PRVI GRADONAČELNIK MUSTAJ-BEG FADILPAŠIĆ!

napisao Milenko Pajić

fadilpasic

PRVI GRADONAČELNIK –
MUSTAJ-BEG FADILPAŠIĆ (1878-1892)
Devetnaesto stoljeće nalazilo se u svojoj silaznoj putanji.
Do novog stoljeća ostalo je više od dvije decenije. Upravo
u to vrijeme Sarajevo počinje da piše nove stranice svoje
historije. Nestalo je turske, stigla je nova, austrougarska vlast.
Hroničari su zapisali da je poslije višečasovne žestoke borbe 19.
augusta 1878. godine Sarajevo dobilo novog gospodara. U grad
ulazi vrhovni zapovjednik tuđinske vojske general Josip barun
Filipović.
Građanima se dijeli proklamacija bečkog ćesara narodu
Bosne i Hercegovine.
U Sarajevu se uvodi vojna uprava. Šta je ta uprava zatekla?
Duša Sarajeva pulsirala je tada u čaršiji kao centru grada.
Na ovom prostoru ponikla su stambena naselja, mahale ispresijecane
i povezane uskim i krivim uličicama, dućani načinjeni
od drveta i koji se nisu mnogo razlikovali jedan od drugog,
bezistani, hanovi i magaze. U čaršiji su se nalazile sve važnije
građevine, ali i raznovrsna radinost i zanati. Svaka ulica bila
je predodređena za jedan zanat i zvala se njegovim imenom:
Sarači, Halači, Kujundžiluk, Aščiluk, Bravadžiluk i slično.
Kuće su u to vrijeme bile izgrađene od prilično trošnog
materijala, naboja, ćerpiča i drveta, a kamen se upotrebljavao
8
samo ako su u prizemlju bile magaze, koje su služile kao
sklonište za stvari od vrijednosti. Građene su na sprat, i ako
u prizemlju nije bilo magaza, onda su se tu nalazile odaje za
zimsko stanovanje. Istovremeno, kuće su bile opasane zidom i
čitav stambeni prostor je činio zatvorenu cjelinu u kojoj su se,
ponekad, isticale dvije arhitektonske mase, muški i ženski dio.
Zapravo, domaći život kod muslimana odvijao se prema vjerskim
zakonima. Muško dvorište bilo je odvojeno zidom od ženskog,
ali zato su kuće vezane zajedničkim krovom i hodnikom. Sve je
to spolja možda djelovalo hladno, ali je zato iznutra vladao sklad
prilagođen intimnosti porodičnog života.
Stanovništvo, ukoliko nije pripadalo vojsci, činovništvu ili
duhovnom staležu, bavilo se najčešće trgovinom ili zanatima.
Zanatlije su bile svrstane u nekih 40 zanata organizovanih u
esnafe. Trgovinom i zanatstvom bavili su se kako muslimani
tako i kršćani i Jevreji, koji su činili sastavni dio ovog grada.
To i takvo Sarajevo suočilo se sa dolaskom tuđina. Njegovo
stanovništvo, koje je brojalo 20.000 stanovnika, počelo je da
piše nove stranice svoje historije.
Grad ubrzano počinje zapljuskivati mnoštvo različitih zbivanja
i krupnih promjena.
Već 20. avgusta general Filipović izdaje naredbu o uspostavljanju
novog Općinskog vijeća i obnovi ranijeg Gradskog
poglavarstva (Beledija). Naredbom generala novo Općinsko
vijeće se formira u sastavu od 6 pravoslavaca, 5 muslimana,
4 Jevreja i 3 katolika. Za načelnika se imenuje Mustaj-beg
Fadilpašić, potomak stare i ugledne porodice. Odrastao je i
školovao se u Carigradu. Svojevremeno je bio naimenovan za
mulu u Carigradu, a potom i u Egiptu. Ove je dužnosti obavljao
putem zamjenika. U Sarajevo je došao 1860. godine i postao
član medžlisa-idare. U ličnosti ovog uglednika Sarajevo je i
dobilo svog prvog gradonačelnika.
Sarajevo moj grad
9
Istovremeno, mnoštvo naredbi nove okupacione vlasti sustižu
jedna drugu. Naređuje se predaja oružja, otvaranje dućana,
otpremanje zarobljenika, zavođenje prijekog suda, ustrojstvo
Civilnog odjela i redarstva, osnutak Ofi cirske kasine, meteorološke
stanice, formiranje vatrogasne čete i niz drugih naredbi
čiji je cilj bio normalizacija života u gradu.
Nova gradska uprava na čelu sa Mustaj-begom Fadilpašićem
ima pune ruke posla. Iz sačuvanih dokumenata vidljivo je koliko
je taj angažman iziskivao truda i napora. Za potrebe okupatorske
vojske odmah je sakupljeno 600.000 oka sijena i oko 18.000
oka žita, a svaki dan po 150 goveda. Vojsci i civilnoj upravi
ustupljeno je na korištenje oko 200 zgrada, među kojima i 14
džamija. Nešto kasnije, vojnoj upravi je predato, na njihov
zahtjev, još šest džamija.
Hroničari ovog vremena navode da su se najviše rekvirirale
muslimanske kuće. Po svoj prilici, neki općinski zastupnici bili
su pretjerano revnosni, pa je uslijedila i intervencija koju je
Zapovjedništvo uputilo Gradskom poglavarstvu. Ovim dopisom
se naređuje Gradskom poglavarstvu da se smjesta pobrine za
stan onim porodicama koje su bez znanja Zapovjedništva izbačene
na ulicu i da im se isti dan nađe stan. Svi su izgledi da se neko
od oštećenih potužio Zapovjedništvu na postupak Poglavarstva i
zbog toga je i uslijedila ova intervencija.
Vojska se obraćala Poglavarstvu tražeći da se odmah obavi
popis svih zanatlija ili trgovaca raznom robom, za potrebe vojske.
U popisu, koji je uskoro uslijedio, konstatuje se da se trgovinom
željezne robe, za što je vojska bila posebno zainteresirana, bavi
27 trgovaca u gradu.
