija (to ti je ono znaš, kada imaš više žena), a evo čujem da su vlasti u BiH legalizovali i jednospolne brakove.

Ja nemam ništa ni protiv nikoga, ali se brate, kao titov pionir, slabo snalazim u ovome i kao da me je nekako pregazilo vrijeme. U prošlosti, kada su bili drugovi na vlasti , brak je bio bračna životna zajednica žene i muškarca, a nikakvi dodatnih atributa nije bilo.Ne volim ni naziv ”miješani brak”, to me nekako asocira na birtijski roštilj, pa naručiš: ” Donesi konobar brizle, džigericu, pljeskavicu …..ma daj brate miješano meso!”.

Kažu ovi popovi i hodže miješani brak dvije osobe različitog vjerskog i nacionalnog porijekla ne može biti nikako dobar, e za to moraju supružnici uvijek biti jedne vjere za uspješan brak. Ja bih ovo prihvatio, ako mi ti ”božiji službenici” mogu dokazati kako ADN (DNK) analiza može odrediti koji je supružnik koje nacije ili vjere.

Ovde žestoki klerofašisti skaču i deru se; ” Nije samo to, oni su rasli u drugim vjerskim uslovima, naučili na drugu kuhinju, učili iz drugih knjiga ….bla, bla,..!”

U današnje doba, možda ima malo istine u ovome, jer ih vi božiji službenici i škole odgajate u mržnji, puneći djecu o tome kako je zlo samo u drugim, a pri tome ne gledate zlo u svojim dvorištima i avlijama.

Dobijate ”histeriju” kada neko pomene svinjetinu ili,kako vi to zovete, ”krmetinu”. ( A najekspresivniji je vaš lider Bakir koji to zove ”Paščetina”, pri tome jadan nezna kolika je ljubav psa prema kući gdje živi, za razliku od njega koji voli Bosnu k’o Bajro mater).

Inače, Bakir ima dva ortaka; seoskog Baju Dodu i Ujku ljutu zmiju otrovnicu sa kamenjara. Oni zajedno imaju pokopno društvo ”Složna braća” koji ima samu jednu potencijalnu mušteriju pod imenom BiH. Oni kopaju taj grob vež 28 godina ali žrtva, zvana Bosna, nikako da umre i ne zna se kada će i da li će uopšte umrijeti.

Malo je čudna uprava ”Složne braće”; jedan gazda opsjednut vjerom i dvojica bivših komunista. Njihovi akcionari (čitaj glasači) koji aktivno učestvuju u tom pokušaju sahrane majke Bosne, stalno pljuju po komunistima nazivajući ih pogrdno ”komunjare” a onda biraju te iste ”komunjare” za svoje idole i lidere.  Možda sam loš ali ja u svemu tome vidim i malo sadomazohizma njihovih ”akcionara” (čitaj glasača)

Eh da je Čović ušao u predsjedništvo, baš bi bila prilika da on i Dodo organizuju partijsku ćeliju u predsjedništvu.

Poštujem ja, da ti ne jedeš ”krmetinu”, ali ne razumijem što ti ne voliš ”krme”, pa ti sam kažeš da je BOG stvorio sve, a samim time je i svinja Božiji hajvan.

Znam, sada slijedi dopunsko objašnjenje; da svinja jede vlastita govna. To je tačno, ali i kokoš jede svoja govna, pa ti ne smeta da marinjaš dobro piletinu.

Poštujem je apsoutno tvoja ubjeđenja, ali ne razumijem npr. kada ti neko na svadbi greškom ponudi komad pečene prasetine ili pivo, a ti odmah kažeš;” Ja to ne jedem ili ja to ne pijem! Ja sam musliman.”. Lijepo je to što si ti ponosan na svoju vjeru, ali niko te nije pitao; ”Ko si i šta si!”, pa zar nije dovoljan odgovor ; ”Hvala ja to ne jedem ili ne pijem!”. Vjera je tvoja unutarnja snaga i izvor tvog smiraja, a ne da moraš poput megafona svima trubiti ko si ti i šta je tvoja religija i vrijednosti iste nametati okolini.