Neke naredbe su realizovane bez pogovora, ali neke su nailazile
na otpor građana. Tako se grad iznenada suočio s jednom, za one
prilike i shvatanja, nerazumljivom odlukom generala Filipovića,
jer je taknuo u posljednje počivalište umrlih Sarajlija.
Mustaj-beg Fadilpašić
10
Tradicionalno, groblja za muslimane nalazila su se mahom
pored mahalskih džamija, kršćani su se sahranjivali u Vasiljevoj
bašči koja se nalazila na mjestu sadašnje Tvornice duhana, a
Jevreji na Borku. Međutim, svojom naredbom od 26. augusta
general Filipović naređuje gradskoj upravi da se postojeća
groblja u gradu zatvore najkasnije do 15. septembra i da se
obezbijede nove lokacije koje se obavezno moraju nalaziti van
grada.
Ipak, život se postepeno normalizuje. Uslijedio je popis ulica,
trgova i mostova, a građanima je naređeno da se više ne smiju
kretati noću bez upaljenog fenjera. Ova je mjera uslijedila nakon
što su se dogodile neke pljačke pod okriljem mraka.
Općinsko poglavarstvo od prvog dana radi i djeluje u skladu
sa privremenim statutom od 22. augusta 1878. godine, koji
je ustoličio general Filipović. Nije nigdje defi nisano, ali je u
praksi vrijedilo da gradonačelnik bude musliman a podnačelnik
pravoslavni. Ovakav je sastav izmijenjen carevim rješenjem
18. februara 1899. godine, s obzirom na izmijenjene odnose
među gradskom populacijom, kao i na stečeno dotadašnje iskustvo
u radu zastupstva. Od tada, pored načelnika muslimana
i podnačelnika pravoslavnog predviđeno je i mjesto drugog
podnačelnika katolika, pošto se broj katolika u gradu umnožio.
Iz istih razloga je i broj zastupnika katolika povećan od tri na
šest, nakon čega je općinsko zastupstvo imalo načelnika, dvojicu
podnačelnika i 27 općinskih zastupnika.
Od zastupnika jednu trećinu je imenovala Zemaljska vlada,
na prijedlog vladina povjerenika, iz – kako to navodi – “osobito
uglednih i zaslužnih građana ovog grada”, a druge dvije trećine
birali su građani na osnovu izbornog reda koji je izdan uz statut.
Za naše današnje prilike veoma je zanimljivo ko je u ta davna
vremena u Sarajevu imao pravo glasa. Samo je muškarcima
priznato izborno pravo, a i njima je bilo djelimično ograničeno
Sarajevo moj grad
11
prema poreskom cenzusu. Evo kako je to izgledalo: Aktivno
izborno pravo imali su muškarci bosanskohercegovački zemaljski
pripadnici i austrougarski državljani, ukoliko su bili stariji od 24
godine i bili stalno nastanjeni u Sarajevu, ako su plaćali godišnje
najmanje 2 for. zemljarine za posjed u gradskom području,
odnosno 9 for. dohodarine ili 25 for. točarine. Starosni cenzus je
vjerovatno utvrđen zbog toga što se tada smatralo da se tek sa 24
godine starosti dobija puna zrelost. Nezavisno od visine poreza,
pravo izbora su imali svi državni činovnici i u Sarajevu stalno
nastanjeni pripadnici javnih profesija, kao predstavnici banaka
i trgovačkih društava.
Na osnovu ovog statuta za zastupnika je mogao da bude
izabran općinar koji ima aktivno pravo glasa, ako je stariji od 30
godina, u Sarajevu boravi pet godina, zna čitati i pisati i plaća
najmanje 6 for. poreza na zemljarine za posjed u gradu, odnosno
27 for. dohodarine ili 75 for. točarine. Građani su birali dvostruki
broj zastupnika, od kojih je vlada potvrđivala polovinu a ostali
su smatrani zamjenicima.
Mandat članova zastupstva trajao je tri godine, poslije čega
su održavani novi izbori i postavljano novo zastupstvo. Postati
zastupnik u to vrijeme predstavljalo je veliku čast i nije se smjelo
odbiti, osim u nekim izuzetnim slučajevima. A ako bi neko ipak
odbio to počasno zvanje bez opravdanja, mogao je biti kažnjen
od 50 do 500 for. u korist sirotinjskog fonda.
Organizacija gradske uprave bila je prilično ograničena. Naime,
zastupstvo je formalno donosilo odluke, ali je vlada uvijek imala
posljednju riječ. Želje vlade smatrane su obavezujućim, tim više
što ih je autoritetom tumačio stalno prisutni vladin predstavnik
pa se rasprava podešavala prema njegovim zahtjevima, tako da
usvajani zaključci ponekad i nisu odgovarali željama zastupnika.
Vlast je postavljala načelnika i podnačelnike. Njih je imenovao
poglavar zemlje i na svečanoj sjednici uvodio u dužnost, pošto
Mustaj-beg Fadilpašić
12
bi pred njim prethodno položili zakletvu. Bili su to istaknuti
položaji na koje su mogli doći samo ljudi od velikog ugleda u
narodu i s punim vladinim povjerenjem.
Općinsko poglavarstvo Sarajeva je bilo izvršni organ pod
kontrolom Općinskog zastupstva, odnosno Zemaljske vlade.
Samostalno je obavljalo općinske poslove prema zključcima
zastupstva, a vršilo je i određene upravne poslove koje je vlada
prenijela na općinu. Poglavarstvo je predstavljalo na gradskom
teritoriju političku vlast prvog stepena. Djelatnost se svodila
na provođenje vladinih naredaba, policijski nadzor u tržišnim
poslovima, nadzor nad građevinskim, cestovnim, požarnim i
zdravstvenim aktivnostima, sudjelovanje u poslovima mjesne
policije, obavljanje popisa stanovništva i slično. Bilo je ovlašteno
na policijsko kažnjavanje do 100 for., odnosno do 14 dana
zatvora.
Grad je u tadašnje vrijeme bio teritorijalno podijeljen u sedam
kotara (rejona), koji su obuhvatali uglavnom područja iz predokupacionog
perioda.
Nakon izvršene teritorijalne podjele grada, postavljen je
po jedan glavni muktar (basmuktar) na čelo svih kotara, osim
prvog, u kojem je te poslove neposredno obavljalo Gradsko
poglavarstvo, kao izvršni organ općine. Biralo ih je Općinsko
zastupstvo na tri godine između najuglednijih i najčestitijih ljudi
dotičnog kotara. Basmuktari su izvršavali naređenja Gradskog
poglavarstva, a posjedovali su i sopstveni pečat kojim su ovjeravali
zvanične spise koji su preko njih išli. Od njih se tražilo da stalno
održavaju što čvršći kontakt sa stanovništvom dotičnog kotara,
da pažljivo saslušaju njihove želje ili, eventualno, žalbe i o tome
obavještavaju načelnika, odnosno gradonačelnika. Zanimljivo je
da je izričito bilo zabranjeno da se za basmuktare postavljaju
gradski zastupnici.
Sarajevo moj grad
13
Gradske kotare, dalje, sačinjavale su mahale, a svaka mahala
je imala svog muktara, koga su birali sami stanovnici mahale
između sebe, također vodeći računa o njihovom ugledu i poštenju.
Statut grada Sarajeva, sa dopunama iz 1897. i 1899. godine
ostao je na snazi do kraja austrougarske okupacije i nije mijenjan ni
u pogledu sastava i kompetencija općinskih organa ni u pogledu
izbornog reda. Zapravo, Zemaljska vlada je donošenjem gradskog
statuta onemogućila da se u općini donese bilo kakva odluka
koja bi joj bila neprihvatljiva. Uz takva ograničenja postojala
su i ograničenja u izbornom postupku kada je riječ o pravima
građana, što se ogledalo u poreznom i starosnom cenzusu. A
kolika su ta ograničenja bila, najbolje se vidi iz podataka da
je na prvim općinskim izborima, poslije donošenja statuta,
pravo glasa imalo samo 1.095 građana (534 muslimana, 194
pravoslanih, 245 katolika i 113 Jevreja), mada je Sarajevo tad
brojalo preko 25.000 stanovnika. To nesumnjivo ukazuje da
je Općinsko zastupstvo u to vrijeme djelovalo pod nepovoljnim
prilikama, pa je i razumljivo da njegov rad često nije bio u skladu
s težnjama većeg dijela domaćeg stanovništva.
Kako bilo da bilo, Općinsko poglavarstvo je ipak razvijalo
svoju aktivnost koja nije ostala nezapažena. Pošto se približavalo
ukidanje vojne i uvođenje civilne uprave u Bosni i Hercegovini,
ovo poglavarstvo je 12. decembra 1878. godine raspisalo natječaj,
objavljen u “Bosansko-hercegovačkim novinama”, u kojem obavještava
javnost da će se pri poglavarstvu sistematizirati određeni
broj službeničkih mjesta. Očito, najveća potreba se tada ukazala
za gradskog fi zika, kome se nudi godišnja plata od 1800 for.,
gradskog inžinjera sa platom od 800 for., gradskog živinara sa
god. platom od 600 for., tajnika i ujedno upravitelja pisarne
sa god. platom od 1.000 for. Otvorena su službenička mjesta i
za blagajničkog protustavnika i dvadest gradskih redarstvenih
stražara. Sve u svemu, gradska uprava se kadrovski konsoldirala,
Mustaj-beg Fadilpašić
14
a to je najvjerovatnije i omogućilo da se već 16. juna te godine
obavi i prvi popis stanovništva i njihove imovine u gradu.
Prvi popis dao je koliko-toliko prve zvanične podatke. Grad je
tog 16. juna 1879. godine imao prema popisu 21.377 stanovnika,
od čega 14.848 muslimana, pravoslavnih 3.747, katolika 698,
Jevreja 2.077, ostalih 7, te 4.827 kuća, 137 praznih kućnih
mjesta, 923 dućana i 243 ulice.
Tokom priprema za popis prikupljeni su i podaci za izradu
prvog plana Sarajeva. Posao je povjeren Filipu Vudragu.
Prikupljeni podaci poslužili su za izradu gruntovnice, a prvi
plan grada ugledao je svjetlost dana tek 1882. godine, na opće
zadovoljstvo gradonačelnika Mustaj-bega Fadilpašića i njegovih
saradnika.
Plan grada u mjerilu 1:3125 štampan je u Beču u izdanju Vojnogeografskog
instituta, kao redukcija katastarskog snimanja iz
1882. godine, obavljenog pod nadzorom poddirektora kapetana
Antuna Kovačevića, i geometra kapetana Josipa Matašića.
U tim prvim mjesecima pamti se i prva velika nesreća.
Nastupilo je dugo, vrelo ljeto. Dva mjeseca nije pala ni kap kiše.
Osmog avgusta 1879. godine Sarajlije su sa čežnjom očekivale
bar malo osveženja, a onda se začuše topovski pucnji. Prvo
jedan, pa drugi, pa uskoro i treći.
Kad grunu s grada topovi u nevrijeme, nije bilo Sarajlije
koji se nije zabrinuo. Pucnji su najavljivali požar. Tri topovska
pucnja, požar na desnoj obali, a četiri na lijevoj obali Miljacke.
Vatra se pojavila prvo u kući Sime Sokolovića u Latinluku,
u kojoj je bio nastanjen trgovac Švarc. Izazvana je nepažnjom
trgovca. Naime, Švarc je nešto baratao oko bureta u kojem se
nalazio špiritus. U ruci je držao zapaljenu svijeću, najvjerovatnije
da bi osvijetlio prostor u spremištu, primakao se buretu
i buknuo je požar.
Sarajevo moj grad
15
Punih osam sati trajala je bitka sa plamenom stihijom. Pored
građanstva u gašenju vatre angažovane su brojne vojne jedinice
pod direktnim nadzorom poglavara vojvode od Virtenberga, ali
se požar teško mogao lokalizovati.