Ista je stvar i sa onima koji nose na odjeći one velike krstove i križeve, po sistemu što veći krst ili križ to veći katolik ili pravoslavac, Po meni, sve ovo je devalvacija vjere i ovaj cijeli šminkeraj je ne rijetko upražnjavan baš od onih čije je ponašanje apsolutno strano pravim vrijednostima religije. Ima ona narodna koja se odnosi na sve tri vjere.” Što veći turban, to manji hodža!”

Poligamija, ili brak sa više žena, ili više muškaraca ( da budem iskren ovo drugo, to nisam još sreo u životnoj praksi) je naravno zakonski i danas zabranjena, ali je neosporno da postoje i ovakve ilegalne zajednice. Svoje znanje na ovom zasnivam, što sam vidio u novinama smrtovnice ovog tipa; ” Obavještavamo da je naš….taj i taj…   poginuo u Siriji i da iza njega ostaju ožaloščene dvije hanume i petero djece!!!!!!!!”

Ovakva bračna zajednica, meni je strana i nepojmjiva, pa mi ništa ne preostaje nego da napravim jednu analitičku zezanciju na račun ove bračne veze ili tačnije bračne zajednice.

Ono je, znaš, njima  na  početku zanimljivo, svaku noć nova ženska, on bira a ona sam dođe i ” nema da ne da!”. Neznam koliko tu ljubavi ima, ali da ima puno hormonalnih pražnjenja,  to je  sigurno. Ja ljepote za ljubitelje seksa, svaki dan petak (Za one koji to neznaju u Sarajevu se govorilo ”Svaki petak jedan metak, a u ostale dane po neko tane!. Oni koji su iz Sarajeva, ovo će razumiti, a za one koji to nisu shvatili, nije ni bitno, jer to nije od značaja za sam tekst).

U početku im je prava nirvana, igre bez granica, ali radio ti ili ne radio, ljubavnom mišiću vrijeme prolazi i onda jednog dana taj mišić počne da ”atrofira”. Tada nastaje belaj, jer  ne možeš ti izmisliti toliko izgovora koliko imaš žena.

Pored ovoga nije ni malo zanemariv detalja, da, obično, koliko žena toliko i punica (tašti), moj jarane, pa ti sad vidi kada ti one počnu da dolaze u posjetu……valja to gledati i slušati u kući. Ti sada razmisli, čak iako ti vjera to dozvoljava, je li ”rentabilno” privesti toliko žena u bračnu zajednicu.

Čitam ovh dana vlasti u BiH legalizuju jednospolne brakove za gay i lezbien populaciju. Lično nemam ništa protiv toga i vrijeme je da ti ljudi izađu iz kruga svoje patnje.

”Ko koga, kako i gdje” ? osobno me ne dotiče, jedino, u vezi toga, me interesuje da li ta seksualna sklonost dolazi sa rođenjem ili pod uticajem okoline tj. društva. Nažalost na ovo pitanje još nisam dobio odgovor.

U ”crvenim vremenima” homoseksualizam je smatran nekom blažom vrstom bolesti, pa su takvi ljudi bili, nažalost, na margini društva i posebno ponižavani od okoline.

U tom vremenu smo bili okrenuti domaćem jeziku pod službenim imenom SH-HS, pa ”gay”-ovi nisu ni postojali!!!!. Fini i kulturni ljudi su te ljude zvali homoseksualci, a ulica ih je nazivala ”pederi”. Ova imenica je izražavala neobrazovanost ili odbojnost onih koji ih koriste prema ljudima drugih seksualnih sklonosti. Bilo je mnogo šala na tu temu, a autor će koristit nerado to ime zbog autentičnosti priče, da čitaoci shvate njihovo neprihvatanje od društva, a ne zbog bilo koje loše namjere ili omalovažavanja poklonika istospolnog seksa.

Poznati ”Pišonja” dobio je nadimak po tome što ga je jednom žestoko potjeralo u WC, a on se zatekao kod Tržnice. U podrumu Tržnice bio je javni WC, za koji se govorili da se tamo skupljaju homoseksualci. To nije štimalo Pišonji, živ nije htjeo u javni WC, a potjeralo ga žestoko. Trpio je on junački, ali nigdje blizu WC i on se ”upiškio”. Poslije njega raja pitala, što se bolan upiša, a on kaže: ” Neko će me vidjeti, pa više volim da me zovu pišonja , nego peško!”.