Tek sutradan, u jutarnjim satima, mogle su se sagledati
posljedice. Tri vojnika su izgubila život. U požaru su izgorjele
304 kuće, 434 dućana i 135 drugih zgrada u 36 ulica, što ukazuje
na stravičnu veličinu ovog požara. Od većih zgrada u vatri su
nestale četiri džamije, katolička crkva, njemački konzulat,
Tašlihan, Đulov han, hanikah i sinagoga. Oko deset hiljada
Sarajlija ostalo je u jednom trenu bez krova nad glavom i gotovo
preko noći palo na prosjački štap.
Tragične posljedice požara pokazale su da se što hitnije mora
prići organizovanju efi kasne protupožarne službe u gradu. Vojna
komanda je odmah pristupila formiranju jedne vojne vatrogasne
čete. Istovremeno, u trgovačko zanatlijskim krugovima, koji
su bili i najviše oštećeni požarom, javlja se ideja o formiranju
dobrovoljnog vatrogasnog društva, koja je realizovna koncem
godine. Međutim, odziv građanstva nije bio zadovoljavajući.
Teško je razumjeti zbog čega, jer opasnost od nekog drugog
požara i dalje je postojala. Stoga Općinsko zastupstvo donosi
odluku po kojoj u radu dobrovoljnog vatrogasnog društva
imaju obavezno sudjelovati svi sarajevski dunđeri, njih 120,
koji su bili svrstani u dvije čete po 60 ljudi. Za rukovodioce
ovih vatrogasnih četa imenovani su ing. Huršid ef. Terazinski
i gradski zastupnik Kosta Đuković. Zastupstvo je istovremeno
odredilo dunđerima naknadu od 40 krajcera dnevno, kako bi
ih obeštetilo za vatrogasne vježbe, na kojima će svakog dana
obavezno učestvovati najmanje dva sata.
Poučeni tim iskustvima, općinski zastupnici su najzad povukli
pravi potez. Formirana je stalna vatrogasna četa, za čijeg se prvog
komandata imenuje inžinjerijski pristav Huršid ef. Terezinski,
Mustaj-beg Fadilpašić
16
koji je ovu dužnost vršio jedno vrijeme uz ostali svoj posao, a
zatim stalno do svoje smrti. Inače, stalnim vatrogascima su u prvo
vrijeme služili kao pomagači sarajevski dimnjačari i dunđeri.
Zanimljivo je da su vatrogasci u to vrijeme, pored gašenja
požara, imali i zadatak po gradskim ulicama paliti i gasiti fenjere
iz javne rasvjete, za koje je se upotrebljavao petrolej.
Sarajevo je za vrijeme turske uprave predstavljalo glavni
centar trgovine u zemlji. Dva bezistana i Tašlihan bila su središnja
mjesta trgovine robom koja se uvozila sa istoka, a ponešto i sa
zapada. Na trgovčkim tezgama nalazili su se i brojni domaći
proizvodi, najčešće kućne izrade. Međutim, u grad dolaze i
trgovci sa strane koji nude drugačiju robu, ali i drugačije odnose.
Na tržištu se događa nešto novo. Veliki priliv stranih trgovaca
osjeća se naročito poslije velikog požara, kada su propali
mnogi dućani i domaći trgovci. Umjesto propalih domaćih
trgovaca nastupaju okretniji i preduzumljiviji stranci, uglavnom
iz Monarhije. Gotovo na prepad osvajaju ključne pozicije u
sarajevskoj trgovini, što ne znači da u ovoj djelatnosti nisu imali
udjela i domaći trgovci, naročito pridošlice iz unutrašnjosti.
Stranci donose i nove običaje. Usluge i roba se svakodnevno
reklamiraju na stranicama novina.
Život, onaj obični, svakodnevni, kao da se najbolje osjeća
sa novinskih stubaca. Stranaca je u gradu sve više, najviše
trgovaca. Na ulicama sve češće odzvanja njemački jezik, koji je
za domaće nerazumljiv. U toj pravoj najezdi stranaca općinska
vlast pokušava da načini neki red. Zato, 22. januara 1880. godine
objavljuje prijavni propis u kojem, između ostalog stoji:
“Svaki tuđinac, koji već od prije u Sarajevu nastanjen nije,
nego od ulaza C.kr. vojske, tj. od 19. kolovoza 1878. god. ovdje
se nalazi, ima se za 14 dana od dana kad ova naredba u kriepost
stupi, uz doprinošenje svojih iskaza kod ravnateljstva redarstva
osobno prijaviti.”
Sarajevo moj grad
17
Zvuči gotovo nevjerovatno, ali sačuvani dokumenti, ukazuju
da se u gradu sve više širi i prostitucija. Ondašnji gradski fi zikat
je prevashodno stavljen u službu vojnih potreba. A potrebe su
bile raznolike, tako da je prostitucija postala njihova briga.
Najstariji zanat na svijetu nije mimoišao ni tadašnje Sarajevo.
Od fi zikata je zatražen pregled javnih bludnica, kako su ih
tada nazivali. Ravnateljstvo redarstva upozorava da je informisano
kako je nekoliko vojnika oboljelo od zaraze. Zbog toga
je i uslijedila naredba fi zikata, na čijem se čelu nalazio dr. Jozef
Kečet, rođeni Švajcarac, da se pod hitno sve bludnice dva puta
nedjeljno podvrgnu ljekarskim pregledima i da svaka od ovih
žena ubuduće mora da posjeduje zdravstvenu knjižicu.
Preventiva je bila neophodna jer ljekarski izvještaj, sačinjen
novembra 1878. godine, konstatuje da su nakon pregleda registrovane
33 bludnice.
Zapanjujuće mnogo, zaista mnogo i za daleko veći grad
nego što je tada bilo Sarajevo, koje je sa prezirom gledalo u
ovu tuđinsku novotariju.
Fizikat je sačinio pedantan izvještaj. Čak je navedena i vjerska
pripadnost prostitutki. Najviše, čak 19, bile su pravoslavke,
katolkinja je bilo šest, a Ciganki-islamske vjeroispovijesti devet.
Gotovo polovina pregledanih bludnica, njih 18, bolovalo je od
zaraznih bolesti.
Rezultat ovih mjera je bio uklanjanje bludnica sa ulica i
otvaranje kuća u gradu. Godinu dana docnije, Sarajevo je već
imalo 16 javnih kuća u kojima se “kupovala ljubav”.
Grad se tih godina opire novotarijama, želi da sačuva svoje
navike i običaje, a život tog i takvog grada mogao se osjetiti i
doživjeti samo u još brojnim mahalama, avlijama ili cvjetnim
baščama, daleko od očiju znatiželjnog tuđina. Ljubomorno
se čuva i dalje gaji tradicija. Njeguju se i dalje teferiči i
izleti, esnafski pirovi “kusanme” kao i đurđevdanski uranci u
Mustaj-beg Fadilpašić
18
Koševo, Jarčedol, Hrid, Kovačiće, Darivu, Izvor Mošćanice,
Vrelo Bosne, Zmajevac, Soukbunar i drugdje.
Na jednoj strani mir i spokoj, želja i nastojanje da se sačuva
tradicija, a na drugoj, mnoštvo novoga što je svakodnevno
sustizalo jedno drugo.
Društveni i zabavni život postepeno poprima zapažene
razmjere u tim prvim godinama austrougarskog upravljanja. U
modi su kućna sijela. Visoki dostojanstvenici ih priređuju za
veliki broj zvanica, u nastojanju da se uspostavi što brži i što
bliži kontakt sa odabranima iz domaćih krugova, do čije saradnje
im je bilo naročito stalo. Bila su poznata sijela kod barona
Feodora Nikolića.
Jednom drugom prilikom ondašnji hroničar piše da su sijela,
zijafete, od domaćih ljudi priređivali gradonačelnik Mustaj-beg
Fadilpašić i vladin savjetnik Mehmed-beg Kapetanović, a sijela
sa igrankom podnačelnik Dimitrije Jeftanović, u svojoj novoj
prostranoj kući.
Organizuju se zabave i za puk. U julu 1881. godine u grad
stiže cirkus. Tim povodom “Bosansko-hercegovačke novine”
pišu: “Ovoga ljeta nije Sarajevo oskudno u raznijem zabavama.
Pelivani, pozorište, čak i panorama kraj Latinskog mosta, pa sad
evo i orientalnog cirkusa Dimitrosa iz Makedonije…”
Nakon prve cirkuske predstave isti list daje komentar:
“Sarajlije imaju nove prilike, da gledaju majstorije naročito
u jahanju i dresuri konja ko tako još nije vidio, eto mu prilike,
da gleda kako izvjedžban konj korača, trči, skače, igra, zapleće
nogama, skače u vis, pada na zemlju i šta ti ja sve znam, sve
onako kako mu jedna riječ gospodareva zapovjedi i svirka
zasvira. Ti konji mnogo ljepše koračaju i paze na komandu, nego
li đekoja sarajevska dječurlija, koja klancaju po sokacima ka
pravi divljaci: ti konji mnogo ljepše slušaju svojega gospodara
nego li mnogo dječurlije svoje roditelje i druge starije. Od tih
Sarajevo moj grad
19
konja može se dakle ponešto naučiti, što još mnogima ne bi
škodilo.”
U isto je vrijeme, jednom drugom staležu pružena je mogućnost
da prvi put u Sarajevu, nešto malo više od godinu dana od gostovanja
cirkusa, sluša prvi put u svom živatu operu. Dogodilo
se to u septembru 1882. godine. To je zaista značajan datum u
historiji ovog grada i njegove kulture, jer ovakvu privilegiju
u to vrijeme nisu imali ni mnogo veći evropski gradovi od
Sarajeva. Bilo je to neko čudno vrijeme u kojem je dio domaćeg
stanovništva, kada se radilo o zabavi i razonodi, uglavnom
uživao gledajući “pehlivane obdan”, a “obnoć karađoza po
kafanama”, slušajući pjevača kako uz gusle pjeva o boju i
mejdanu, ili kako u saz udara. Eto, u takvo vrijeme u Sarajevu
gostuje opera “Alessandra Stradella”, koju je izveo ansambl
njemačkog pozorišta Hajnriha Spire.
Opera je došla i prošla, ali grad je i dalje kuburio sa nizom
teškoća koje “život znače”. Nema odgovarajuće kanalizacije,
vodovodne mreže, osvjetljenja i niza drugih pratećih komunalnih
objekata.
Hroničari ovog vremena su zabilježili “da je samo ponegdje
grad imao jednostavne kanale, djelimično pokrivene drvetom,
ali i ne potpuno zatvorene, dok su se s okolnih brda slivale blatne
vode sa muljem i kišnica i u otvarenim jarcima najčešće tekli
kroz grad. Zemljište se vremenom infi ciralo raznim klicama
što je tome pogodovao sam položaj grada, kao i uobičajeni
život u njemu. Na strmom propusnom terenu sa brojnim
starim grobljima i neizolovanim nužnicima, zagađena voda
se neminovno miješala s čistom, zbog čega nije bilo moguće
spriječiti epidemična oboljenja koja su često, u manjoj ili većoj
mjeri harala gradom.”
Vodovodna mreža izgrađena je veoma primitivno, sa cijevima
sačinjenim od ilovače ili od borovog drveta što, razumljivo, nije
Mustaj-beg Fadilpašić
20
pružalo magućnost konzumacije potpuno čiste vode očuvane
od raznih infekcija. Posljednjih godina turske uprave bilo je u
Sarajevu 68 starih vodovoda razne dužine, od jednog metra do
osam kilometara, koji su snabdijevali vodom 156 javnih česama.
Međutim, nečista voda koja je proticala kroz ovakve primitivne
vodovode, koji su se nalazili na zemljištima zatrovanim raznim
zaraznim klicama koje su širene iz jama za sakupljanje nečistoće,
zbog propusnosti vodovodnih cijevi, neizbježno se infi cirala.