Druga priča je priča o jednom fudbaleru ”Fildžan lige”. Bajo je došao da studira i igra fudbal u Sarajevu. On je dolazio iz kraja bivše nam velike domovine, gdje se ravnopravno psovao i otac i mati.

Bajo je bio korpulentan i prilično grub igrač, pa je tako jednom, kod ograde, tako grubo ”pokupio” jednog mladog igrača, da je ogorčena publika bučno reagovala, vičući Baji : ”Bajo pederu!”

Za Baju, ”sivog tiča”, ovo je bilo iritantno, pa je prišao ogradi i odgovorio publici : ”Ko je peder oca da vam u dupe ”hebem”!

Raja počela da se valja od šege, a Bajo pita suigrača u čemu je stvar. Saigrač sramežljivo kaže : ”Pa to …..u dupe!”.

Bajo mrtav hladan kaže: ”A gdje bi ga ti matere drugo heb’o?”

Tako je vrijeme i takava shvatanja su bila.

Nešto kontam gdje ima braka, obavezno ima i ženidbe, a shodno tome ima i svadba,pa u svojoj mašti zamišljam jednu potencijalnu takvu svadbu.

Sama svadba k’o svadba, nema šta da se priča; parada pijanstva i kiča. U neko doba ustaje stari kum, zvani, ”Starojko”, pa drži zdravicu, po tradiciji:” Neka ovaj današnji dan bude početak jedne velike ljubavi i neka traje do kraja života, pa ako Bog da da dođu i djeca!!!!”

Starojka je vjerovatno malo prenijelo ili ga zanijela rakija, pa nezna šta priča.

Da sam prisutan i ja bih podigao čašu i rekao; ”Neka bude sretno!”. U sebi bih možda pomislio; ” Poslije silnih godina tihe patnje ovo će vjerovatno  biti velika ljubav, ali nisam baš siguran da će ovo povećati natalitet društva!”

Završavajući ovu prvu teme , današnje priče, rekao bih da svim bračnim zajednicama želim sreću i doživotnu vezu, a da ne obraćaju pažnju šta će na ovo reči božiji službenici, zlonamjerni ljudi, papci i drugi recidivi zaostalosti i primitivizma.

Na Čobaniji  sam, inače  živio u ulici koja je tada nosila ime Ivana Mažuranića, a danas su je preimenovali u ”Tabašnica”. Raspitao sam se ”okolo” i saznao dvije verzije oko promjene imena ulice.

Prva koja kaže da se ta ulica i u nekoj davnoj prošlosti zvala Tabašnica, jer su se tu ”tabale” kože i tako nastalo ime. Ako je ovo istina, a pošto sam  ja protivnik mjenjanja imena ulice i ako joj je vraćeno istorijsko ime, to me ne pogađa.

Jedan drugi, seoski akademik izljegao iz šinjela SDA, kaže da je promjenjeno ime, jer je taj pjesnik ružno opjevao smrt velikog Bošnjaka i muslimana Smail-age Čengića. Da bude negativan utisak još veći, vidim da ovih dana ”zelena” dijaspora traži da se imenovani Ivan Mažuranić ”nogira” iz školske literature, jer je poznati islamofob (?). Nevjerovatna je drskost i lažljivost parmaka, koji su preuzeli vlast u Bosni i onih iz daljine muslimana na ”telekomandu” , da pišu novu istoriju od vremena Zmaja od Bosne do titovih vremena.

Previše gluposti za tako mali prostor!

Kolika je podvala svom vlastitom narodu od lažne intelektualne elite, vidi se iz tvrdnje da je Smail-aga Čengić veliki bosanski patriota.

Smail-aga Čengić je, uz stočanina Ali-pašu Rizvanbegovića,jedan od  najvećih izdajnika Bosne. Kada je 1832 godine veliki bosanski sin Husein kapetan Gradaščević poslije višednevne borbe sa turskom vojskom na Stupu kod Sarajeva porazio Osmanlije i protjerao iste, sramno i podlo su ga sa leđa napale hercegovački ajani, Smail-aga Čengić i beg Rizvanbegović. Huseinova vojska već desetkovana i iscrpljena višednevnim borbama podlegla je pod napadom izdajica iz Hercegovine. Huseina su uhvatili živog i predali Turcima, gdje je istrunuo u stambolskim kazamatima.

husein_kapetan_gradascevic

Na taj način je, zahvaljujući domaćim izdajnicima, pokopana je ideja osobođenja Bosne od Osmanlija.