Trbušni tifus je zbog toga bio česta pojava medu gradskim
stanovništvom.
Grad je imao svega dva javna zahoda, od kojih je jedan bio na
Baščaršiji, a drugi u ulici Mudželita, sagraden još 1531. godine
iz sredstava Gazi Husrev-begova vakufa. Doduše, i ovaj prvi je
podignut iz vakufskih sredstava.
Da ovu sliku tadašnjeg Sarajeva zaokružimo i uvidom u
način gradske javne rasvjete. Iz jednog popisa uličnih fenjera
(koristili su petrolej), sačinjenog od Gradske straže 1880. godine,
proizlazi da je tada bilo u centru grada 188 uličnih fenjera koji
su svojom žmirkavom svjetlošću u večernjim časovima pružali
bar malu sigurnost prolaznicima.
Grad je pritiskala još jedna briga. Stara klanica na Bendbaši
nije mogla u izmijenjenim okolnostima da zadovolji potrebe
vojske i građana, a klanje stoke za ishranu i dalje se obavljalo
na različitim mjestima i u nehigijenskim uslovima. Zbog toga
je uslijedio proglas C.kr. ravnateljstva od 17. decembra 1878.
godine u kojem, između ostalog, stoji:
“… Određeno je da se veliko i malo rogato blago koje je za
klanje određeno, imade svaki dan u jedan sat poslije podne na
one izvan grada nalazeće kasapnice dovesti i poslie kako će
liečnički pregledano biti, tamo odmah klati; a tekar drugi dan
meso prodavati. U gradu (varoši) nije nikome dozvoljeno, bilo
veliko ili malo rogato blago klati. Koji bi dakle bez liečničke
Sarajevo moj grad
21
pregledbe na samo jedan komad blago zaklao ili bi u varoši
klanje preduzeo, kaznit će se novčanom globom od 5 do 50 for.
ili zatvorom od 1 do 10 dana…”
Proklamovan je i poseban mesarski red koji je od 27. jula
1879. godine važio u gradu. Na osnovu ovog propisa od tada
se mesarskim zanatom moglo baviti samo lice koje za to dobije
dozvolu od policijske direkcije, pošto prethodno dokaže svoju
sposobnost i u općinsku kasu položi kauciju od 300 forinti.
Nakon što počne rad, nakon što dobije saglasnost, svaki mesar
je bio obavezan da drži stoke za klanje u pripravnosti koliko mu
je najmanje potrebno kroz deset narednih dana.
Mesari su bili dužni da svako klanje pravovremeno prijave
veterinaru i da tom prilikom dokažu da stoka nije porijeklom iz
mjesta gdje haraju stočne bolesti. Meso se nije smjelo prodavati
po privatnim kućama, što je ranije bio čest slučaj, nego samo
u mesarama. Također je bilo zabranjeno da se meso izlaže ili
siječe na otvorenim ulicama te da se na ulicu bacaju kosti ili
drugi mesni otpaci, da se na ulicu izlijeva voda u kojoj se pralo
meso, što je ranije bilo uobičajeno. Sve je ovo činjeno da bi se
sačuvalo zdravlje stanovništva.
Ipak, na kraju svih ovih mjera, pristupilo se izgradnji gradske
klanice, kao prvog javnog objekta u gradu, koja je svečano
otvorena 24. januara 1881. godine, u prisustvu uglednih gostiju.
Podignuta je na Grbavici uz lijevu obalu Miljacke, a sastojala
se iz četiri zgrade: upravna zgrada sa kancelarijom i stanom za
gradskog veterinara, glavna klanica a sa strane staje za rogatu
stoku (lijevo) i obori za svinje (desno). U pročelju glavne zgrade
smještena je prostrana dvorana za klanje sitne stoke, a u njoj
s obje strane poredano 12 komora za klanje krupne stoke; uz
svaku komoru po jedna izba za hlađenje svježe zaklane stoke,
dok se na tavanu nalazio prostor za sušenje koža.
Mustaj-beg Fadilpašić
22
Ugledni gosti na otvorenju klanice potom su počašćeni kako
je to inače bio običaj, a hroničar je to vidio i opisao na ovaj
način:
“U prostorijama živinareva stana bijaše postavljen poveći
stolac sa hladnijem đakonijama i dobrijem vinom. Pošto se
svi gosti potkrijepiše nazdravi vladin tajnik g. Herman u ime
prisutnih Gradskog poglavarstva, a gradonačelnik Mustaj-beg
Fadilpašić svijem činovnicima i ostalim gostima, koji prisustvovahu
otvaranju ove važne ustanove grada Sarajeva…”
No, uskoro se općina suočila sa ozbiljnim problemom.
Na jednoj strani postojala je higijenska klanica, a na drugoj
razvoz mesa s klanice u grad obavljao se i dalje nehigijenski na
tovarnim konjima ili u običnim teretnim kolima.
Za rješenje ovog probleina trebalo je još tri godine. Tek od
1884. godine prevoz mesa obavljan je specijalnim kolima. Kao
u većini evropskih gradova, kola su iznutra bila obložena limom
i snabdjevena vješalicama za meso. U promet je stavljeno troje
kola, od kojih su jedna služila samo za goveđe meso i imala
odvojeni dio za kosero meso i meso za muslimane, druga su
služila za prevoz bravljeg, a treća za svinjsko meso. Kola za
prevoz svinjskog mesa bila su drugačije obojena kako bi se
razlikovala od drugih kola.
U općinskom zastupstvu veoma ozbiljno se razmiš1ja o
osavremenjavanju kanalizacione i vodovodne mreže čija je
zastarjelost predstavljala veliku boljku za grad, a katastrofalni
požar ubrzao je rastanak sa hanovima, koji više nisu mogli
zadovoljiti potrebe sve većeg broja stranih putnika. Nemar i
nebriga bili su oličenje ovih hanova u kojima su buve, stjenice
i drugi insekti bili domaće životinje. Zato je općinska vlast
sa zadovoljstvom pozdravila incijativu Gliše Jeftanovića za
izgradnju modernog hotela u Sarajevu koji će u potpunosti
zadovoljiti potrebe sve većeg broja uglednih gostiju.
Sarajevo moj grad
23
Mladi arhitekta Josip Vancaš projektovao je ovaj prvi
sarajevski hotel po uzoru na slične hotele u Evropi, a lokacija
je određena u neposrednoj blizini nekadašnjeg Tašlihana koji je
stradao u požaru.
Radovi su otpočeli na opće zadovoljstvo i zanimanje Sarajlija.
“Bosansko-hercegovačke novine” od 14. jula 1881. godine pišu:
“U ulici Franje Josifa izmilila je, poslije dužeg vremena
(to se zove fundament), kuća g. Gliše Jeftanovića, iz zemlje, te
sad na mermernom temelju raste na očigled. Solidna građa ove
zgrade neka posluži mnogima za uzor.”
Gradnja prvog sarajevskog hotela prilično se otegla. Poteškoće
su bile oko prevoza željeza iz Zenice, a nedostajala je i
radna snaga. Kao ispomoć, komandant grada naredio je da
svakog dana na izgradnji hotela učestvuje i po desetak vojnika.
Onda se čaršijom proširila vijest “da se to ne gradi nikakav
hotel, nego prava tvrđava”, s obzirom na čvrstu gradnju budućeg
objekta. Hotel je krajem 1882. završen i postao je najuglednije
svratište u gradu.
Hotel je i zvanično otvoren 12. decembra 1882. godine.
Zakupio ga je od vlasnika za 12.000 forinta godišnje ugostitelj
Edvard Lasslauer i zdušno se potrudio da svečano otvorenje
hotela bude dostojno njegova imena.
“Evropa” je otvorila svoja vrata. Bio je to događaj od prvorazrednog
značaja. Sljedećeg dana u “Sarajevskom listu” objavljen
je zapažen prilog o otvaranju hotela koji glasi:
“Ovakve krasne kafane još nije bilo u Sarajevu, udešena je
tako fi no i moderno da se more mjeriti sa svakom kafanom u
Beču. Pošto će se za koji dan otvoriti i hotelska gostionica, to se u
kafani toči i pilsensko pjenušavo pivo, a sinoć je u čast otvaranja
nove kafane svirala u njoj vojnička glazba od 65. pukovnije.
Ovom ogromnom i fi nom kafanom doskočio je Lasslauer davno
žuđenoj želji ovdašnje austro-ugarske publike. U tečaju ovog
Mustaj-beg Fadilpašić
24
mjeseca otvoriće hotelijer i prvi gornji boj hotela za putnike i za
one, koji u lijepim jevropski namještenim odajama žele stalno
boraviti.”
Sljedećih dana hotel je popunio svoje sadržaje. Na usluzi
gostima sada se nalazio i hotelski restoran. U Muzeju grada
Sarajeva čuva se prvi jelovnik od 25. decembra 1882. godine,
a koji je sačuvao i poklonio dugogodišnji konobar “Evrope”,
Stjepan Meze. Iz ukusno sačinjenog jelovnika ispisanog
kaligrafskim slovima vidi se šta je tog dana ponuđeno uglednim
gostima. Posluženi su pečenom patkom, sirevima, salatom,
kompotom i tortom.
Općinsko zastupstvo na čelu sa Mustaj-beg Fadilpašićem,
zadovoljno zbog otvaranja hotela, izdalo je pismenu zahvalnicu
njenom vlasniku Gligoriju Jeftanoviću i tom prilikom odlučilo
da se njegovim imenom nazove ulica u kojoj se nalazio hotel.
Za prvi sarajevski hotel vezani su i neki nesvakidašnji
događaji. Lausslauer je obezbijedio gostima vrhunsku uslugu,
okupio vrsne konobare i kuhare po tadašnjim evropskim
standardima. Među njima se nalazio i spomenuti Stjepan Meze
sa nadimkom Pišta, koji je doveden čak iz Budimpešte.
Za njega i gradonačelnika Mustaj-beg Fadilpašića, vezana je
jedna angedota. Naime, priređen je veliki banket na kojem je
učestvovalo nekih osamdesetak gostiju. Pored gradonačelnika
bilo je prisutno nekolicina barona i drugih uglednika, a u povodu
otvaranja Vijećnice.
Prilikom ovakvih skupova znao se protokol u detalje.
Orijentalna jela serviraju se muslimanima, evropska hrišćanima.
Slično je važilo i za pića. Šampanjac i pivo servirali su se
hrišćanima a himber muslimanima. Iako se pazilo da se ne
pogriješi, Pišta je učinio pogrešan potez. Gradonačelniku
Mustaj-beg Fadilpašiću umjesto himbera nasuo je u čašu
šampanjac. Na svu sreću grešku je brzo uočio i pokušao da
Sarajevo moj grad
25
je otkloni. Uspio je da prospe tek polovinu kad je začuo glas:
“Pišta, brzo himber za gradonačelnika!”
Stajao je kao ukočen, zbunjen. I u toj zbunjenosti u čašu, koja
je do polovine bila ispunjena šampanjcem, nasuo je himber.
Ovaj koktel od šampanjca i himbera odnio je gradonačelniku.
Uslijedila je zdravica, gradonačelnik je pozdravio ugledne
goste, a zatim naiskap popio Pištin koktel od himbera i šampanjca.
Prisjećajući se ovog događaja Pišta je kasnije svojim prijateljima
kazivao da se nikad u životu nije uplašio kao tog trenutka.
Medutim, sve se završilo bo1je nego je očekivao. Gradonačelnik,
nakon što je ispio “himber”, potapšao je Pištu po ramenu kazavši
mu uzgred da mu tako dobar himber niko do sada nije pripremio.
Koliko god da je bio ponosan na izgradnju prvog evropskog
hotela u Sarajevu, gradonačelnik Mustaj-beg Fadilpašić sigurno
je bio još srećniji i ponosniji kada je 1. januara 1885. godine
prošao sarajevskim ulicama prvi konjski tramvaj.