Njegov grob je i dan-danas na sirotinjskom istambulskom groblju i političke vlasti pod SDA uticajem, niti su namjeravale, niti će to uraditi ikada da se posmrtni ostaci ovog velikog borca za slobodnu Bosnu prenesu u Bosnu.

 

Husein kapetan Gradaščević

Tužna je sudbina onog naroda, koji uzima jednog nemilosrdnog utjerivača harača (poreza) i potencijano velikog izdajnika zemlje, za oličenje patriote i branioca naroda.

Ali, hajde nećemo više o brakovima i izdajicama ili patriotima (kako za koga), nego malo o ljudima koji su živjeli u Mažuranićevoj ulici. Za mene su svi moji jarani, glavni likovi mog djetinjstva, ali bih ipak uzeo da na prvo mjesto stavim, heroinu modernog vremena, koja je golih ruku, prsima krenula da ruši fažizam.

Riječ je o ponosu naše ulice heroini Olgi Sučić, koja je na čelu sa Suadom Dilberović krenula da brani grad i zajedništvo, ne razmišljajući o krvolocima sa druge strane barikade. Ljudskom otpadu, puštenom iz srbijanskih i crnogorskih zatvora životi dvije  mlade žene nisi ništa značili. Oni su pucali u dvije mlade djevojke, da začnu mržnju koja i dan-danas traje i kako uče djecu u školama još će to dugo potrajati.

Dva mlada života su uzaludno izgubljena.

Tamo gdje su počeli srpski ekstremisti, nastavili su 1996 bošnjački nacionalisti, pa su podigli ploču samo sa jednim imenom heroine; Suade Dilberović. Imena Olge nije bilo nigdje na ploči, kao da nije nikada ni bila na mjestu herojskog otpora fašizmu. Vjerovatno im ime Olga nije zvučalo dovoljno šehidski (onaj koji je pao na alahovom putu) pa ga nisu ni spomenuli. Tih dana plakala je jedna mala Nora (olgina kćerka) govoreći okpuljenim:”Zašto su me lagali. Meni su rekli da je moja mama ovdje ubijena braneći grad, a ja vidim samo ime neke tete Suade!”.

Nora je bila suviše mala, da bi mogla shvatiti veličinu zla kojeg je nosila nova vlast, širom BiH.

Ova nemoralna politika zelenih štrumfova, ispravljena je pod pritiskom javnosti tek 1999.  godine, pa je konačno postavljena ploča sa imenima Olge i Suade.

suada i olga

Ono što meni posebno smeta je u tome što smo mi u staro vrijeme učili u školi o Gavrošu heroju barikada francuske revolucije, a današnja djeca imaju sične heroje poput Gavroša  iz vastite sredine. Školski program na cijelom  području BiH krije te heroine kao zmija noge jer su pale za neke ljudske vrijednosti zajedničkog života, a to je strano vrijednostima  političkih elita na vlasti i iste  su prijetnja opstanku toj vlasti u cijeloj BiH.

Olga je, inače, pripadala tihoj radničko-službeničkoj porodici Sučić i imala je brata Bracu i sestru Slavicu. Braco je bio moja generacija, snažan momak koji je bio predan sportu. Završio je neki zanat i bio vrijedan radnik, Slavica je bila lijepa curica, uvijek vesela i razigrana i takva mi je ostala u sjećanju. Njihova poštanska adresa bila je ustvari ulica Dobrovoljačka (ulaz), prozori su im gledali u našu zgradu u Mažuranićevoj, ali ja ih rado ubrajam u našu ulicu jer smo provodili najviše vremena igrajući se u našoj ulici.

Ubrajati Olgu u moju raju, može biti samo čast i neopisiv ponos, jer takve herione u ovom vremenu i u ovom društvu se više ne rađaju. Proteći će mnogo vode Miljackom dok se rode neke nove ”Olge i Suade” bilo na Čobaniji, bilo u gradu.

Ovo je bilo sve za danas i idemo dalje narednih dana!

Oktobar 2018 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.