Ovom događaju prethodilo je, tri godine ranije, povezivanje
Sarajeva željeznicom s glavnim željezničkim prugama u
Monarhiji. Zgrada željezničke stanice podignuta je na tadašnjoj
periferiji Sarajeva, udaljena tri kilometra od centra grada, što
se uskoro pokazalo kao problem. Prevoz robe željeznicom i
njezino otpremanje na stanicu odvijao se špediterskim kolima, a
putnici su se prevozili fi jakerima. Ubrzo se uvidjelo da se mora
nešto mijenjati. Na to su upućivali visoki troškovi transporta. U
javnost je potom procurila prilično oskudna vijest da je jedna
preduzimačka kompanija zatražila od vlade koncesiju da sagradi
konjsku željeznicu od centra do nove željezničke stanice.
Vlada je usvojila ideju o tramvaju, ali je odbila da privatnicima
izda traženu koncesiju, želeći da u ovom poslu zadrži za sebe
rukovodeću ulogu.
Ipak, trebalo je pričekati da se ideja realizuje. Radovi su
započeti 27. augusta 1884. godine i predviđeno je da se prva
Mustaj-beg Fadilpašić
26
tramvajska pruga u gradu izgradi od željezničke stanice do
sredine Ferhadije ulice. Tračnice su postavljene kroz Ferhadiju
i Čemalušu; preko Koševskog potoka kod Alipašine džamije
podignuta je nova gvozdena ćuprija za tramvaj i redovan
kolski promet, dok je zemljište pored vojne bolnice moralo
biti nivelisano, što znači da je dijelom sniženo za nešto više
od jednog metra, a dijelom znatno nasuto. Prema željezničkoj
stanici tračnice su polagane na drum koji je vodio u Sarajevsko
polje. Istovremeno, za novu fabriku duhana povučena je mala
uzgredna linija, a blizu nje je bilo 60 metara dugo mjesto sa
dvostrukim šinama kako bi se vagoni mogli mimoići. Na
samoj željezničkoj stanici tramvajske tračnice su spojene sa
željezničkim tračnicama zbog utovara i pretovara robe.
Dok su obavljani radovi na polaganju tračnica, nabavljeni
su potrebni putnički vagoni, a sagrađena je remiza za konje u
Rudolfovoj ulici, a u Ferhadiji, na mjestu gdje se završavala
tramvajska pruga (na današnjem trgu), gradska stanica preko
koje se trebao obavljati sav robni promet.
Tog, 1. januara 1885. godine, Sarajlije su najzad dočekale da
vide “konjsku željeznicu”. U prisustvu najuglednijih ličnosti tog
doba, poglavara zemlje generala Apela, civilnog adlatusa barona
Nikolića, generala Hasa i Arlova, predstavnika Zemaljske vlade
i Gradskog zastupstva, svečano je pušten u promet sarajevski
tramvaj. Bilo je tačno 10 sati kada je konj povukao vagon u
kojem su se nalazili svi uzvanici.
“Sarajevski list” od 4. januara 1885. godine konstatuje:
“… I tako je Sarajevo baš u njedrima svojima dobilo novo
prometno sredstvo, koje vezuje grad sa kolodvorom bosanske
željeznice, koje će dati poleta podizanju živahnog prometa u
sredini varoši i bezbeli pripomoći da se grad Sarajevo postepeno
podiže, uljepšava i dovodi u red ostalih modernih varoši.
Sarajevo moj grad
27
Tramvajske linije pripoznate su danas kano jedno od najboljih
sredstava za podizanje prometa u jednoj varoši; međutim, sarajevskom
tramvaju pripala je osim toga zadaća da bude valjana
poluga ne samo ličnom, već i trgovačko-industrijskom prometu
naše radne klase, u toliko prije, što je ova linija skopčana sa
linijom bosanskih željeznica, koja će svoj promet bez prekidanja
lasno unašati u samo središte Sarajeva.”
Svečanost je završena i od tog dana konjski tramvaj je postao
sarajevska svakodnevnica. Tramvajska kola mogla su primiti
28 putnika a vukao ih je samo jedan jači konj. Tramvaj se
zaustavljao na nekoliko stanica koje su bile obilježene motkama.
Za putnike je uveden i red vožnje. Polazak tramvaja je bio u
pet sati sa gradskog kolodvora u Ferhadiji. Bio je podešen tako
da putnici na vrijeme stignu na voz koji je u šest sati napuštao
željezničku stanicu. Po već utvrđenom redu vožnje, tramvaj je
saobraćao svakog dana od 8 do 20 sati, a kola su polazila svakog
sata iz Ferhadije.
Vozna karta za cijelu liniju u jednom pravcu iznosila je u
početku 15 novčića po osobi, odnosno 20 novčića za željezničke
vozove što odlaze ili dolaze. Putnik je mogao ponijeti manji
prtljag i za njega je plaćao 10 novčića. Nešto kasnije uvedene su
i pretplatne mjesečne karte.
Mjesec dana nakon svečanog puštanja u saobraćaj “konjske
željeznice” završeni su radovi na izgradnji kolodvora u Ferhadiji.
Od tada sva roba prispjela na željezničku stanicu prevožena
je bez pretovara do samog centra grada. Vožnja od početne do
posljednje stanice trajala je 13, a u povratku 15 minuta, a prvi
kočijaš je bio Johan Hanke.
Dobri poznavaoci tadašnjih prilika su tvrdili da je još 1884.
godine Austro-Ugarska odlučila da oproba jedno novo javno
prevozno sredstvo. Plašeći se da taj eksperiment ne uspije,
Mustaj-beg Fadilpašić
28
odlučeno je da mjesto njegova izvršenja bude u Sarajevu, a ne u
Beču, kako se u slučaju eventualnog neuspjeha inicijatori ovog
prevoznog sredstva ne bi osramotili.
Sarajevska “konjska željeznica” veoma brzo je pokazala sve
svoje prednosti tako da je uvođena u druge evropske gradove.
Prema knjizi “Sarajevski gradonačelnici 1878-1998”
Milenko Pajić
Sarajevo moj grad

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.